Božić – polnoćka

Ovim ponoćnim slavljem slavimo radosni događaj jedincatog Božjeg zahvata u ljudsku povijest kako bi izmijenio njezin tijek pretvarajući je u povijest spasenja, radosti i mira. Na žalost, ljudi, otpavši od Boga, zapadali su u sve veću tamu bezboštva, bezakonja i međusobnih nepravdi. Umjesto da ljudski rod bude narod braće i sestara, narod ljubavi i zajedništva, pretvorio se u mnoštvo naroda koji se međusobno mrze i gaze u povijesti. Umjesto da hodi u svjetlu Božje istine, ljudski rod se pretvorio u roba vlastite tame i vlastitoga ograničenog razuma. Umjesto da se pouzda u vodstvo Božjih savjeta, čovjek postaje sam sebi vođom i savjetnikom. Umjesto da se osloni na Božju silu koja je kadra spasiti ga, radije se oslanja na sile ovoga svijeta koje se potom najčešće konkretiziraju kao nasilje i ugnjetavanje koje jači provode nad slabijima. Umjesto da uspostavlja vječno zajedništvo života s Ocem od kojega dolazi sav život i koji daruje vječnost, radije voli sam sebi biti očuhom u vremenu. Umjesto da dopusti Bogu da on uspostavlja kraljevstvo nebeskog mira, radije voli oružjem i ratovima uspostavljati mir na zemlji.

Kao odgovor na tolike promašaje u ljudskom ponašanju, kojima je žrtva cijelo čovječanstvo, prorok Izaija je navijestio Božji zahvat na zemlji koji će biti u isto vrijeme moćan i nenasilan. Jer Bog koji zahvaća u ljudsku povijest skinut će jaram s ljudi, te će slomiti batinu i šibu s pleća svoga naroda. No to se neće dogoditi novim nasiljem, novim jarmovima, batinama i šibama, već darom Božjega Sina koji će biti spreman i sam podmetnuti leđa pod jaram ljudske muke i nevolje, pod teret grijeha, spreman se izložiti šibi i batini kako bi ljudima podario radost i mir novoga i drukčijega života. Prorok će doista jasno naznačiti da je Božji odgovor na kojem se temelji novi život je rođenje djeteta koje će biti kadro ispuniti sva Božja obećanja: Jer dijete nam se rodilo, sin nam je darovan.

Upravo večeras slavimo rođenje tog Djeteta, Sina Božjega, na čijim je plećima vlast pobjede nad grijehom i tamom. On je onaj koji je svojim rođenjem obasjao svijet Božjim svjetlom, izbavio ljude iz tame i podario im radost i mir duše i tijela. To je onaj koji je nas vjernike obdario darom besmrtnosti i vječnoga života, te nas je zadužio da njegovu slavu, radost i mir pronosimo svijetom svjedočeći ljepotu Božjega dara koji nam je po njemu darovan i slave njegove kojom smo obasjani. Na žalost još uvijek ga mi vjernici nedovoljno jasno i glasno svjedočimo i darujemo svijetu. A svijet kao svijet, kao što je nekada tako i danas ostavlja Boga u zapećku, na marginama povijesti ne želeći mu prepustiti mjesto koje mu pripada.

No ne smijemo se radi toga obeshrabriti, kao što se nisu obeshrabrili Marija i Josip ni onda kada za njih nije bilo mjesta u svratištu, već su završili u štali. To je bio pokazatelj kako se čovjek odnosi prema Bogu i kako Boga stavlja po strani, jer život i povijest svijeta želi upravljati sam bez Boga. A Bog je prihvatio i to poniženje, ne odustajući od svoga vječnog plana da svijetu podari svoga Sina. Nije odustao od svega što je po prorocima navijestio, da će iz loze Davidove dati Kneza mira, to jest Spasitelja i Mesiju. Ali da bi njegovo kraljevstvo donijelo promjenu u našem svijetu u kojemu i danas ljudi misle da bez Boga mogu zajamčiti mir, te su potrebu za njegovim kraljevstvom zamijenili demokracijom i pravom državom, civilnim i kojekakvim društvima. Rezultat je, međutim, više nego očit: i dalje se među ljudima nastavlja logika moći i sile, iskorištavanja i porobljavanja, logika vladavine oružja i novca, umjesto vladavine prava i pravednosti, ljubavi i zajedništva koje vode prema radosti i miru.

Večeras smo pozvani i mi osjetiti da je i nama upućen poziv kojim anđeli potiču pastire da idu do Betlehema. I sami smo ponukani tražiti i vidjeti novorođenče gdje leži u jaslama, jer je ono naš čudesni Savjetnik i Bog silni. On nam je i Otac vječni, jer je slika Očeva i objavitelj njegove ljubavi. On je Knez mira, jer nas je poučio putu nebeskog mira koji izvire iz srca puna Boga i njegove ljubavi. On je ta velika blagovijest i radost za sav narod i cijeli svijet, a mi smo večeras miljenici Božji koji na zemlji primamo mir njegovim rođenjem. Večeras je on za nas umnožio radost i uvećao veselje, a mi smo pozvani pred jaslama u kojima se rodio radovati se kao žeteoci plodovima svoje žetve, kao radnici zasluženoj plaći, kao sužnji primljenoj slobodi, kao oslobođeni utamničenici koji su došli na svjetlo dana, kao prognanici koji su se vratili u svoju domovinu, kao lutalice koji su napokon pronašli put iz bespuća.

Pristupimo stoga odvažno ovom velikom otajstvo. Slavimo Boga koji s visine siđe k nama na zemlju obasjati nas slavom Božjom i ispuniti svojim mirom. Dopustimo da nas prožme njegova milost i slava, kako bismo prema budućnosti hodili radosni noseći mir svijetu koji miriše miomirisom njegova rođenja. Primimo u svoj život njega – Boga radosti i mira, te postanimo nositelji radosti i mira noseći svijetu sva dobra kojima nas je obasuo. U tom duhu i sami s anđelima večeras radosno kliknimo: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim.

4. nedjelja došašća – A

Liturgijska čitanja četvrte nedjelje došašća u središte pozornosti stavljaju lik svetog Josipa koji se nalazi pred iskušenjem kad saznaje da je njegova zaručnica trudna. Josip se nalazi u procjepu kolebanja između odbacivanja i prihvaćanja osobe u čiju čestitost je vjerovao onda kad ju je zaručio i odredio s njom stupiti u brak međusobnog poštivanja, ljubavi i slavljenja Boga. I dok je on u svojoj zdvojnosti ipak odlučio da je potajice otpusti ne želeći je izvrgnuti sramoti, ukazao mu se anđeo Gospodnji noseći mu duhovno prosvjetljenje i vrlo jasne upute glede onoga što mu je bilo činiti. Anđelova riječ ga je osnažila da ne bude kolebljiv i nesiguran, već da nastavi odvažno putem odgovornosti za Mariju i zajedništva s njom. Njemu je sigurno bilo bremenito čuti poticaj iz usta nebeskoga glasnika: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.

Možda bi se i nama mogle pojaviti dvojbe ili zadrške pred Božjim djelom u povijesti spasenja, jer ga Bog izvodi na neobičan način, silazeći u krilo Djevice, ali onome tko želi doživjeti Božju blizinu, preporučen je isti put kao i Josipu. To je put prihvaćanja proročanstava o Božjem Sinu Emanuelu koji nam dolazi kao Dijete rođeno od Djevice. Upravo ta istina je raspršila svaki strah i odagnala svaku sumnju iz njegova srca. Postao je svjestan proročke riječi koja se ispunja u Mariji i od tog trena mu je najsigurniji put bio prigrliti Mariju.

Zna se dogoditi da i pojedini vjernici budu zbunjeni ili u strahu od Marije, jer su čuli da bi ona navodno mogla ugroziti njihovo zajedništvo s Isusom, da bi možda mogla umanjiti njegovu jedincatost, spasenjske zasluge i božansko posredništvo. No kao što Marija nije ugrozila Josipa ni njegovu čast i pravednost, tako isto ne može ugroziti našu svetost i spasenje, već samo doprinijeti i pospješiti. Kao što je Josipu donijela pod krov utjelovljenoga Boga – Emanuela, tako da je imao čast biti mu skrbnikom u svome domu.

