4. korizmena nedjelja – A

Evanđeoski odlomak koji nam se nudi u euharistijskom slavlju 4. korizmene nedjelje opisuje izlječenje slijepca od rođenja koje je Isus učinio jedne subote u Jeruzalemu. Taj događaj je izazvao brojne reakcije među svijetom i među farizejima. Dio ljudi nije bio spreman povjerovati da je se to dogodilo, te nisu vjerovali da je mladić koji pred njima svjedoči da mu je Isus vratio vid isti onaj koji je slijep prosio. No većina reakcija se ticala Isusa, te su zato farizeji vršili pritisak i na njega i na njegove roditelje, ne želeći dopustiti da netko naglas izgovori da je Isus učinio tako veliko čudo koje bi jasno svjedočilo o njegovu mesijanstvu. Jer ta činjenica se nije uklapala u njihove planove, pa je onda bilo tim gore po činjenice i po sve one koji svjedoče o činjenicama. Međutim, nije bilo dovoljno samo zanijekati činjenice, već je bio pokrenut postupak utvrđivanja. Mnogo bi učinkovitije bilo dokazati da se radi o izmišljenom događaju ili podvali, nego tek samo zabranom osporiti činjenice. U tom smislu farizeji su izvršili ispitivanje i saslušanje ne samo mladića kojemu je vraćen vid, već i njegovih roditelja.

Zanimljivo je bilo ponašanje roditelja koji traže kompromisno rješenje. Ne mogu se odreći svoga sina niti žele osporiti činjenicu da je bio slijep od rođenja, ali jednako tako je bilo očito da sada vidi. Nisu se htjeli izložiti nikakvim izjavama o tome kako se dogodilo da im sin sada vidi. Strah od kazne i od izopćenja u njima je bio velik tako da se nisu usudili posvjedočiti za Isusa kao sveca i pravednika koji je njihovu sinu podario vid očitujući na njemu djela Božja. No takav potez iz straha očituje njihovu slabost i nezrelost. Time što su izvukli sebe, gurnuli su u vatru vlastitoga sina, što nije svojstveno roditeljima. Ukazali su na njegovu punoljetnost, ali su pokazali vlastitu nezrelost. Vjerovali su da će na taj način proći bezbolnije, te da manje riskira on, nego njih dvoje. Tako se pokazalo da je potpuno pogrješno bježati od istine, ma kako bilo opasno izreći je među onima kojima ona smeta. No bijeg od istine, poradi straha i ljudskih obzira, uvijek je bijeg u nezrelost. Okrećući leđa istini, okrenuli su leđa svome sinu, a sve poradi ljudskih obzira i pritiska okoline.

Slično se događa i danas mnogima od nas. Živimo u svijetu u kojem sustavno vlada borba protiv činjenica vjere, te se mnogi osjećaju nelagodno ili potišteno onda kad trebaju svjedočiti za Isusa i za milosnu prisutnost u vlastitome životu. Strah nas je pred drugima reći što je učinio za nas i za druge ljude, te tako bježimo u nezrelost koja se očituje u strahu i nesigurnosti. Štoviše, mnogi poput farizeja, drže činom zrelosti i samosvijesti odbaciti vjeru i boriti se protiv njezinih činjenica, te izvrći poruzi one koji je svjedoče. Mnogi se daju uvjeriti pod pritiskom javnosti da je neutemeljeno, nazadno i nepopularno vjerovati. Postoje razni pokušaju da se tako govori o Isus da ga se kompromitira, te se mnogima, poradi ideologija i pritisaka ovoga svijeta, zatvaraju oči, umjesto da ih otvore pred činjenicama. U svome otporu prema Bogu i svemu što je njegovo, mnogi traže razlog ostati u svojem tvrdokornom i nezrelom racionalizmu, umjesto da vjerom rastvore skučene okvire ljudske perspektive i upute se prema pravoj zrelosti života.

Nasuprot takvih nezrelih svjedočanstava stoji svjedočanstvo mladića kojem je Isus podario vid. On je bio preporođen do te mjere da se napokon osjetio zrelim i važnim da može preuzeti odgovornost za svoje riječi i djela. Ali ta zrelost za njega nije bila samo pitanje dobne punoljetnosti, već mu je došlo po Isusu koji ga je izliječio. Upravo stoga, ako je želio ponašati se zrelo, jedino Isusa nije mogao zanijekati. Zato je bez straha iznio uvjerenje do kojega je do tog trenutka došao, a to je da je Isus prorok, pravednik i da je došao od Boga. A kad ga je Isus ponovno susreo, onda nije imao problema niti prihvatiti da je Isus Sin Čovječji, te povjerovati u njega. Doista, tko je osjetio Isusovu snagu u svome životu, nema razloga bježati od činjenica, jer od njih živi. Tko je doživio spasenjski milosni zahvat u duši i tijelu, nema razloga kalkulirati, već odvažno svjedoči dosljedno govoreći istinu i braneći činjenice koje su se dogodile. Zanijekati činjenice koje su se dogodilo, značilo bi zanijekati sebe i svoje ozdravljenje. Dati se ustrašiti i osporiti istinu, značilo bi osporiti punoljetnu zrelost i vratiti se u nezrelost, budući da mu je upravo Isusova prisutnost podarila vid, a s njime i zrelost.

Na sličan način korizma je za nas vjernike vrijeme zrelosti u kojemu pobjeđujemo strah i ljudske obzire, te odvažno svojim riječima i djelima svjedočimo za Božja djela koja je Isus izveo u našem životu. To će biti test naše punoljetnosti da se dobro ispitamo primjećujemo li što je on za nas učinio i čini, te svjedočimo li to odvažno, uvjereni kako je i jedno i drugo potrebno za pravu vjerničku punoljetnost. Živeći dosljedno činjenicama koje uočavamo u životu stječemo prokušanost vjere, te ne dopuštamo sebi proturječje u koje su upali mladićevi roditelji. Jer umjesto da su se radovali u potpunosti ovom događaju, jer su i sami bili obilježeni sljepoćom svoga sina, poradi straha i pritiska nisu uspjeli odrasti. Na žalost nisu imali snage prihvatiti Isusa, čime bi dokazali pravu zrelost, premda je on i s njih skinuo hipoteku odgovornosti i krivice za stanje njihova sina. Mi stoga ne dopustimo da nas sputava strah i ljudski obziri, već se trudimo promatrati djela Božja u našemu životu i dati mu slavu što nam je po svome Sinu vratio vid da ih primijetimo. Nadasve mu zahvalimo što nas je tako doveo do duhovne zrelosti i punoljetnosti po kojoj smo mogli ispovjediti vjeru u Isusa i javno posvjedočiti za njega koji je došao na ovaj svijet da progledamo i postanemo zreli.

3. korizmena nedjelja – A

Današnji evanđeoski odlomak nam prenosi razgovor koji se zbio na Jakovljevu zdencu između Isusa i jedne žene Samarijanke iz grada Sihara. Njihov razgovor je bremenit sadržajem, pa je nemoguće sve tumačiti u jednom kratkom nagovoru, te je stoga logično zaustaviti se samo na jednoj misli koja je dosta važna u cijelom ovom razgovoru. Naime, na samom početku razgovora, dok se još Samarijanka čudi da Isus kao Židov ište od nje piti, Isus joj odgovara: Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.

