Svetkovina Bogojavljenja

Svetkovina Bogojavljenja u prvoj Crkvi bila je doista jednako svečana i značajna kao i svetkovina Božića, jer ovo slavlje izriče isto otajstvo pojavka Sina Božjega među ljudima. Doista ni Božić se nije slavio samo kao otajstvo rođenja Kristova, nego je slavljenje Božića sadržavalo i istinu da se Krist na dan svoga rođenja prije svega objavio svome narodu. Sukladno tome svetkovina Bogojavljenja je upućivala i na još jednu stranu tog otajstva, to jest istinu da se odmah nakon rođenja i prvih dana boravka među ljudima Krist Gospodin objavio i poganskim narodima na otajstven način koji su posvjedočili mudraci s istoka. Upravo u tome duhu i sveti Augustin, obrazlažući razloge i slavlja Bogojavljenja u prvoj Crkvi, predstavlja svetkovinu Bogojavljenja kao isto božićno otajstvo, s time što je sam događaj Božića bio događaj kad je Božje svjetlo zasjalo židovima, a događaj kad je to isto svjetlo zasjalo poganima: „Stoga oni koji ‘izbliza’ istoga dana pristupiše Kristu, i ovi što danas dođoše ‘izdaleka’, naznačiše potomcima da slave dva dana, iako su i jedni i drugi vidjeli jedno te isto ‘svjetlo svijeta’.“

Osim što Bogojavljenje shvaća kao drugo božićno slavlje, Hiponski biskup u mudracima s Istoka razaznaje lik i uzor svakog vjernika koji nikad nije prestao biti u hodu kao vjernik. Jer vjera pretpostavlja trajni hod i rast u spoznaji Božjoj dok vjernik ne dođe do savršenije spoznaje do sigurnosti koju pruža neposrednost, svjestan da vjera nije nerazumna, nego da je dar spoznaje Božje. Zato su mu mudraci izvrstan primjer hoda u vjeri, vođena zvijezdom, ali i dolaska do očevidne neposredne spoznaje, jer po Kristu u Betlehemu imaju uvid u svu istinu. Zato će Svetac iz Hipona za njih ustvrditi: „Vjeruju i traže: kao da predstavljaju ljude što hode po vjeri, ali žele neposredno promatrati.“

Neka i nas hod trojice mudraca s Istoka potakne da i sami doživimo vjeru kao hod prema Božjim očevidnostima. Neka nam bude poticaj za produbljenje istina vjere, neka nas vodi prema neposrednom gledanju koje nam je omogućio Božji Sin svojim utjelovljenjem, kad se dao vidjeti u tjelesnom liku. Ali tko želi imati neposrednu spoznaju o Bogu, ne može zanemariti spoznaju koju o njemu primamo iz Svetoga pisma, knjige u kojoj su nam zapisana svjedočanstva o njemu i prorečeni budući spasenjski događaji. U ovom procesu bistrenja svijesti i ideja, mudraci su nam primjer jer su i sami trebali proći kroz Sveto pismo, uči nas Augustin. Njih je, naime, zvijezda vodila preko Jeruzalema gdje su ih židovski učitelji poučili da je za Krista prorečeno da ima biti rođen u Betlehemu. „Radi nas je htio svratiti pozornost na svoja sveta Pisma. Zato je naredio da i sami mudraci kojima dade veoma jasan znak na nebu – a u srcima im je objavio da se rodio u Judeji – u nj povjeruju na temelju njegovih proroka.“

I ne bez doze kritičnosti Augustin dodaje i oštar prigovor pismoznancima i prvacima narodnim koji nisu znali prepoznati Isusa u Betlehemu kao Božjeg Sina, premda su im mudraci dali prigodu da i sami učine potrebni napor: „Koliko je nedostajalo da postanu pratioci onih koji traže Krista? Od njih čuše da su vidjeli njegovu zvijezdu i da su došli sa željom da mu se poklone. Što ih je stajalo da ih odvedu u Judin Betlehem koji naznačiše pomoću božanskih knjiga pa da zajedno vide, zajedno shvate i skupa se poklone? Ovako – pošto drugima pokazaše vrelo života – sami umriješe od suše. Mudracima su postali kao miljokazno stijenje. Prolaznicima su koji pitaju nešto pokazali, ali su sami ostali tupi i nepomični.“ To što on predbacuje drugima, postaje poticaj nama kršćanima da i sami ne ostanemo na pola puta u svom hodu prema Kristu, nego da, poput mudraca, dođemo do Betlehema, do njegovih jaslica, usprkos svih izazova i poteškoća, kako bi nas novorođeni kralj, dok mu se smjerno klanjamo, ispunio svojom spoznajom, svjetlom i životom.