Uz ovaj mogući strah česta je pojava u današnje vrijeme, a jednako pogubna, i nemar prema Mariji u našim kršćanskim obiteljima. Kao da zaboravljamo na nju i gubimo onaj gorljivi kršćanski duh kojim je treba prigrliti kao donositeljicu Božjeg Sina u naše obitelji. Jer ukoliko nju ne prigrlimo i ne obnovimo svoje osjećaje i pobožnost prema njoj, Emanuel neće biti prisutan u našim obiteljima i pod našim krovom. Ukoliko naše obitelji ne budu oblikovane Marijinom blizinom i prisutnošću, u njima neće biti niti one istinske utjelovljene Božje prisutnost. Možemo možda zadržati neko poimanje Boga i smatrati se vjernicima i pravednicima, no ako nema žive Marijine prisutnosti, ako se ne njeguje pobožnost prema njoj, onda ostajemo u sebi i u svojim domovima opustošeni i zakinuti za istinske osjećaje koje bismo trebali njegovati i koji bi onda postali naše duhovno bogatstvo.

Stoga anđelove riječi upućene Josipu vrijede i za nas danas: Ne boj se uzeti k sebi Mariju! Što je u njoj začeto doista je od Duha Svetoga. A kao što nam Josipov primjer svjedoči ga Marija nije ugrozila i da nije umanjila njegovu pravednost pred Bogom, već, naprotiv, uvećala, takvo jamstvo onda postoji i za nas. Kao što se Josip nije prevario što je prigrlio Mariju, tako je i nama dana za najuzvišeniji znak Božje blizine i prisutnosti u našim srcima i obiteljima. Kao što je Josipu bila izvor najvećeg blagoslova i kruna pravednosti koju je prakticirao, tako može biti i nama zajedništvo s Marijom kruna duhovnog života i izvor blagoslova, jer nam donosi Emanuela u život. Štoviše, kao što je Josip upravo po Mariji stupio u izravno zajedništvo s Božjim Sinom, tako se i nama otvaraju čudesni prostori izravnog zajedništva upravo po Mariji.

Slijedimo, stoga, Josipov primjer i dopustimo da se u nama poveća žar ljubavi prema Bogu, te osjećaj svetosti na koju nas poziva dolazak utjelovljenoga Sina Božjega. Primimo stoga u svoje domove i svoje živote Mariju, ali ne kao obično ljudsko biće, već kao Djevicu koja nam donosi Emanuela, jer Bog je Bog s nama koji doista želi biti s nama cjelovito i potpuno. I nama je zablistati istim žarom ljubavi kojim je zablistao Josip kojem je neposredna blizina Božjega Sina raspirivala dodatne osjećaje odgovornosti u posvemašnjoj svetosti. I nama je s još više spremnosti prionuti na posao, te tesati sebe i svoj karakter, osjećajući se u isto vrijeme i malenima i nedostojnima utjelovljenoga Boga, ali ujedno i velikima i odgovornima za njegovu neprocjenjivu prisutnost pod našim krovom i u našem srcu. Ne bojmo se, dakle, uzeti k sebi Mariju, već prigrlimo nju i otajstvo Božje koje nam dolazi kao Emanuel – Bog s nama.

3. nedjelja došašća – A

Prošle nedjelje smo mogli razmišljati o Ivanu Krstitelju kao proroku iskrenosti koji je bez imalo zadrške naviještao istinu Božju, a u današnjem odlomku sam Isus nam nudi razmišljanje nad plodovima i rezultatima svih Ivanovih nastojanja. Krstitelje se, doista, nije ustručavao nikome reći bez imalo zadrške što je bilo neophodno, ali je zbog toga i završio u tamnicu, pa se postavlja pitanje koliko je imalo smisla izložiti život, a ne doći do kraja svoga poslanja, to jest ne vidjeti svojim očima vrhunac prema kojem je težio, a to je izvršenje Mesijina spasenjskog djela. Oni koji su promatrali sa strane, sigurno su postavljali pitanje je li se baš trebao tako energično zauzimati za Božju istinu, jer je potom završio u tamnici, a oni protiv kojih je nastupao nisu se nimalo promijenili. I kado o Ivanu i njegovu djelovanju je mogli biti mnogo nedoumica i upita, kad su mnogi pitali nije i promašio svoje poslanje, kad su pomišljali da ni sam nije u stanju dobro sabrati rezultate i vidjeti svoj uspjeh jer je završio u tamnici, tada u njegovo ime nastupa Isus.

Protiv mogućih upita i dvojbi o smislenosti takvoga života u kojemu nije vidio plodove svojih nastojanja, jasno Isus je nastupio pohvalnim riječima. Ne samo da nije smatrao promašenim Ivanov život, već je smatrao dokraja smislenim i ispunjenim do mjere da ga Isus uzdiže za uzor dosljednosti za nasljedovanje jer nije bio ne mekušast ni povodljiv, što je potvrdio svojim djelima. Svakog čovjeka, uistinu, odaju njegova djela, pa je to Isus istaknuo i u Ivanovu primjeru da nije trstika koju vjetar ljulja. A Gospodin je mogao to jasno izreći i očitovati jer je, za razliku od mnogih, znao kako treba vrednovati djela neporočnosti i istinoljubivosti, djela dosljednosti i pravednosti, pa i onda kad treba trpjeti radi toga. Njemu je bilo poznato što je trebao smatrati uspjehom, a što neuspjehom, tako da on Ivana nije nimalo držao neuspješnim, ma kako mnogima to moglo izgledati.

Ivanov uspjeh se, doista, nije mjerio ljudskom slavom, čašću ni moću, već djelovanjem na slavu Božju. Krstitelj nije živio tako da bi se hvalio gospodskom vlašću, već je naviještao blizinu kraljevstva Božjega i neposredni dolazak Mesije Kralja. Krstitelj nije ni vidio ni znao uzvišenijeg smisla života od ovoga da sve čini poradi Boga i na način kako to sam Bog želi. Zato je rezultat njegova djelovanja bio da je mnoge ljude usmjerio prema Kristu i doveo ih do njega. Pa čak i one svoje najvjernije učenike koji su mu do posljednjeg trenutka ostali vjerni, kako smo čuli u današnjem odlomku, Ivan je polako odvajao od sebe i otkrivao im Mesiju za kojim su trebali poći. Tu se očitovala Ivanova kreativnost. On ni u tamnici nije mirovao, već je i posljednje trenutke života iskoristio da posvjedoči za Isusa, to jest ukaže učenicima da je Isus onaj kojega su čekali.

A kao što je Isus hvalio Ivana koji je svojim djelima potvrdio tko je i što je, tako je isto znao da su i njemu djela istinska iskaznica na temelju koje su mu trebali povjerovati i Ivanovi učenici. Stoga na Ivanov upit je li on taj koji ima doći, ne odgovara s ‘da’ ili ‘ne’, već odgovara nabrajajući djela. A oni koje je Ivan pripremao na Mesijin dolazak trebali su iz spomenutih djela razumjeti da se doista ispunjavaju mesijanska djela najavljena po prorocima kojima se Mesija imao potvrditi u narodu. Tako Ivan dosljednim kreposnim djelima potvrđuje vjeru u Mesiju i pokazuje pravi put iščekivanja njegova dolaska, a Isus čudesnim mesijanskim djelima potvrđuje da je on taj kojega se čeka.

