Uskrsna ponoćka

Kad sveti Matej u svom Evanđelju opisuje događaj uskrsnuća, opisuje ga kao zvučnu stvarnost koja je odjeknula i potresla zemlju. Gospodin, naime, u grobu nije mirovao, jer nije bio mrtav, nego je vodio onu konačnu borbu protiv smrti koja je bila vrhunac vjekovnog sukoba neba i zemlje, svjetla i tame, onoga i ovoga svijeta. Smrt je, naime, bila vrhunac drskosti zla koje je htjelo Boga pokopati i istisnuti iz ovoga svijeta, ali je zato uskrsnuće vrhunac Božje snaga, povratka u život i uspostavljanja novog poretka.

A evo što sveti Hilarije zapisa u svome tumačenju ovog evanđeoskog odlomka: „Zemljin je potres u rano doba nedjeljnoga dana sila uskrsnuća. Tada se, pošto je zgnječen žalac smrti i nakon što su obasjane njezine tmine dok uskrisava Gospodin nebeskih moći, pokreće drhtanje podzemlja. Anđeo pak Gospodnji, koji silazi s neba otkotrljava kamen i sjedi na grobu, znak je milosrđa Boga Oca koji Sinu uskrsnulome iz podzemlja šalje uslugu nebeskih sila. Anđeo je zato prvi objavitelj uskrsnuća da se uskrsnuće naviješta određenim služenjem Očevoj volji. Ali Gospodin smjesta susreće žene osokoljene od anđela da one koje će javiti učenicima koji očekuju uskrsnuće radije govore Kristovim, nego anđelovim ustima.“

Uskrsnuće dovodi do ovog bistrenja stavova i pozicija. Svijet se služi lažima i moću potkupljivanja, a Bog se služi čistim bićima da navijesti događaj uskrsnuća, da odnese pobjedu nad silama tame. Dok se svijet služi vojnicima, novcem i lažima, Isus se služi jednostavnim osobama poput žena koje su došle na grob jer su ga ljubile kao učitelja i liječnika njihovih duša. U Isusovo ime anđeli naviještaju uskrsnuće, kao potom i apostoli, kojima je povjerena ista zadaća. No njihovo svjedočanstvo je bez ikakve svjetovne moći i pompe. Čak, usprkos nje. Jednostavnost njihovih duša snažnija je od oružja i novca. U tom će duhu sveti Hilarije nadodati: „Činjenica je da najprije žene gledaju Gospodina, pozdravljaju ga, padaju do njegovih koljena, naređuje im se dojaviti apostolima. Time je redoslijed glavne odgovornosti vraćen na suprotnu stranu: jer je od toga spola potekla smrt, njemu se prvome vraća slava, gledanje i vijest uskrsnuća. Od stražara se koji su sve to vidjeli novcem kupuje šutnja o uskrsnuću i laž o krađi, to jest čašću se i pohlepom svijeta, jer je novac njegova čast, niječe slava.“

Doista, uskrsnuće je znak duhovne moći koja potresa zemlju i čini da uzdrhti podzemlje i svijet zla koji se ukorijenio u svim njezinim zakutcima. To je pravi potres koji i danas potresa zemlju, jer uskrsnuće svjedoči o radikalnoj novosti i obnovi čovječanstva. O kamo sreće da nas taj potres temeljito protrese pa da povjerujemo istinski i žarko u Krista Uskrsloga, te da donesemo promjenu u ovaj svijet, promjenu sukladnu tom slavnom događaju. Ovo je potres koji ne izokreće ljudska društva, kako bi u njima pravio prevrate, ali u njih unosi Božju istinu. To je potres koji ne ruši silom ljudske sustave, ali dovodi u pitanje njegove vrijednosti ako ne izviru iz Boga i njegove temelje koji nisu učvršćeni u Bogu. To je potres koji ruši smrt koja se uvukla u sve pore ljudskoga života. To je potres koji u nama ruši grješne navike i potrebe s kojima se miroljubivo suživljavamo, umjesto da ih odstranimo iz života. To je potres koji razara srca okamenjena nevjerom, a pretvara ih u srca iskrene vjere i odanosti Bogu.

Kristovo uskrsnuće odnosi pobjedu tamo gdje je nekada bio poraz. Njegovo uskrsnuće vraća tijek povijesti u onom pravom smjeru koji ide putem vječnosti, vraća ga u putanju s koje ga je grijeh izbacio. Potres koji je prodrmao svije u trenutku uskrsnuća svjedoči o tome kako Bog uklanja sve zapreke i dokida svako neprijateljstvo između sebe i ljudskoga roda. Stoga u ovoj svetoj noći osluhnimo i mi jeku ovog potresa. Neka potrese i protrese naše savjesti i naše živote, neka nas protrese do dubine našega bića i neka nas trgne iz uljuljanosti u koju smo zapali i u kojoj smo obamrli zaspavši omamljeni u noći svijeta. A kad nas Kristovu uskrsnuće potrese i protrese, pođimo i mi žurno i naviještajmo po svem svijetu ovaj čudesni događaj, kako bi se po našem navještaju svaki čovjek trgnuo na novi, uskrsli život.

Veliki petak muke Gospodnje

Obredi Velikoga petka usredotočeni su na razmišljanje o Isusovoj muci i smrti na križu koja je bila cijena našega spasenja. No ova smrt nije imala za protagoniste samo ljude koji su razapeli Sina Božjega, nego je glavni protagonist bio sam Bog, ma koliko u trenutku umiranja djelovao nemoćno i nezaštićeno. Štoviše, dok je svjetina koja ga ja razapinjala išla za njim na Kalvariju i nesvjesna da razapinje Boga, Božji Sin je pak bio daleko svjesniji njihove opačine. Dok su ga smatrali nemoćnim, on je ipak bio miran znajući međutim da je zaštićen Očevom prisutnošću. Dok oni nisu znali ni prave uzroke, ni razloge, ni učinke njegove smrti, on je vrlo dobro znao zašto umire, te je zato mirno prihvatio osudu. Za njih je to bila časovita odlika, hir narodnih vođa i starješina, jedna od tolikih žrtava koje svakodnevno padaju iskorištene u dnevnopolitičke svrhe, a on je znao da njegova smrt nije bila slučajnost, nego svojevrsna neminovnost nagoviještena u Pismu, jer je Bog dobro znao kako će se ljudi odnositi prema njemu kad se utjelovi u ljudskom životu i povijesti. Ali time što je u tom događaju tragičnost ljudske drskosti dosegla vrhunce, tim veća se u tome pokazala snaga Božje ljubavi koja svjesno prihvaća smrt, te joj se podlaže, kako bi nakon toga izvojevala pobjedu. Ulazeći u svijet ljudi, znao je što ga čeka, ali nije se mogao odreći svoje ljubavi prema čovjeku.