Uz sve to što je ova žena bila iskrena i dobronamjerna u razgovoru, ipak je bila u neznanju istinskog dara Božjega. Premda je u razgovor ušla iz perspektive međureligijske rasprave u kojoj je držala da ima pravo na svoj stavi i svoje mišljenje, poput svih ostalih Samarijanaca koji se ne slažu sa Židovima, Isus je polako otupio oštricu njezina razgovora skrećući pozornost na ono bitno koje nadilazi jeftina prepucavanja, a što je vodi prema upoznavanju autentičnog dara Božjega. Žena je trebala poći putem spoznaje tog dara koji dolazi od Boga, to jest trebala se uživjeti u činjenicu da je sam Bog djelovao i djeluje u ljudskoj povijesti na jedinstven i neopoziv način, te da postoji samo jedna istina o Bogu koji je zahvatio u ljudsku povijest. Ova žena se zainteresirala za Isusove riječi, te je uspjela razaznati da govori s autoritetom, ali i s poštovanjem prema njoj, pa i onda kad joj ukazuje koliko je njezin stav nedostatan i ne počiva na činjenicama Božjeg očitovanja. No potreba i želja koja je postojala u njoj da se klanja Bogu, bila je dovoljna da je Isus pouči jednostavnoj istini o jedincatom Božjem djelovanju, te da ona u njemu otkrije Mesiju koji izgovara istinu o Bogu i o čovjeku.

U tom smislu, kao što je Samarijanku Isus potaknuo da spozna dar Božji, i svaki pojedinac koji želi iskreno doći do Boga objavitelja trebao se staviti u položaj primatelja tog istog dara, te treba zahvalno priznati tko je taj dar i kakav je. Za nas koji vjerujemo da je Isus taj dar, govor o Bogu nije više kao što je bio nekada u poganstvu, naklapanje o našim ljudskim idejama i poimanjima. Isus je i Samarijanku pozvao da otkrije da je govor o Bogu utemeljen na provjerljivim činjenicama koje dolaze od Boga, kao što je objava njegove dobrote i ljubavi, te očitovanje njegove svete prisutnosti u životu Božjega naroda i pojedinog vjernika. Ako o Bogu govorimo iz ljudske perspektive, bilo filozofske bilo religijske, imamo pravo imati svoja mišljenja, te se može dogoditi da bude mišljenja koliko i ljudi, ali ako slušamo njega koji govori o sebi u ljudskoj povijesti, tada ćemo prihvatiti istinu koju nam on izgovori. Svjesni da istinu o sebi i o nama on zna mnogo bolje od nas ljudi, slušat ćemo ga i poklonit ćemo mu se u duhu i istini, kako nas je poučio Isus.

Otkako se Bog očitovao u povijesti, otada više ne postoji neko ljudsko ‘pravo’ misliti što nas volja o njemu, već postoji obveza propitivati činjenice i dolaziti do prave istine o njemu raspoznatljive upravo iz tih činjenica. Štoviše, postoji obveza da sa živim Bogom stupimo u izravni kontakt, čemu nas je učio jedino naš Gospodin. Upravo istina o Bogu koja se utiskuje u našu svijest navodi nas da mu se poklonimo u duhu i istini. To možemo onda kad smo svjesni koliko nam Bog treba i kako se radi nas uprisutnjuje u povijesti, te kako je bit njegove objave usmjerena prema obećanjima da će poslati Mesiju – Pomazanika, što je potom i ispunio. Sve to postaju provjerljive činjenice i istine o Bogu koje nisu ljudski govor, već zaključci koji se izvode iz Božjega djelovanja.

A da bi se to moglo učiniti, neophodno je upoznati dar Božji kao stvarnu činjenicu. Valja vidjeti i osjetiti čime nas je to Bog obdario, to jest što je to učinio u povijesti čovječanstva za dobrobit ljudskoga roda. Umjesto da budemo u neznanju tog dara ostajući vječni tražitelji i lutalice, radije nam se otvoriti Božjem daru. Otkriti nam je kojim je to darovima obdario nas ljude kad nam se objavljivao po prorocima i kad je za nas objavio zakone i odredbe kao put života, umjesto da se sebeljubno divimo vlastitom umu i njegovoj moći ili pak da trošimo snage u eksperimentiranju kojekakvih ljudskih religioznih i duhovnih tehnika. Umjesto da nasjedamo na ljudske ponude, poći nam je do kraja otkrivajući što je Bog o sebi objavio i što je za nas učinio, napose po svome Sinu, jer to je u konačnici njegov neizmjerni dar. Umjesto da se klanjamo kojekakvim božanstvima koja izmisliše ljudi, otkrijmo onu vječnu istinu o Bogu i njegovu djelovanju za naše spasenje koje je u Kristu dosegnulo vrhunac. Umjesto da gubimo vrijeme u pustari zemaljskoga, okrenimo se daru Božjemu, te budimo dosljedni i do kraja njegovi.

Korizmeno vrijeme je stoga za nas vrijeme upoznavanja dara Božjega i iskrenog dubljeg traženja tog dara, kao što je učinila Samarijanka koja je dopustila Isusu da je pouči o tom daru. A da bi se to moglo učiniti neophodno je imati žeđ za Bogom, a ne za surogatima ovoga svijeta i božanstvima koja su proizvod ljudske misli i želje. Umjesto zemaljskih dobara budimo žedni dara Božjega, jer život je prevrijedan i prelijep da bismo ga gubili klanjajući se zamišljenim i izmišljenim božanstvima koja nam ne mogu dati vodu života koja struji u vječnost. Život je toliko dragocjen da, nakon što zbiljski upoznamo Krista, više nemamo prava na lutanje i promašaje, ni živjeti samo ljudski ukopani u svoje zemaljske položaje, već s njime svome postojanju trebamo dati uzvišeni smisao i jedinstveno razumijevanje. Upoznajmo dar spasenja Božjega i ne gubimo snagu i vrijeme tražeći vodu po mutnim barama ljudske grješnosti i ispraznih umovanja, već dopustimo Bogu da nam očisti srca i da učini da u nama zažubori Isusov izvor žive vode.

2. korizmena nedjelja – A

Crkva nam danas u drugu nedjelju korizme stavlja na razmišljanje evanđeoski odlomak o preobraženju Gospodinovu. Malo neobičan izbor teksta u korizmenom vremenu, ali isto tako su neobične za naš suvremeni mentalitet okolnosti u kojima se dogodilo to isto preobraženje. Sveti nam Matej, naime, zapisa kako je Isus uzeo sa sobom Petra, Jakova i Ivana, te ih je poveo na goru visoku, u osamu. Isus je imao potrebu uz sav naporni rad s ljudima kojima je propovijedao i koje je liječio, povući se u osamu s trojicom izabranih učenika, kako bi s njima podijelio svoja najsnažnija unutarnja iskustva, te u njih utisnuo uzvišene i svete osjećaje Božje prisutnosti. Doista, ono najdublje i najintimnije može se podijeliti samo s prisnim prijateljima jer oni najbolje mogu razumjeti stanje duha u kojem im se ovo saopćenje događa. No ovo Isusovo iskustvo je bilo toliko jako da ga ni trojica apostola nisu mogla do kraja razumjeti, što ih je zateklo i iznenadilo. Isus je, međutim, imao potrebu učiniti ih dionicima svoga preobraženja u osami da im pokaže ljepotu i važnost takvih trenutaka kad im neometano u miru i tišini očituje sebe i svoju slavu.

Danas ljudi ne znaju otići u osamu, gdje mogu sresti sebe u nutrini svoje duše, u miru i tišini. Najčešće bježe od sebe i od svoje nutrine, a boje se tišine, osama i povlačenja u samoću. Kako se ne bi susreli radije traže masu, druženja i bučna mjesta. Ako se slučajno zateknu samima, odmah brže bolje pale televizore ili radio prijemnike, jer ih je počesto i strah od tišine, mira i samoće.