Iz svega rečenoga i nama vjernicima se jasno potvrđuje što nam je činiti, to jest da svojom djelotvornošću trebamo potvrditi koliko žarko vjerujemo u Mesiju, te da se djelima pripremamo za njegov dolazak. Ako su djela bila neophodna iskaznica za Ivana Krstitelja i za Isusa, onda sigurno vrijedi i za nas. Nije dostatno riječima samo svjedočiti da smo vjernici, već je neophodno djelima dobrote i ljubavi pokazati u koga vjerujemo. A počesto smo u djelovanju u raskoraku između Boga i ljudi. Redovito smo obzirni što će ljudi reći o nama, te se trudimo steći njihove simpatije, pa i mjeriti uspjeh u tome da smo im se približili i stekli njihovu naklonost. Volimo izbjeći njihove kritike i komentare, prosude i osude vlastitog ponašanja. Tako nam postaje važnije što ljudi kažu o nama i o našem djelovanju i ponašanju, od onog što kaže sam Bog. A jer je to važnije, onda se tako i ponašamo da najprije zadovoljimo ljudska očekivanja, umjesto da vršimo volju Božju i činimo djela Božja. Ivanu Krstitelju, međutim, bilo je mnogo važnije što Isus misli o njemu, nego kako ljudi vrednuju njegovo djelovanje i uspjeh.

Zato je Isus istaknuo da je Krstitelj djelima pokazao koliko vjeruje u Mesijin dolazak, te je životom pripravljao put onome koji je imao doći. Na nama također leži ista odgovornost. Samo djelima možemo pokazati koliko vjerujemo, te pred svijetom biti vjerodostojni kao Ivan Krstitelj, koji se nije brinuo za simpatije ljudi, ali mu je bilo neobično važno da je Sin Božji izrekao pohvale o njemu. Ako i sami želimo doći do Krista, te mu druge privoditi, ne možemo to činiti tek riječima, već i vlastitim djelima. Dosljedan život je najdjelotvornije navjestiteljsko sredstvo. Ako bismo mi kršćani bili prevrtljivi, te jedno govorili privatno, a drugo u javnosti, jedno u crkvi, a drugo na radnome mjestu, jedno pred običnim ljudima, a drugo pred moćnicima ovoga svijeta, jedno pred svećenikom a drugo na druženju s prijateljima, onda ne bismo bili na pravome putu dosljednosti. Isus nas poziva da u došašću budemo poput Ivana koji nije bio trstika na vjetru, već je bio čak i više od proroka, da i sami i riječima i djelima pripadamo kraljevstvu Božjemu na zemlji, te postojano svjedočimo Mesijinu prisutnost u svojim životima i cijelome svijetu.

2. nedjelja došašća – A

U ovom liturgijskom ciklusu Evanđelje druge nedjelje došašća stavlja nam u prvi plan propovjedničku aktivnost Ivana Krstitelja koji je djelovao u Judejskoj pustinji, te je svoje djelovanje krunio krštenjem pokore na rijeci Jordanu. Ivan je bio svjestan poslanja koje mu je povjerio Gospodin, te ga je revno provodio. Doista, bio je preteča i glasnik koji pripravlja put Gospodinu i ravna pred njim staze, kako je davno nagovijestio prorok Izaija, a prenio evanđelist Matej podsjećajući da je Ivan ispunjenje proročanstva o Mesijinom preteči: Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

A Ivan je pak svoje poslanje u narodu vršio na sveopći način, jer riječi pouke i poticaja koje su mu dolazile od Boga nije uskraćivao nikome. Primao je bez izuzetka sve koji su mu dolazili da čuju naviještaj o dolasku kraljevstva nebeskoga, no to ne znači da je bio slijep ili da je za sve ljude imao istu riječ. Bilo bi doista preuopćeno da je svima govorio isto. Naprotiv, za svakog pojedinca i skupinu imao je biranu prikladnu riječ. Nije bio slijep da ne zna razlikovati običan priprosti narod koji mu je dolazio u jednostavnosti i iskrenosti srca, od farizeja i saduceja koji su dolazili u dvoličnosti, glumeći poniznost, a u biti puni oholosti i podcjenjivanja. No Ivan se nije dao zbuniti ni prevariti, već je nastupao u potpunoj iskrenosti, bez okolišanja i podilaženja, što je jedino imalo smisla. A uostalom, Božji čovjek i nije mogao drukčije. Nije imao straha ni pred kime, niti je mijenjao sadržaj svoga navještaja iz ljudskih obzira, već je govorio otvoreno i bez ustručavanja.

Prorok iskrenosti

Krstitelj je mogao tako govoriti zato jer njegovo propovijedanje nije bilo protiv nekoga, pa i onda kad je njegov govor bio britak poput oštre sjekire ili mača, pa i onda kad je zvučalo da ih kritizira i proziva njihove stavove. Doista, sve što je govorio, bilo je u njihovu korist, ako su htjeli dobro čuti i prihvatiti. Jer govorio im je za njihovo spasenje, pozivajući ih da se obrate od svoje dvoličnosti. Ukoliko su imali sluha za Božju poruku, te snage nadvladati vlastitu taštinu, mogli su iz njegovih riječi izvući golemu korist. A Ivan je kao prorok iskrenosti Božje od njih tražio ono što je sam proživio kao duhovno iskustvo, a to je posvemašnja otvorenost pred Bogom. On se pred Bogom potpuno ogolio i uklonio svaku zapreku, odmakao svaku dvoličnosti i neiskrenost da bi se dogodio susret s Bogom u dubini duše. Upravo je u iskrenom susretu s Bogom promatrao najljepši dar i iz njega crpio najveću snagu. Posvemašnju iskrenost koju je sam imao i u kojoj je prednjačio i drugima je nudio kao istinski put bez kojega nema pravoga susreta s Bogom. Samo na putu takve iskrenosti bilo je moguće pripremiti se za plodonosan susret s Mesijom. U protivnom je postojao veliki rizik da se ne prepozna onog istinskog Božjeg poslanika koji je imao doći u ruhu sluge.

Ivan stoga uči i njih da odlože maske svoje umišljenosti i neiskrenosti. Jer vjerski formalizam kojim su se branili, hranili i prekrivali samo je pokazivao da nisu bili iskreni, to jest da nisu ni Boga susretali dubinom duše i ozbiljnošću života. Njihov nedosljedan život je pokazivao da su ga susretali tek s pola snage ili tek na površnoj razini, jer su se tješili kako imaju Abrahama za oca vjere, ali se nisu usuđivali nasljedovati Abrahamovu vjeru. Vjerojatno im se činilo prezahtjevnim ići tako radikalno daleko u vjeri, a možda  im se činilo i fanatičnim poput Ivana ostaviti sve i Bogu se potpuno posvetiti u pustinji, u skromnosti života i oskudici. Nisu imali iskustvo Božje snage koje je imao Ivan koji se do kraja predao i iskreno Bogu otvorio dušu iz koje je onda Božja riječ snažno progovarala i jasno odjekivala. Zato je s jasnoćom upozoravao farizeje i saduceje da je došlo vrijeme kad se više neće moći biti na dvije sjedalice, jer sam Bog dolazi među svoj narod. Ukazivao im je da više neće biti moguće biti u Božjoj službi, a ostati na polovičnoj svijesti o Bogu i samo na izvanjskom odnosu s njime. Jasno im je poručivao da se neće moći spasiti od nadolazeće srdžbe Božje dvoličnim izmotavanjem i vjerskim formalizmom, već samo iskrenim obraćenjem i prihvaćanjem Boga koji traži svoj prostor, ne u palačama i dvorcima, već u ljudskim srcima.

Proroci iskrenosti

Svjedočanstvo koje je pokazao Ivan Krstitelj trebalo bi zahvatiti i nas kršćane koji bismo u svijetu trebali biti proroci Božje iskrenosti poput Mesijina Preteče. No počesto se ponašamo poput farizeja i saduceja bježeći u osrednjost i formalizam, u mlakost i polovičnost. Tako na žalost bježimo i od sebe i od Boga, a ne rađamo plodove dostojne obraćenja i pravednosti u svijetu, što bi trebala biti naša prvotna zadaća. Zato nas Božja riječ potiče da spustimo maske koje navlačimo na lice poradi kojih se ne možemo susresti s Bogom lice u lice, već tek na nekoj posrednoj ili usputnoj razini ili načinu.