Sveti Ćiril Aleksandrijski, tumačeći Ivanovo Evanđelje, tumači i opis Isusove smrti, pokazuje, međutim, kako njegova smrt nije beznadno umiranje, nego umiranju s povjerenjem u Božju svemoć kao ispunjenje spasenjskog plana. Njegova smrt bila je predanje Ocu i u ovom presudnom trenutku, kao što je se potpuno predavao i do tada: „Nakloni, dakle, glavu: to se redovito događa onima što umiru, jer živci prestaju djelovati u trenutku u kojem duh, to jest duša koja drži tijelo, odlazi. Ali Evanđelist je to izrazio neuobičajenim izrazom. Štoviše, dodao je i ‘predade duh’, izraz koji također nije izvan našeg načina govora. Tako se izražava svijet kad želi reći da je netko izdahnuo i umro. Ali čini se da presveti Evanđelist to kaže svjesno i poradi posebnog plana, ne samo da je umro, nego da je predao duh, to jest da ga je predao u ruke Očeve, prema onom što je sam rekao glede toga.“

No Isusovo umiranje nije bila tek samo jedna pojedinačna smrt, nego smrt koja je imala i ima učinka i na svakog onog tko se njemu pritjelovio, te će stoga sveti Ćiril reći da je snaga i značenje tih riječi bila za nas početak nove nade, te nastavljajući produbljuje misao: “Predade, doista, svoju dušu u ruke Očeve kako bismo i mi, počinjući u njoj i po njoj, imali jasnu nadu, vjerujući tvrdo i uvjereni da, nakon što i sami doživimo tjelesnu smrt, budemo u rukama Božjim i u stanju mnogo boljemu od onog koje smo imali dok smo bili u tijelu. Zato nam mudri Pavao piše da je bolje umrijeti i biti s Kristom.“

A Kristova pobjedna smrt kojom je on uništio smrt zasvagda temelj je naše nade u pobjedu nad smrću. Upravo zato je i prihvatio umrijeti, jer je namjeravao uništiti smrt i osloboditi ljudski rod njezina ropstva, što lucidno ističe sveti Ćiril: „Doista, kao što je bio među mrtvima ne za sebe samoga, nego za nas, kako bi nam bio vodič u život vječni, nakon što je po smrti srušio vladavinu smrti, tako je uzeo na svoja leđa križ koji smo mi trebali nositi, osuđujući u sebi samome osudu koja je dolazila od Zakona, kako bi potom svaka zloća sebi začepila usta, kako pjeva Psalmist, od trenutka u kojem je osuđen za grijehe svih onaj koji nije grijeha počinio. Stoga to što je Krist ispunio, donijet će ne malu korist našim dušama, kao model snage i pobožnosti. Doista, nećemo dostići savršenstvo dobra i potpuno jedinstvo s Bogom ako ne pretpostavimo njegovu ljubav zemaljskom životu, i ako se ne budemo htjeli hrabro boriti za istinu, kad nas okolnosti na to zovu.“

Kao što se Božji Sin sa svime što ga je čekalo svjesno susreo, tako je i nama ostavio jamstvo da se i za nas neizbježnost smrti može pretvoriti u smrt s povjerenjem u Oca. Učimo se stoga od Krista Gospodina predavati sebe u ruke Očeve, kako bismo i sami pobijedili smrt, te kako bismo nakon smrti prešli u život. Slijedimo primjer svoga raspetog Gospodina, jer svi koji u njemu umiremo, u njemu ćemo i živjeti. Neka se ureže jasno u našu svijest da je Bog na križu umro za nas, kako bismo mi živjeli slobodni od smrti. Ne dopustimo da grijeh dotakne naš milosni život, jer dodir grijeha, dodir je smrti. Radije se držimo križa Gospodinova, po kojem nam Raspeti daruje spasenje uništavajući našu smrt zasvagda i uvodeći nas u život vječni, kao što je u petak svoje muke i smrti uveo raskajanog razbojnika.

Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje

Večeras, slavljenjem Mise večere Gospodnje, ulazimo u Vazmeno trodnevlje – samo srce liturgijske godine. Večeras pak, ne samo da se prisjećamo, nego i obnavljamo početak ispunjenja najvažnijih događaje iz povijesti spasenja koju je Isus doveo vrhuncu i ispunjenju. Već blagovanjem pashalne večere unaprijed je ispunio otajstva koja će se dogoditi neposredno nakon toga u muci, smrti i uskrsnuću. Stoga je njegova posljednja večera s jedne strane bila nagovještaj konačnih spasenjskih događaja, a s druge strane im je bila već ostvarenje ostavljeno zajednici vjernika na trajan spomen i slavljenje. A u večerašnjim obredima večere Gospodnje susreću se i isprepleću dva bitna elementa: čišćenje i blagovanje, koji na cjelovit način izriču Isusovo pashalno otajstvo.

Što se tiče obreda čišćenje, on se dogodio u pranju nogu kad je Gospodin za vrijeme same večere na upečatljiv i znakovit način izvršio obredno pranje nogu učenicima. Sveti nas Ivan o tome potanko izviješta, svjedočeći kako su učenici bili iznenađeni tom gestom, jer su znali da je Isus zaslužio da oni njemu peru noge, a ne on njima. Nisu pomogli ni Petrovi protesti, jer je Isus znao da ovaj čin ima veće značenje i dalekosežnije posljedice nego su učenici u tom trenutku mogli shvatiti. Sveti Augustin, iščitavajući njegovu dubinu i poruku, veli o ovom događaju: „Što je čudno da je ustao od večere i da je odložio svoje haljine on koji je sama sebe oplijenio dok je bio u obličju Božjem? I što se je čuditi ako se povezao ubrusom onaj koji je uzimajući lik sluge postao izgledom kao i svaki drugi čovjek? Što je čudno u tome da je ulio vodu u posudu da opere noge učenicima, onaj koji je prolio svoju krv u zemlju kako bi isprao nečistoću grijeha? Što je čudno u tome da je ubrusom kojim se opasao obrisao noge koje je oprao, onaj koji je tijelom koje je uzeo učvrstio stope Evanđelista? A da bi se opasao ubrusom, odložio je haljine koje je imao, da pak uzme lik sluge onaj koji je sama sebe oplijenio, ne da prestane biti što je bio, nego da uzme ono što nije imao. Onaj koji je uskoro trebao biti raspet odložio je svoje haljine, a kad je umro bio je povijen u plahtu, a njegova muka je naše očišćenje.“

