4. nedjelja kroz godinu – B

Započinjući svoje javno djelovanje Isus će doživjeti i prve neugodnosti kao što je bila i ova u Kafarnaumu, opisana u današnjem Evanđelju. Premda su oni koji su ga slušali bili zaneseni njegovim naukom, ipak se u jednom trenutku našao jedan čovjek opsjednut nečistim duhom koji će se suprotstaviti njegovom propovijedanju i djelovanju pozivajući ga javno, naočigled svih, da napusti sinagogu i da ih pusti u miru. Radilo se o pojedincu, i to vrlo specifičnome, ali zato ipak vrlo glasnome koji je uz to i jasno izrekao svoje mišljenje i stavove o Isusu, pri čemu se nije niti ustezao priznati da je Isus Svetac Božji. Premda nije ima nešto konkretno predbaciti Isus, ipak nije doveo u pitanje svoje pravo da negoduje. U njemu je bilo toliko prkosa i otpora prema Gospodinu da se nije bojao niti činjenica da je pojedinac, niti  se ustručavao zato što je sinagoga bila puna ljudi koji su Isusa slušali s oduševljenjem. Sila nečistoga duha koja je njime dominirala bila je toliko jaka da je ima hrabrosti uzeti riječ i suprotstaviti se svemu. Uostalom, kad malo bolje razmislimo, nije bilo teško nadglasati sve one koji su na tih i pobožan način slušali Učitelja koji tumači Božju riječ, jer istinsko plodonosno slušanje Boga je pretpostavljalo i poslušan stav.

Ako bismo mislili da je taj događaj bila jedna usputna i davno prošla epizoda, onda se teško varamo. Naime, Božja prisutnost i danas u svijetu izaziva mnogo otpora i bunta poput onog iskazanog u sinagogi. Mnogi i danas izbacuju Isusa iz društva i javnosti otvoreno se protiveći njegovu nauku i viziji života koju je njegovo utjelovljenje i uskrsnuće uspostavilo na zemlji. No ne smijemo pred time zatvarati oči, nego se ipak iskreno upitati i preispitati. Je li Isus kao Bog ipak prekoračio onu granicu autonomije koju je prvi čovjek postavio pred Bogom, a današnji čovjek ostavio? Takva autonomija se izražava pitanjem opsjednutoga: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Danas se nešto slično može osjetiti i prereći u riječima mnogih na način: Što ti, Bože, imaš s nama? Želiš li nam oduzeti autonomiju i slobodu? Želiš li onemogućiti naš napredak? Želiš li nam osporiti bolju budućnost? Želiš li nam pomrsiti konce?

Mnoštvo je doista pitanja koja se postavljaju, a iz kojih se vidi da je svijet već krenuo, uhodao se i navikao na svoju autonomiju nakon što je Boga potisnuo iz svijeta. Navikao se na Božju odsutnost, pa čak poneki uživaju u maloumnoj tvrdnji koju proglasiše istinom da je Bog mrtav. Svijetu koji je navikao misliti sukladno onome što čini u svojoj bezočnosti, koji je navikao kodificirati zakone sukladno tekućoj praksi, a ne razumu i istini, Isusu je posvjedočio nešto drugo. Svijetu koji je navikao razne oblike nečistoće proglasiti najvećim dometima ljudskog napretka, nije dobrodošao onaj tko raskrinkava svaku nečistoću i oslobađa čovjeka unutarnje prljavštine. Svijetu nije dobrodošao onaj tko Božjom mišlju razgoni ljudske nečiste misli, ni onaj tko Božjom snagom pokazuje da je ljudska snaga slaba, ni onaj tko Božjim djelovanje ukazuje na nedostatnost ljudskoga. I danas mnogi pojedinci i udruge, a počesto i cijela društva glasno viču: Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Doista, takav buntovni krik uzdiže se iz mnogih grla i glava, a da i ne znaju koliko je njihov krik plod sugestije nečistih duhova koji žele ovladati čovjekom, koji u čovjeku traže prostor za svoje buntovničke ideje. Mnogo je onih koji su prihvatili takve zloćudne i zlokobne sugestije i koji Isusa ignoriraju živeći po svome, ili pak koji ga ne žele u svojim obiteljima ili pak koji u društvu guše kršćanske vrijednosti.

Ali ne samo da trebamo postaviti tolika pitanja i čuti prigovore, nego moramo i mi biti i svjesni i jasni glede mogućih odgovora. Trebamo se suočiti s upitom jesu li ova pitanja i prigovori kojih ima i u našem društvu opravdani. Je li smislen krik poput onog u sinagogi koji i danas poručuju Isusu: Ti si Svetac Božji, ali svejedno odlazi od nas! Mi kršćani pozvani smo posvjedočiti da Isus nije došao da nas uništi, kako mnogi govore ili pomišljaju, nego da nas ponovno oživi svojom božanskom snagom. Isus nije došao da nam dokine ljudsku autonomiju, nego da nas oslobodi za stvarnu slobodu. Isus nije došao da nam nametne neke božanske odredbe poput novih državnih dadžbina i poreza, nego je došao da nas obogati svojim naukom. Isus nije došao da nas tjera u red mehanizmom redarstvene prisile, ali ne znači da je zanemario svoj božanski autoritet kojim nas je iznutra obogaćivao. Isus nije došao da nam nanese ikakvu štetu, nego da nas obdari božanskim životom. Došao je i radi onih koji viču protiv njega poput opsjednutoga u sinagogi, ali su u biti nesretni i neispunjeni, te vape za njegovim zahvatom.

Zato smo pozvani s ponosom prihvatiti nauk svoga Učitelja čije nas riječi mogu samo uzdići u našoj ljudskosti. Dopustimo da nas njegova riječ zanese, a da nas snaga obuzme kako bismo bez straha posvjedočili i našemu narodu da Isus ne čini nikome štete ni zla, nego da je donio samo Božje dobro među nas. Svojim oduševljenjem za sve što je govorio i učinio posvjedočimo neprocjenjivu ljepotu i nezamjenjivu važnost njegove prisutnosti u našem životu i cijelome društvu, jer nauk, snagu i čistoću koju nam on daje ne može nam dati nijedan živi stvor. Nastojmo svojom vjernošću i dosljednošću Isusu utišati bunt protiv vjere koji dolazi od mnogih nečistih duhova našega društva kako bismo priveli mnoge duše pokornosti pravim božanskim vrijednostima koje su jedina prava mjera i hrana ljudskog života. Neka se u našem životu proslavi Isus i njegova božanska snaga, kako bi se po našem djelovanju proslavio u životima drugih kako bismo svi zajedno izgrađivali ovdje na zemlji čvršće i pravednije društvo, te prispjeli zajedno u kraljevstvo nebesko.

3. nedjelja kroz godinu – B

Prošle nedjelje smo razmišljali o tome kako je Isus trojicu od svojih budućih učenika upoznao u vrijeme kad je boravio u Judeji u kraju u kojem je sveti Ivan Krstitelj pripremao narod potičući ga na obraćenje krštenjem pokore.  No on sam tada još nije započeo bio propovijedati i javno djelovati sve dok Ivan nije bio predan, to jest bačen u tamnicu. Nakon što je Ivan uhićen, Isus se povlači u Galileju, kraj u kojem je odrastao i započinje vršiti poslanje u svom narodu uz Galilejsko more gdje će ponovno susreti Andriju i Šimuna, kao i sinove Zebedejeve. Iz ovog lapidarnog opisa iz pera sv. Marka, a pod pretpostavkom da se radi o Božjem Sinu, izviru dva niza upita. Najprije bismo se mogli zapitati što je novoga i posebnoga bilo u njegovu nastupu? Što je novoga navijestio i otkrio ljudima, jer i Ivan Krstitelj je pozivao na obraćenje? Je li bilo neophodno da on sam dođe ili je pak čovjek do svega toga mogao doći i sam bez njegova posredovanja? Može li se njegov nauk smatrati neizrecivim i, ako može, po čemu? U čemu je bila snaga njegove riječi kad je uspijevao ljude otrgnuti od njihova svakodnevnog načina življenja i odvesti ih za sobom u neizvjesnost? A drugi niz upita ticao bi se njegova božanskog statusa: Može li se iz svega što je naviještao i činio prepoznati da je doista bio poseban? Može li se zaključiti da je bio Bog? Što ga je ponukalo da dođe među ljude?

