U svijetu razvijene tehnologije
postoji više proizvoda za kupiti
ili korisnih uslužnih servisa
na koje se može pretplatiti,
no za konačno korištenje
nije dovoljno otići u dućan,
nego je uz to prijeko potrebno
dodatno se prijaviti proizvođaču.
Tek kad se od njega dobije
aktivacijski kod proizvoda,
onda se pokrene naprava
ili započne korištenje usluge.
Slično iskustvo su imali apostoli
nakon Gospodinova uskrsnuća.
Premda su vidjeli Uskrsloga,
bili su uplašeni i zbunjeni,
nesposobni protumačiti događaj,
ni znati što im je nakon toga činiti.
Trebao im je aktivacijski kod
snage i žara Duha Božjega
kako bi se pokrenuli iz mrtvila,
te postali neustrašivi svjedoci
i nezaustavljivi navjestitelji
neizrecivog događaja uskrsnuća.

Vrhunski skladatelji običavaju,
kao uvod u svoja velebna
glazbeno-scenska djela,
napraviti zanosnu uvertiru
koja skreće pozornost
i daje slušateljima predokus
onoga što će kasnije uslijediti.
Uvertira slušatelje od početka
upućuje i uvodi u obilje ljepote
koju će doživjeti u punini,
ako je od početka željno iščekuju.

Slično tome je i Gospodin
svojim učenicima ponudio
dar svoga slavnog uskrsnuća
kao pravu uvertiru života.
Svojim životom skladao je za njih
simfoniju vječnoga blaženstva
kojem je uskrsnuće bilo uvertira.
Od tada su svi njihovi koraci,
kao i uzvišene čežnje duše,
bile usmjerene prema vječnosti.
Ali je i njihova sadašnjost
bila protkana uskrsnućem
kao uvertirskim lajtmotivom
kojim je bilo obilježeno
njihovo postojanje i svjedočenje.
Isto vrijedi i danas za nas:
samo onaj kome je uskrsnuće
uvertira boljega života,
može doći do istinske punine
kojom će sva sveta nastojanja
biti okrunjena u vječnosti.

Povoji služe novorođenčetu
kao iskaz dobrodošlice u svijet,
ali i da mu svojim mekim stiskom
drže krhke udove zaštićene
i povezane na prikladan način.
Kao takvi znak su nemoći
i ljudske nedorasle malenosti,
kojoj su jamstvo tople nježnosti.
S vremenom, kako raste,
čovjek ih nadilazi i oslobađa se.
A onda opet, krećući k zalazu,
završavao u one bolesničke
ili pak samrtne povoje
koji opet imaju sličnu zadaću,
samo sada u suprotnom smjeru.
Nemoćne i mlohave udove
obavijali su s poštovanjem,
prije nego bi se čovjek vratio
u prah iz kojega je uzet.
Takvi povoji obavijali su
i mrtvo tijelo Božjega Sina
pošto je nakon razapinjanja
položeno u hladni grob.
No oni nisu bili u stanju
ugrijati hladnoću groba
niti dati život gdje ga nije bilo.
Ali su zato bili tihi svjedoci
do tada još čuda neviđena
kad je Kristovo mrtvo tijelo
bilo oživljeno čudesnim životom
i ispunjeno neobjašnjivom snagom.
Toplina i svjetlo bjehu tako jaki
da se urezaše u njihove pore
i ostaviše neizbrisiv trag
tog tijela koje bijaše mrtvo,
a onda oživje na novi život.
Zato čudom začuđeni zaželješe,
da ta neizbrisiva sjećanja
što se tiho urezuju u biće
donesu onaj neizbrisivi život
kojim je zaplamsalo uskrslo tijelo
dotičući ih neugasivom vatrom
od koje još uvijek snažno gore
ali, nekim čudom, ne izgaraju.