Povezujući tako pranje nogu s čišćenjem koje se dogodili na križu Isusovim krvlju, sveti Augustin je jasno pokazao da je Isus pranjem nogu naznačio otajstvo služenje po muci na križu, čiji je plod konačno očišćenje duša od grijeha. Ujedno je ovaj čin bio čin posvemašnje poniznosti koju stavlja pred oči svojih učenika, poniznosti koja opet upućuje na to kako se ponizio sve do smrti, smrti na križu. O tome će Hiponski biskup posvjedočiti svojim vjernicima: „Neposredno prije nego će podnijeti muku, ostavio je primjer služenja, ne samo onima za koje je imao podnijeti smrt, nego također i za onog koji ga je išao predati u smrt. Tolika je doista korist ljudske poniznosti, da ju je svojim primjerom preporučila božanska uzvišenost. Jer ohol čovjek bi zauvijek propao, da ga nije pronašao ponizni Bog. Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno! Izgubio se je slijedeći oholost napasnika, neka sada, nakon što je pronađen, slijedi Otkupiteljevu poniznost.“

Isti sadržaj služenja i poniznosti Gospodin je ostavio i u blagovanju, jer je predao svoje tijelo i krv učenicima za hranu, opet upućujući na činjenicu da je se predao na smrt križa, kako bi potom slavno uskrsnuo. Upravo to predano, raspeto i uskrsnulo tijelo daje svojim vjernicima za hranu, te bismo pri svakom blagovanju trebali biti svjesni kolika se poniznost u tome zrcali, kao i kakav je poziv na služenje u tome sadržan. Jer upravo je predajući tijelo i krv učenicima rekao da i oni imaju to činiti njemu na spomen, to jest služiti na način na koji je on služio. Ni nama ne preostaje drugo nego u zahvalnosti blagovati euharistijsko otajstvo čije ustanovljenje danas slavimo, što za nas konkretno znači biti zahvalni za Isusovu služenje kojim nas je opravo, i za ovu hranu života vječnoga po kojoj postajemo dionici njegova uskrsnuća. Bog koji nam služi do te mjere da nas je očistio svojom krvlju i koji nas ljubi da nam se dao u prilikama kruha i vina, ostavio nam je primjer posvemašnje poniznosti koja za nas ne smije biti samo obredni čin njegove Posljednje večer, nego prije svega životni primjer koji ćemo bezrezervno slijediti darom vlastitog života u poniznosti za spas svoje braće.

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodinove

Današnjom nedjeljom slavimo Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, o čemu nas izvještavaju Evanđelisti u svojim tekstovima. U trenutku kad je došao njegov čas da se u punini očituje i da izvrši svoje poslanje, odlučio je svečano ući u Jeruzalem i očitovati se kao Mesija čije je poslanje otkupiti čovjeka. Zato ova nedjelja i nosi dva naziva: Cvjetnica i Nedjelja muke Gospodnje. Ta dva naziva stavljaju nam pred oči dvije istine o Gospodinu koje su se potpuno iskristalizirale. Cvjetnica se zove radi toga jer, kad je odlučio slavno ući u Jeruzalem, židovski puk ga je pozdravljao mašući granama stabala, prostirući preda nj odjeću i kličući mu kao Sinu Davidovu. Drugi pak naziv je radi toga jer je njegovo mesijansko poslanje bilo u prvom redu otkupiteljsko, pa stoga izriče istinu da će on kao Mesija položiti život za ljude. Tako on svečanim ulaskom u Jeruzalem jasno i javno objavljuje svoj mesijanski identitet, gdje će ispuniti poslanje koje je naviještao od početka svoga djelovanja.

Osim toga, vrlo je razvidno iz evanđeoskog teksta, da je i njegovo očitovanje i njegovo poslanje nešto sasvim posebno, te da on odlučno ide kao Mesija koji dolazi u ime Božje, a ne u ime ljudskih želja, vizija i potreba. Zato je i znao da njegov ulazak u Jeruzalem ne će imati sretan završetak preuzimanja vlasti, nego će biti okrunjen mukom i smrću. Tako je on, premda djeluju proturječne, spojio ove dvije dimenzije koje današnjim slavljem, svaki onaj tko ga časti kao Kralja i Mesiju, unosi u vlastiti život. U tom duhu i nama je upućen poziv koji sveti Andrija Kretski nekoć uputi svojim vjernicima: “Požurimo, dakle, i mi zajedno s njim koji se žuri prema Muci i nasljedujmo one koji su mu izišli u susret. Ne na taj način da po putu prostiremo mladice masline, tkanine, nakite ili palmine grane, nego, koliko možemo, prostrimo se mi sami poniznom dušom, iskrenim srcem i pravom nakanom, da primimo Riječ koja dolazi, da na neki način dohvatimo Boga koji se nikad potpuno ne može dohvatiti.“

Kristov mesijanski ulazak u Jeruzalem tiče se svih ljudi, a ne samo židovskog naroda, jer podsjeća i upućuje na njegov dolazak među nas ljude u ljudskom obličju. Ulaskom u Jeruzalem pokazuje onu istu krotkost koju je pokazao utjelovivši se kao čovjek, a njegov dolazak od Maslinske gore prema Jeruzalemu sveti Andrija uspoređuje, simboličkim govorom o istoku i zapadu, s dolaskom među ljude, kako bi ih jednom poveo sa sobom u nebo i vječnost. „On koji je krotak veseli se što nam se može pokazati kao krotak. Uzišao je prema zapadu naše najdublje bijede da bi se nastanio među nama i da bi nas drugovanjem s nama privukao k sebi i učinio sličnima sebi. Premda je on svojim odlaskom kao prvina našega ljudskog bića uzišao na nebo prema istoku, ipak ne prestaje ljubiti ljudski rod dokle god ljudsku narav iz zemaljske bijede ne podigne u uzvišenu slavu i zajedno sa sobom ne uzveliča.“

Ali Isusov ulazak u Jeruzalem izvor je i stanovitih obveza za sve nas, te nitko od nas pred njim ne bi smio ostati ravnodušan, nepomičan i nedotaknut, nego bi se trebao pridružiti njegovoj mesijanskoj povorci. Stoga za nas ovaj dan ne bi smio biti samo izvanjska proslava davnog Isusova ulaska u Jeruzalem, nego prije svega duhovni događaj njegova ulaska u naš život, naš prostor i vrijeme. Otvoriti nam je stoga vrata života, da uđe u našu stvarnost i udijeli nam spasenje poradi kojeg je i došao. A to možemo samo ako ga prihvatimo onako kako je on došao među nas, u skromnosti i jednostavnosti, a ne u moći i sili. Zato je opis događaja njegova ulaska u Jeruzalem slika njegova duhovnog ulaska u naš život, a način na koji ga je puk dočekao kličući i pozdravljajući, primjer je našem duhovnom raspoloženju. U tom duhu će sveti Andrija Kretski potaknuti svoje vjernike, što može poslužiti i nama kao vrlo rječit i sadržajan poticaj da i mi na taj način predamo Kristu sami sebe „a ne svoje haljine, odsječene grane ili grmlje što za kratko vrijeme veseli oči, ali brzo izgubi svježinu. Naprotiv, oblačimo njegovu milost i njega samoga jer svi koji ste se u Kristu krstili, Krista ste obukli. Rasprostrimo se poput haljina pred njegovim nogama. Prije smo bili crveni kao purpur, a oprani spasonosnim krštenjem postali smo bijeli kao vuna. Prinesimo pobjedniku smrti pobjedne zasluge, a ne grane palmi.“