Osama je prostor i vrijeme koje provodimo u snažnom zajedništvu s Isusom. Ona je mjesto gdje razmatramo njega i sadržaje koje nam on stavi pred oči da ih razmatramo, kao što je apostolima dao da uz njega promatraju Mojsija i Iliju. A osamu ostvarujemo kada ne dopuštamo da nas preplavi buka ovoga svijeta, da nam pozornost ode na nebitno, na zemaljsko i svjetovno, umjesto da nam pozornost bude usmjerena na Boga, koji nam se otkriva kao neprocjenjivo blago duše i nutrine. Osama je mjesto gdje ne dopustimo da nas zapljusnu riječi i slike koje vežu naša osjetila za zemaljsko, već smo posvećeni razmatranju nebeskih ljepota. Na žalost, počesto nismo svjesni koliko smo izloženi zemaljskim utjecajima, te koliko nas ispunjavaju nemiri, nervoze, površnosti ovoga svijeta koje nismo uspjeli otkloniti. Na našu je štetu kad ne uočavamo koliko nas to sve skupa rastroji, izopači, onečisti, pa se na vrijeme ne povučemo od svake rastresenosti u bit života.

Vrijeme korizmene osame je vrijeme kad razmatramo Zakon i Proroke i njihovu važnost u našem životu, budući da nas svakodnevni život ponese i udalji od njihove spoznaje, važnosti i vršenja. Razmatranje Zakona nas potiče da shvatimo da iznad nas ima Bog koji nam dade odredbe i put života, što je pretpostavka koja nam omogućuje shvatiti Krista kao najuzvišenijeg zakonodavca našega života. Isto tako istinsku spoznaju o njemu možemo imati ukoliko smo svjesni cijele povijesti ljudskoga roda koja je sastavljena od Božjih obećanja i njihovih ostvarenja. Simbol tih obećanja su proroci koji su najavili spasiteljev dolazak pripremajući Božji narod na taj veliki događaj.

Razmatrati u osami Zakon i Proroke, znači dopuštati da nam Božja riječ dođe do dubine srca, to jest da tako i mi dođemo do dubine srca po jasnijoj spoznaji Sina ljubljenoga koji nam se očitovao najprije u tragovima, te se potom i utjelovio. Otići u osamu s Isusom i razmatrati znači pobijediti rastresenost i površnost koja nas zahvati ako se prepustimo izvanjskim događajima. Ako se ne znamo posvetiti svojoj nutrini, onda ćemo uvijek ostati na površini života. A osim što ćemo biti žrtve površnosti, bit ćemo i ravnodušni, prazni i nemirni. Ako ne pronalazimo vremena za osamu s Gospodinom, postajemo nesigurni i nestalni u svom životu.

Korizma je stoga vrijeme kad tražimo intenzivno Božju prisutnost, a Isus nam je naznačio put osame kao pravi način susreta s njime i sa samima sobom. Kao i trojici apostola, posvješćuje nam važnost Božje prisutnosti koja se otkriva u osami. On nas tako uči da je tražimo i da od tog tihog iskustva crpimo snagu i živimo. Isus je poučio svoje učenike kako da traže Božju prisutnost u osami, a za nas želi da korizmeno vrijeme bude vrijeme pustinje, to jest povlačenja u osamu u kojoj se osjeća Božja prisutnost, te jasnije razaznajemo važnost Božjeg zakona i razmatranja u kojemu bolje upoznajemo njega – svoga Učitelja, bez čega bi korizma bila lišena najvažnije sastavnice. Dopustimo stoga Gospodinu da i nas povede ove korizme o osamu u kojoj ćemo promatrati njegovo sveto preobraženo lice, kako bismo jednom, kada dođe vrijeme, mogli odražavati njegovu slavu sa svoga.

1. korizmena nedjelja – A

Evanđeoski odlomak koji smo čuli danas u prvu korizmenu nedjelju govori nam o tome što se dogodilo nakon što je Isus završio svoj četrdeset dnevni post u pustinji. Nama bi, međutim, na početku korizme bilo dragocjeno znati kako je Isus započeo svoju korizmu,  tako da i sami znamo ozbiljno započeti i ići pravim korizmenim putem. Nemamo nikakvih posebnih uputa, osim što sveti Matej zapisa tek jednu rečenicu: Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. Ali i ova rečenica je sasvim dostatna ako ćemo je pozorno slušati i oštroumno htjeti razumjeti. Jer u toj se rečenici ocrtava motivacija koja vodi našega Gospodina da pođe u pustinju.

Dvije su ključne točke koje ističe sveti Matej, a to je motivacija, to jest ishodište njegova odlaska u pustinju, a drugo je cilj. Ishodište njegova odlaska je Duh Sveti. On je glavni i jedini pokretač svega njegova djelovanja, te on ne odlazi u pustinju, nego potaknut Duhom Svetim. Isus ne ide u pustinju po nekom svom nahođenju ili po privatnoj ambiciji, već nadahnut Duhom kako bi postio i molio, te kako bi pokazao put i nama. Jer upravo kroz odricanje i pokoru, stječe se ona dužna i neophodna snaga duha koja se može steći samo ako nas u korizmu posta, pokore i odricanja vodi Duh Božji.

Kao cilj, sveti Matej ističe sljedeće: Odvede ga u pustinju da ga đavao iskuša. Doista neobično zvuči ova rečenica, kao da bi Duh htio Isusa podložiti kušnji, a mi redovito molimo Oca da nas ne uvede u napast. No ovdje je sveti Matej iznio tek jedan dio stvarnosti. Htio je reći da ga je Duh odveo u pustinju gdje je bilo neminovno da ga đavao iskuša, jer je mogao započeti svoje djelovanje sa svom sigurnošću i iskustvom pobijede nad đavlom. U biti ga je Duh odveo da pobijedi đavla već u kušnjama, jer su one bile pretpostavka i one konačne buduće pobijede u velikoj smrtnoj kušnji. U tom smislu pravi cilj njegova odlaska u pustinju nije kušnja kao takva, već pobjeda nad đavlom u kušnji. Uistinu s njime se morao suočiti i u trenutku kad kuša vlastitu tjelesnu slabost, jer tada đavao najlakše i najbrže sustiže čovjeka sa svojim ponudama.

Što ove dvije točke znače za nas koji smo prije par dana započeli svoj korizmeni hod? Kao prvo da u korizmu ne idemo motivirani ljudskim motivima niti privatnim potrebama koje nemaju ništa zajedničkoga s Duhom Božjim. Jer Bog nam daje korizmu kao milosno vrijeme, što znači da temeljne motivacije izviru iz samoga Boga, a ne iz naših ljudskih pobuda. U korizmi nema smisla činiti ništa što nije nadahnuto Duhom Svetim. Stoga nama vjernicima korizma nije dana kao vježba ljudske volje i izgradnje karaktera raznim odricanjem i drugim kreposnim vježbama i pobožnim činima, kao da bi to imalo smisla samo u sebi, a ne u odnosu na Boga. Naprotiv, smisao korizme i svakog korizmenog odricanje i kreposnih vježbi je naučiti podlagati se volji Božjoj. Isto tako korizma za nas ne bi smjela biti radi ‘čišćenja tijela’, kako mnogi znaju reći, jer ugroze svoje tijelo neumjerenošću u hrani, već prije svega radi čišćenja duha od natruha grijeha i svega što nije Božje. Nadalje, u korizmi se ne opredjeljujemo za umjerenost jer smo napokon shvatili kako je to zdravo, pa ćemo usput povesti brigu i o zdravlju, za razliku od ostatka godine kad živimo bolesno neumjereno. O svome zdravlju, međutim, trebali bismo voditi brigu cijele godine, te ne dopustiti da nam korizma bude oskvrnjena zemaljskim motivacijama koje dušu ne uzdižu Bogu. Isto tako, kad nas Crkva poziva da tijekom korizme živimo skromnije, besmisleno je da to sebi opravdavamo ili ‘osmislimo’ tako što ćemo biti sretni da nešto uštedimo, jer o tome kako trošimo trebamo misliti u svakom trenutku. Korizma nas pak potiče da naučimo, vođeni Duhom Svetim, sebe još više drugima dijeliti, a ujedno nas uči i štedjeti kako bismo dali drugima a ne zadržali za sebe.