Isus, doista, nije plijenio pozornost samo pojavom, nego je plijenio i riječju. I ma koliko se činilo da u onome što je Isus činio nema ničega tako posebnoga, ipak je velika činjenica da je njegova riječ bila tako jaka da je dirala ljude do dna srca. A nije bio demagog, čovjek koji govorničkim umijećem zavarava mase i njima manipulira. Nije davao nikakva iluzorna ni lijepa obećanja, nego je s toliko realizma nastupa prema ljudima, da im nije ostavljao prostora za iluziju.  Doista, osim što je njegova pojava bila izazovna, još izazovnija je bila njegova riječ, jer bio je kao onaj koji zna o čemu govori. A govorio je isključivo o Bogu i njegovu kraljevstvu. Sveti Marko će stoga i reći: Propovijedao je evanđelje Božje. Očito ljepota i snaga njegove riječi nije bila u retoričko-filozofskoj dotjeranosti sadržaja i oblika, nego u snazi Božjoj kojom je nastupao.

Sigurno je stoga da je njegova riječ izlazila iz okvira naših svakodnevnih ljudskih navika i ponašanja. Naša ljudska riječ nije tako moćna jer smo je sveli na naše svakodnevno ‘ribarenje i ribarsko prigovaranje’, poput eventualno galilejskih ribara. Sveli smo je na tekuće poslove, na naklapanja zemaljskim procjenama i obvezama, na spletke i zakulisne igre, na isprazne i površne razgovore, na poslovne sporazume i trgovinske pregovore. I jer u našu riječ nije ugrađen navještaj evanđelja Božjega, pa i kad imamo najbolje humane namjere, ona ne postiže pravi cilj. Zato u svakodnevnom životu, umjesto da izgrađujemo sebe i druge sadržajem radosne vijesti, najčešće se razgrađujemo i razaramo. Umjesto da riječju ljude zaogrćemo kao božanskim plaštem, počesto služi da se njome ogoli čovjeka. Pa i oni koji imaju rafinirane tehnike služenja riječju, podložni su napasti da je začine otrovom ove ili one vrste skrivajući u njoj prave ciljeve i nakane.

Eto, zato je Isus došao jer je čovječanstvo ostalo prepušteno sebi i izgubljeno u bespućima bez pravog navještaja i bez pravog sadržaja Božje prisutnosti. Upravo zato jer su ljudi bili pogubljeni i polovljeni u kojekakvim spletkarskim mrežama, bila je potrebna jasna riječ onoga koji je kao jedini svoj cilj imao navještaj evanđelja Božjega, kojem je sve podložio. Neophodna je bila riječ koja je čovjeka oslobađala iz svih mreža zla jer ga je povezivala s Bogom. Neophodna je bila riječ koja je opustošene ljude ispunjavala radošću koja se mjerila Božjom prisutnošću i puninom. I dok se ljudi muče sporeći se oko vrijednosti zemaljskih kraljevstava, došao je netko tko im je riječju htio otvoriti spoznaju i osjetljivost za kraljevstvo Božje. Njegova riječ im je naviještala istine o kojima nisu mogli čuti od ljudskih učitelja, nudila im je neizrecivi nauk  izrečen njihovim jezikom i riječima. Njegova riječ je bila snažna jer je u čovjeku budila sveti nemir, umjesto da ga ostavi u lažnom miru i mrtvilu bez Boga. Bila je krjepka jer se nije bavila ljudskim naklapanjima ni nategnutim tezama, nego je davala samoga Boga na jednostavan i neposredan način. Bila je čista, jer je ispirala ljudske savjesti od zemaljske prljavštine, bolje nego što su galilejski ribari ispirali mreže. Neophodna je, doista, bila riječ Boga, jer čovječja nije mogla doći do ovih dometa.

Probudimo se, stoga, i mi iz svoga mrtvila, jer nam Isusova riječ i danas odzvanja. Primimo njegov navještaj o evanđelju Božjemu i upijmo mir koji nam donosi njegovo propovijedanje. Ne bojmo se zakoraknuti s Isusom u radost Božje radosti koja nam se približava. Ne oglušimo se na ono njegovo: Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi! Ne uskratimo sebi zadovoljstvo da drugima navijestimo mir i radost obogaćujući ih evanđeljem i privodeći ih kraljevstvu Božjemu. Učimo od svoga Gospodina koji je ljude vraćao dubini njihova smisla otkrivajući im koliko riječ može biti snažna i bremenita, a njemu je to polazilo za rukom jer je sadržaj davao u novosti svoje osobe i svoga božanskog života. Odvažimo se i pomažimo drugima da otvore svoje srce kako bi se ispunilo vremenom Božje blizine i kako bi u nj ušlo kraljevstvo Božje koje je došlo na zemlju po Isusu, Sinu Božjemu.

2. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak svjedoči o događaju koji se dogodio dan nakon Gospodinova krštenja u judejskom kraju gdje je Ivan Krstitelj krštavao narod pripremajući ga za dolazak Mesijin. Događaj nam je opisao očevidac Ivan Evanđelist, jedan od dvojice učenika Ivana Krstitelja koji se zatekao na tom mjestu zajedno s Andrijom iz Betsaide, bratom Šimuna Petra. Dok su oni tako stajali, Ivan Krstitelj je spazio Isusa da onuda prolazi, te je kratko, ali snažno posvjedočio: Evo Jaganjca Božjega! Na te njegove svjedočke riječi Ivan i Andrija su pošli za Isusom, kako nam stoji u evanđeoskom tekstu.

Upitati nam se, stoga, kako je Ivan Krstitelj uopće došao do spomenute izjave i ostavio svjedočanstvo svojim učenicima kao neku vrstu ispovijesti. Krstitelj je bio istinski bogotražitelj, ali ne samo na ljudski način na koji su filozofi i mudraci tražili izvući zaključke o Bogu snagom vlastitog razuma. Njegovo traženje nije bilo samo ljudsko intelektualno traženje, nego traženje stvarne Božje prisutnosti u ovoj našoj ograničenoj ljudskoj situacija, u ovoj dolini suza u koju silazi sam Bog. Ivan je svim svojim bićem bio posvećen traženju Božjih tragova, to jest zahvata u svijetu i vlastitom narodu, u vremenu i povijesti. Štoviše, bio je posvećen iščitavanju njegovih obećanja, te je žarko iščekivao njihovo ostvarenje, te je u tom duhu odgajao i svoje učenike. Bio je učitelj koji je upravljao srca svoji učenika da u povijesti svoga naroda uočavaju Božje djelovanje koje pretvara povijest u povijest spasenja. No, nadasve, učio ih je da iščekuju konačni zahvat Božjeg otkupljenja kojim je ljudski rod i ljudska povijest trebala biti iskupljena od svih ljudskih grijeha i natruha, te posvećena Božjom prisutnošću.

Isus je doista bio ostvarenje svih Božjih obećanja, čisti i nevini Jaganjac, te je zato mogao privući Ivanovu pozornost. Ivan Krstitelj je osjetio da Isus isijava oko sebe onu snagu Duha Svetoga kojom je potvrdio da je Mesija Božji Pomazanik i Poslanik koji će ispuniti obećani plan spasenja. Preteča je mogao osjetiti božansku prisutnost jer je do kraja bio posvećen služenju Bogu i očitovanju njegove prisutnosti narodu. Uostalom, i krštavao je s tim ciljem da se Isus očituje svijetu, te kad se pojavio Isus jasno je osjetio da ga privlači snaga i prisutnost Duha Svetoga, kao magnetske silnice koje su isijavale iz njega bića i k sebi privlačile istinske bogotražitelje.