5. korizmena nedjelja – A

Postoji tema u ljudskom životu o kojoj ljudi nerado govore, a nitko je ne može izbjeći. To je tema smrti. Upravo tu temu nam sugerira današnji evanđeoski odlomak u kojem smo čitali Ivanov opis Lazarova uskrišenja. Nama tu temu nameće korizmeno vrijeme u kojem smo pozvani premisliti najvažnije sastavnice svoga života, ako želimo doći do Uskrsa spremni, obnovljeni i preporođeni. Razmišljati nam je o smrti koja je čovjekova vjerna, premda nepoželjna pratiteljica. Ni prijatelji nisu vjerniji od nje, premda nam je ona neprijateljica. Svuda nas prati u stopu, i kolikogod je se pokušali osloboditi, ne polazi nam za rukom. I kolikogod je se htjeli osloboditi, ona je neodvojiva suputnica na našem životnom putu. Nitko je ne može zaobići, nitko joj izbjeći. Svakome se suočiti s njezinom prisutnošću i sučeliti s njezinom moći. Svakome je okušati snagu u borbi protiv nje, ali priznajući vlastitu nemoć s velikim žaljenjem.

No tako je bilo dok na zemlju nije došao Isus, utjelovivši se kao prijatelj ljudskoga roda, što njegovo prijateljstvo s Lazarom nedvosmisleno odražava. On je toliko ljubio ljude, da ih je htio obdariti svojom božanskom snagom koja pobjeđuje smrt. Tako je učinio da im ljubav Božja bude vjernija i snažnija prijateljica od smrti. Štoviše, došao je da čovjeka oslobodi ove ružne sjene koja ga je uporno pratila. Upravo to izražava ovaj događaj opisan u Evanđelju, što su sveti oci jasno tumačili, svjesni da je Lazarovo uskrišenje rječitije i drukčije i od uskrišenja Jairove kćeri i uskrišenja sina udovice iz Naina.  U tom duhu će Petar Krizolog reći: „Međutim, ono što se zbilo s Lazarom, posve je zasebno. Njegova smrt i njegovo uskrsnuće nema ništa zajedničko navedenim slučajevima. Na njemu je smrt ispunila svu svoju moć. Vrativši se iz podzemlja Lazar je na neki način navijestio otajstvo Gospodinova uskrsnuća. Krist se kao Gospodar vratio poslije tri dana, a Lazar je kao sluga pozvan nakon četiri dana.“

Tako je Lazarova smrt i uskrišenje bilo nagovještaj Isusova budućeg uskrsnuća i konačne pobjede nad smrću, ali i znakom pobjede svakog čovjeka nad tim istim starim neprijateljem. Zato nam je na našem korizmenom putu ražariti tu istu svijest, jer hodeći za Kristom Isusom i sami se približavamo željenom vrhuncu i cilju života. Ovaj nam događaj ulijeva iznimnu nadu u vlastito otkupljenje koje se događa Kristovom otajstvenom moću nad smrću, što nam također Krizolog tumači: „No Kristu je više stalo da svlada smrt, nego da udalji bolest. Njegova ljubav nije išla za tim da ljubljenoga ozdravi, već da ga vrati iz podzemlja. Stoga ljubljenome nije pripravio lijek, nego odmah slavu uskrsnuća. ‘Kad je čuo za njegovu bolest, osta još dva dana u onome mjestu’ (Iv 11,6). Vidite kako smrti prepušta prostor za djelovanje, grobu daje slobodu i raspadanju dopušta da započne. Ništa ne uskraćuje truleži. Podzemlju ne dopušta da ugrabi, odvuče i drži. Jednom riječju, tako postupa da potpuno ugine svako ljudsko ufanje i nastupi sva moć zemaljske beznadnosti. Time postaje jasno da je ono što će učiniti božansko djelo, a ne ljudsko.“

Pridružimo se i mi ovoj Kristovoj borbi i pobjedi nad smrću vjerom u njegovu svemoć i uskrsnuće, te mu budimo iskreni prijatelji, što postaje pravi smisao korizmenog vremena. Jer smisao mu nije u samome sebi, niti samo u djelima pokore i odricanja, nego u prijateljstvu s Gospodinom po kojem pobjeđujemo neprijateljicu smrt. Suobličimo se Kristu Isusu kako bi se i na nama očitovala njegova neizmjerna ljubav prema čovjeku, poput ovog očitovanja s Lazarom. Neka i naše svakodnevno umiranje u pokori i odricanju bude samo sredstvo očitovanja Isusova božanskog života koji djeluje u nama i koji pobjeđuje smrt zasvagda njegovom pobjedom nad smrću. I dok na korizmenom putu umiremo sebi, ne dopustimo da korizma bude samo izvanjska pokora i mrtvljenje, nego da bude rast unutarnjeg života i zajedništva s Bogom, to jest da naša smrt ne bude samo umiranje, nego da bude u nama pobjeda života nad smrću, kao što je bilo u Lazarovu slučaju, čija je smrt poslužila za proslavu i pobjedu Božju. Otvorimo vrata svoga živoga Kristovoj snazi i proslavimo Krista u svome tijelu ovom čudesnom pobjedom kojom ćemo raskinuti okove smrti, te se zauvijek neraskidivo povezati s Kristom od čije nas ljubavi ništa ne će moći rastaviti.

4. korizmena nedjelja – A

Jedan od Isusovih sedam čudesnih znakova koje je sveti Ivan opisao u svome Evanđelju je i čudo ozdravljenja slijepca od rođenja. Ovaj događaj nije znakovit samo u cjelini Ivanova Evanđelja, nego je poticajan i u našem korizmenom hodu. Stoga ovo čudo nosi dalekosežniju poruku, nego što je samo darivanje vida jednom slijepom čovjeku. Zato su mnogi tumači Ivanova Evanđelja i bili uvjereni da nam Evanđelist prenosi mnogo sadržajniju poruku i da nas suočava s istinama koje nadilaze samo izlječenje slijepoga, što se iščitava iz mnoštva znakovitih detalja kojima obiluje opis. Sveti Augustin tako s velikom jednostavnošću i lakoćom prepoznaje u ovom događaju radosnu poruku koja se tiče cijelog ljudskog roda, a ne samo jednog čovjeka. No prije nego što navijesti radost ozdravljenja vida i svjetla koje dolazi po Isusu, Augustin polazi od činjenica koje čovjek nerijetko izbjegava priznati, a neophodne su kako bi se dogodio Božji zahvat i ozdravljanje.