Pustimo stoga Boga u vlastito srce u potpunoj iskrenosti. Tada će nas on preobraziti i učiniti novim ljudima kao što je bio slučaj s Ivanom. Pustimo ga do kraja, do onih dubina u kojima se prestajemo odupirati njegovoj svetoj volji i postajemo proroci iskrenoga naviještanja njegove riječi. Pustimo ga do onih dubina u kojima nas potpuno zahvaća i mijenja nam život svojom prisutnošću pretvarajući nas u navjestitelje njegova kraljevstva i preteče njegova Sina. Otvorimo mu vrata obraćenjem, ugostimo ga u iskrenosti i budimo plodni i oduševljeni navjestitelji koji će Bogu privoditi ljude ovog naraštaja do istog iskrenog susreta i do neizrecivih spasenjskih dubina.

1. nedjelja došašća – A

Na početku nove liturgijske godine, razmišljamo o još jednom početku, ali i o vremenu kao takvome. Jer ako je vjerovati onoj narodnoj da se po jutru poznaje dan, tada, kako ćemo živjeti svoje život, mnogo toga ovisi o tome kako ćemo započeti i kojim duhom ćemo pristupiti uopće otajstvu vremena koje živimo. A o tome nam jasno govori Gospodin u današnjem evanđeoskom odlomku. Naime, Isus jasno detektira da ima ljudi koji se prema životu odnose poprilično površno i olako. Dok žive bave se isključivo onim tekućim životnim pitanjima samo na biološkoj razini. Možemo ih usporediti s onim što Gospodin reče za naraštaj u vrijeme Noino: Jeli su i pili, ženile se i udavali do dana kada Noa uđe i korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije. Tom rečenicom gospodin kao da je htio opisati one ljude koji se ne žele opterećivati ili pak zamarati nekim dubljim pitanjima kao što je pitanje o Bogu i njegovoj ulozi u ljudskom životu. Pogotovo što iz spoznaje o Bogu izvire i odgovornost za vlastita djela i za intenzitet življenja u svijetu.

Vjerojatno su ljudi i Noinoga i Gospodinova naraštaja smatrali da dovoljno dobro poznaju život i bez Boga, da su dovoljno umješni i napredni, te da im se ne može ništa strašnoga dogoditi. Pouzdavali su se u svoju procjenu života, u razvijene tehnologije i ostvareni napredak, te su bili uvjereni da im to jamči mir i sigurnost. Uvjereni su bili da im se ne može dogoditi ništa lošega, pogotovo što su sebe smatrali dovoljno dobrima, sukladno svim kriterijima ljudske normale. Bili su jednostavno kao i svi ostali ljudi, ni manje ni više, pa su držali da nema razloga da se baš na njih sruči neko zlo. Nisu imali razloga posebno vjerovati u Boga ili se Boga bojati, jer su držali da su takve životne forme nadiđene. Zato nisu imali razloga iskoraknuti u ‘nenormalu’ traženja Boga i osobnog zajedništva s njime, jer većina ljudi se time nije opterećivala. Uostalom, bili su mišljenja da se može živjeti i bez takvog odnosa s Bogom, te je bilo nepotrebno dodatno se baviti tim pitanjem i praviti skok u nepoznato, kad zemlja pruža toliko ugodnoga i poznatoga.

Dobar dio ljudi danas doista želi u tom duhu živjeti navodno opušteno, bez dodatnih opterećenja i naprezanja, bez natezanja oko vjerskog života i vjerskih pitanja. Kao da nije dosta muke i bez toga, pa je trebalo još dodatna muka i forsiranje, neka dodatna ozbiljnost u životu. Zar je neophodno još glavu razbijati pitanjima oko neke nevidljive stvarnosti kad imamo dosta muke i s onom nevidljivom? Zar nam nije dosta onoga što imamo sada, da bismo morali misliti i na ono što će doći poslije? Zar nam nije dosta i ovoga zemaljskoga, pa bismo trebali misliti i na ono nebesko, na ono što je iznad nas? A upravo danas potrebno nam je više nego ikada opuštenog življenja.

Mnogo je takvih naših umovanja i pitanja, a većina je od njih netemeljita i neutemeljena, površna ili  ili isprazna. Najviše takvih stavova ljudi koriste kao obrambeni mehanizam kao zaštitu vlastite lijenosti i nemara. Upravo jer je život jedan i neponovljiv, treba ga dohvatiti u njegovoj punini već sada ovdje na zemlji, jer smo protegnuti prema ispunjenju, prema konačnom smislu i cilju. Valja nastupiti sa svom ozbiljnošću, a ne samo misliti na jelo i piće. Život ostaje površan i na površini ako ne posvijestimo sebi da je ovdje mjesto na kojemu gradimo korablju za prijelaz preko voda potopnih i ako zaboravimo da je ovdje mjesto na kojem se pripremamo za prijelaz prema onoj konačnoj proslavi.

Svojim poticajima Isus nam daje do znanja da neko novo razdoblje u životu pojedinca i svijeta može dati samo kvalitetniji odnos s Bogom, a sve ostalo ostaje već poznato i otrcano, svedivo na ono: Jeli su i pili, ženili se i udavali. Takvi ništa nisu slutili, jer ništa od bitnoga u životu nisu shvatili. A kao što je mnoge, sa svime što su imali, odnio potop, osim Noe čiji kapital nije bio u onome što je uživao na zemlji, već u onome što je ulagao za nebo, koji nije uživao u vremenitome, već se pripremao za vječno, tako će se dogoditi svakom naraštaju. Zato Isus i nas potiče na hod prema onoj budućnosti koja se ne stječe brigom oko toga što ćemo jesti i piti, kako se ženiti i udavati, već budnošću prema vječnim dobrima i zajedništvom s Bogom. Kao što je Noa ulagao u korablju, dok su drugi ulagali u jelo i piće, to jest u život koji su zvali ‘normalnim’ i ‘opuštenim’, tako i nas Gospodin potiče da živimo gradeći život siguran od potopa. Nikada nam vrijeme ne bi smjelo postati toliko ‘normalno’, a život na zemlji ‘opušten’ da zaboravimo Boga i da ne doživimo njegovu prisutnost u vremenu.

Vrijeme nam je, doista, dano da gradimo korablju spasenja, te da, dok živimo život u izvanjskom smislu identičan svim drugim ljudima, ipak taj život ne bude takav, već različit od života onih koji ne vjeruju. Dok smo svaki dan za našim svakodnevnim dužnostima, Bog ima pogled kojim proniče naše duše i kojim susreće pogled našeg srca, ako nam je okrenuto k njemu. I dok ljudi ne vide razliku zašto se od dvojica s polja jedan uzima a drugi ostavlja, ili pak od dvije u mlinu, zašto se jedna uzima a druga ostavlja, Bog ipak ima dobar uvid u naše živote i zna koga pripustiti spasenju.

Budimo stoga i mi pripravni, to jest ruku uzdignutih prema nebu, a srca okrenuta dolasku Sina Čovječjega i njegova dana, kako bismo mogli biti mirni i opušteni kao spašenici pred sudom. Posvjedočimo da dok i ovog došašća dižemo ruke prema nebu i Onome koji dolazi, da ne dižemo ruke od odgovornosti za zemaljski život, nego, naprotiv, da sve što jesmo i imamo uzdižemo u nebesku slavu, prema punijoj stvarnosti postojanja. Živimo normalno kao Noa koji je znao da mu treba korablja spasenja, te budimo opušteni kao oni koji su pripravni dočekati Sina Čovječjega, da nas Božja milosna prisutnost ne zaobiđe, već obdari nagradom života vječnoga.

Krist Kralj svega stvorenja – C

Činjenica da danas slavimo svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja koja odudara od našeg shvaćanja i od kategorija svijeta u kojemu živimo navodi nas da bolje promislimo, jer je opasnost da ne dopremo do njezine dubine i poruke koju nam prenosi. Naime, skloni smo u liku kralja promatrati političku figuru koja ne odgovara kategorijama vremena u kojemu živimo. Međutim, da bismo dobro razumjeli poruku današnje svetkovine, potrebno je zaviriti u svetopisamske sadržaje koji nam se danas nude u čitanjima i uvode nas u otajstvo ove posljednje nedjelje u liturgijskoj godini. Upravo zato jer smo u opasnosti krivo razumjeti poruku ove svetkovine ako bismo se oslonili na naše ljudsko shvaćanje, ponuđena Božja riječ nas vodi na pravi put, jer se radi o otajstvenoj stvarnosti koja nas nadilazi.