Zato ne bi bilo dobro da nas u ovu korizmu odvede naš duh s ljudskim interesima, već da nas povede Božji Duh koji jedini može biti prava motivacija i nadahnuće za ozbiljan korizmeni hod. Pod njegovim vodstvom uočavamo autentične duhovne ciljeve, a to je da se potpunije posvećujemo Bogu i da se duhovno snažimo za spasenjsko poslanje koje nam on povjerava u svijetu. To poslanje pretpostavlja našu prokušanost i iskustvo vjere do mjere da smo naučili odbijati đavolske napasti i kušnje. No da bi se moglo odbiti sotonske kušnje naš duh doista mora biti snažan, otvoren Duhu Božjemu i ispunjen njegovom prisutnošću. Mora imati svu jasnoću kojom raspoznaje Božji put u tolikim bespućima zemaljskih putova. Mora posjedovati pravi osjećaj za Božju volju, što postiže kroz autentičnu spoznaju njegove riječi.

Pred nama je, dakle, prevažna zadaća, te stoga nemojmo sebi kvariti korizmu spuštajući je na prizemljene zemaljske ciljeve, već se nadahnimo onim nadnaravnim ciljevima koje nam sugerira Duh Sveti. Dopustimo stoga da nas on povede u pustinju korizmenog odricanja, posta i molitve kako bismo se kroz ovih četrdeset dana toliko duhom osnažili da možemo biti pobjednici protiv velikog napasnika naših duša. Štoviše, ispunjeni Duhom Svetom moći ćemo živjeti svoje spasenjsko poslanje u svijetu spašavajući i druge duše iz zasjeda đavolskih i oslobađajući ih iz njegovih spona.

8. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak je vrlo neobičan, te tako i teško prihvatljiv svima nama koji živimo običnim životom. Pa i onda kad osjećamo da Isus pogađa bit života, teško dopuštamo da nam njegova riječ uđe pod kožu i nešto u nama promijeni. Tko to od nas može reći da nije zabrinut što će jesti i piti, ili pak da nije zabrinut što će odjenuti? Tko bi to od nas mogao biti toliko bezbrižan i nezabrinut oko toga hoće li i imati za prehraniti obitelj? Vratiti dugove? Otplaćivati kredite? Podmirivati režijske troškove? I tako redom da ne nabrajamo. Nema nikoga od nas tko se ne brine oko tih stvari u životu, pogotovo oko onih osnovnih kao što je hrana, piće i odijevanje. Da se on sad pojavi i izgovori ponovno riječi koje smo čuli, možda bismo mu rekli: ‘U redu, Isuse, daj se ti pobrini za moje troškove i račune, pa ću ja onda živjeti lako i bezbrižno, bez ikakvih opterećenja i zabrinutosti. Ali dok meni nad glavom visi mač tekućih obveza i računa, teško mogu biti opušten.’

Međutim, što dublje ulazimo u bit njegovih riječi, bolje razlikujemo njegovu stvarnu nakanu. Jer nije nas htio pretvoriti u neodgovorne ljude, koji zanemaruju temeljne obveze. Pogotovo ako netko ima obitelj o kojoj treba skrbiti. Jer i on je bio svjestan da trebamo jesti i piti kako bismo živjeli, te da našem tijelu treba prikladna odjeća. Što je onda htio? Zašto je izgovorio ove neobične riječi?

Kao netko tko je znao samu bit života, te je ujedno promatrao ljude i njihovo ponašanje, ali ne s namjerom da im održi lekciju, već da ih pouči spasenjskim istinama, Isus je jasno uočavao da ljudi ne znaju dobro razlučivati. Pod izlikom skrbi za život, vodili su brigu o jelu i piću, a ne o životu. Pod izlikom skrbi za tijelo, vodili su brigu o odijevanju i odjeći, a ne o tijelu. Dobro je primjećivao da većina ljudi ne vodi brigu o stvarnoj životnoj dubini, pa niti da vode brigu o tijelu na ispravan način. Jer najčešće brigu o životu i tijelu, ljudi poistovjete s brigom o hrani i odijelu. Počesto se ljudima dogodi da zamijene teze, te da se tako odnose prema životu kao da je glavni cilj jesti i piti i lijepo se odijevati, te se iz njihova ponašanja ne uočava da jelo i odijelo služe nečem dubljem u životu.

A Isus bi nas htio poučiti vrijednosti života kao takvoga, koji je predragocjen da bismo ga sveli na obilni stol. Kao što je i tijelo vrijednije od vrijednosti garderobe koju imamo na sebi. Da je to tako otkriva nam njegova rečenica iz današnjeg odlomka: Zar život nije vrjedniji od jela i tijelo od odijela? Iz toga je jasna njegova namjera i bit njegove pouke. Ljudi bi trebali više brinuti o životu i o tijelu, to jest brinuti na primjereniji način nego čine. Jer sama briga oko jela, pića i odjeće nije nikakav pokazatelj brige za život i za tijelo. Uistinu, nema smisla biti zabrinuti za jelovnik i odjevne predmete, kad ima mnogo važnijih stvari u životu oko kojih treba voditi brigu. Zabrinutost oko nebitnih stvari samo čini da gubimo snagu na nebitno, te da naposljetku i ne znamo razlikovati bitno od nebitnoga. Uostalom, takvom zabrinutošću i tako ne utječemo na bitne stvari u životu, te je onda i suvišno sporednim stvarima posvećivati toliko prostora i pozornosti u životu.

Neophodno nam je onda shvatiti i prihvatiti bit Isusove riječi, te je onda i prihvatiti sa svom ozbiljnošću kao riječ Boga koji nam želi dobro, te je u tom duhu i izgovora onda kad uočava da se mi dvoumimo i da samo nesigurni, ili pak da griješimo u svojim životnim izborima. A kad shvatimo da bismo ga trebali poslušati, onda nam predstoji i otkrivati što je to što je dostojno života, to jest vrijedno i veliko kao i sam život. Ili pak što je to o čemu ovisi prava skrb i za vlastito tijelo. Iz današnjeg odlomka možemo i to iščitati. Riječ je prije svega o spoznaji Boga i služenju Bogu. Što bolje Boga poznamo, što mu više služimo i što intenzivnije tražimo njegovo kraljevstvo, to više brige posvećujemo svome životu i tijelu. Jer Bog je život našega života, a ne jelo i piće, kao što je i pravi zaštitnik našega tijela, a ne odijelo. Samo ovo je istinski put spasenja kojim nam je ići, jer služeći Bogu i prianjajući uz njega učimo se cijeniti sam život u njegovoj neizmjernosti. Dok tražimo vrata prolaska u njegovo kraljevstvo, samo Bog u svojoj providnosti otvara nam mnoštvo drugih vrata i ne ostavlja nas na našem putu. On nam potom, kad ga iskreno tražimo, pomaže da bolje shvatimo što doista ulazi u pravi sadržaj i opseg autentične skrbi za život i tijelo.