Ta istina tiče se sljepoće cijeloga ljudskog roda koji je slijep poradi grijeha koji mu je oduzeo duhovnu sposobnost vida. Slijepac od rođenja slika je ljudskoga roda i svakog čovjeka, jer se svi rađaju slijepima i žive u zastrašujućoj sljepoći. Radi se o sljepoći za Boga, Božju istinu i Božje vrijednosti. Do takve sljepoće ljude dovodi grijeh, i iskonski i osobni, na što je Isus farizejima jasno ukazao. U tom duhu će i sveti Augustin, tumačeći Ivanovo Evanđelje, poučavati svoje vjernike: “Ako razmišljamo o svemu što je učinio, shvaćamo da ovaj slijepac predstavlja ljudski rod. Ta sljepoća je po grijehu zahvatila prvog čovjeka u kojem svi imamo izvor ne samo smrti, nego i bezakonja. Ako je sljepoća nevjernost, a prosvjetljenje vjera, koga će Krist naći vjernim kad dođe? Pa o Apostol koji je rođen u proročkom narodu veli: I mi nekoć bijasmo po naravi sinovi gnjeva, kao i ostali. Ako sinovi gnjeva, onda sinovi osvete, sinovi kazne, sinovi pakla. Kako po naravi, ako li ne da je po grijehu prvoga čovjeka grijeh se ucijepio u narav? Ako se pak grijeh ucijepio u narav, onda je svaki čovjek rođen slijep po duhu. Ako bi vidio, ne bi mi trebao vodič; ako pak ima vodiča i prosvjetlitelja, onda je slijep od rođenja.“

Ali kao što sljepoća nije samo sljepoća jednog čovjeka, tako ni ozdravljenje nije samo ozdravljenje jednoga čovjeka, nego cijelog ljudskog roda. Liječeći ovog slijepog čovjeka, Isus liječi cijeli ljudski rod od sljepoće grijeha. A kako ga liječi u dva koraka, najprije mu maže oči, pa ga šalje da se opere u kupalištu, Augustin će u tome vidjeti sliku ona dva spasenjska koraka koja je Crkva prakticirala u sakramentalnoj praksi svetog krštenja. Zato Hiponski Biskup pomazanje očiju uspoređuje s katekumenatom, a ispiranje vodom u bazenu s krštenjem: „Već prepoznajete tko je poslan. Da Isus nije poslan, nikome od nas ne bi bilo oprošteno bezakonje. Slijepac pere oči u kupalištu zvanom Poslanik, kršten je u Kristu. Tako dakle, kad ga je u sebi samom na neki način krstio, tada ga je prosvijetlio, a kad mu je oči pomazao učinio ga je katekumenom.“

Upravo zato, jer liječenje duhovnog vida ima veze s krštenjem, korizma je u kršćanskoj starini bila povlašteno vrijeme liječenja duhovnog pogleda od opake mrene grijeha koji je potpuno zamutio i onemogućio vid ljudima. Doista, korizma je bila priprava za krštenje koje se podjeljivalo u uskrsnoj noći, te  se ujedno zvalo prosvjetljenje, jer je ljude oslobađalo nečistoće grijeha i vraćalo im duhovni vid. Po krštenju su bili osposobljeni vidjeti Boga licem u lice po njegovom svetom Poslaniku Isusu Kristu, koji je Crkvi povjerio svoju vlast liječenja duhovnog vida, to jest oslobađanja od prljavštine grijeha.

Iskoristimo stoga i mi korizmeno vrijeme prisjećanjem na svoje krštenje, na trenutak kad nas je Gospodin prosvijetlio. Ne smetnimo s uma da je stoga jedna od naših bitnih obveza boriti se protiv pogubne sljepoće grijeha koja onečišćuje ljudski duh. Primajući sveto krštenje, potpuno smo izliječeni od te sljepoće i ne dopustimo da nam grijeh i mentalitet ovoga svijeta ponovno oduzmu vid. Po krštenju smo se susreli s Isusom oči u oči, te, prepuni zahvalnosti za darovani vid vjere, ne otklonimo nikad više svoj pogled od njega. Krsnom milošću obnovili smo i osvježili svoju dušu, te se ne prestanimo klanjati Bogu i naviještati čudesna djela koja je u nama učinio po svom Sinu.

Svetkovina Blagovijesti – 2014.

Svetkovina Blagovijesti ili Naviještenja Gospodinova opisana je u tekstu današnjeg Lukina Evanđelja. U središtu pozornosti je djevojka Marija iz Nazareta kojoj Bog šalje anđela Gabrijela s porukom da će začeti i roditi sina, koji će biti Sin Svevišnjega. No ono što je nadasve zanimljivo, a sveti Luka jasno ističe, Marija je bila djevica. Istu će činjenicu naglasiti i sveti Matej u svome Evanđelju, premda će njegova pozornost biti više usmjerena prema Josipu,nego prema Mariji. Na taj načijn obojica evanđelista koji donose izvještaje o Gospodinovu rođenju skladno ističu otajstvenu važnost Marijina djevičanstva, koje je prva kršćanska zajednica doživjela upravo kao Božje znak i dar neba.

Pokušavajući dublje razumjeti i jasnije opisati važnost Marijina djevičanstva, ali i činjenicu da je bila zaručena s Josipom, milanski biskup sveti Ambrozije će istaknuti da se radilo o otajstvenoj odredbi Božjoj: „Skrivena su Božja otajstva i nijedan čovjek, prema proročkoj riječi, ne može spoznati odredbu Božju, nego pak iz drugih događaja i zapovijedi Božjih možemo razumjeti da se je, to što je ona odabrana da rodi Gospodina nakon što se zaručila s mužem, zbilo prema točno određenoj odluci. Zašto nije izabrana poslije nego se zaručila? Vjerojatno da se ne bi reklo da je začela iz preljuba. A jedno i drugo, da je bila djevica i da je bila zaručena, Pismo je lijepo istaklo. Da je djevica, kako bi se vidjelo da je bez udjela u zajedništvu s muškarcem, a da je zaručnica da se ne bi pomislilo na sramotu obeščašćenog djevičanstva, one za čiju bi se trudnu utrobu činilo da pokazuje znak pokvarenosti. Gospodin je pak htio da neki radije sumnjaju u njegovo rođenje, nego u čednost njegove majke. Znao je naime kako je krhka djevičina stidljivost i da se lako gubi glas o poštenju, te stoga nije mislio da vjera u njegovo rođenje treba oskvrnuti majku. Tako se čuva nepovrijeđeno djevičanstvo svete Marije kao one koja je cjelovita i poštenjem, i u javnom mnijenju ljudi. Treba naime da sveti imaju svjedočanstvo i od onih koji su vani. I nije dolikovalo da se zbog lošeg glasa živućim djevicama ostavi pokriće za izgovor, time što bi vidjeli majku Gospodinovu na zlu glasu.“ (Tumačenje Lukina Evanđelja 2,1)