Zato se valja prisjetiti da je za židovski narod kralj bio Božji izabranik koji je bio pozvan voditi narod u Božje ime, te je u tom duhu trebao biti Božji namjesnik, to jest predoznačiti onog konačnog Božjeg kralja kojemu će sam Bog povjeriti svu vlast.  Stoga je pojam i slika kralja za židovski narod od davnine izricao i Božju uzvišenost i gospodstvo nad narodom jer je on imenovao i postavljao kraljeve da vode narod u njegovo ime, kao što je bio slučaj s Davidom. U tom istom duhu je i budući Mesija trebao biti kralj iz loze Davidove, te upravljati narodom u Božje ime. Zato je i Isus, potomak iz loze Davidove, posvuda naviještao da je Mesija i da ima mesijansko poslanje, premda je i sam, upravo zbog različitog i krivog poimanja kraljevske uloge odbijao primiti političku kraljevsku službu na način kako su je zamišljali njegovi suvremenici. Osim u trenutku osude pred Pilatom, o čemu je u trenutku razapinjanja svjedočio višejezični natpis sa sljedećim riječima: Isus Nazarećanin Kralj Židovski.

Upravo sukladno toj logici i njegovoj božanskoj volji da se prizna kraljem tek u trenutku kad ga osudu na smrt, danas čitamo odlomak iz Lukina Evanđelje u kojem nam je opisan prvi čin vršenja njegove službe. Naime, dajući jamstvo raskajanom razbojniku da će ga tog istog dana uvesti u nebo, Isus je u pravom smislu riječi pokazao da je kralj. No po njegovu poimanju kraljevska služba u pravom smislu riječi nije ona izvanjska i zemaljska, već je to gospodstvo nad životom. Nije stoga slučajno da ga je prva Crkva častila upravo kao Kralja kraljeva i Gospodara gospodara, o čemu nam svjedoče novozavjetni spisi.

A kad se govori o kraljevskom gospodstvu nad životom, kako nas uči Isus, ono može biti dvojako. Ponajprije kraljevski živjeti znači biti gospodarem vlastitoga života. Potom, što je još i mnogo više, znači biti i gospodarem i tuđih života. U tom smislu je Isus pokazao da je pravi Kralj i Gospodar, jer je u svojim rukama imao vlast nad svojim životom, te nije dopustio da mu ga ljudi oduzmu, već ga je sam od sebe položio i potom uzeo. A imajući takvu vlast nad životom, pokazao se gospodarem života kao takvoga, što je dokazao uvodeći raskajanog razbojnika u raj upravo umirući i polažući vlastiti život za spas.

Upravo ovaj vid Isusova kraljevanja Crkva je doživjela kao istinsku kraljevsku vlast, te stoga i nama danas nudi da i sami otajstveno o tome razmišljamo i da ga takvim u životu prihvaćamo. Jer počesto mi živimo kao i toliki koliki su ga gledali umirati na križu, ali nisu bili svjesni trenutka ni događaja. Dogodi nam se da živimo poput onog razbojnika koji ga pogrđuje, ne u smislu da smo počinili zločine ili kriminal, već u smislu da odbijamo njega kao gospodara koji može obnoviti duhovno tkivo našeg zemaljskog života i podariti nam život vječni. Živimo ali na način da nam život izmiče iz ruku, da mu nismo gospodari ni ovdje na zemlji, a pogotovo da mu nismo gospodari za vječnost. Dogodi nam se i to da se nemamo kad baviti životom, te toga postanem svjesni tak kad nam prođe ili iscuri iz ruku poput pijeska. Živimo ali ne kao gospodari života onda kad ne pronalazimo vremena baviti se smislom života ili kad ne živimo na ispravan način. Možda nam se tako dogodi da se izrugujemo s vrijednostima kao vojnici s Isusom, da ga odbacujemo i podrugujemo mu se kao glavari i narod, samo zato što nije ispunio njihova zemaljska očekivanja.

No usprkos svega toga Isus nam se danas predstavlja kao Kralj i Gospodar života, te nam skreće pozornost na to da trebamo uzeti život u svoje ruke, što znači da ga trebamo upravljati i upraviti prema onom vječnom smislu i cilju. A kao što raskajanom razbojniku nije bilo kasno, tako nikome od nas nije kasno napraviti zaokret i uozbiljiti se u životu. Ali ako nikad i nije kasno, ipak valja znati da je trenutak u kojem toga postanemo svjesni krajnje vrijeme da to napravimo, jer nikada ne znamo koji će biti posljednji trenutak i posljednja prigoda da otkrijemo vrijednost, dubinu i ljepotu života. A kao što je ovaj čovjek u posljednjim trenutcima života iskoristio kraljevsku prigodu da nakon promašenog življenja ipak svoj život uzme u svoje ruke i položi ga do nogu Isusovih, takvu ponudu trajno daje i nama. Besmisleno je živjeti ako ne usmjeravamo život prema raju, to jest prema raspetom Kralju i Gospodinu koji nam s križa otvara vrata raja. A ne smijemo niti zaboraviti da Gospodin i nama daje moć da drugima dajemo život, što činimo autentičnim svjedočanstvom i brigom kojim im pomažemo da pronađu otvorena vrata raja. Radujmo se stoga i kličimo našem Kralju i ne zaboravimo da, kad smo u iskrenom zajedništvu s njime, već sada na zemlji živimo ono njegovo ‘danas’, pretvarajući život na zemlji u pravi raj.

33. nedjelja kroz godinu – C

U ovom odlomku iz Lukina Evanđelja čitamo kako Isus najavljuje propast gradu Jeruzalemu, te teške dane svome narodu, upravo u trenutku dok su se neki ljudi divili Hramu, kamenju od kojeg je bio sazdan, kao i zavjetnim darovima. Ali Isus ne naviješta teške dane samo Židovima koji će biti dionici pobuna i ratova, pa niti samo Jeruzalemu, od kojega neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen, već jednako tako upozorava i svoje učenike na katastrofe koje će se zbiti u svijetu. Njima pak nagoviješta da će na njih podizati ruke i progoniti ih, predavati u sinagoge i tamnice, vući pred kraljeve i upravitelje zbog imena njegova. Nakon svega rečenoga, s pravom sebi postavljamo pitanje zašto se to moralo dogoditi što je Isus znao da će biti? Zašto se moralo dogoditi da židovski narod, kao i toliko puta u povijesti, nastrada po rukama pogana i bezakonika? Zašto je Bog dopustio da njegov narod bude tako okrutno kažnjen? Osim toga, nova je nedoumica, zašto onda i njegovi učenici imaju trpjeti i biti proganjani? Zašto za njih neće biti mira na ovoj zemlji, te zašto će i sami proći kroz muke i progone? Je li to znači da Bog nije imao namjeru uspostaviti trajni i kvalitetni mir, utemeljiti društvo mira i blagostanja, ljubavi i zajedništva među narodima?