Za nas Ivanov primjer ostaje izazovan do mjere da se i sami trebamo osvjedočiti o Isusovoj mesijanskoj snazi i prisutnosti. Kao što je Ivan Krstitelj jasno osjetio da je Isus bićem najčistiji i duhom najsvetiji od svih koje je do tada susreo, nego da je i jedini moćan kao Jaganjac Božji na svojim leđima odnijeti grijehe svih ljudi, tako je i nama uočiti da je upravo borba protiv grijeha nezamjenjivo Božje služenje u svijetu. Da je Ivan čekao moćnog vojskovođu ili političkog vođu ili društvenog obnovitelja, onda bi bio na krivome tragu i dao bi se zavesti trčeći za ljudima koji mnogo obećavaju, ali ne mogu donijeti pravu dobrobit svijetu. I u njegovu svijetu takvih je bilo, i nazivali su se mesijama, ali Ivan je znao da oni ne naviještaju Božju riječ niti njihov program sadržava ispunjenje Božjih obećanja. Kad je pak došao onaj koji je do kraja čist i koji je pokazao namjeru svojim životom i čistoćom osloboditi ljudski rod prljavštine grijeha, Ivan je bez poteškoće prepoznao da je upravo on Mesija. Osjetio je da Isus nije imao nikakvog drugog cilja ni programa nego da navijesti čovjeku oslobođenje iznutra i novi život sukladan Duhu Božjemu. Krstitelju stoga nije bilo teško svojim učenicima prstom pokazati na nj kao na Jaganjca Božjega dajući im poticaj da se i sami dadnu još snažnije privući Isusovom pojavom.

Isusov život koji je privuklo Ivana Krstitelja trebao bi biti privlačan i nama. Ako smo se odlučili poći za njim kao vjernici, a imamo neki drugi cilj koji se ne podudara s onim gore rečenim, onda smo na krivom putu. Ako dolazimo u crkvu ne da otkrijemo što Bog za nas čini u našoj ljudskoj povijesti, nego da ga privolimo da on čini našu volju, onda smo na krivome mjestu, te ne možemo prepoznati njegovu božansku prisutnost. Pođimo stoga za Isusom neopterećeni ljudskim predodžbama nego vođeni Božjim naznakama, poput dvojice Ivanovih učenika, jer samo tako ćemo ispravno otkriti u Isusu iz Nazareta Mesiju i Sina Božjega. Dopustimo stoga i mi, poput Ivana Krstitelja, da nam Isus privuče pozornost, ali ne bilo čime, nego činjenicom da je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta, kako mu kličemo u svakom euharistijskom slavlju. Dopustimo mu također da nas privuče kao što je privukao Krstiteljeve učenike Ivana i Andriju, da se ne ustručavamo poći i provjeriti tko je i gdje boravi. Ne bojmo se poći za njim niti boraviti s njime kako bismo se osobno osvjedočili da je on Krist – Pomazanik Božji. Dopustimo mu da nas privuče tako snažno kako što je privukao Ivana i Andriju, kako bismo i sami, oduševljeni njegovom pojavom, radosno privlačili druge u ozračje božanskoga života, kao što je Andrija privukao svoga brata Šimuna. Jednom riječju, dajmo se privući i privlačimo druge Gospodinu!

Blagdan krštenja Gospodinova – B

Slavimo danas blagdan krštenja Gospodinova, o kojem smo čuli u današnjem Evanđelju kako nam je opisao sveti Marko. Prije nego će započeti svoje javno djelovanje Isus je pristupio Ivanu Krstitelju i od njega zatražio i primio krštenje kojim je Ivan krstio one koji su ga prihvaćali za Božjeg čovjeka. Nakon što je krstio Isusa Ivanu je bilo jasno da prestaje njegova služba u narodu, te da će sam Isus započeti svoje javno mesijansko djelovanje. Ivan je, doista, imao zadaću svjedočiti za onoga koji je imao doći, te se i povukao kad ga je mogao pokazati svom narodu. Pošto je Ivan dovršio svoju trku, Isus će samostalno nastaviti objavljivati svijetu svoje božanstvo i privoditi vrhuncu svoje spasenjsko poslanje sve do smrti u Jeruzalemu.

No osim što je došlo do prekretnice u službi, došlo je i do prekretnice između dva krštenja. Od trenutka Gospodinova krštenja prestaje Ivanovo krštenje, a nastupit će novo krštenje kojim će Isus obilježiti sve one koji u njega vjeruju. A kao što je krštenje na Jordanu bilo početak Isusova očitovanje i javnog djelovanja, tako postoji i kršćansko krštenje kao temelj i početak sveukupnog života i djelovanja kršćanina. Tako je Isus htio da i kršćani, oni koji će primiti snagu njegova krštenja, krenu u dosljedan vjernički život nošeni krsnom vjerom. Krštenjem su opečaćeni darom Duha Svetoga kako bi poput Isusa javno svjedočili i djelovali na spasenje svoga naroda. Isus je sišao u vode Jordana da ih posveti, to jest da bi vodama našega krštenja dao snagu da nas očiste od stare zloće, od starog kvasca i da nas osnaže da djelujemo snagom njegova svetoga Duha. Na taj način ne samo da je vjeru potvrdio kao javni čin, nego je svoje učenike i sljedbenike zadužio da djeluju snagom vjere i svetoga krštenja na dobrobit naroda, jer samo svojom vjerničkom dosljednošću mogu postati blagoslov svome društvu i narodu. Zato je dosljedan vjernički život najveći izraz odgovornosti za dobro naroda i za duše svakog pojedinca kojemu se naviješta spasenje.

Doista, koliko mi vjernici uspijevamo dosljedno živjeti svoju vjeru, toliko i naš narod ide naprijed. Koliko je naš pogled usmjeren prema Bogu, toliko svom narodu jamčimo zdravu budućnost. Ako mi nismo dosljedni obvezama koje smo preuzeli na svome krštenju, zar možemo očekivati od drugih da žive dosljedno i pošteno? Zar možemo očekivati da stanje našega naroda bude bolje, ako mi sami nismo u stanju stajati uspravni pred zadaćama koje nam Bog povjerava? Zar se mi vjernici trebamo čuditi što su ljudi našega vremena obezglavljeni, ako mi sami se ne držimo onoga što nam kaže Krist naša Glava?

Danas nas stoga Isus obvezuje na dosljedan vjernički život, život sukladan sakramentu svetoga krštenja koji nas je očistio od grijeha i pripravio za pravi život. Isus je htio da naše životno svjedočanstvo bude cjelovito, što pretpostavlja i svjedočanstvo na svakom mjestu i u svakom trenutku svoga života. Kao što je sam pošao u javnost propovijedati o Bogu i njegovu kraljevstvu, tako smo i mi pozvani navijestiti Boga živeći sukladno svim preuzetim krsnim obvezama. Kako se uopće možemo zvati kršćanima, ako nam nije stalo da se prisutnost Boga živoga pokaže i u našem svijetu i vremenu? Možemo li biti kršćanima ako nam nije stalo do spasenja naše braće i do naviještanja kršćanskih vrijednosti po kojima se spašavamo? Imamo li pravo zvati se kršćanima a nevidjeti kolika je rak-rana bezboštvo koje hvata sve snažnije korijenje i u našem narodu? Kakvi smo mi to kršćani ako ne vidimo da nema budućnosti naroda ako ne poštuje Božji zakon i ne živi snagom Duha Svetoga? Možemo li biti kršćani, a u praksi živjeti kao da Boga nema, kao da nema duše i spasenja i vječnoga života? Možemo li biti kršćani i mirno promatrati kako se oko nas širi i vlada bezboštvo i odbacivanje Boga?

Kršćani koji nisu svjesni ljepote krsnoga dara a niti svojih krsnih obveza šire oko sebe ozračje anemičnog i šizofreničnog kršćanstva. Takvi se ne popisu stanovništva priznaju kršćanima, a kasnije rade protiv biti i smisla vlastitih uvjerenja. Za sebe drže da su vjernici, ali nemaju ni snage ni volje pokazati se dosljednima u javnosti. Takvi se ponašaju ne kao da su kršteni, nego kao da su samo poliveni vodom po glavi. Ne samo da nisu primili snagu Duha Svetoga koju daje Isusovo krštenje, nego nemaju snage niti za ćudorednu dosljednost na koju je sveti Ivan Krstitelj pozivao one koji su pristupali njegovom krštenju. Mnogi ne shvaćaju da su nesvjesni kršćani ako svojim svjedočanstvom ne promiču Božje vrijednosti, te da je u tom slučaju njihov život nekršćanski i čisto bezboštvo.