Ne samo provalije i ponori,
nego i dublje rijeke i brzaci,
uvijek su predstavljali izazov.
Ugrožavali su ljudsku potrebu
sigurne i brze komunikacije,
otežavali mu prelaženje,
te prenošenje roba i tereta.
Ali čovjek se nije predavao,
nego je gradio mostove,
od onih jednostavnih visećih,
pa sve do složenih i čvrstih.
Svi su oni ipak služili svrsi,
a čovjek se dokazivao
gospodarom situacije
podvrgavajući sebi i prirodu
i onda kad se činilo nemogućim.
Ali ono što uspijeva za trgovinu
i za praktično snalaženje,
to mu ne polazi za rukom
u duhovnom odnosu s Bogom.
Nepromišljeno porušivši
most prijateljskog zajedništva,
svojim nevještim nastojanjima
samo je još više produbljivao jaz,
te je tako ostao zarobljenikom
na zemaljskoj strani smrti.
Srećom nije ostao prepušten
samome sebi i smrtnoj zemlji,
nego mu je Bog došao ususret
gradeći između neba i zemlje
novi i neraskidivi most života.
Taj vrsni mostograditelj
bio je njegov Sin, a naš Gospodin,
koji je svojim raspetim tijelom
sagradio most preko rijeke smrti
do obala života vječnoga.

Stvoren da po Božjem zakonu
ponese breme života,
čovjek se ipak htio osloboditi,
uvjeren da samo razumom
može dospjeti do cilja,
kako spoznaje tako života.
Tako se požurio pred rudo,
ne sluteći da će razum,
kad se oslobodi vjere,
kola života odvesti u propast.

Zato je Božji Sin poučavao
da ne smije biti ishitren
odlučujući samo po ljudsku,
vođen oholim ambicijama.
Korisnije je ponizno nositi breme
i strpljivo vući kola života
u koja je on ugradio svoj križ
kao rudo i pogonsku osovinu.
Kad su ga ljudi htjeli
upregnuti u kola politike,
odbio je kraljevske ponude.
Ali kad je došao njegov čas,
nije se izmaknuo od odgovornosti,
nego je svoja leđa podmetnuo
da spasi posrnuloga čovjeka
ispred podivljalih kola.
Primajući na svoja leđa križ
i upravljajući njime kao rudom,
usmjerio je kola ljudskog života
prema svome kraljevstvu.

U prijašnjim vremenima
kad nije bilo suvremenih
sustava zaštite posjeda,
ljudi su ograđivali
svoje kuće i vlasništvo,
imanja, štale i ovčinjake
bodljikavom žicom.
Tako nije mogao lako upasti
ni noćni kradljivac,
ni divlja zvijer i štetočina.

Na sličan se način Bog
u burnoj povijesti spasenja
trudio zaštiti svoj narod,
izabranu svojinu i vinograd,
od divljih i okrutnih zvijeri
koje su mu sustavno uništavale
svetu vjeru i bogoštovlje,
kao kad vepar pustoši
brižno zasađeni nasad.
Naposljetku je i Otac
postavio takvu ogradu
koju nije mogao probiti
ni kradljivac ni vepar,
kako bi učinkovito zaštitio
predragu svojinu i baštinu.
Otkako je predao u smrt
svoga ljubljenoga Sina,
njegova trnova kruna
najbolja je i najpouzdanija
zaštita vjernicima.

Život se može usporediti
sa zdencem ili bunarom
iz kojega crpimo svježu vodu
koja ljudima život znači,
pogotovo u sušnim krajevima.
No počesto je u neprilici
čime zahvatiti i vodu piti,
utažujući žeđ za životom.
Koja korist od obilja u zdencu,
ako nema čime zahvatiti.
Zato je neophodno vjedro
s dovoljno dugim konopcem
da može njime dohvatiti.
Isto vrijedi i za dušu
koja sahne ako se ne nađe
vjedro kojim će zahvatiti
milosne vode života.
Božji Sin je stoga došao
u pustinju naše ljudskosti,
jer je jedini u stanju zahvatiti
iz neizmjernog zdenca ljubavi
iz srca nebeskoga Oca.
Svojim probodenim srcem
postao je vjedro spasenja,
jer se iz njegova boka
izlila na nas voda života
kao vrelo iz srca Očeva.
Od tada su i naša srca
posude milosrdnoga Boga
kojima natapa usahli svijet
morem svoje ljubavi.