Ma koliko god svijet želio predstaviti humano i dobrohotno lice, ipak je činjenica, a Isus je toga bio svjestan, na zemlji nema pravoga i postojanoga mira. Odnosi među ljudima i narodima dobrim dijelom su određeni interesima, te zato nastaju pobune, ratovi i neprijateljstva na zemlji. Zato ustaje narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. U tom smislu je Gospodin znao da će njegov narod, željan slobode i neovisnosti, nastojati oružanom pobunom zadobiti političku slobodu od Rimljana, koji je nisu imali namjeru ustupiti. Rezultat toga je da su Rimljani krvavo ugušili palestinski ustanak, a židovski narod je bio okrutno kažnjen za politički neposluh. I dok je ovo gotovo jasno političko pravilo, ostaje ipak nejasno zašto Isus nije bio za to da božanskom moći mijenja političke tijekove povijesti, koja se pokazuje u tako krvavom ruhu sve do dana današnjega. Čak nije podržao projekt političkog oslobođenja vlastitog naroda zato jer su slobodu planirali izvojevati oružjem, a on je dobro znao da od mača gine onaj tko se mača hvata. Poradi toga nikada nije bio da se njegov narod uzda u oružje više nego u Božju zaštitu. Jer da se uzdao u Božju zaštitu ne bi se bavio politikantstvom, već bi svu svoju snagu usmjerio prema životu u Bogu i prema svjedočanstvu vjere u živoga Boga. Trudio bi se više oko duhovne slobode od grijeha, a ne da mu primarni interes bude socijalna sloboda u ondašnjemu društvu.

Ali Isus nije samo židovima najavio teške dane, već je i Crkva onog vremena doživljavala nerazumijevanja i progone. I prema njoj su vlastodršci gajili nepovjerenje, premda nikada nije bila politički nekorektna prema društvu u kojem je živjela, već se zauzimala za njegovu stvarnu dobrobit. Nikada nije poticala oružane pobune, pa i onda kad je kritizirala nepravedne odnose, ćudorednu iskvarenost, socijalne nepravde itd. Upravo ustrajnost usprkos progona je bio znak vitalnosti Crkve koju nisu mogli uništiti oni izvana, koji su je smatrali političkom protivnikom, premda ona to nikada nije bila, jer se nije spuštala na razinu političkih konfrontacija. Ona je uvijek živjela na jednoj drugoj razini, učeći ljude da budu bolji i vjerniji Bogu, da žive u ljubavi, da izgrađuju društvu u nadi budućih dobara. No počesto baš izgradnja ovakve svijesti koju je Crkva izgrađivala u ljudima ne odgovara društvenim elitama, koje radije vole da je čovjek u neznanju svoga identiteta, te smisla i cilja postojanja, jer je tako laka žrtva političkih igara moćnika.

Počesto se i danas uhvatimo u istim razmišljanjima u kojima su se zatekli apostoli i drugi ljudi u Hramu, kako nam opisuje evanđeoski odlomak. Počesto smo između divljenja strukturama ovoga svijeta, strukturama moći i ljudske umješnosti, a opet ne treba mnogo da vidimo koliko samo nepravde i iskorištavanja, koliko nepotrebnog dokazivanja sile i moći i u današnjemu svijetu. Uočavamo velike interese moćnika, te se počesto pitam kako se izvući iz njihovih kandža i osloboditi se pogubnom stiska kojim zarobljavaju cijeli svijet, a napose su lake žrtve mali narodi i države.

Isus je gledao dugoročnije u budućnost, te nije nudio politička rješenja, već duhovna. Suočava nas sa situacijom oko nas i poziva nas da se protiv krivih i opakih nauma u svijetu moći borimo duhovnim sredstvima, a ne uzdamo samo u političko oružje. Osim toga potiče nas da se ne zavaravamo pojavnostima ovoga svijeta, te da sigurnost ne gradimo na materijalnim uvjetima u društvu, već na izgrađenom čovjeku. Doista, ako se čovjeka ne izgradi da bude mjesto štovanja Boga, ako se njegov život ne promijeni na bolje u odnosu prema Bogu, ako čovjek ne shvati da je pozvan u ime Boga svjedočiti drugačiji pristup ljudima i veću razinu zajedništva, sve ovo drugo ne vrijedi ništa, te prije ili poslije dođe do točke (samo)uništenja.

I dok se vidi da nema trajnoga mira na zemlji, već jedino u pojedinim dijelovima svijeta duža ili kraća primirja, usvojiti nam je ovu Isusovu poruku da se ne dajemo zavesti blještavilom ovoga svijeta, koji ne izgrađuje ljude, nego gradi izvanjska zdanja. Ali isto tako uči nas da ne pozivamo ni na militantni ni na pasivni otpor svijetu u kojemu živimo, već na aktivan otpor duha, otpor svjedočanstvom života vrijednostima koje nam je on povjerio. Točnije, pozvani smo preobražavati ovaj svijet božanskom mudrošću koja nam dolazi od Isusa, pa i onda kad se svijet tome opire, kao i naš današnji. Jer svjedočenjem Božje mudrosti nikome ne činimo ni zlo ni nasilje, već se trudimo dati istinski doprinos boljemu svijetu, bez obzira koliko on to htio razumjeti ili ne. Od nas se ne očekuje da ovom svijetu pariramo političkim lukavstvom, premda je i za kvalitetan društveni život potrebna dobra doza Božje mudrosti, koju najčešće ljudi odbacuju. I onda kad nam nije svejedno kakve će biti odluke političara, ipak je činjenica da doprinos kršćana u društvu ne smije biti prvenstveno političke, već duhovne naravi. Jer ako naše svjedočenje bude tek pružanje političkog otpora moćnicima koji upravljaju svijetom svojom logikom i interesom, počesto prljavim, ostat ćemo izloženi i kažnjeni poput židovskoga naroda, jer se moćnici ne odriču tako lako svojih interesa i posjeda. Ali ako budemo ovom društvu udahnjivali božanski život svojim svjedočenjem, onda nam neće biti problem ni trpjeti progone, optužbe i odbacivanja, znajući da nam je savjest čista jer smo sve činili za stvarnu dobrobit društva i naroda u kojemu živimo. I tada ćemo sigurno izvojevati pobjedu.

Zato, umjesto političkog neposluha i političke konfrontacije, Isus nas poziva na novu kvalitetu života, to jest da bez straha i kompleksa svjedočimo mudrost kojoj se nitko ne može suprotstaviti jer dolazi od njega. Mudrost poradi koje se u ovom svijetu čak i život gubi, ali koja nam jamči onaj vječni život, jer je ovaj bio ispunjen smislom, svjedočanstvom krjeposti i božanskih vrijednosti, te je kao takav bio blagoslov ljudima s kojima smo živjeli. Isus nas stoga i danas poziva da tijekove ljudske povijesti ne mijenjamo silom i oružjem, već novim životom u Bogu i vjerodostojnim svjedočenjem, koje jedino može donijeti prave plodove čovječanstvu. Zbog toga se isplati i pretrpjeti progone na braniku vrijednosti, jer samo je to put istinskog obogaćenja čovječanstva, te put izmirivanja svih neprijateljstava i netrpeljivosti, put uklanjanja prljavih interesa i put života za istinske vrijednosti.

32. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka nam opisuje jednu od polemika koje je Isus vodio sa saducejima koji su također odbijali prihvatiti njegov nauk i mesijansko poslanje. Oni sami su imali čudnih stavova o životu jer su nijekali uskrsnuće, te su onda i pokušali Isusa uhvatiti u raskoraku na temelju svojih uvjerenja, te su onda karikirali drukčija mišljenja, izmišljali slučajeve kojima bi zbunjivali svoje protivnike i dokazivali svoje teze. Tako su i u ovom slučaju izvukli jedan navodni slučaj žene koja je imala sedam muževa, te upitali Isusa kome će ona pripasti o uskrsnuću mrtvih. Premda su se služili ovako niskom razinom teološkog promišljanja, koje se svodilo isključivo na zbunjivanje protivnika nesuvislim pitanjima i slučajevima, primili su ipak vrlo sadržajnu pouku od Gospodina nakon koje su ostali bez riječi i bez suprotnog argumenta. Takvim ponašanjem oni su sužavali i zatvarali obzorja života drugim ljudima koji su slutili ili nazirali život nakon smrti.

Isus im je stoga ukazao da je njihov način tumačenja tekstova pa i objavljene vjere neispravan jer su iz svoga tumačenja uklonili najznačajniju sastavnicu, a to je vjera u živoga Boga. Ne polazeći od ispravne stvarnosti, nisu onda mogli imati ispravna uvjerenja o životu vječnomu, te tako nisu mogli niti ispravno protumačiti ni tekstove koji su o tome govorili izravno, a pogotovo ne one koji su govorili neizravno. Zato im je on na to skrenuo pozornost, te im je ukazao kako su trebali vjerovati u Boga živih koji je živ i životvorac do mjere da može ljude obdariti uskrsnućem i životom vječnim. U tom smislu središnja točka Isusova prigovara njima je bila da ne razumiju dobro Boga o kojemu govore, te je i završio rečenicom: Nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive.