Kad ne pravimo kompromise s pravednošću i ljubavlju Božjom, čemu nas je učio naš Gospodin, sami se ispunjamo sadržajima Božjega života kojima izgrađujemo sebe i one oko nas. Potrudimo se stoga već danas, to jest sada, napraviti zaokret i istinski biti zabrinuti oko toga koliko Boga iskreno ljubimo, koliko ga stvarno štujemo, koliko slušamo, koliko živimo po njegovoj riječi, te ćemo tada osjetiti što je to skrb o pravom životu. Jer kad Bog po našem zabrinutom trudu oko života i pravom nastojanju oko tijela uđe u naš život, tek tada ćemo jasno osjetiti koliko vrijedimo, te nećemo dopustiti da nam briga oko jela, pića i odijela oduzme osjećaj za smisao i bit vlastitog života i tijela. Tada će cijeli naš život imati predokus vječnosti, kojoj nas je svojim poticajnim riječima i upravio Isus kad nam je istaknuo neprocjenjivu vrijednost života i tijela.

7. nedjelja kroz godinu – A

I iz današnjeg evanđeoskog odlomka imamo prigodu osjetiti koliko je Isusov nauk bio neobičan, te daleko zahtjevniji od legalističkoga vršenja Zakona na način na koji su to prikazivali pismoznanci i farizeji. Poučavajući nas ispravnom odnosu i autentičnoj ljubavi prema braći ljudima, Isus pred nas stavlja zahtjeve za koje bismo teško sa sigurnošću mogli reći da ih vršimo ili da bismo ih doslovno izvršili da nam se u nekom trenutku dogodi slična situacija. Naime, teško da bi netko od nas tek tako okrenuo lijevi obraz nakon što primi udarac po desnome, ili da bi dao i gornju haljinu onome tko mu otima donju. A ne vjerujem da bismo dobrovoljno pošli dvije milje s nekim tko nas prisiljava da idemo s njime jednu, pa niti da bismo svakome tko nam ište izišli u susret dajući i pozajmljujući. Uistinu, vjerujem da bismo, prije nego bismo Isusa doslovno poslušali, ipak dobro razmislili o tome što napraviti.

Pogotovo ako ima onih koji nas vjernike drže naivnima, te dužnima vršiti doslovno Isusove riječi i zahtjeve. Počesto takvi uopće ne mare za Boga i Crkvu, ali uredno pokušavaju vjernicima nametnuti kompleks krivnje i dužnosti činiti sve što Isus kaže. Kao da smo mi naivni i slušati takve pojedince koji bi Evanđelje htjeli iskoristit za svoje sitne ljudske probitke, a da uopće ne vjeruju u Isusov božanski nauk. Upravo zato nas i muče Isusove riječi jer većina od nas ne bi ni svjesno ni spontano učinio većinu onoga što nam Isus danas reče, a da se prije toga dobro ne zapitamo imali smisla na taj način biti izložen ljudskoj zloći i nepravdama. Doista, tko bi to od nas džeparošu koji nam zavlači ruku u vanjski džep, omogućio da nam uzme novac i iz unutarnjega? Ili pak tko bi to provalniku koji nam provali u kuću dopustio da nesmetano ‘obavi svoj posao’, te mu uz to još pomogao pokazujući gdje stoji novac i dragocjenosti?

No uz sve rečeno, posebno neobično i zagonetno zvuči Isusov nalog da se ne opiremo Zlomu. Jer ovaj nalog je ključ cijeloga odlomka i svih primjera koje Isus navodi kako bi oslikao ovu bitnu misao koja je nastala kao odgovor na uobičajeno ponašanje židova prema onoj poznatoj starozavjetnoj: Oko za oko, zub za zub! Ako pak znamo da je on došao dokinuti kraljevstvo Zloga, zašto onda od nas očekuje da mu se ne opiremo?

No kad malo bolje razmišljamo o njegovim riječima, onda jasno vidimo da to ne govori kako bi omogućio Zlome da se domogne svih zemaljskih dobara i da ih oduzme iz ruku onih koji će slušati Isusove riječi. Jer iz ovog odlomka vidimo da za Isusa nije bilo dvojbe da je nasilje nad drugim, otimačina, prijevara i krađa bez daljnjega djelo Zloga, te kao takvo nedopustivo zlo. Međutim, ukoliko bismo smatrali da je uzvraćanje istom mjerom poput one ‘oko za oko zub za zub’ pravo odupiranje Zlome, Isus nas glede toga želi razuvjeriti. Bit njegove poruke je skrenuti nam pozornost da se ne možemo Zlome oduprijeti služeći se metodama i sredstvima kojima se služi Zli. Štoviše, ukoliko bismo pomislili da se zlo može iskorijeniti samo ljudskim sredstvima i mehanizmima, i tu bismo se prevarili. Jer vidimo da ni ovo društvo koje se zove pravnim i demokratskim ne uspijeva učinkovito djelovati da iskorijeni zlo, prijevare, krađe, nepravde, otimačine. Čak ni kazneni sustav nije toliko zastrašujući da bi spriječio one koje zlo navuče da se upuštaju u nepravde i kriminal.

Isus nam je uputio svoju pouku kao onaj tko je svjestan da se zlo iz ljudskoga srca ne može iskorijeniti ljudskim metodama, kao ni uzvraćajući istom mjerom zlom na zlo. Zla će biti u ljudskom društvu i u međuljudskim odnosima sve dotle dok ljudi iz srca ne iskorijene prisutnost Zloga koja se uvlači kad nas zavodi željom za dobitkom do mjere da gledamo samo svoju korist, te grčevito grabimo sve što nam dođe pod ruke, ne birajući pri tome sredstva. Ali znajući da nam Zli ne može ništa kad se protiv njega borimo Božjim metodama, Isus nas poziva upravo na taj put, a to je put odupiranja Zlome čistom dobrotom i ljubavlju. Kad reagiramo na Božji način, a to je opraštajući i ljubeći i onoga koji čini zlo, tada se najbolje opiremo Zlome, pa makar to moglo izgledati kao neopiranje ili kao poraz pred Zlim i njegovim slugama.

Dopustimo stoga da nas Isusova riječ čisti da bolje vidimo uzvišene domete njegova nauka jer nam samo njegova riječ i snaga mogu pomoći ne samo da se odupremo Zlome, već da ga i do kraja pobijedimo. A pobijediti ćemo ga onda kad srca svoje braće oslobodimo njegova utjecaja, što je najveća moguća dragocjenost i životni dobitak. Za takvo što se isplati opraštati, ljubiti, pa i trpjeti dok ih vlastitom patnjom i odricanjem ne iskupimo od zlih utjecaja i ne pomognemo im da i sami počnu praštati i ljubiti suobličujući se primjeru Oca nebeskoga.

6. nedjelja kroz godinu – A

Počesto i u naše vrijeme pojedinci koji ne prihvaćaju konkretne i ozbiljne zahtjeve koje vjera stavlja pred ljude, usuđuju se tumačiti Evanđelje olako i površnu kao da je riječ o sladunjavom nauku, a Isusa kao vjerskog učitelja bez osobitih zahtjeva, pravila i normi. Tako danas mnogima smeta kad Crkva ističe da su s pravima vjernika spojene i obveze, te da svaki vjernik treba ozbiljno i zauzeto djelima potvrđivati vjeru boreći se protiv grijeha i trudeći se životu dati veću ozbiljnost. Oni onda crkvene preporuke, propise, norme i odredbe drže krutim legalizmom ili moraliziranjem uspoređujući ga sa starozavjetnim legalizmom. A kad uz to istaknu da se Isus borio protiv starozavjetnoga legalizma, osjećaju da su došli do središnjeg i najvažnijeg zaključka koji će dati za pravo njima i njihovoj mlakosti, te će biti krunski dokaz protiv krutosti Crkve koja vraća u opticaj starozavjetne norme i odnose. Iz takvih zaključaka i dokazivanja proizišlo bi da su dotični tumači vjerniji Isusu i Evanđelju svojom mlakošću prema vjeri i ležernošću u odnosu prema Zakonu, nego Crkva svojom zahtjevnošću i dosljednošću. U tom smislu se mogu na primjer promatrati i suvremene rasprave o mogućnosti pričesti za rastavljene i ponovno oženjene.