Trgnimo se iz anemičnog kršćanstva i postanimo svjesni svoje odgovornosti koja se mjeri mjerom našeg dostojanstva, koje se opet mjeri veličinom Isusovom. Poput njega koji je osjećao najveću odgovornost za narod, trudimo se i mi uzdizati svoj narod naviještajući mu Boga. Prosvjetljujmo svoj narod pozivajući ga na život krsne milosti i opismenjujmo ga šireći jezik Božje ljubavi. Ako nama vjernicima nije stalo da opismenimo svoj narod svjedočeći o Bogu i da ga tako spasimo od nepismenosti i nekulture bezboštva, onda je naša vjera šizofrenična. Osvijestimo se i posvijestimo sebi obveze koje smo preuzeli prilikom krsnoga saveza s Bogom. Ako nama vjernicima nije stalo da svaki član našeg naroda spozna uzvišenu istinu o sebi kao djetetu Božjemu, onda se i sami svodimo na razinu pogana, barbara, ideologa i materijalista koji nisu iz svoje duše isprali blato zemaljštine i prljavštinu grijeha s očiju. Ako mi dopuštamo da nas olako ovaj svijet uvjeri da nema neba, onda su se uzalud za nas rastvorila nebesa u trenutku krštenja, kao što je se dogodilo i u trenutku Gospodinova. Ako dopuštamo da nas olako uvjere da smo nastali od majmuna i da smo samo zemlja, onda nismo na svom krštenju čuli glas Očev kojim je posvjedočio da smo njegova ljubljena djeca.

Molimo danas Gospodina da nam udijeli dar da shvatimo i prihvatimo svoju kršćansku odgovornost za vlastiti narod koja je istinska samo kad se događa snagom krštenja. Neka nas od nesvjesnog bauljanja učini svjesnim kršćanima, kako bismo i sami promicali vječne Božje vrijednosti na dobrobit i spasenje svoga društva i naroda, obitelji i svakog pojedinca. Neka nas nadahne svojim Duhom Svetim da uočimo da su istinski ljudske one vrijednosti koje su Bogom posvećene i neka nas čuva od pomisli da bez Boga može biti išta dobroga za nas i za naš narod.

Svetkovina Bogojavljenja – Sveta tri kralja

Svetkovina Bogojavljenja koju danas slavimo spomen je na pohod trojice mudraca Isusu u Betlehem kako bi mu se poklonili prinoseći svoje darove. Kako bi došli do željenog cilja morali su upotrijebiti mnogo snage uma i duha, izložiti se poteškoćama i naporima, no ništa ih od toga svega nije spriječilo da dođu do Isusa u Betlehemu. Nasuprot njima stoji figura židovskoga kralja Heroda koji sustavno u sebi potiskuje iskonske vrijednosti ljudskoga duha i izričito se suprotstavlja Božjem planu spasenja podlošću i lažima. S jedne strane mudraci s Istoka, a s druge strane Herod, postaju modeli dvaju različitih načina razmišljanja i odnosa prema Bogu iz kojih i mi vjernici možemo izvući konkretnu pouku za duhovni život. Naime, i kraljevi s Istoka i Herod svjedoče, svatko na svoj način, kako se ljudi mogu odnositi prema dva bitna čimbenika, to jest sastavnice svoga života. A ta dva iskonska čimbenika ili odrednice kojima je obilježena naša ljudska narav su potreba da se jedni drugima očitujemo i potreba da tražimo Boga. Uostalom, on je u nas utkao potrebu da ga tražimo, kao što je utkao i potrebu da se jedni drugima očitujemo. Potreba očitovanja je njegova božanska odrednica čije tragove mi nosimo u duši, poradi čega nam je sasvim naravno da jedni drugima očitujemo svoju dušu, dobrotu i plemenitost. Svaki onaj tko ima iskustvo života, ljepote i dobrote, ima potrebu svoje iskustvo podijeliti s drugim. Njemu je naravno da iskustvo kojim je obogaćen podijeli s drugima bez straha i ustezanja jer time čini isključivo samo dobro drugima. Osoba ispunjena takvim iskustvom nema neku skrivenu namjeru prema drugima, nego samo želju da i oni postanu dionicima njihova iskustva. Zato to čini spontano i bez ikakve primisli.

Ljudi pak koji su udaljeni od Boga i koji se ne daju obasjati njegovim svjetlom žive u svom mraku, te ostaju mračni i nedostupni drugima. Njihove namjere su nečasne i skrivene. Sve spoznaje o životu i sve informacije koje dobiju koriste u borbi protiv Božjeg nauma spasenja. Tipičan predstavnik je Herod koji trajno ostaje u svome mraku, premda je nadomak Božjega svjetla koje mu se primaklo na toliko načina. Ali on ostaje nepropustan za to svijetlo u mraku svoje duše. Uslijed toga ne prihvaća niti da je poslanje i smisao ljudskoga života biti svjetiljka koju Bog želi zapaliti svojim svjetlom. On ne prihvaća Božju poruku za sebe, nego će poradi mraka koji nosi u duši u isti mrak uvlačiti svoj narod kojem je bio na čelu. Premda je kralj Božjega naroda, on je udaljen od navještaja spasenja Božjega, te su njegova obzorja skučena samo na zemaljski interes. Njemu koji uživa u crnilu vlastite duše ne može zasjati zvijezda kao Božji znak, jer on sve koristi da je skine s neba. Njemu anđeli Božji ne mogu u snu prenijeti Božje poruke, jer se on služi okriljem noći za svoje mračne planove.

Kao što Herod nije mogao biti zapreka Božjeg objavljenja mudracima, današnja svetkovina je dokaz da se Bog nezaustavljivo objavljuje svijetu, te se zato i rodi kao čovjek kako bi to svjetlo trajno sjala među ljudima i bilo svjetlo njihova života i njihove povijesti. Postavši čovjekom postao je dio ljudske stvarnosti, te time neuklonjiv iz ljudskoga života. Tmine zla ne mogu ugroziti ni ugušiti ovo svjetlo, ma koliko se trudile. Doista, njihov trud je neopravdan i pogrešan, jer trud koji je poželjan i koji nas, štoviše, obvezuje, jest trud koji nas vodi prema susretu s Bogom. Sebi čak normalan čovjek ne može niti protumačiti ovaj fenomen borbe protiv svjetla i Boga koji postoji u ljudskoj povijesti i samome čovjeku. Nikada ne ćemo do kraja razumjeti zašto se ljudi bore protiv Boga, što im smeta njegovo svjetlo, jer time pokazuju da ne žele ni vlastito dobro. Ljudi pak, čiste duše, spremni i voljni za dijalog s njime primaju ga, dok oni koji se uzdaju u svoju moć i štite vlastiti interes ne mogu zaustaviti njegovo objavljivanje svijetu. Ljudi pak poput Heroda su nepropusne duše koji su sebe kao optočili katranom crnila, zla i grijeha, dobro se zatvorili u se kako ne bi Božje svjetlo prodrlo u njihove dubine, kako ne bi prihvatili ljepotu života u svjetlu i promijenili vlastiti život.

Stoga,razmišljajući o dolasku trojice kraljeva mudraca u Betlehem, a i Herodu, dano nam je razmišljati upravo o ta dva značajna čimbenika našeg ljudskog života. Svatko od nas se ispunja i osmišljava svoje postojanje saopćavajući sebe i svoja iskustva kojima obogaćuje svoje bližnje, a jedno od najljepših iskustava nam se događa kad pronađemo i osjetimo živoga Boga, kao što je bio slučaj trojice mudraca kraljeva. I jedno i drugo je veliki Božji dar darovan za smislom puniji život, što se pokazalo u slučaju mudraca i Heroda, premda kod njega nije imalo onaj pozitivan učinak jer ga je sam odbacio. Ali da naša ljudska traženja i iskustva koja valja očitovati drugima ne bi ostala na razini apstrakcije, Bog se utjelovio i došao među nas rodivši se u Betlehemu. Dao nam je prigodu da ga poput mudraca dotaknemo i primimo u naručje i u vlastiti život. I premda je božanstvo bilo skriveno u krhkom ljudskom tijelu Betlehemskog Djeteta, Bog ipak nije došao samo radi toga da s nama podijeli krhkost, nego da nam udjeli božansku jakost. Premda je utjelovljenog Božjeg Sina trebalo tražiti, Bog nije došao k nama da bi se skrivao,nego da bi nam otkrio Božju ljepotu. Otvorimo se ovom Božjem daru objave, prihvatimo Isusa i preobraženi hodimo ovim svijetom svjedočeći o sjaju njegova života u našem životu.