Osim toga sveti Ambrozije ističe i druge razloge takvog Božjeg djelovanja, to jest načina ulaska u ljudsku povijest uzimajući ljudsku narav u krilu Djevice Marije. Stoga je i on kao i ostali oci držao da je Bog velom diskrecije obavio začeće i rođenje svoga Sina u ljudskom obličju, kako bi ga zaštitio od sila zla koje bi nastojale onemogućiti njegovo spasenjsko djelovanje. „Nije beznačajan razlog da Marijino djevičanstvo prevari kneza ovoga svijeta, kojemu, kad je promatrao onu koja je zaručna s mužem, nije moglo biti sumnjivo rođenje. A da je pak bila odluka da treba zavarati kneza ovoga svijeta, očituje nam i sama Gospodnja riječ, kad apostolima zabranjuje da govore o Kristu, kad izliječenima zabranjuje da se hvale lijekom, kad se demonima naređuje da šute o Sinu Božjemu.“ (2,3)Tako je sveti Ambrozije razradio ono što je već početkom drugoga stoljeća posvjedočio mučenik i biskup sveti Ignacije Antiohijski kad veli: „Knezu ovoga svijeta ostali su skriveni Marijino djevičanstvo, njezin porod, kao i Gospodinova smrt, tri zvučna otajstva ispunjena u Božjoj tišini.“ (Pismo Efežanima 19,1)

Marija je tako prevarila kneza ovoga svijeta, ali ne služeći se ljudskim lukavstvom, nego vršeći volju Božju i služeći njegovom svetom planu spasenja. U svojoj jednostavnosti ona nije smišljala nikakva lukavstva, nego jednostavnom vjernošću i vjerenom jednostavnošću prima najbolju zaštitu Božju, teko da je ne samo lukavac i otaca izopačenog lukavstva nije mogao otkriti i prevariti, nego je ona u konačnici zavarala i pobijedila njega prihvaćajući na otajstven način biti roditeljkom Sina Božjega. Upravo radi toga Bog ju je nagradio da bude u isto vrijeme i Majka njegova Sina, ali i da trajno ostane djevica. Marija nam pokazuje da je njezina jednostavna privrženost Bogu ujedno i najbolja zaštita od Sotone koji se trudi otkriti Božje naume i onemogućiti ih. Ali jer je nemoćan protiv Boga, on stoga pokušava onemogućiti njihovo ostvarenje u nama trudeći se prodrijeti u naše misli i namjere, te nas nakon toga preduhitriti. Marija je dokaz kako jednostavna vjernost Bogu i samozatajno vršenje njegove volje postaje najbolja zaštita koju Sotona ne može probiti niti uz najveće nastojanje.

Budimo stoga vjerni poput Djevice, primajući Božje otajstvo i postajući službenici Gospodnji u svijetu u kojem Bog i danas preko nas nastavlja svoje utjelovljenje u ljudsku povijest i ljudski život, nastavlja onaj isti plan spasenja koji je Marija prva u potpunosti prihvatila i ostvarila. Ovo doista zvučno otajstvo djevičanskog začeća i rođenja Sina Božjega i danas se razglašuje u Crkvi, pa neka stoga i nama radosni zvuk tog otajstva dopre do ušiju. Neka nam dopre i do srca, da nas ispuni radošću i zahvalnošću Bogu koji nas je na ovakav čudesan način zaštitio, zahvaljujući služenju presvete Djevice i Majke njegova utjelovljenog Sina.

3. korizmena nedjelja – A

U svakom čovjeku postoji žeđ za savršenijom spoznajom i za punijim življenjem života, to je u biti žeđ za neprolaznim vrijednostima, u svijetu koji nas draška i mami svojim obiljem, ali koji nas u konačnici ne zasićuje. Zato možemo reći da nas nosi njegova bujica kao rijeka do mjere da ne uspijevamo utažiti žeđ, premda smo u nju uronjeni. I dok živimo u bujnoj rijeci svijeta, ne uspijevamo donijeti vode do žednih usta. I što se više pojavljuje obilja oko nas, to se manje uspijevamo zasititi ostajući sve više i više žedniji i gladniji. U svojoj naivnosti ne shvaćamo da nas ovaj svijet želi prevesti žedne preko vode, pa se sve više u nj uranjamo, ali ne pronalazimo ono što bismo htjeli i trebali. Takvog ljudskog stanja bila je svjesna i grčka mudrost kad je u mitološkoj priči govorila o Tantalovim mukama, za koje možemo reći da nisu samo Tantalove, nego da su svakog čovjeka, napose čovjeka suvremene civilizacije. Jer je svakom čovjeku u svijetu na dohvat ruke zemaljsko obilje, hrana i piće, ali se ne uspijeva zasititi. I ma koliko sam posezao za voćem i vodom, ne polazi mu za rukom ni uhvatiti voćku, ni zahvatiti vodu.

Upravo tako izmučenom i ispaćenom čovjeku dolazi Gospodin Isus, solidaran s ljudima u zemaljskim uvjetima života toliko da i sam osjeća tjelesnu žeđ, te da nema čime zahvatiti vodu. Svjesno je htio biti upućen na ljude, od kojih i sam traži da mu dadnu piti. Toliko je dijelio ljudsku stvarnost da je žeđao za vodom poradi tjelesne žeđi, kako bi nama dao one vode nakon koje se više ne žedni, a koje ne možemo bez njega zahvatiti iz Božjeg srca i života. U takav kontekst se smješta događaj opisan u današnjem Evanđelju, te razgovor koji se vodi između Isusa i žene Samarijanke. Sveti Ivan Zlatousti, opažajući Gospodinovu profinjenost, ističe kako Isus potiče ženu na razmišljanje uzdižući joj srce do savršenijih spoznaja za kojima žeđa svaki čovjek. Isus joj pristupa na tako delikatan način kako bi u njoj razbudio vjeru u njega, u njegovu uzvišenost i po kojoj je veći od samoga Jakova koji je iskopao i ostavio zdenac svome sinu Josipu kod Sihara. Isto tako on je poziva da povjeruje u poslanje kakvo nije imao nijedan čovjek ni prije niti će imati poslije njega. A kako joj ne bi zatvorio vrata pristupa u punu spoznaju vjere, dopušta joj da mu čak predbaci nedosljednost koja nije bila svojstvena židovima, jer je tražio piti od žene, i k tome Samarijanke. A kad ga je upitala je li možda on veći od praoca Jakova, nije odgovorio odmah izravno, nego joj je dao vremena da sama shvati, što će ona i pokazati u trenutku kad ište od njega vode nakon koje se ne žeđa.