2. božićna nedjelja – A

Dolazak Sina Božjega među nas ljude bio je veliko otajstvo spasenja, što je sveti Ivan Evanđelist nastojao izraziti biranim riječima u Prologu svoga Evanđelja govoreći o Božjoj vječnoj Riječi koja kao svjetlo i kao život dolazi među ljude. A Ivanove duboke riječi ostale su i ostaju izazov svima koji žele razumjeti otajstvo Božjeg dolaska među ljude, pa onda i nama kojima je također cilj slavljenjem božićnog otajstva primiti jasniju spoznaju i uspostaviti čvršće zajedništvo s Bogom koji nas je pohodio. Tako i sveti Augustin, tumačeći riječi Ivanova Prologa koje smo danas čuli, meditira o otajstvu Božjeg dolaska među ljude. Vjerno slijedeći misao svetog Ivana Augustin najprije razlaže otajstvo vječnog rođenja Božje Riječi od Oca ističući njezinu stvarateljsku moć i stvarno božanstvo. Ali nije riječ samo o Riječi po kojoj je sve stvoreno, nego je riječ o Riječi koja je došla na svijet to jest među nas ljude, kako veli sveti Evanđelist.

Već se Ivan divio činjenici da otajstvo Božjeg vječnog rođenja nije ostalo zatvoreno samo u sebe, nego je izišlo iz sebe očitujući svu dobrotu i ljubav Božju, što će dati povoda svetom Augustinu da dodatno produbi ovu temu. Upravo vječno rođenje Božje Riječi pokazuje da je Bog u sebi otajstvo komunikacije i otvorenosti, te zato i izlazi iz sebe prema svijetu, a napose prema čovjeku očituje najveću dobrostivost. Zato će mu sveti Augustin klicati kao otajstvu dobrohotnosti i milosrđa:

„Velike li dobrohotnosti! Velikog li milosrđa! Onaj koji je rođen kao Jedinac Božji nije htio ostati sam. Mnogi ljudi kad nemaju djece, u poodmakloj dobi posvajaju djecu, te voljom nadomještaju što nisu mogli po naravi. To čine ljudi. Ali ako netko ima sina jedinca, još više se raduje poradi njega, jer će njemu samome pripasti posjed budući da ne će imati s kime bi dijelio baštinu, što bi ga učinilo siromašnijim. Ali Bog ne čini tako. Svoga Jedinca kojeg je rodio i po kojem je sve stvorio, poslao je na svijet da ne bude jedinac, nego da posvoji drugu braću. Mi nismo rođeni iz Boga kao što je rođen on – Jedinorođenac, nego smo posvojeni njegovom milošću. Sam Jedinorođenac je došao da nas oslobodi grijeha u koje smo bili zapleteni i kojima smo bili zapriječeni da nas posvoji. Ali on, one koje je htio učiniti braćom, oslobodio ih je i učinio subaštinicima.“ (In Io. Ev. tr. 2,13)

Da bi svojim vjernicima jasnije predočio, ali i sasvim jednostavno, koliko je bilo neobično Božje ponašanje, Augustin ga uspoređuje s ljudskim, ukazujući na one radikalno bitne razlike. Boga nije spriječila, kao što biva među ljudima, ni naravna nemoć ni pogubna sebičnost, da se otvori čovjeku. Ljudima se može dogoditi , ako im zakažu naravne sile, da ostanu bez poroda, ali Bogu ne, jer Božji život je neograničeno plodna snaga. Ljudima se može dogoditi da zbog pohlepe i sebičnosti radije vole biti samci, jer onda sami uživaju u zemaljskoj baštini, ali Bog nije poput čovjeka, nego, naprotiv, želi sebi pridružiti posvojenu djecu. Osim toga ni njegova baština nije zemaljska nego mnogo uzvišenija. Svjestan Kristove neizmjerne velikodušnosti očitovane utjelovljenjem, Augustin će nadodati: „Ali on se nije bojao imati subaštinike, jer njegova baština nije oskudna, pa ni onda ako je mnogi posjeduju. Upravo oni postaju njegova baština činom kojim ih on prisvaja, a on na isti način postaje njihova baština.“