2. božićna – B

Rođenje Božjeg Sina u povijesti značilo je veliku, po prorocima dugo najavljivanu, prekretnicu u povijesti ljudskoga roda. Prekretnica se dogodila time što je sam Bog odlučio do kraja izvesti svoj naum spasenja. O tome će sveti Ivan u današnjem evanđeoskom tekstu reći: I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju imam kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine. I ta Riječ – Mudrost koja se nastanila u Jakovu, to jest u židovskom narodu, bila je stvoritelj svijeta. Svemu što postade u njoj bijaše život i taj život je bio ljudima svjetlo. Isusovim rođenjem dogodilo se neviđeno čudo, dogodila su se tolika proturječja nama ljudima teško shvatljiva osim u svjetlu Božje ljubavi prema čovjeku. Doista, po nijemom Betlehemskom Djetetu Bog je na najglasniji način progovorio u ljudskom životu. Po njegovu tijelu podložnu smrti, Bog je oživio ljudski rod.

Stoga je Ivanovo promišljanje korisno i nama da o svemu ozbiljno razmislimo, jer i mi živimo u svijetu i vremenu mraka u kojem se potiskuje Božje svjetlo. Ne dopušta se Božjem životu da nam svijetli, čime čovjek izravno ugrožava vlastiti život. Živimo u svijetu u kojemu vlada zaborav Boga kao sustavna sljepoća uma i srca za Božje svjetlo. Kao da su nam uši tvrdo začepljene za Božji glas kojemu ne dopuštamo doprijeti do našeg duha. Živimo takvim načinom života u kojem nam je Bog tako udaljen jer mu hladnoćom svoga srca ne dopuštamo pristup i gluhoćom ga odbijamo ga iz svoje sredine, uslijed čega naš život dolazi na manje. Živimo u svijetu smrti kojoj smo podanici i žrtve jer ne doživljavamo Boga Ocem, niti ga častimo, slušamo i poštujemo kao vlastitog roditelja. Živimo u svijetu u kojemu se ograničeno svjetlo ljudskog razuma smatra dostatnim kako bi obasjavalo putove kojima je ići čovjeku, te ne vidimo niti da padamo u jamu beznađa i očaja. No sve to nas nuka da se ozbiljno zapitamo. Ako odbacujemo Božji život, zar nam ljudski može postati temeljem budućnosti? Ako ne upijamo savršenu Božju ljubav, zar možemo graditi na ranjenoj i ranjivoj ljudskoj? Ako ne prihvaćamo život po milosti Božjoj, zar ne vidimo da ćemo biti žrtve nemilosti ljudske? Ako ne prihvaćamo Boga kao Oca nebeskoga, zar će nam biti sveti i zemaljski roditelji? Zar možemo reći da živimo, ako smo udaljeni od središta života, od njegove punine i dubine?

Slavlje rođenja Sina Božjega želi u nama oživjeti sve dimenzije našega života koje zamiru i odumiru poradi ovakvog udaljenog načina života. Slavimo rođendan Onoga koji je kadar učiniti da Božji glas prodre u našu zaglušenu nutrinu, jer u njegovoj riječi ima neprocjenjive topline i jasnoće. Dok s ljubavlju izgovaramo njegovo im on je kadar našem ljudskom umu dati onog božanskog svjetla bez kojega je doista pomračen i izgubljen. Dok spoznajemo njegovu blizinu promatrajući ga nemoćna u jaslicama, spoznajemo da nam sam Bog dolazi ususret snagom božanskog života. Dok se čudimo ljudskoj nijemosti koju je kao Dijete izabrao želeći podijeliti našu ljudsku stvarnosti, ujedno se divimo Božjoj veličini koja je na čudesan ljudski i božanski način izgovorila svoju riječ.

Svjedoci smo danas lažnog čovjekoljublja i lažnih obećanja i ponuda na koje se uhvatio suvremeni čovjek. Svijet se danas prikazuje u ruhu čovjekoljublja i iznimne dobrohotnosti, ali najčešće svoje ponude pravi u rukavicama skrivajući prave namjere. Nije zato rijetkost da nas zavarava, obmanjuje i uzima nam ono najdragocjenije. Za šaku novca ili imovine uzima nam život, premda je obećavao da će nam ga dati. Vrijeme Božića za nas treba biti vrijeme raskida s takvim starim i ispraznim načinom života, te vrijeme opredjeljenja za novi, obnovljeni život. Božić je za nas vrijeme darovane punine koju nam daruje utjelovljeni Sin Božji. Isus nam očituje pravo Božje čovjekoljublje, ne ono koje nas hvata u zamke dugova, nego ono koje nam otpušta dugove. Svjedoči nam danas da prava ljubav Božja ne pritiska teretima kredita, kamata i hipoteka, nego nam oslobađa leđa od pritiska i tereta starih nagomilanih dugova i hipoteka grijeha koje nam troše život. Iskreno čovjekoljublje nije ono koje čovjeku obećava samo ispraznost i ispunja ga svojom prazninom, nego ono koje mu nudi da se napuni Božjom puninom i savršenim obiljem njegova života.

Stoga se danas nalazimo pred čudesnim događajem Božje ljubavi pred kojom ljudski razum zastaje, a riječ osjeća nemoć izraziti uzvišeno čudo, koje je opet tako neobično ljudsko i dohvatljivo. Sve želje i zebnje čovjeka sabrane su danas u Sinu Božjemu prisutnome među nama u ljudskom tijelu po kojem nam je postao sličan i blizak kako bi odgovorio na sva naša traženja, vapaje i molitve, kako bi naš život obdario Božjim životom. U svjetlu utjelovljene Božje Riječi i naša ljudska prima dužnu snagu, razumljivost i prepoznatljivost. Samo u svjetlu Božjega Svjetla čovjek može biti obasjan, samo u snazi Božjeg Života može biti živ. Samo onaj tko ispravno izgovara Ime Božje, može izgovoriti i ime čovječje. Samo onaj tko živi od Bića Božjega, ima istinski ljudski bitak. Neka rođenje Sina Božjega zahvati cijelo naše biće i neka preporodi naš život svojom božanskom snagom i svojim životom kako bismo mi primili neizrecivi život Božje Riječi, te kako bismo se, po njemu nastanjenom među nama, nastanili u vječnom zajedništvu života Presvetoga Trojstva.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Utjelovljenjem Sina Božjega počeli smo otkrivati dar posinstva koji nam Bog po njemu daruje. Isus nam je svojim životom i propovijedanjem otkrio da smo djeca Božja, to jest velika Očeva obitelj. No njegova prisutnost među nama nije utjecala samo na naše shvaćanje Boga i zajedništva s njime, nego neophodno utječe i na razumijevanje našeg zemaljskog života, a neizostavno i onog obiteljskog. Doista, obitelj je jedna od najdragocjenijih i nezaobilaznih stvarnosti ljudskoga života koju ni sam Sin Božji nije htio izbjeći, nego je svjesno i rado ušao u zajedništvo ljudske obitelji. Današnja čitanja Božje riječi stavljaju nam pred oči stvarnost Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa koja je model i uzor svake vjerničke obitelji. Bog je oblikovao ovu obitelj dajući joj svoga Sina kao životno središte, no isto tako prema toj obiteljskoj stvarnosti su i Marija i Josip imali svoju odgovornost. A ta ljudska odgovornost trebala je biti sukladna primljenom Božjem daru, to jest daru Sina Božjega.