U tom duhu će sveti Ivan Zlatousti i zaključiti: „Ne vidite li, braćo moja, kako je neprimjetno Isus Krist uzdiže do najvišeg nauka i do savršenstva vjere? Na početku ona ga je promatrala kao židova šizmatika i kršitelja zakona, da bi potom, kad je Isus otklonio ovu optužbu (jer ne dolikovaše da onaj koji treba poučavati bude pod sumnjom), nakon što je čula govoriti o živoj vodi, pomislila da je govorio o naravnoj i osjetilnoj vodi. Shvaćajući potom da je voda koju je on obećao bila duhovna, povjerovala je da to piće ima snagu utažiti joj žeđ, ali još uvijek nije znala što je ta voda, nego je još sumnjala, svjesna ipak da se radi o stvarnosti koja nadilazi domet osjetila, premda još nije imala potpunu spoznaju o tome. Naposljetku, ona vidi jasnije, ali međutim ne razumije sve, kao što kaže: ‘Daj mi te vode da ne moram više žeđati i da ne moram dolazit zahvaćati je.’ Tako je dala prednost Isusu u odnosu na Jakova. Ne, ne treba mi više ovaj zdenac, reče ona u sebi samoj, ako mi daš vode za koju si učinio da je poželim.“

Kao što se ova žena opredijelila radije za Isusa nego za patrijarha Jakova, i nas vodi putem takvog izbora, ako i sami želimo otkriti vodu života koja nam je kadra utažiti žeđ za vječnim vrijednostima, u svijetu čija nam bujica prijeti mukama i kaznom vječne žeđi, ako ne pronađemo onoga koji može dati prave vode i zasititi našu žeđ i glad za životom, onoga koji nas ne želi kazniti vječitim traženjem, nego utažiti našu žeđ neizrecivim darom vjere. Budimo hrabri poput žene Samarijanke, koja „nije povjerovala lako, kao što nije prihvatila nepromišljeno ono što je on govorio, međutim, jer je tražila tako brižno pojasniti si i otkriti istinu, ipak ne bijaše ni nepoučljiva ni tvrdoglava, što dobro pokazuje njezin upit.“ (Ivan Zlatousti, Hom. na Ivanovo evanđelje, 32,2) Dopustimo i mi Isusu da nas dovede do prave istine o životu, da u nama potakne pravu žeđ za Bogom, te da nam vjerom u svoje božanstvo i mesijansko poslanje u isto vrijeme dadne odgovor i spasenjsku vodu nakon koje ne ćemo više ožednjeti nikada. Neka i u nama, po vjeri u njega, prostruji voda što postaje izvorom vode koja struji u život vječni nama i svima kojima ćemo, svojim svjedočanstvom vjere, zasititi žeđ za vječnim životom.

Svetkovina svetog Josipa

Današnjom svetkovinom štujemo svetoga Josipa, jednog od najznačajnijih Božjih suradnika na njivi spasenja ljudskoga roda, premda je dobrim dijelom naše svete povijesti ostao u drugom planu, na mjestu koje mu je Bog namijenio uz presvetu Djevicu. No premda je Josip ostao u drugom planu u odnosu na Djevicu Mariju, on nije ostao u njezinoj sjeni, nego naprotiv on je njoj priskrbio zaštitu od napada i progona plaštem svoje pravednosti. On je njoj i njezinu Sinu pružio sjenu osvježenja na povijesnoj sceni, da ih ne sprži vatra i bijes ovoga svijeta koji se obarao na utjelovljenoga Božjeg Sina. Samo ova činjenica i istina je dostatna da otkloni sumnje sumnjičavaca u važnost svetog Josipa, u njegovu čestitost i odnos prema Spasiteljevoj Majci. Samo to je dostatno da dadne razjašnjenje onima na upite onih koji se pitaju zašto sveto Pismo nije dalo više informacija o ovom svecu, zaštitniku svete Djevice i čuvaru Sina Božjega.

Sa svim ovim pitanjima susretali su se i sveti oci, navjestitelji Božje riječi u prvim stoljećima kršćanstva, koji o Josipi nisu razmišljali polazeći od ljudske logike, nego od Božje logike koju je potpuno usvojio ovaj Božji pravednik. Osim toga ni oci prvih stoljeća nisu ponudili mnogo promišljanja o svetom Josipu, jer je Crkva onoga vremena imala drugih pitanja o kojima je promišljala i problema koje je rješavala, no nisu previđali važnost svetog Josipa kao onoga koji je imao posebno mjesto u životu Gospodina Isusa Krista i njegove majke Marije. Pa i kad o Josipu nisu imali nego ono što kaže Sveto pismo, oci su imali spoznaju samoga Boga i Krista Isusa, te su onda nošeni njegovim Duhom mogli ispravno procijeniti Josipovu veličinu, mjerivu jedino vjernim služenjem Božjem otajstvu i vršenjem svetog Božjeg plana. Sveti oci nisu Josipa promatrali kroz ono što bi običan čovjek bez Duha Božjega učinio na njegovom mjestu, nego su ga promatrali kao Božjeg izabranika koji je svoje izbore i odluke donosio uvijek sukladno Božjoj volji i odredbi.

U tom duhu se sveti Ambrozije u Tumačenju Lukina Evanđelja osvrće i na Matejev tekst koji čitamo danas na svetkovinu svetoga Josipa. Milanski biskup sa svom ozbiljnošću uzima Matejeve riječi i jasno ističe što znači pojam pravednik kojim Evanđelist opisuje Josipa: „Lijepo je pak poučio sveti Matej što treba učiniti pravednik koji uhvati bračnoga druga u preljubu, da se mora pokazati nevini od krvi ubojstva i čistim od preljuba, jer ‘Tko se združuje s bludnicom, jedno je tijelo’ (1 Kor 6,16). Dakle, u Josipu se potpuno čuva i milost pravednika i čast, da se opremi za svjedoka. Usta pravednikova ne poznaju laž i njegov jezik govori pravdu, a njegov sud izriče istinu. I neka te ne uznemiri što ga Pismo često naziva mužem. Naime svadbeno slavlje ne znači i otimanje djevičanstva, nego dokaz o ženidbenoj svezi. Naposljetku, nitko ne otpušta onu koju nije prihvatio. A isto tako onaj koji ju je htio otpustiti, pokazao je da ju je prihvatio.“ (2,5)

