Uzašašće Gospodinovo – B
Današnja nam misna čitanja opisuju otajstvo Gospodinova uzašašća koje slavimo zasebnim blagdanom u ozračju uskrsnog vremena. Jer njegovo uzašašće je jedna od značajnih sastavnica cjeline uskrsnog otajstva koje podrazumijeva sva slavlja tijekom pedeset dana. Uskrs je bio vrhunac ekonomije spasenja kojom je Bog došao ususret čovjekovim potrebama, a blagdani uskrsnog ciklusa tvore jednu otajstvenu cjelinu. Zato bi i Uzašašće samo u sebi bilo nerazumljivo ako ne bismo imali u vidu činjenicu da se radi o normalnom slijedu događanja. Zato nam sveti Luka u Djelima apostolskim svjedoči kako je događajem uzašašća Gospodin okrunio svoj boravak među apostolima koje je u razdoblju od četrdeset dana više puta susreo, te im se pokazao živim i poučavao ih o otajstvima kraljevstva Božjega prema kojem su i sami bili usmjereni.
Zato i mi, dok razmišljamo o ovom događaju Gospodinove proslave i uzlaska u nebo, otkrivamo iznimno značenje i za svoj život. Jer kao što se Gospodin utjelovio, umro i uskrsnuo poradi nas i našega spasenja, on je i uzašao na nebo vođen istim motivima. Uzišao je s desne Očeve uzdižući i proslavljajući našu ljudsku narav u nebu. Nije se zadovoljio samo time da je proslavi na zemlji slavom uskrsnuća, nego je htio proslaviti je po svu vječnost u kraljevstvu Božjemu. Nama stoga nije dopušteno biti zbunjeni niti sumnjičavi glede njegova odlaska u nebo, kao što anđeli nisu dopustili ni apostolima da oko toga dvoje i zdvajaju. To je očito u trenutku uzašašća kad su ostali gledati za njim put neba, nakon što je iščezao njihovim očima, ukazaše se anđeli i rekoše: Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.
Time će sveti Luka posvjedočiti vjeru prve kršćanske zajednice u Gospodinovo drugi dolazak. On nije samo otišao na nebo k Ocu, nego će se opet vratiti, pohoditi čovječanstvo kao gospodar i sudac povijesti. Međutim, Gospodinovo uzašašće nije apostolima bilo samo putokaz eshatološke budućnosti, nego ih je bitno pozivalo da se okrenu sadašnjem trenutku, jer Gospodin ni u jednom trenutku nije bio otišao od njih, nego ostaje prisutan na drugi način. Zato im ljudi u bijelom i ne govore da nastave gledati u nebo i iščekivati ga stojeći i čekajući, nego im rekoše da prestanu stajati i gledati u nebo, a da radije krenu izvršiti njegov nalog, to jest propovijedati radosno vijest svim ljudima. Upravo o tome nam svjedoči evanđelist Marko kad opisuje kako im je Gospodin nakon uskrsnuća zapovjedio da propovijedaju evanđelje svemu stvorenju, što su oni onda i činili: Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima. Tako nam u stvari sveti Marko potvrđuje da je Gospodin bio s njima djelatan, prateći i utvrđujući njihovo djelovanje.
Vidimo da nam Lukin i Markov opis dopuštaju izvući obilje zaključaka o apostolskom životu nakon uskrsnuća i uzašašća, koji su se i apostolskoj zajednici nametnuli kao vrlo prihvatljivi i dosljedni, a mogu i našem životu biti nit vodljiva razumijevanja otajstva uzašašća. Naime, Bog je šaljući svoga Sina da se objavi u ljudskom obličju pokazao svoju ljubav prema nama, ali je isto tako bilo logično da se Isus vrati u zajedništvo Očevo u božanski život, to jest da uzdigne našu narav s desne Očeve. Jer on je došao među nas, ne da trajno ostane s nama na zemlji žrtva zemaljskih uvjeta, nego da nas oslobodi zemaljskih spona. Njegov odlazak Ocu nije bio bijeg od nas, nego proslava našega tijela, te ga tako treba i doživjeti i slaviti.