Sve rečeno vrijedi i za stvarnost svake ljudske obitelji. Stojeći pred Bogom ne možemo ne preuzeti i sami odgovornost za vlastite obitelji na način na koji su to učinili Marija i Josip. Time što je Sin Božji ušao u zajedništvo ljudske obitelji samo joj je dodatno dozvao u svijest odgovornost i obvezu koja postoji. Na žalost mi ljudi se vrlo površno odnosimo prema obiteljskim zadaćama, napose prema onoj duhovnoj odgovornosti koju nam je Bog povjerio. Time što je postao dio ljudske obitelji, svim obiteljima je povjerio zadaću njegovanja svetosti i božanskog ozračja i odnosa u obitelji. Napose kad vidimo tolike čimbenike u društvu koji negativno djeluju na život i dostojanstvo obitelji. Toliki su ljudi u svijetu izgubljeni da više i ne znaju što je obitelj, koja je njezina svrha i cilj. Imenom obitelji vođe ljudskih društava htjeli bi danas obuhvatiti tolike oblike života koji nisu obitelj i koji nemaju sadržaje da se nazovu obiteljskima, niti imaju unutarnje vrijednosti po kojoj bi bile obitelj.

Upravo zato je Isus došao među nas ljude kao član ljudske obitelji jer je znao da će obitelj biti na kušnji u svakom vremenu, kao što je bila i prije njega, a i u vrijeme njegova dolaska. A prva velika kušnja obitelji propituje se u odnosu na našu vjernost Bogu. Drugim riječima rečeno naša vjernost Bogu pokazuje se u vjernosti prema obitelji. Pozvani smo ne samo reći, nego i učiniti sve da obitelji zajamčimo skladan rast pred Bogom. No u posljednje vrijeme kao da nama vjernicima nije ni stalo, ni bitno tko i kako odgaja djecu i kakav utjecaj društvo vrši na njih. Kao da nam je svejedno kakvi se obiteljski zakoni donose u društvu i koje se sve tehnike lažnog odgoja donose u društvu, a napose uvode u školama. Kao da nas nije briga što nam politički i svjetski moćnici oduzimaju pravo na slobodu odgoja u obitelji, a sebi prisvajaju prava koja nemaju ni po Božjem ni po naravnom zakonu.

Danas nam je uzor skrbi za obitelj upravo Sveta obitelj koja, kako čitamo u Lukinu Evanđelju, skrbi tako da najprije do kraja vjerno vrši volju Božju i ispunjava sve Božje odredbe. Sukladno tome prave obitelji ne može biti ako se ne temelji na vjernosti Bogu i njegovoj riječi. U Evanđelju također vidimo da Sveta obitelj nije sama, nego se ona susreće i s drugim ljudima, pobožnim i svetim osobama koji potpomažu njih u njihovim svetim nastojanjima. Znakovito je dok dijete Isusa nose u Hram prikazati Bogu, u Hramu susreću starca Šimuna i proročicu Anu, koji uzimaju u ruke Isusa i izriču svoje hvale Bogu. Ne možemo se stoga i sami ne zapitati kako skrbimo da djeci priskrbimo ozračje svetosti i svetoga u obiteljima i društvu. Dovodimo li ih u doticaj sa svetim ljudima, ili olako dopuštamo da svoj božanski kapital života istroše s bezbožnima i grješnima? Dajemo li primjer u obitelji vršeći Božje zapovijedi i volju Božju, ili se ponašamo kao da Bog nije odgojitelj u našim obiteljima, kao da on nije pravi Otac svake vjerničke obitelji? Izabiremo li za djecu da budu u ozračju onih koji blagoslivljaju Boga ili ih neodgovorno prepuštamo psovačima, huliteljima, bezočnim bezvjercima i beskrupuloznim bezakonicima kojima ništa nije sveto? Sve se to događa onda kad nismo svjesni svoje zadaće i svoje odgovornosti za obitelj, onda kad peremo ili dižemo ruke od odgoja i prepuštamo da nas preodgajaju oni koji nikad nisu čuli za Božji odgoj.

Naše kršćanske obitelji su doista pozvane sve više pozornosti posvećivati životu vjere, te živjeti u skladu sa svime što je Bog za njih predvidio i providio. U svakoj obitelji je doista prisutan Božji Sin, te je po njemu svaki član kršćanske obitelji i Božje dijete, te se ne bi smjelo dogoditi da ijedno Božje dijete izlažemo bezboštvu i bezbošcima da mu oni kroje sudbinu, umjesto da mu omogućimo da bude u hramu Bogu trajno prikazan. Bog nas budi na novu odgovornost, jer nije nam dopušteno bacati biserje pred svinje, nije nam dopušteno profanirati svetost obitelji koju je Bog posvetio svojim dolaskom. Svetost naših obitelji je neprocjenjivo biserje koje smo pozvani čuvati kao najveću dragocjenost, pa neka nam stoga blagdan Svete obitelji bude dodatni poticaj da prihvatimo dar svetosti koji je po Isusu sišao u naše obitelji, te da onda i sami živimo sukladno toj svetosti, oblikujući vlastite obitelji prema mjeri Sina Božjega i prema mjeri dara koji nam je on darovao, dok nas ne privede u vječno nebesko zajedništvo okupljeno u ljubavi Presvetoga Trojstva.

Božić – danja misa

Otajstvo Božića koje danas slavimo dira nas tako snažno, jer se radi o otajstvo Božje blizine i otajstvu Božjeg dolaska među nas ljude. Doista je neizrecivo i iz naše i iz njegove perspektive, bilo da promatramo čin i način, cilj i učinke. Utjelovio se i rodio kao čovjek tako da je s nama podijelio naš ljudski život, s ciljem da nama udijeli svoj božanski. Čudesno je ovo otajstvo po kojemu je Božje svjetlo zasjalo svim ljudima, a Bog je postajo vidljiv svim krajevima zemlje. Otajstvo je to kojim je Bog progovorio tako glasno i jasno po svome Sinu da je bilo nemoguće ne čuti njegov glas. Zato nam Božja riječ danas jasno poručuje da je Isus Krist ne samo nemoćno dijete u Betlehemskoj štalici, nego je moćna Očeva Riječ po kojoj je sve stvoreno. Nije samo Sin Marijin, nego je Jedinorođenac Očev, pun milosti i istine. Nije samo potrebno ljudsko biće oko kojega skrbe Marija i Josip, nego je vječni i neprolazni Bog od čije punine svi mi primismo i to milost na milost.

Stanimo danas pred zadivljujuću ljubav Božju koja je bila tako velikodušna i maštovita prema nama ljudima kad je izabrala roditi se kao čovjek. Zahvalimo Bogu što nas je na tako jednostavan i neobičan način obasuo svojom puninom darujući nam se u ograničenoj ljudskoj naravi svoga utjelovljenoga Sina. Doista, ovaj događaj Božje prisutnosti i objave nije bio tek trenutak prošlosti, nego je Bog došao da trajno osposobi čovjeka u svakom vremenu i prostoru za ovu nebesku viziju, za život u svjetlu i za slušanje glasa Božjega. Zato je stvarnost rođenja našega Gospodina Isusa Krista događaj koji se tiče i nas danas i našega života u zajedništvu s Bogom. Nasušna nam je potreba raspoložiti se ponovno pred otajstvom Betlehemskog Djeteta koje nas tako tiho i skromno, tako nježno i snažno poziva da se otvorimo Bogu širinom i dubinom svoga bića.