Upravo današnji evanđeoski odlomak nas može osvijestiti od takvih iskrivljenih poimanja evanđeoskog nauka i samog Isusa. Takva su poimanja stvorili oni koji su promatrali kako Isus djeluje u suprotnostima s određenim sadržajima židovskog zakonodavstva i običajnih prava, kao što je bilo pitanje obrednih pranja, odnosa prema subotnom neradu ili pak prema čistim i nečistim jelima. Mnogi koji su Zakon i zakonske odredbe doživljavali kao teret u Isusu su pronašli osloboditelja – onog koji ih oslobađa određenih ograničenja i robovanja slovu i izvanjskom vršenju. Međutim, ti isti su vjerojatno išli tako daleko da su onda bježali i od duha i smisla koji je bio prisutan u ćudorednim odredbama, napose ako su se ticale međuljudskih odnosa, to jest stvarnog ljudskog dobra.

Iz svega što znamo možemo reći da Isus nije bio za vršenje Zakona reda radi, to jest za ispunjavanje Zakona radi Zakona. Naprotiv, bio je za to da se otkrije duboko smisao Zakona, te da se živi sukladno tom smislu. To je značilo u isto vrijeme i nadilaženje Zakona, jer tko je istinski otkrio smisao Zakona u ljubavi prema braći, njemu je Zakon doista nepotreban. Ali to nije značilo da je riječ o odbacivanju Zakona, već o ispunjavanju na mnogo savršeniji način nego su to zagovarali pismoznanci i farizeji koji su uvjeravali da je dostatno za spasenje formalno vršenje Zakona. A iz Isusovih pojašnjenja vidimo koji je istinski smisao Zakona – duhovno dobro čovjeka. Isus, naime, navodi tri primjera kojima tumači svoje izjave glede vrijednosti Zakona: zapovijedi o ubojstvu, o preljubu, o otpuštanju žene i o zaklinjanju. Tako on ne samo ne dokida petu zapovijed koja zabranjuje ubiti čovjeka, već zahtjeva od svojih učenika da sve ljude tretiraju kao braću prema kojima imaju obvezu zajedništva i mira. Nadalje, ne samo da ne dopušta preljub, nego skreće pozornost da onaj tko istinski živi od ljubavi Božje i od uvjerenja u Bogu utemeljenih, ne može sebi dopustiti niti požudni pogled prema ženi. Onaj tko je razumio pravi smisao braka, taj zna da ima neraskidivu, vječnu odgovornost za svoju ženu, čije spasenje ne smije ničim dovesti u pitanje i ugroziti, a najmanje otpuštanjem. Isto vrijedi i za zaklinjanje, pri čemu Isus ističe da je zabranjeno krivokletstvo, što ne znači da se njegovi učenici trebaju uopće ičim zaklinjati.

Nakon svega rečenoga valja nam se upitati: Je li nas Isus oslobodio od Zakona ili nam je nametnuo i teže odredbe nego što su bile u židovstvu? Ponajprije, Isus nas je oslobodio legalističkog pristupa Zakonu, jer je to bio minimalistički pristup životnim vrijednostima, odnosu prema Bogu i prema ljudima. Osim toga, oslobodio nas je slova Zakona, ali nam je dao svoga Duha i snagu ljubavi kojom sve što je rečeno promatramo u novome svjetlu, svjetlu veće odgovornosti i preciznijih obveza. Oslobodio nas je robovanja Zakonu, ali nam je ostavio zadaću da na većem stupnju ljubimo i skrbimo za spasenje svojih bližnjih. Oslobodio nas je cjepidlačenja, ali nam je do u tančine ukazao na duhovne obveze jednih prema drugima. A ako nam se to što Isus govori učini preteškim ili neizvedivim, ipak uopće nije preteško onima koji posjeduju autentičnu ljubav i u njoj se izgrađuju. Jer ako ono s kojima živimo ljubimo do mjere vječnoga spasenja, bilo bi uvredljivo prema njima se odnositi pazeći samo da ne prekršimo Zakon.

Tako vidimo da nas je Isus oslobodio Zakona, ali nas nije u ime toga učinio bezakonicima, već nam je dao dodatne poticaj da ga vršimo na novoj, duhovnoj razini. Svojim naukom i ljubavlju daje nam snagu da ga nadiđemo, a ne opozovemo ili omalovažimo. Zato se Isus pokazuje kao stroži od Zakona, jer je duhovne zahtjeva učinio još ozbiljnijima i strožima, ali je ujedno blaži jer je pokazao da se tu više ne radi o vršenju ili ne vršenju Zakona, već o izazovu autentične ljubavi. Neka i nas svojom riječju oslobodi Zakona, ali neka u nama uveća spasenjsku odgovornost jednih za druge, da bismo ostvarili istinsku pravednost vedro hodeći prema kraljevstvu nebeskom.

5. nedjelja kroz godinu – A

Riječi Gospodina Isusa iz današnjeg evanđeoskog odlomka tiču se same biti kršćanskoga života koju on na genijalan način opisuje tek u nekoliko rečenica. Iz njih možemo iščitati na koji način Isus zamišlja život svojih vjernika, to jest njihovo poslanje u svijetu. U samo tri retka Isus iznosi nekoliko usporedbi kojima prispodobljuje svoje učenike: Govori im da su sol zemlje, svijetlo svijeta, grad koji leži na gori i da su svjetiljka koja svijetli. Svaka od ovih usporedbi je vrlo snažna i znakovita, te zato i poziva da produbimo njihovo značenje u duhu Isusove poruke.

Uočljivo je da Gospodin iz ovih jednostavnih stvarnosti izvlači sadržajnu i razumljivu poruku. Jer nema čovjeka koji ne zna što znači sol ili pak što znači svjetlost, odnosno svjetiljka. Isus stoga postavlja pitanje smisla postojanja to jest načina korištenja. Zato se i pita čemu služi sol ako obljutavi ili pak zašto se užiže svjetiljka i na koji način ju se ispravno treba koristiti. Upravo jer je vrlo jasan odgovor da sol koristi kao začin, a bljutava sol ničemu već jedino da se baci van, to jest da svjetiljka ne služi da se stavi pod posudu, već na svijećnjak da svijetli, htio je skrenuti pozornost i kršćanima da postoji poveznica između imena i djelovanja, to jest identiteta i ispravnog načina življenja. Doista, kao što se iz smisla i biti onoga što neki predmet ili stvarnost jesu u sebi, kao sol ili svjetiljka, izvodi se zaključak o ispravnom načinu korištenja i služenja tim istim stvarnostima.

U tom smislu, kao što se može postaviti pitanje čemu služi soli ili zašto svijeća gori, može se postaviti pitanje zašto kršćanin vjeruje. A kao što nitko ne drži u kuhinji sol radi ukrasa niti pali svijeću radi formalnosti, tako isto ni kršćaninu nije dan dar vjere kao usputni ukras ili formalnost, već kao bitna sastavnica života. Točnije, njegovo kršćansko ime ne bi smjelo biti samo ime, već bi trebalo opisivati identitet koji on potom očituje svojim djelima. Zato ne bi se smjelo dogoditi da kršćanin bude vjernik iz formalnosti, niti mu njegova bit dopušta da bude mlak ili mračan, jer je on kao svjetlo što svijetli i širi toplinu. Kršćaninu je nedopustivo da bude neslan i neukusan, jer je on u svojoj biti kao sol jelu, te ne može ne učiniti ga ukusnim. Kao što svjetiljci nije usputno da svijetli, tako ni kršćaninu da živi vjeru kao usputnu datost ili da se zadovolji da bude njegova privatna stvar.