Nadalje bilo je logično da ipak ostane među njima prisutan svojom božanskom snagom, prisutan u njihovoj svijesti u koju je urezao slavu svoga uskrsnuća. Zato je on potvrđivao njihova djela i utvrđivao riječ popratnim znakovima. Njihovo djelovanje na zemlji od tog trenutak obilježeno je stremljenjem prema uskrsnuću i uzašašću, čime će zadobiti najjasniji oblik i najveće ispunjenje. Osim toga, tek kao onaj koji je uzišao Ocu mogao ih je privući k sebi potpuno, kao što je i obećao. Iz toga je i apostolima i nama svima postalo razvidno kako ljudsko odredište nije zemlja nego upravo ono vječno, u nebesima, gdje je kao naša Glava uzišao on.
I nama stoga predstoji isti duhovni angažman i isti duhovni stav pred otajstvom Gospodinova uzašašća. Nakon uskrsnuća postaje nam jasno, u što smo uvijek više uvjereni, da je Gospodin među nama trajno živ i prisutan. Prisutan je na nov način, snagom svoje nevodljive prisutnosti kojom ga doživljavamo, te ga ujedno svojim životom među ljudima proslavljamo. Kao i apostolima, i nama je ostavio nalog i zapovijed da propovijedamo svemu stvorenju radost kojom nas je obdario, pa stoga ne zanemarujmo zadaću koju nam je povjerio u svijetu.

 
7. uskrsna nedjelja – B
Proteklih smo nedjelja slušali Isusove pozive apostolima da ostanu u njegovoj ljubavi, to jest da ostanu ucijepljeni u njega kao što su mladice ucijepljene na trs. U današnjem Evanđelju govori nam o istoj toj stvarnosti, ali na drugi način i iz drugog kuta. Naime, danas nam doziva u pamet onu konačnu poruku i istinu koja je bila sadržana u njegovu nauku. A ta istina glasi da sami od sebe nismo sposobni ni kadri ostati u njemu i njegovoj ljubavi, a još manje ostati u povezanosti s Ocem, nego nam je to dar njegove ljubavi i njegova spasenjskog djela.
Zato nam danas Crkva pred oči njegovu molitvu s posljednje večere koju nam u svom Evanđelju prenosi evanđelist Ivan. Isus moli Oca za svoje apostole i učenike da ih sačuva u svome imenu, te da mogu biti jedno. To je značilo da moli za njih, da sačuvaju bitno jedinstvo ljubavi, poput one ljubavi koja vlada među osobama Presvetoga Trojstva, koje sami od sebe nisu u stanju ni imati ni sačuvati. Upravo je navještaj i dar te ljubavi bio temeljni cilj Isusova dolaska na svijet i djela spasenja koje je izvršio mukom, smrću i uskrsnućem. Utjelovio se kako bi poučavao ljude zajedništvu s Bogom, kao što je i umro da bi im omogućio da pristupe Bogu i da ostanu u njemu. Tako je on ispunio iskonski Božje plan spasenja, koji je pretpostavlja neizmjernu Božju ljubav iz koje je proizišlo zauzimanje za čovjeka.
Isus je, međutim, bio svjestan da će Zli pokušati onemogućiti ovaj Božji plan, to jest zajedništvo Boga i čovjeka, o kojem je onda ovisilo i zajedništvo ljudi jednih s drugima. Gospodin je znao da će zli učiniti sve da ih odvoji od principa života i da ih ostavi u svijetu. A ostaviti ih u svijetu za Zloga nije značilo samo da ih ostavi tjelesno prisutnima, nego prije svega se odnosilo na nastojanje da njih duh učini podložnim svijetu. Točnije, značilo je prepustiti ih da duhom ostanu navezani na svijet. Ostaviti ih u svijetu značilo je da će pokušati da ih posvjetovnjači, to jest da ih zavede do mjere da odustanu razmišljati po Božju, a opredijele se za svjetovno razmišljanje. Onome kojega Isus naziva Zlim bio je cilj učiniti ih mlakima za božanski život, neodgovornima za svoje zajedništvo s Bogom, neodlučnima za Božju istinu. Zli hoće da se oni radije bave svjetovnim stvarima, nego da svjedoče Božju ljubav koju im je predao Gospodin, napose svojim uskrsnućem.