Stoga nam ta Ambrozijeva razmišljanja rječito svjedoče o svetosti ovog odličnog i pravednog muža. Pa i kad Pismo to ne govori izričito, imamo pravo zaključiti iz svega drugoga što vidimo, da je on najbolje mogao osjetiti veličinu Božje izabranice, Marije iz Nazareta. On je mogao najbolje poznavati njezine osjećaje prema Bogu, njezine stavove i uvjerenja. On je najbolje mogao osjetiti žar njezine svetosti i snagu vjerne ljubavi. On se mogao na najbolji način pokloniti otajstvu koje je nosila, te bi bio posljednji koji bi doveo u pitanje njezinu djevičansku cjelovitost. U tom duhu, tumačeći Matejevu kratkoću u opisu odnosa Marije i Josipa, Ambrozije veli da Evanđelist nije imao razloga se duže zadržavati, jer je sve rekao kad je istaknuo Josipovu pravednost: „A isto tako onaj koji je prihvatio potvrditi neporočno otajstvo utjelovljenja, nije smatrao da treba opširnije svjedočiti o Marijinu djevičanstvu, da se ne bi pomislilo da je veći branitelj Djevice, nego pobornik otajstva. Zasigurno kad je ustvrdio da je Josip pravedan, dovoljno je pokazao da nije mogao oskvrnuti hram Duha, utrobu otajstva, Majku Gospodinovu.“ (2,6)

Prigrlimo i mi poput svetog Josipa otajstvo Kristova utjelovljenja, te prihvatimo svetu Djevicu, Gospodinovu Majku kao najveće bogatstvo koje nam Bog stavlja u život. Dopustimo Bogu da uđe u naš život dajući mu ono najodličnije mjesto i štiteći svim silama otajstvo svetosti Božje koje dolazi među ljude, ali po ljudima. Dopustimo da i nama Svevišnji Bog povjeri mjesto i zadaća uz i za svoga utjelovljenoga Sina i njegovu Majku, kao što je povjerio i svetom Josipu, kako bi nas to služenje dovele do slave nebeske u koju je zahvaljujući pravednosti dospio i sveti Josip.

2. korizmena nedjelja – A

Kako u svom hodu kroz povijest svijeta, tako i u svom korizmenom hodu koji je slika povijesnog hoda, Crkva uči od svoga učitelja Isusa Krista. Preobraženje na gori jedan je u nizu znakovitih događaja iz njegova života za koji možemo reći da je bio istinska škola onima koji su bili s njime, a u ovom slučaju radilo se o trojici apostola: Petru, Jakovu i Ivanu. Gospodin je poveo njih sa sobom na goru gdje se išao moliti, s ciljem da i njih pouči ne samo otajstvima svoga božanskog života, nego i otajstvenosti koju zadobiva i ljudski život ukoliko je povezan s Božjim. Svojim preobraženjem on je doista htio nešto poručiti i nečemu poučiti svoje učenike, te će stoga sveti papa Leon Veliki reći, razmatrajući ovaj evanđeoski tekst, da je njime Isus poučavao svoje učenike vodeći ih cjelovitom znanju, znanju koje je pretpostavljalo ne samo nebesku proslavu nego i križ.

Zato će isti papa Leon ovaj događaj promatrali u dvostrukosti njegova značenja. Najprije, u odnosu na stvarnost svoga života, Isus je pred izabranim svjedocima pokazao svoju božansku slavu koja je bila skrivena u ljudskom liku. Slava kojom je tada bio obdaren Isusov ljudski lik bila je samo anticipacija buduće punine slave koja se trebala očitovati u događaju uskrsnuća. No ovaj događaj ima i drugi dimenziju, jer se sve skupa dogodilo poradi učenika, kako bi oni iz događaja preobraženja izvukli spasonosne poticaje za svoj život. A što su mogli ponijeti za svoj život, čak u perspektivi odgovornosti zadaće koju će imati kasnije u Crkvi, jasno nam veli sveti Leon Veliki u svojem jednom govoru:  „Prvenstveno se je pri preobraženju radilo o tome da iz srdaca učenika bude otklonjena sablazan križa kako poniznost voljno prihvaćene muke ne bi uznemirila vjeru onih kojima bî objavljena uzvišenost skrivena dostojanstva. Ali je ne manjom providnošću udaren temelj za nadu svete Crkve kako bi cijelo Kristovo tijelo spoznalo kakva ga tek promjena čeka jer je udovima obećao udioništvo u časti koja je najprije zasjajila na Glavi.“

Kao što je Isus pokazao učenicima da do slave uskrsnuća mogu proći samo preko sablazni križa, istu poruku izriče i nama danas u našem korizmenom hodu, kad nam poručuje da se do nebeske proslave može doći samo skromnim, postojanim hodom odricanja, žrtve i križa. Tako i nama, kao nekad i učenicima, uklanja iz srca sablazan križa otkrivajući nam njegovu spasenjsku snagu, te razotkrivajući nam da se do slave uskrsnuća dolazi jedino po križu. Samo pritjelovljeni njemu u ovom velikom hodu Crkve i sami se poučavamo u školi njegova preobraženja, koje daje smisao i osvjetljava cilj našeg korizmenog hoda. Tako nam preobraženje daje nadu one buduće slave, jer nam je Isus pokazao da i nas čeka ista proslava i preobraženje koje je on proživio na svome tijelu, pod uvjetom da samozatajno nastavimo korzimeni hod, to jest život u skromnosti na zemlji dok u punini ne doživimo snagu njegova uskrsnuća. Sve što je proživio Krist kao naša glava, to jest Glava tijela Crkve, proživjeti je i svakome od nas na svome tijelu, jer smo u konačnici udovi njegova tijela.

I dok danas u našim ušima odzvanjaju riječi Oca nebeskoga „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“, ustrajmo u svome korizmenom hodu. Promatrajući Isusovu slavu, ne bojmo se izazova ni križeva života, jer on koji je posjedovao božansku slavu, pokazao nam je da se proslava ljudske naravi ostvaruje samo po muci križa i vjernom izvršavanju zadaća i zahtjeva kršćanskoga života. I ove korizme vježbajmo se prvenstveno u tome da budemo vjerni Očevu glasu i da slušamo njegova Sina ljubljenoga, u čemu je sadržan Zakon i Proroci. U tom duhu su nam poticajne i riječi kojima nas hrabri sveti papa Leon Veliki: „Neka stoga, prema propovijedanju svetoga evanđelja, osnaži vjera svih i da se nitko ne stidi križa Kristova jer je po njemu svijet otkupljen. Radi toga neka se nitko ne boji trpjeti za pravednost i da ne gubi nadu u isplatu obećanoga, jer se po radu stiže k odmoru, a preko smrti u život. Svu je slabost naše neznatnosti uzeo na se onaj u kojemu pobjeđujemo ono što je on pobijedio i postižemo što je obećao, ako ga ispovijedamo i ostanemo u njegovoj ljubavi.“