Saduceji, doista, nisu imali ispravan uvid u Božji život, pa su previđali da je on sam život, te da u njemu nema smrti, kao ni u onima koje on obdaruje životom. Osim toga život onih koji žive u Bogu ne mjeri se više zemaljskim kategorijama, već božanskim. A uvjerenjima da nema uskrsnuća mrtvih, saduceji su sveli Boga na nekoga tko bi bio Bog mrtvih, jer ni onima koje je pozvao da mu služe i objavljuju njegovo ime nije zajamčio vječni život. U tom slučaju bi sva Božja objava, kao i svaki ljudski napor bili obezvrijeđeni jer ne bi imali dimenziju vječnosti. Tako su saduceji držali ne samo da je on Bog mrtvih, već su ga u tom slučaju i samoga držali mrtvim u smislu mrtvog slova na papiru na koje su se pozivali samo kao na neko pravilo ili neživi princip, umjesto da pretpostave njegovu živu prisutnost i počevši od nje počnu davati odgovor na svako pitanje koje ih je moglo mučiti. Iz njihove postavke moglo se zaključiti da je Bog bio živ samo kao neka povijesna pripovijest ili daleki događaj, kao arhivski ili muzejski izložak, kao moguća odredba ili zakon, a ne kao živi i životvorni Bog o kojem se ne može govoriti samo kao o povijesnoj pretpostavci, već iz perspektive živućega i prisutnoga.

Zato njihovo poimanje Boga kao samo onoga koji je Bog onih koji su trenutno živi i nije bilo pravo poimanje, jer čim bi umirali, on više ne bi bio njihov Bog, jer oni bi nepovratno propadali. No u tom slučaju nije bio na osobit način ni Bog tih živih, jer što ih je mogao zanimati takav Bog i njegove odredbe ukoliko su prestajale vrijediti nakon smrti i padom u propast. No nisu razumjeli da njegove odredbe ne prolaze, već dolaze do svoje punine i ispunjenja u vječnom životu. Kao što je pitanje brake i života na zemlji, koji nije besmislena institucija već božanska, no oni su ga dovodili do ismijavanja upravo jer su nijekali buduće uskrsnuće, a da toga nisu bili niti svjesni. U tom slučaju bi uopće bilo upitno ćudoređe, jer ako nema zagrobnoga života, što se uopće ženiti, podizati porod, biti vjerni i neporočni, jer sa smrću bi sve i tako išlo u propast.

Ali naš Gospodin dobro zna da Bog ne može nego biti Bog živih, jer on je sam život, te je i ljude htio obdariti životom, ne samo onim zemaljskim i privremenim, već i nebeskim vječnim. Zato jer je moćan dati im život na zemlji, moćan je dati i onaj život na nebu koji mi ne vidimo tjelesnim očima, ali vidimo očima duha i vjere. A to što ne vidimo tjelesnim očima, možemo vidjeti očima vjere ako stavimo pred oči i razmatramo njegov božanski život. Od tog trenutak i sve zemaljsko poprima novu vrijednosti i dimenziju. Nije više besmisleno u privremenosti i prolaznosti, već je jedincata prigoda jer nas vodi prema punini života.

Promatrajući stvari očima vjere jasno otkrivamo ono što je i Isus izrekao da on nije Bog mrtvih, nego živih. No ako smo duhovno lijeni ili mrtvi poradi sumnje i nevjere, onda ne razmatramo njegovu svetu prisutnost i neizmjerni život, nakon čega ni sami nemamo, poput saduceja, nade u uskrsnuće i život nakon smrti. Ne pristupajmo stoga Bogu nikad kao nekom neživom biću, sili, energiji ili nepisanome zakonu, već uspostavljamo s njime odnos kao sa živim Ocem, kako nas je Isus učio. Tada ćemo osjetiti da u nama struji njegov božanski život, te ćemo već sada na zemlji doživjeti snagu uskrsnuća koju nam je podario naš Gospodin. Budimo već sada djeca onoga budućeg svijeta po vjeri koju smo primili i po zajedništvu života koje živimo s Bogom, te svojim svjedočanstvom obdarimo i druge, a svojim pogledom na život obogatimo svijet u kojemu živimo.

Svetkovina Svih svetih

Svetkovina svih svetih koju danas slavimo potiče u nama razna pitanja koja ne možemo iscrpiti jednom proslavom, već iz godine u godinu tražimo još bolje i dublje razumjeti otajstvo vječnoga života koje je pred nama, a za koji vjerujemo da su ga dohvatili mnogi koji su išli pred nama u vjeri. A mnoga pitanja postavljamo da bismo došli do veće jasnoće i sigurnosti tog istog života vječnoga koji nam je otajstven jer nam nije vidljiv tjelesnim očima, te tako nije neposredan, ali ga osjećamo cijelim svojim bićem kao potrebu i zahtjev naše naravi. I dok nije razvidan tjelesnim osjetilima, s druge pak strane promatramo ga i osjećamo kroz vjeru koja nam ukazuje da je izuzetno bitan u našem životu kao težište života bez kojega je isprazno živjeti.

I dok nam s jedne strane naviru u svijest mnogi upiti o tom životu, o njegovoj stvarnosti i ‘trajnosti’, o njegovoj kakvoći i intenzitetu, dotle nam riječ Božja koju smo slušali pomaže dati odgovore na pitanja koja naviru. A između ostaloga pitamo se tko su ti koje zovemo svetima i danas slavimo ovom svečanom euharistijom. Uz ovo pitanje neizostavna su i još neka: Kako su oni došli do nebeske slave, to jest vječne proslave? Što je nama činiti da se i sami nađemo u njihovu zajedništvu? Može li se i na koji način biti svet na zemlji?

Na takve upite u našim glavama se sigurno rađa i predodžba sjajnog, mirnog, ispunjenog života u kojem uživamo potpuno zadovoljenje vlastitih potreba, želja i stremljenja. No Boža riječ kao da odudara od takvih naših predodžbi, jer govori o životu onih koji su bili opečaćeni, te koji su prošli kroz nevolju veliku na zemlji, sve do mučeništva. A i Evanđelje govori o onima koji su kušali siromaštvo i žalost, trpjeli otimačinu, glad i žeđ, te su bili progonjeni poradi pravednosti i protiv njih su izgovorene laži i optužbe koje su ih koštale čak i života. Božja riječ dakle pred nas stavlja vrlo konkretno da su sveti oni koji su prošli kroz takve mučne situacije od kojih svi mi spontano bježimo, jer ih ne smatramo okolnostima u kojima nam se posreduju svetost.

No činjenica je doista da su sveci bili oni koji su prošli kroz razne kušnje i koji su prihvatili patnje noseći živu svijest o Bogu u vlastitom životu. Bili su ljudi za koje možemo reći da su na zemlji bili opečaćeni pečatom Boga živoga, te su bili postojani i ustrajni u svim izazovima i patnjama. Oni svjedoče da biti svet znači živjeti odgovorno na zemlji, što znači pogleda uprtog u nebesku slavu. Jer to je jedini ispravan pristup životu koji se odlikuje svetošću. Svet je onaj tko jasno razabire vječna dobra u svom životu, te ih se pri svakom svom činu i izboru prisjeća i prema njima živi. Svetac doista ima uvijek pred očima buduća dobra koja su mu najsnažnija motivacija za odgovoran i postojan život ovdje na zemlji. On dopušta da mu Bog svojim pečatom utisne u život snagu u borbama i protivštinama, to jest da mu dadne ispravan pogled za prave vrijednosti života do koji se dolazi i koje se štiti isključivo kroz patnju i nevolju, kroz napor i odricanje. Zato će Isus u Evanđelju nazvati blaženima upravo takve koji će imati osjećaja za muke i nevolje ljudi oko sebe, te će i sami imati hrabrosti izložiti se, pa i založiti vlastiti život u zaštitu neprolaznih vrijednosti.