Danas se Crkva, kao i onda apostoli, nalazi pred istim izazovima, te stoga Isus pred nju, to jest pred svakog svog vjernika stavlja iste zahtjeve. Crkva ne smije biti od ovoga svijeta, niti posvećena prvenstveno zemaljskim interesima. Gospodin pred nas stavlja tu temeljnu zadaću, ali na način da ne traži samo od nas, nego traži za nas milosni Očev dar, jer se takvo što ostvaruje samo snagom Boga živoga. Štoviše, iz dana u dan smo sve više svjedoci, ali polazeći od samih sebe, kako takvu zadaću zajedništva s Bogom i bijega od svijeta ne ispunjavamo savršeno. Štoviše, mnogi od nas to ne čine nikako. Mnogi su se kršćani tako poistovjetili sa svijetom i svjetovnim načinom života da žive prilagođeni okolini poput kameleona, umjesto da posvjedoče da nisu od svijeta, nego da su od Boga. Mnogi su upali u zamke Zloga, ne samo na način da su njegove žrtve, nego su postali i njegovi sluge u društvu, te ga promiču i osobno i društveno, i privatno i javno. Mnogi su izgubili želju za zajedništvom s Bogom i potrebu da ih Otac čuva od Zloga i od površnosti svijeta, uvjereni da se sami mogu očuvati i eventualno sami sebe spasiti. U ime toga mnogi odbacuju i apostolsku Crkvu za koju je Krist predao samoga sebe, dajući se zavesti sotonskim sugestijama i perfidnim progonima. Jer Zli provokativno izvlači u javnost grijehe i slabosti pojedinaca s ciljem da druge članove zajednice otuđi od Crkve. A kad se udalje od vrela milosti i zajedništva s Bogom, koje se može ostvariti u svojoj punini samo u Božjoj obitelji u kojoj je on ostavio milosna sredstva zajedništva, ostaju nezaštićeni i postaju lake žrtve Zloga koji vreba na njih.
Danas je stoga trenutak da ona Gospodinova molitva Ocu nebeskom bude aktualna za svakoga člana Crkve. Neophodno je da je svatko od nas ponovi i učini svojom, svjestan kolika nam opasnost prijeti od mentaliteta ovoga svijeta. Jer veći je problem što mi kršćani nismo takvima kakvima nas Isus želi, nego što nas svijet mrzi. Ražarimo stoga svijest pripadnosti Nebu i Ocu nebeskom, te živimo sukladno uzvišenoj istini uskrsnuća i posvećujmo se životom Krista Gospodina koji je sama sebe posvetio za nas. Sa svom poniznošću dajmo se sačuvati od Zloga. A dati se sačuvati od Zloga znači posvetiti se i istinom prisutnom u svakoj Božjoj riječi, jer smo pozvani živjeti u svijetu kao Božji posvećenici i pomazanici. Kao kršćani budimo dosljedni u svom kršćanskom svjedočanstvu, jer nas je Bog ostavio u svijetu da ga svjedočimo, prvenstveno čuvajući dar vjere koji nam je dao. Ne dajmo se zavesti ni zbuniti, jer nismo prepušteni samima sebi pred stvarnošću i događajima svijeta i pred moću koju Zli očituje u svijetu. Da nije moćne ruke našega Oca koja nas štiti od Zloga i zla, onda bismo imali razloga biti zabrinuti, ali ovako, možemo s pouzdanjem čuvati darovanu nam milost i bez straha živjeti puninu radosti u svijetu. Ne bojmo se svijeta, jer je već ljubav našega Oca od mržnje svijeta. Dopustimo stoga Ocu da nas očuva od Zloga, jer on svome ljubljenom Sinu neće uskratiti traženu milost, a mi se nastojmo, posvećeni u istini njegovoj, posvećivati se za spasenje svijeta u koji smo poslani, da bi i svijet bio posvećen u istoj istini i ljubavi.