Uistinu, ako kršćanin ne bi htio biti dosljedan biti svoga života, onda bi bio poput pokrivene svjetiljke i bljutave soli. Takvi smo svi mi onda kad se nazivamo kršćanima, a ne slijedimo Krista i ne razvijamo puno povjerenje u njega. To jest kada smo vjernici samo imenom, a nismo uočljivi svjedoci po jasnim i raspoznatljivim djelima. Bili bismo onda gori od drugih ljudi, jer bismo u tom slučaju primili svjetlo, pa ga svjesno zagušili da nam ne svijetli. Bili bismo poput kuharice koja drži sol u ruci, ali ne želi zasoliti hranu. No najgore od svega što svi mi to na svoj način činimo, jer je svakome od nas mlakost i nedjelotvornost bolna točka.

Počesto živimo kao mehanički i nesvjesno života, napose onog unutarnjeg – duhovnog, što je nedolično. Jer neprimjereno je živjeti a ne upoznati same sebe i ne znati zašto živimo. Tko ne traži dublji smisao života, taj vrlo površno prihvaća i vjeru koja bi ga trebala uvesti u smisao života i smisleno življenje. A onaj tko traži dublji smisao života, po vjeri i u vjeri ga s lakoćom otkriva, te se potom i zauzima da zauzetije i žarče živi samu vjeru. Zna nam se, međutim, dogoditi da očekujemo da se kršćanske vrijednosti nametnu same od sebe u društvu ili da ih nositelji društvene vlasti, koji su im –istina- najčešće protivnici, nametno dekretima i odredbama. Kao da se na silu može obasjati svijet duhovnim svjetlom ili začiniti duhovnim začinima. Mora nam biti jasno da se ništa od toga ne događa, jer kršćanske vrjednote mogu se ‘nametnuti’ u društvu samo svjedočenjem koje privlači, koje je prepoznatljivo i uočljivo kao sjaj svijeće u mraku ili grad sagrađen na gori. Samo je uzaludno, a i dvolično s naše strane, nastojati da kršćanske vrijednosti u društvu promiču bezbožni i beskarakterni političari, ako ih mi kršćani ne živimo i ako nama ništa ne znače. Htjeti da naše vrijednosti budu zakonom štićene i promicane, a da ih mi ne živimo i njima svijet ne obasjavamo, bila bi velika farizejština. Zato je neprimjereno zdvajati nad rasapom kršćanskih vrijednosti u društvu, te trošiti sate i dane u društvenoj borbi da ih vratimo u društvo, kao da se one vraćaju u društvo političkom borbom i odlukama obnašatelja vlasti. I ma koliko i takvo nešto moglo biti korisno u društvu, ipak se kršćanske vrijednosti ne unose u društvo političkom aktivnošću, već kršćanskim svjedočenjem.

Primimo stoga k srcu Isusove riječi, te ih provodimo u život. On od nas očekuje da dar vjere koji nam je dan bude uočljiv u našem cjelokupnom djelovanju, jer ga nemamo pravo skrivati, već na vidjelo stavljati. O uočljivosti našeg svjedočanstva i o vidljivosti našeg djelovanja ovisi također koliko će ljudi prihvaćati Boga kao Oca, te hoditi na putovima njegovim. Zasolimo ujedno svijet božanskim okusom i rasvijetlimo ga nebeskom svjetlošću da bi ljudi mogli vidjeti naš život Bogom prosvijetljen i začinjen, te da bi nakon toga mogli i sami proslaviti Oca nebeskoga novim životom i vlastitim djelima.

Marija je često i rado odlazila u Hram, mjesto štovanja Boga u kojem je i sama naučila klanjati se, ali ne samo u smislu da zna kako se obavlja određena religiozna forma, već kako se kroz poklon Bogu prikazuje cijeli život onome tko je vrelo i začetnik života. Zato je smatrala sretnom okolnošću što je svoga Sina donijela na svijet u Betlehemu judejskome, dosta blizu Jeruzalema, tako da je mogla zahvaliti Bogu živomu za darovano čedo i u njegovu Hramu. Upravo tamo gdje je danju i noću njoj dok se klanjala svijetlilo svjetlo Božje vjere i gdje je jasnije shvaćala Božju objavu i njegovu ljubav, gdje je i sama donosila prosvijetljene odluke o poniznom služenju uzvišenome Gospodinu, htjela je donijeti svoga Sina kojega je primila od njega.

Svjetlo svijeta u Hramu

Za Mariju je to bio poseban odlazak u Hram, jer se više nije odlazila klanjati Bogu na isti način kao prije. Ona je tada donijela u Hram Onoga poradi kojega je taj isti Hram čuvao vjeru u Boga. Taj Hram je označavao pravo štovanje Boga i došao je onaj poradi kojega je davao luč pobožnosti i štovanja svome narodu. No ovaj put je Marija nosila dar svjetla u Hram, a nije išla samo po Božje svjetlo. Jer je u Hramu do tada primala svjetlo vjere i nade da će Bog ispuniti svoja obećanja. To svjetlo je svijetlilo u povijesnim tminama koje su pratile Božji narod, a u kojima su primali obećanja da će im ipak svanuti svjetlo Božje. Doista, ovo svjetlo nije trebala biti neka ljudska tvorevina ili zemaljska stvarnost. Štoviše, pravo svjetlo nije ni ono što ga pružaju od Boga stvorena svemirska svjetlila, jer i njihovo svjetlo je ograničenoga dometa. Istinsko Svjetlo ljudima je sam Božji život koji svijetli neugasivim sjajem i na kojem svete duše napajaju svoje živote svjetlom i svakom jasnoćom. Stoga je Marija dobro znala da u naručju nosi Život koji svijetli i obasjava svijet, a ne nikakav reflektor ili svjetlilo na principu zemaljskog izvora energije.

Marija je na taj način pretvorila jeruzalemski Hram u pravo svetište svjetla kad je unijela svoga Sina u nj. Prikazujući svoga Sina u Hramu ona je ne samo ispunila sve odredbe i propise Zakona, već je ispunila i pravi smisao Hrama iz kojeg je trebalo doći Božje svjetlo narodima. Hram je tada u potpunosti postao mjesto Božjega sjaja, jer je u nj ušlo Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka, a koje je došlo na svijet upravo po njoj, Presvetoj Djevici. Upravo to je prepoznao sveti starac Šimun koje je zato i kliktao slaveći Boga jer je i sam u ruke primio to Božje svjetlo koje je počelo sjeti i u ljudskom obličju.

Iznijeti Svjetlo iz Hrama

No ulaskom ovog Svjetla u Hram, ne gasi se luč jeruzalemskog Hrama, to jest luč vjere izraelskoga naroda, već se pokazuje i ispunja njezin pravi smisao. Od tog trenutka trebalo je zasjati kao na hramskom svijećnjaku Svjetlo istinsko na prosvjetljenje svih naroda, te je bilo logično da se pokaže kako je svjetlo Hrama, krhko i slabašno, sjalo do trenutka dolaska onoga koji je svojim utjelovljenjem bio Svjetlo istinsko. Nakon toga je i hramski svijećnjak mogao vedrije zasjati sjedinjujući se radosno sa svjetlošću koju je on donio svijetu.