Tako postaje jasno da se svetima postaje mukotrpnim životom na zemlji, ali s time da nam je pogled uprt trajno u nebo. Doista, bez pogleda u vječni život tko bi mogao proglasiti blaženima na zemlji one koji plaču, koji su gladni i žedni pravednosti, koji su siromašni duhom, koji su progonjeni. Ali od trenutka kad znamo da blaženi život primamo kao nagradu punoga zajedništva s Bogom u nebu samo onda kako smo na zemlji živjeli trajno u njegovoj živoj spasenjskoj prisutnosti, te ako se nismo stidjeli znaka kojim smo opečaćeni za život vječni, onda postaje jasno zašto je Isus baš takve proglasio blaženima. Upravo takvi su pokazali da je moguće živjeti u takvim uvjetima krajnje prezrenosti i odbačenosti samo imajući čvrstu vjeru i osjećajući živu prisutnost Božju u životu na zemlji.

Iz ovog svjedočanstva o svetom životu na zemlji izvire obveza za sve nas krštenike. Na dan našeg krštenja bili smo i sami opečaćeni tim istim neizbrisivim pečatom Boga živoga kako bismo živjeli sukladno blaženstvima koja je proglasio naš Gospodin. Jer do vječnog smiraja u Bogu dolaze oni koji su dopustili da im živi Bog unese nemir u život, da ih trajno potiče da na hod izlaska iz sebe i susreta s potrebnima Boga. Vječnu puninu mogu pronaći oni koji su izlagali u ovome životu izlažući same sebe kroz odricanje, patnju i žrtvu. Vječni mir u Bogu mogu pronaći samo oni čije se duše nisu mogle smiriti uživanjem zemaljskih dobara, već su trajno čeznuli za neprolaznima. Idimo stoga putem blaženstava i svetosti koji nam je zacrtao naš Gospodin, da bismo primili neuveli vijenac slave i puninu života. Nosimo ponosno jasni pečat Boga živoga i ne dopuštajmo da nam ga zemaljske brige, strahovi i interesi zastru ili izblijede, jer je on ovjera naše vjerodostojnosti. Težimo žarko i neprestano već sada ovdje na zemlji za vječnom domovinom i obećanim dobrima, kako bi nam jednom bila velika plaća na nebesima u zajedništvu nebeske Majke Marija, svih anđela i svetih.

31. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je događaj obraćenja jerihonskog nadcarinika Zakeja. Kako nam opisuje sveti Luka, kad je Zakej vidio da se na ulici oko Isusa okupilo mnoštvo, i sam je htio vidjeti o kome je to riječ, te se poradi toga popeo na stablo. No na njegovo iznenađenje svih, Gospodin ga je uočio, te je, na iznenađenje ovaj put svih prisutnih, odlučio svratiti u kuću baš kod njega. Usprkos mrmljanja mnogih u mnoštvu, Isus je znao da liječi Zakejevu dušu, te da je imao razloga jednog zalutalog sina Abrahamova vratiti vjeri i pravom životu od kojeg se bio udaljio, a čemu je sigurno kumovalo i nerazumijevanje njegovih sugrađana i sunarodnjaka. Pozornošću koju mu iskazuje Isus zadobiva njegovo povjerenje, te mu ne samo ulazi u kuću, već i u srce, čime će se dogoditi pravo obraćenje koje će Zakej očitovati i na vani svojim djelima. Tako je Isusova odluka da se zadrži u njegovoj kući proizvela neizmjerne plodove i radost.

Doista, tek kad Isus ulazi u njegovu kuću, tek onda to postaje kuća u kojoj vlada oproštenje, obraćenje i nadoknada štete počinjene prema drugima. U biti Zakej je bio zanemario vlastitu kuću u trenutku kad je mislio da je odgovornost i skrb za kuću samo u tome da stječe zemaljska dobra. Nije vodio pravu brigu o svojoj kući od trenutka kad je mislio da je dovoljno da radi i zarađuje, pa čak i da ponekad bude nepošten kako bi više stekao. A redovito je svoje interese i zaradu vježbao na ljudima koji su bili nezaštićeni jer je on imao zadaću ubirati poreze u ime rimske države koja je zanemarivala ukoliko bi on nanosio štetu svojim sunarodnjacima, ako je dostatno davao u državni proračun.

Ali kad je susreo Isusa i kad je Isus ušao u njegovu kuću, onda je počeo uočavati sve svoje nedostatke i propuste glede vlastite kuće. Štoviše, tada je počeo prepoznavati i sebe u pravom svjetlu, kao i vrednovati ljude oko sebe. Zahvaljujući svjetlu koje mu je donio Isus, počeo je stvarati pošten odnos prema svima, a svoju je kuću pretvorio u pravu kuću u kojoj vlada spasenje, poštivanje Boga i nesebično dijeljenje dobara s braćom. Zato je Isus mogao s radošću ustvrditi kad je vidio Zakejevu preobrazbu: Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov. Doista, otkako je Isus ušao u Zakejev život, postao je drugim čovjekom. A otkako je ušao u njegovu kuću, posvetio ju je i učinio pravom kućom koja se od tada mogla zvati kućom spasenja.

Isus Zakeju donosi spasenje, jer je Zakej, od čovjeka koji je stalno nešto tražio za sebe, postao čovjekom koji spremno daruje drugima. Od čovjeka koji je druge bezosjećajno zakidao i nanosio im ponekad nepravdu, postao je čovjekom koji popravlja štetu i vraća višestruko onima za koje zna da ih je prevario. Od čovjeka koji je bio isključen iz zajedništva vjere svoga naroda, postao čovjekom koji je upoznao neizmjerno milosrđe Božje.

Na ovom tragu Zakejva iskustva ostaje svaki od nas i svaka naša kuća. Jer u nesmiljenoj životnoj borbi u kojoj svatko traži ugrabiti za sebe bolji dio, a u kojoj se ne preže niti od prijevara i podvala, Zakej bijaše samo jedan od onih koji se borio za svoj položaj. Borio se da što bolje i što lakše prođe, te da što više dobara stekne svojoj obitelji. Što nije ni čudno ni neuobičajeno, budući da većina ljudi to čini vođena istom ljudskom logikom. Ali tek zahvaljujući Isusovoj prisutnosti postaje prava glava obitelji, a njegova kuća prava kuća. Jer razumjeti što je kuća i što bi trebala biti ne možemo ako u njoj ne vlada spasenje. Ako je kuća takva da služi samo novcu, zaradi, trgovini i drugim zemaljskim stvarima, ma kako bile neophodne i važne, ona ne ispunjava vlastito poslanje. Ako u kući nema Spasitelja, te ako nije prostor spasenja, ona ne služi vlastitoj svrsi.

Zato bi Zakejev poučak i nama danas trebao biti nit vodilja u oblikovanju naših kuća. Otvorimo vrata svojih kuća i domova Spasitelju, jer ih samo on može pretvoriti u mjesto spasenja, te tako privesti pravoj svrsi. Ni danas nema drugoga puta od puta spasenja. Valja učiniti sve za vlastitu kuću, što u prvom redu znači pobrinuti se da u nju uđe Spasitelj. Učiniti sve ostalo, a ne priskrbiti njegovu svetu prisutnost koja omogućuje da spasenje dođe u kuću, bilo bi malo i nedostatno. Neka stoga nijedan roditelj ne smetne s uma, a napose da to ne zanemare očevi, da je prvotna zadaća, smisao i cilj svake kuće i obitelji postati prostor spasenja. Upravo takvu zadaću Gospodin povjerava svakoj glavi obitelji, kao što je u opisanoj sceni bio slučaj sa Zakejom, jer je Gospodinu upravo stalo jedino da spasenje uđe u svaku obitelj. Poput Zakeja, dopustimo Gospodinu da nas pogleda i uvedimo ga u svoj dom.