Vidimo tako da je Božja Riječ rođenjem kao čovjek očitovala moć plodnosti i nad ljudskom naravi koja je postala njegova utjelovljena narav. Zato se i mi, poput svetog Augustina, divimo čudu Božje dobrohotnosti i milosrđa, jer je Božja Riječ došla na svijet kako bi nas oslobodila grijeha i podarila nam moć da postanemo djeca Božja i Božja baština. Zahvalni za toliki dar milosrđa Božjem Sinu koji se radio kao čovjek da nas posini, uzvratimo vjernošću da možemo i sami po njegovu zemaljskom rođenju biti obdareni drugim rođenjem, onim nebeskim, čime postajemo plodni za vječnost. Držimo se ovog otajstva milosrđa, u kojem je Krist rođen u vremenu od Djevice, kao svoje baštine, kako bismo i sami primili milosni dar onog uzvišenog rođenja u Bogu, po kojem ćemo zauvijek ostati djeca vječnoga Oca.

Sveta obitelj Isusa Marije i Josipa

Blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa uvijek je prigoda i poticaj svakoj vjerničkoj obitelji. Prigoda da preispita svoj obiteljski status i svoje stanje. Ali i poticaj da se sve više suobličuju ovoj model obitelji koja je Božji dar svim vjernicima i njihovim obiteljima u kojoj mogu i trebaju tražiti pomoć i zagovor za svoj život. Ovo je danas neophodnije više nego ikada, jer danas više nego ikad prije postoje društvene strukture koje, umjesto da skrbe za obitelji u vlastitom društvu, odbacuju takvu skrb i traže načina nagrizati obitelj i umanjivati njezinu ulogu i značenje. Ne samo da su nekad bezbožni vlastodršci, kako smo čuli u Evanđelju, radili o glavi Svete obitelji, što bi se moglo opravdati njihovom borbom protiv svetoga, nego se danas u suvremenom društvu vlastodršci bore i protiv onog sasvim naravnog statusa obitelji koji je utkan u temelje svakog društva, to jest samog života. Danas u društvu postoje i pokušavaju se nametnuti mnogi surogati obitelji, razni oblici zajedništva muškarca i žene kojima se ne stvara obitelj i u kojima se ne dopušta pristup Bogu, te ne samo da se događa borba protiv onog što je sveto i Božje, nego je obitelj ugrožena i u onom njezinom prirodnom značenju i smislu.

No sveta obitelj svjedoči upravo o potrebi da se životno zajedništvo muškarca i žene pretvori upravo u obitelj, zajednicu koja se nadahnjuje na Božjem idealu. U istinskoj obitelji događa se neponovljivo zajedništvo u kojem pojedinac pronalazi svoju čvrstu zaštitu, a društvo svoj temelj. Ne bi se stoga smjelo dogoditi da pojedinci i društvo rade protiv ove zajednice, nego da rade na njezinu učvršćenju, kao što je i bog radio cijelu povijest spasenja dok na posljetku nije poslao i svoga Sina da on bude konačni zaglavni kamen svake obitelji. Upravo zato jer svijet degradira i reducira ovu uzvišenu stvarnost, jer joj osporava božanske temelje, jer u njoj ne promatra Božji plan niti je podržava sukladno tom Božjem planu, Bog nam je zato dao Svetu obitelj kako bi nam ona još jednom, još jasnije i uzvišenije posvjedočila što je istinska obitelj i kako se ona odnosi prema Bogu i njegovu planu.