Pogotovo što je sada od ove luči trebalo zapaliti sve narode, što je nekada bila nemoguća misija, a sada se to počelo događati po Božjem zahvatu. Starac Šimun je dobro razumio da je Marija unijela pravu Luč života koje je jedina bila kadra svojim sjajem obasjati cijelo čovječanstvo i odagnati sve njegove tmine. No osim što je Marija zaslužna što je ovo Svjetlo došlo u Hram, Marija ga unosi i u život svakog pojedinca. Ona ga iz svoga naručja daje drugima, te smo svi mi pozvani primiti ga u svoje naručje, kao što ga je primio starac Šimun, svjestan da je svoje naručje pretvorio u svijećnjak i svjetionik s kojeg to isto svjetlo treba svijetliti svijetu. Zato je znakovita i ova gesta kojom Marija Isusa stavlja Šimunu u naručje, jer ta gesta opisuje i našu zadaću pred Svjetlom koje prosvjetljuje svijet. I nama je uzeti ga iz Marijine ruke, jer Marija i nama donosi ovo neprocjenjivo svjetlo, ne zadržavajući ga ljubomorno u svome naručju, već dajući ga velikodušno svakome od nas.

Odvažimo se stoga i mi na ovaj korak i primimo Svjetlo svijeta iz Marijina naručja, te ga čuvajmo kao dragocjenost koja razgoni tmine ovoga svijeta. Dopustimo mu da nam obasja i zapali dušu, kao što je učinio sa starcem Šimunom i proročicom Anom, te slavimo Boga poradi njegova dolaska u naš život. Primimo ga potom u naručje i iznesimo ga iz Hrama služeći mu kao svijećnjak i svjetionik s kojega obasjava svijet oko na, kako bi ovaj svijet uvijek više bio kraljevstvo njegove svjetlosti.

4. nedjelja kroz godinu – A

Odlomak današnjeg Evanđelja donosi nam poznati Isusov proglas blaženstava kojim je otvorio svoj govor na gori. Njegove riječi su doista izazovne i zahtjevne za razumjeti, jer nitko nikada na ovakav način i ovakve sadržaje nije proglasio blaženim životom. A i većina nas, iz naše ljudske perspektive teško bismo se složili da je ‘biti siromah duhom, ožalošćen, krotak, gladan i žedan pravednosti, progonjen’, pa čak i ‘milosrdan, čist srcem i mirotvorac’ ne bi bile kategorije pravoga blaženstva. Po svoj prilici bismo takvo što proglasili besmislenim i naivnim u svijetu u kojemu gospodare i dolaze do izražaja samosvjesni, prepotentni, umišljeni, moćni i bogati. Uostalom kad bolje razmilimo, same po sebi takve kategorije ne predstavljaju nikakvu vrijednost. Doista, samo po sebi nijedno blaženstvo nije vrijednost, te očekivati da ljudi žive takva blaženstva, znači svjesno ih gurnuti u podređen položaj i u teži život nego što ga imaju drugi ljudi, ili pak tražiti od njih da se svjesno podlože nepravdama koje postoje u ovome svijetu. Ukoliko Isus takvo što traži od ljudi i na takav način im predstavlja vrijednosti života, onda bismo mu se trebali suprotstaviti i ne poslušati njegovu ponudu.

Gospodin, međutim nudi i obrazloženje, to jest ispravnu nakanu koju treba imati kad se usvaja blaženi život prema njegovu receptu. I on je svjestan da živjeti njegova blaženstva, znači živjeti pod progonima, ili barem pogrdama, na zemlji. No on ne traži da živimo u takvim okolnostima kao da bi to bio ideal ili imperativ života, već, naprotiv, traži od nas da takve uvjete življenja ne samo prihvaćamo, već i svjesno izabiremo poradi njega. Jer temelj blaženoga života nije tek sadržan u izboru nekog stila života, ma koliko ga mi ljudi mogli procjenjivati sretnim životom. Jer sve naše ljudsko i zemaljsko prije ili poslije dođe do svoga besmisla. Istinski smisao i izbor kvalitetnog života je u izboru koji činimo poradi Boga, jer samo nas on može obdariti smislom i ljepotom. Samo on nam može zajamčiti veliku plaću na nebesima, bez koje sve što na zemlji imamo ne vrijedi ništa.

Zato se i mi vjernici trebamo neprestano preispitivati koliko smo spremni svoje izbore činiti poradi Isusa, jer smo sve više žrtve konformizma, te se ponašamo sukladno mjerama ovoga svijeta, kao i svi ostali ljudi. Ne vučemo poteze i ne donosimo odluke poradi Krista, već poradi sebe i svoje ljudske vizije i interesa koje proglašavamo i nazivamo blaženstvom ili srećom. Isusa eventualno zovemo da ozakoni ovo naše prizemljeno blaženstvo nekim formalnim izvanjskim blagoslovom, što doista nema veze s evanđeoskim blaženstvom. Jedini mogući pravi blaženi život je onaj koji se živi ‘poradi Isusa’ i ‘po Isusu’, kako će on i sam reći: Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Jer kad mi izabiremo poradi Isusa, tada živimo na način na koji nas je on učio, te nas svijet zbog toga progoni i pogrđuje jer ne želi da ostavljamo svjedočanstvo evanđeoskog i božanskog života na zemlji. A on, osim što nas poziva na određeni stil blaženoga života, postaje i uzorom tog istog života, te nam tim više daje snagu da ga nasljedujemo. Uistinu, nije dovoljno za blažen život da Isus, ili netko drugi u njegovo ime, blagoslovi naš život na način na koji smo ga sami programirali, već da mi živimo njegovim načinom života, što je onda istinsko blaženstvo.

Na taj način Isus nas osposobljava za drugačije i novo čovještvo. Poput njega koji je živio blaženo na zemlji, te je dobro znao što traži od svojih učenika, i nama ostavlja zadaću preporađati ljude oko nas živeći ‘poradi njega’, ‘po njemu’ i ‘u njemu’, kako bismo osjetili snagu božanskog života u sebi koja jedina može mijenjati svijet, to jest učiniti da se već na zemlji započne i za druge ljude ostvarivati blaženstvo koje je Isus obećao onima koji žive evanđeoski. Te stoga samo oni koji slijede njega i njegov nauk obogaćuju ljude duhom, jer donose kraljevstvo Božje na zemlju. Noseći Isusa u srcu oni donose utjehu žalosnima, baštinu krotkima, hrane gladne i žedne pravednošću, te ispunjavaju svijet  milosrđem. Živeći u čistoći srca pomažu i drugima da Boga gledaju već sada na zemlji, te šire svijest o tome da su svi ljudi pozvani živjeti kao djeca Božja. Oni se ne boje progona, svjesni da svijet ne dolazi do pravednosti bez pravednika koji izlažu sebe i podmeću svoja leđa da Božja pravednost zaživi na zemlji.

Budimo stoga poučljivi i ne dopustimo da nauk koji je Isus izgovorio i za nas prođe pored naših ušiju a da ga ne prihvatimo sa svom ozbiljnošću koja život znači. Štoviše, primimo Isusa u svoj život, te će nam s njime doći svako blaženstvo koje izokreće ljudske kategorije blaženoga života. I ne bojmo se živjeti evanđeoska blaženstva, jer po našoj vjernosti njima dolazi Božji blagoslov na ljude oko nas i na cijeli svijet. Tako se ujedno ostvaruje kraljevstvo nebesko na zemlji, te nas kao njegove graditelje i podupiratelje čeka vječna nagrada i cjelovito ispunjenje na nebesima.