Jer kako bismo sami primili od njegove punine, neophodno je da sa svoje strane napravimo pomak prema njemu. Njegov čudesni ‘dvokorak’, korak i Boga i čovjeka, prema nama nam je primjer i poticaj. Ako je on bio spreman za nas poniziti se svodeći se na mjeru čovjeka, kako bi nas obdario nebeskim obiljem, zar mi smijemo ostati udaljeni od njega lišavajući sebe takvoga dara? Ako se on nije ustezao postati čovjekom, zar mi smijemo otezati ili odbiti dar božanskoga života? Ako njemu nije bilo sporno dati nama ispraznima i praznima od svoje punine, zar se mi smijemo zadovoljiti životom bez njegova milosnog života? Ako se on nije ljubomorno držao svoga, niti je pridržao sebi ništa od onoga što on jest, zar se mi trebamo ljubomorno držati samo sebe i uzeti od njega samo što nam se prohtije? Ako on nije pravio računicu kad se davao nama, zar mi sebi smijemo priuštiti računicu dok ga primamo? Ako on nije dopustio da ga ljudska narav ograniči, pa i kad ju je primio kao svoju, zar mi smijemo dopustiti sebi da nam ljudska narav bude prepreka i ograničenje na putu prema njemu? Ako Bog uspijeva dati nam cijeloga sebe u ljudskom tijelu svoga utjelovljenoga Sina, zar ćemo mi drsko i sebeljubno odbiti ponuđeni dar milosti ili ga primiti tek u zanemarivim količinama? Ako se Bog nije strašio prekoračiti granicu vremena, zar ćemo se mi strašiti prijeći onu vječnost? Ako Bog nije odbio zakoraknuti u prostor zemlje, zar ćemo se mi zaustaviti pred onom neba?

Ne budimo danas daleko od samih sebe, od svojega duhovnog traženja i ne bježimo od iskonskih potreba svojega života. Primimo Isusa – Božje svjetlo za svjetlo svoga duha, te u svom umu oblikujemo Božje riječi koje su plod njegove svete prisutnosti na prosvjetljenja našeg uma. Ne budimo danas siromasi duha i srca, jer nas je Bog stvorio i odredio da primamo od njegove punine, kako nas uči sveti Ivan u današnjem evanđeoskom odlomku dok razmišlja i sam o otajstvu utjelovljene Riječi. Zar možemo i smijemo živjeti ne tražeći stvarno Božju puninu za svoj život, kao da nas može obogatiti ono izvanjsko što s nama propada? Ne gušimo u sebi i ne dopustimo da netko u nama uguši ovu najuzvišeniju i najdragocjeniju potrebu da Boga do kraja spoznamo i da ga u punini primimo, a s Isusom je to postalo tako jednostavno. Jer on je konačno progovorio našim ljudskim jezikom, svakom čovjeku razumljivim i dostupnim. Po njemu koji je prihvatio poput svakoga od nas imati majku na zemlji, svatko od nas može sada imati Oca na nebu. On koji je jedno ljudsko biće zvano najtoplijom ljudskom riječi: Mama, naučio nas je reći Bogu onu najljepšu nebesku riječ: Oče. Prihvaćajući naš život utkao je svoje svjetlo u našu ljudskost i postao svjetlo ljudima. Postajući krhkim i ranjivim čovjekom, bio mu je cilj izliječiti našu krhkost i učiniti neprolaznom našu prolaznost. Ulazeći u vrijeme, jamac nam je trajne, vječne budućnosti. Postao je bespomoćno dijete ljudsko, kako bi nama podario moć da budemo djeca Božja. Prihvatio je biti nijemo ljudsko stvorenje, da mi nikad više ne budemo nijemi pred Bogom. Učinio se ovisnim od ljudi, kako bi nama pokazao put neovisnosti koji ovisi o spoznaji Boga kao Oca.

Poklonimo se stoga danas Bogu neizmjerne ljubavi koji nam je dao svoga Sina u kojem je punina milosti i istine. Neka Isus, Svjetlo Božje koje prosvjetljuje svakog čovjeka prosvijetli i naša srca istinom i ljubavlju. Neka nam danas prodre do svijesti da smo primili neizmjernu moć, moć da budemo djeca Božja. I budimo to što jesmo živeći sukladno neizmjernome daru Božjemu, već sada na zemlji na kojoj nas je Bog obdario puninom milosti po svome Sinu. Prigrlimo čvrsto Isusa u naručje svoga srca i živimo s njime, jer samo po njemu možemo doći do vječnosti u kojoj nam nitko više neće moći ugroziti ni umanjiti ovo zajedništvo koje je po njemu na zemlju dalo plodove istinske punine. Njemu, našemu Gospodinu i utjelovljenome Bogu koji je došao da nas obdari svojom puninom, neka je svaka čast i slava već sada ovdje na zemlji, kao i u nebu gdje ćemo ga skupa s Ocem i Duhom Svetim hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.

Misa ponoćka

Čitamo u ovoj svetoj noći riječi proroka Izaije, riječi pune nade svom narodu koji je čekao oslobođenje. Prorok u viziji koja nadilazi vrijeme u duhu vidi i naviješta konačni Božji dolazak u povijest za dobrobit i spasenje svoga naroda. Taj veliki Božji zahvat rođenja Djeteta koje će biti Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni i Knez mironosni opisuje slikama svakodnevnog života. Radi se o slikama koje izriču neizmjernu radost koju Bog daruje svome narodu. Ali radosti koje je tim upečatljivija jer dolazi nakon iskustva žalosti. Radost koju vidi prorok Izaija je kao radost onih koji su vidjeli svjetlo nakon što su hodili u tami, ili pak radost onih koji su nakon napornoga rada vidjeli plodove žetve ili borci koji nakon riskantnih bojeva uživaju radost pobjede i diobe plijena, ili pak radost onih koji su doživjeli slobodu nakon što su stenjali pod jarmom ropstva.

Ostvarenje upravo tog najvećeg Božjeg obećanja koje je izvor neizrecive radosti za cijeli narod dogodilo se Isusovim rođenjem u Betlehemu, kako reče anđeo pastirima: Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I Evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. No rođenje jednog djeteta u Betlehemskoj štalici, te položenog u jasle, ni po čemu ne bio bilo posebno ni zanimljivo da nije bilo ostvarenje drevnog Božjeg obećanja, prema kojem to nije bio običan dječak, premda se rodio na sasvim običan način u skromnim sirotinjskim uvjetima. Iako rođen u takvim uvjetima, on je prije svega bio Savjetnik divni, Otac vječni, Bog silni, Knez mironosni, pa je to bio pravi razlog zašto je anđeo pozvao pastire na radost. Da nije bio ispunjenja obećanja dana po prorocima, taj događaj ne bi po ničemu mogao biti temelj radosti cijelome narodu. Ali jer je ispunjenje obećanja, postaje neizrecivim i čudesnim događajem, uporištem radosti Božjemu narodu.

Doista, kao što je nekad u proročanstvima bilo najavljeno, u ovoj svetoj noći slavimo rođenje pravoga Pastira naših duša koji je bio kadar slomiti šibu goniča, pa i onda kad će se ona slomiti preko njegovih leđa. Rodio se onaj pravi ratar na Božjoj njivi koji će skinuti jaram s pleća svoga naroda, pa i pod cijenu da ga natovari na svoja leđa kao slatki jaram i lako breme, podnošljivo jer je bilo breme spasenja. Zato je došao kao dijete da se u svemu izjednači svakom čovjeku, da okusi jednostavni život običnog čovjeka, u ničemu izuzet od tegoba ljudskosti, kako bi ljudima omogućio radost pobjede nad svim protivnicima ljudskoga roda. Došao je kao dijete prihvaćajući i sam ograničenu ljudsku razumsku narav, kako bi je po vjeri obasjao neprolaznim svjetlom Božjim.

Upravo zbog toga je i nama danas ova noć znakovita i značajna po svim svojim detaljima jer nam iz ovog događaja može biti umnožena prava radost i uvećano istinsko veselje. I danas čovječanstvo tone u vlastitoj tami i mrklini, pa i onda kad to izravno ne vidi, kad mu se tako ne čini, jer je čovjek uvjeren u svjetlo materijalnog napretka i ljudskog društva. Postao je žrtvom žalosti kad je uvjeren u radost blagostanja kao da je to najveći plijen kojega se mogao domoći. Potrošio je pravu radost onda kad je napustio život na polju Božjega kraljevstva, kad se odrekao žetve Božje milosti, a prionuo isključivo na žetvu boljega standarda, većih plaća i zarada. Postao je gubitnikom u borbi života od trenutka kad se ponaša kao pobjednik jer vrlo lako dolazi do plijena po trgovinama i trgovačkim centrima, a niti ne primjećuje da se poradi toga lišio pravog nebeskog obilja. Ne vidi kako je žrtvovao dušu i istinske vrijednosti za komad zemaljske sigurnosti. Na rubu je propasti onda kad se dao porobiti, izgubiti dušu, svetinje, vrijednosti, obitelji. Upao je u mrak onda kad je ostao bez svjetla vjere, bez žara ljubavi, bez putokaza kršćanske nade. Izgubio je bitku onda kad je se dao obezglaviti ostajući bez Boga. Ostao je bez žetve onda kad je se odrekao Božjeg blaga i blagoslova. Postao je roblje kad je se oslobodio Boga i odrekao njegove svete volje.