Prašina nečujno pada
i noge je tiho nanose,
jer je sitna i neprimjetna.
No opet, premda sitna,
ipak neugodno onečišuje
prostor ljudskog življenja
i teško ju je očistitit.
Svaka dobra domaćica
je svjesna toga da je
borba s njom vrlo teška,
svakodnevna i neprekidna,
jer se podmuklo zavuče
i do najudaljenijeg kuta.

Kamo sreće kad bi
pogled na nju redovito
čovjeka iznova podsjetio
da je on sam samo prah
i da se u prah vraća.
Onda bi budno pazio
da ne onečišćuje okoliš
svoga i tuđega življenja
prašinom zla i grijeha,
što prodire do svake pore.
Tada bi bio i zahvalan
Onome koji je došao
iz neprolazne vječnosti,
te ponizan nije prezao
ni prezirao zagaziti
u prašinu naše ljudskosti.
Jer je prošao ovim našim
prašnjavim svijetom
naviješćujući evanđelje,
kako bi nas brižan poučio
otresti prašinu slabosti
s haljine svoje ljudskosti,
te oprati stopala i noge
okaljane blatom zloće.
I dok smo u čudu zdvajali
o smislu njegove riječi,
nećkali se i zbunjeni pitali
kako je moguće to izvesti,
on se pokoran prigeo
i noge nam milošću oprao.

Jedinica za jačinu zvuka
ili jakost glasa je decibel.
Velika je istina međutim,
da se pravi glas ne čuje jasno
tamo gdje je prebučno.
A oni koji izabiru glasan
umjesto jasan govor,
glasnoćom i galamom
nadomještaju nedostatak
sigurnosti, znanja i sposobnosti.
Ujedno neki ljudi vikom
prekrivaju loše namjere,
pa čak i teška nedjela.
U društvu su bučni oni
koji nemaju što reći,
da prekriju moć tišine
koja ih raskrinkava.
A oni maleni i jednostavni,
čije je srce puno života,
ostaju tihi pred otajstvom,
jer riječ primaju od Boga,
i za to im treba šutnja.
Ali njihova je riječ snažna
jer se jačina glasa
ne mjeri u decibelima,
nego jasnoćom istine
koja se u njemu zrcali.
Naš glas je toliko snažan
koliko je vjerodostojan,
koliko odražava jasnoću
riječi, života i otajstva
našega Gospodina.

Nedonoščetom zovemo dijete
rođeno prije završenog ciklusa,
to jest 37. tjedna trudnoće,
u sigurnoj utrobi svoje majke.
Uzroci prijevremenog rođenja
mogu biti vrlo različiti,
a posljedice teške i pogubne,
i uz najbolju medicinsku skrb,
u vidu tjelesnih oštećenja
ili nastupanja same smrti.

Ali poput spomenute tjelesne
postoje i duhovna nedonoščad –
oni koji ne prođoše dužni
cjeloviti proces rasta i razvoja
u vjeri svete majke Crkve.
Čak je Apostol naroda priznao
da je bio kao nedonošče
dok mu se nije ukazao Uskrsli.
Premda je bio odgojen u vjeri
svoga izabranoga naroda,
nije upoznao ono najbitnije:
otajstvo Božje u Kristu.
Vrijedi i za nas ista stvar:
ako pođemo u život
bez čvrste vjere u Krista,
nedorasla smo nedonoščad,
krhka i izložena u svijetu,
nesposobni živjeti za vječnost.
Od svoje djece Otac stoga očekuje
da ne budemo neodgovorna
nedonoščad i nejačad u vjeri,
nego da se do kraj razvijemo
hranjeni najzdravijom hranom
njegove svete ljubavi.