Prihvatimo stoga i mi večeras sveti anđelov navještaj sa svom jednostavnošću i čistoćom srca kako su ga prihvatili pastiri, te pođimo srcem i duhom, umom i voljom prema svome Gospodinu koji se je radio poradi nas i radi našega spasenja. Otvorimo se ovoj radosti koja nam dolazi podariti svoje božansko obilje. Odbacimo svaki strah i tugu, jer nam se rodio Spasitelj koji nas uči vjerodostojnom načinu života. Prihvatimo izljev Božje radosti koji nam se daje po Bogu koji krijepi naše duše i daje nam da obnovimo vlastiti život u svijetu odričući se bezbožnosti i svjetovnih požuda, a živeći razumno, pravedno i pobožno. Ne budimo hladni večeras na ovu blagovijest i unesimo je u vlastite živote, u svoje obitelji, te je pretvorimo u radost za cijeli narod, pozivajući svakog čovjeka na život po Bogu koji nas jedini može obnoviti i dati da se radujemo u nadi bolje budućnosti. I mi se večeras svrstajmo među miljenike Božje, jer nas Bog obasiplje svojim mirom darujući nam svoga Sina – Kneza mira. Ne dajmo da nas itko liši ove radosti, te je kao miljenici Božji odvažno svjedočimo odajući slavu novorođenome Bogu svojim životom, dok ne prispijemo do one punine koju nam je on svojim rođenjem objavio i omogućio, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. amen.

4. nedjelja došašća – B

U četvrtu nedjelju došašća u središtu evanđeoske poruke nalazi se nazaretska Djevica kojoj Božji poslanik anđeo Gabriel naviješta da će postati majkom Sinu Božjemu. Ali anđelovo ukazanje Mariji nije slučajnost, premda je besplatni Božji dar i nezasluženi izbor. Ovom navještaju i događaju utjelovljenja Sina Božjega u njezinu krilu prethodio je njezin uzoran i vjeran život kojim postaje najizvrsniji model iščekivanja Boga. Prpoznatljiva po žeđi za Bogom i ustrajnoj želji za zajedništvom s njime Marija postaje i ostaje nedostižan uzor traženja Boga koji može pomoći i svakom vjerniku da do punine proživi vrijeme došašća kao radosnog iščekivanja Božjeg dolaska među nas. Ona je surađivala s Bogom koji ju je izabrao i dao joj neprocjenjive milosti od samoga začeća. Milost Božja pak u njoj nije bila uzaludna, tako da je Marija primila milost na milost. Živjela je tražeći Boga, trudeći se njemu do kraja svidjeti, pa je za svoju gorljivost primila milost kakvu nije ni slutila. Točnije, Bog joj je iskazao neizrecivu milost povjerivši joj poslanje majke svoga Sina.

A da Božje povjerenje u Mariju nije bilo slučajno otkrivaju nam anđelove riječi iz kojih se iščitava i stanje Marijine duše i načina života. Dodatni Božji dar imao je uporišta i u njezinu životu, te je stoga anđeo i rekao: Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Ove riječi se ne odnose samo na besplatni dar bezgrješnosti, nego i na život ove čiste djevojke koja je cijela posvećena traženju dara milosti za sebe i svoj narod. Ona je doista živjela moleći milost u Boga, što je značilo da je molila za spasiteljev pojavak i za otkupljenje svoga naroda. I nije smatrala da je dostatno nešto od Boga povremeno i usputno zamoliti, nego je živjela kao prava tražiteljica milosti, do kraja posvećena vjernom traženju otvarajući svoje srce do krajnjih granica kako bi primila milosni dar, što se i dogodilo dolaskom Sina Božjega u njezino srce.

I kad nije točno znala da će Bog prema njoj imati posebnih zahtijeva, ona je ipak bila potpuno pozorna na njegovu riječ i izvršavala sve što je od nje očekivao. Ona je stajala pred njim moleći ga da ispuni svoja obećanja i da spasi svoj narod. Takvu je molitvu smatrala istinski nasušnom potrebom. Jedino do čega joj je bilo stalo, bilo je Božje smilovanje svom narodu. Težila je k tome da ispravno razumije Boga, da pronikne u njegovu volju i da mu se pokloni u istinskom duhu poniznosti i neznatnosti. Sva pozornost njezina života bila je usmjerena prema njemu, a anđelove riječi samo nam otkrivaju njezin stav dobro poznat Bogu, poradi kojega je i našla milost u njegovim očima. Bog po svome anđelu prenosi Mariji pohvalne riječi u kojima se zrcali njezin stav i srce koje stoji pred Bogom tako intenzivno.

Mi vjernici imamo identičan poziv: živjeti tražeći milost u Boga. Ne tražimo od Boga koješta, niti zaboravimo tražiti milost za sebe i svoj narod. Prikazujmo svoje živote za druge, za dobrobit svoga naroda. Neka to bude bit našega života i Bog će nam doći ususret. Usmjerimo sve svoje snage prema spasenju, ne okolišajmo i ne trošimo život i svoje vrijeme na druge stvari koje nisu život. Budimo pred Bogom tražitelji milosti i pronaći ćemo utjelovljenoga Isusa kojega nam je donijela Marija. Raširimo svoje srce za Bog i on će nam iskazati sličnu milost kao i Mariji. Ražarimo u sebi Marijinu svijest pa ćemo i na povijesnoj sceni zajamčiti sebi bolju budućnost, pobjeđujući svaku muku i nevolju. Budimo raspoloživi za Boga poput nje, pa će se u našim dušama poroditi pravo rješenje za dobrobit čovjeka i cijeloga društva. Otvorimo mu srce tražeći milost, pa će i on nama dati sve obilje otvorenoga srca. On će nam se smilovati ako otvorimo prostor njegovu smilovanju živeći kao tražitelji njegove svete prisutnosti. Poput Marije stavimo pred njega svoju dušu, umjesto da ga poput ljudi optužujemo za tromost i udaljenost od naših životnih problema i muka.

Držimo se Marije u ovim bremenitim vremenima našega naroda i odbijmo svaku ponudu neke bolje budućnosti ako ona ne pretpostavlja dar Božje milosti, bez koje nema budućnosti ni dobrobiti čovjeku. Tražimo poput Marije i vapimo u molitvi dan i noć dok nam se ne smiluje. Imajmo srca čvrsta u Gospodinu i prionimo na molitvu i duhovni vapaj tražeći od Boga da zahvati u naše živote i u našu povijest. Ne zaobilazimo Boga u našim traženjima, nego ga stavimo na prvo mjesto. Ne budimo prikraćeni u svojim stavovima, jer ćemo biti uskraćeni za milost koju je osjetila Marija. Ako želimo dobro sebi i svome rodu i narodu, ne dopustimo da nas mimoiđe Božja milost, nego budimo pozorni na svaku riječ što izlazi iz njegovih usta.

Poput Marije prihvatimo odgovornost za spas svoga naroda, jer je samo Bog moćan spasiti ga darujući svoju milost, to jest svoga Sina, iskrenim tražitiljima koji pripravljaju srca za njegov dolazak. Molimo Marijin zagovor da nam Gospodin udijeli velikodušno i otvoreno srce koje će izgarati za posvećenje i spas svakoga čovjeka. Surađujmo s Bogom kako bi nam se mogao smilovati i kako bi sve ljude mogao privući u zajedništvo svoje ljubavi. U jednostavnosti otvorimo srce Kristu Gospodinu koji dolazi, kako bi nas ispunio milošću i podario nam bolju budućnost i vječni život.