Upravo zato Bog koji dolazi na zemlju nije htio biti bez obitelji, to jest, jer je želio živjeti ljudski život poput svakog čovjeka, nije ni mogao. Stoga nam i njegov stav prema obitelji pomaže da izgradimo sukladno njegovu i svoj stav. Ako je Bog poštivao obitelj da ju je predvidio kao najprikladnije mjesto rađanja i odrastanja ljudskog života, onda je sasvim logično da se i ljudi potrude  odgovoriti na taj plan i da svoje obitelji izgrađuju sukladno tom planu, a ne da u obiteljima žive stihijski, kao da kvalitetan obiteljski život može postojati sam od sebe, snagom ljudske naravi, bez suobličavanja Božjem planu, volju i riječi. Ako je Bog htio da i njegov Sin živi u ljudskoj obitelji, onda bi svaka obitelj po tome trebala postati svjesna svoje svetosti, to jest ozračja koje je Bog htio da bude sveto. Zato je htio da obitelj ispunjava svoju svetu zadaću, to jest da se izgrađuje po mjeri Boga.

Upravo takvo je bilo svjedočanstvo svete obitelji, koja je doista bila obitelj po Božjoj mjeru, jer joj je tu mjeru odredio utjelovljeni Božji Sin. Marija je kao čista djevica sebe Bogu posvetila kako bi mogla primiti u svoje srce Božjeg Sina, te je njezino biće uistinu bilo posvećeno po Božjoj mjeri. A isto tako i sveti Josip pravednik, koji je iščekivao opravdanje svoga naroda snagom Božjom, potpuno se podložio Božjem planu, te je i sam bio čovjek po Božjoj mjeri, kako bi svoj dom stavio na raspolaganje Božjem Sinu, te je tako njihova obitelj bila izgrađena po onoj autentičnoj dimenziji koju Bog zacrtava za svaku obitelj. Stoga ako je obitelj neophodna ljudskom društvu, onda je sveta obitelj neophodan model svake obitelji koja želi izvršiti svoje obiteljsko poslanje i biti prava ljudska obitelj, što može biti samo ako dopusti da Bog bude utkan u obiteljski život.

Molimo danas za sve vjerničke obitelji da budu znak i svjedočanstvo u svijetu u kojemu živimo, to jest da se najprije same suobličuju Svetoj obitelji, to jest grade svoju obitelj prema Božjoj mjeri. Neka doista budu svete obitelji prema mjeri i nadahnuću i svjedočanstvu koje im pruža Sveta obitelj, kako bi bile obitelji prema Božjoj, a ne prema ljudskoj mjeri. Neka dopuste da im graditelj bude sam Bog, koji je izabrao Mariju i Josipa za obitelj svome Sinu, kako bi mogle biti istinske čiste i zrele stvarnosti koje slušaju Boga, njegov glas i poticaje, te da bi, služeći Bogu, mogle preobražavati ovaj svijet odgajajući djecu u svom ozračju po mjeri istinskog bogosinovstva.

Božić, danja misa 2013.

Radosno je slavlje rođenja našeg Spasitelja koji nas je svojim rođenjem obdario moću da postanemo djeca Božja, kako smo čuli u evanđeoskom izvještaju iz Ivanova Prologa. Moć koju od njega primismo božanska je moć čiju veličinu i značenje ne možemo do kraja ni proniknuti. To je moć koja nas vraća na bit našeg iskonskog smisla življenja, to jest doziva nam u pamet onu iskonsku nevinost u kojoj nas je i za koju nas je Bog stvorio. Na žalost ovu smo moć izgubili grijehom iskonskim, a i ovaj svijet nas svakodnevno lišava ove iste moći svaki put kad nas udaljava od onog iskonskog Božjeg plana koji se prepoznaje kao plan božanskog posinstva. Doista, živimo u svijetu koji nas troši i umanjuje nam darovanu božansku moć svaki put kad nas udaljava od naše stvarne biti i od smisla za koji nas je Bog stvorio. Svijet nas nagriza a da najčešće toga nismo ni svjesni. Živimo doista na takav način da potrošimo godine na rast i sazrijevanje kako bismo postali odrasli ljudi. No počesto zaboravimo kako ljudski rast nije samo biološki i tjelesni, to jest popunjavanje lika i oblika. Ljudsko sazrijevanje se ne može poistovjetiti niti s intelektualnim razvojem i prikupljanjem intelektualnih spoznaja, nego bi trebao biti i onaj sadržajni, koji se napose tiče ljudskoga duha i milosnog života. A kad se ovo zaboravi, onda nije rijedak slučaj da se dogodi okoštanje, ispražnjavanja i iskrivljenje samog ljudskog rasta i razvoja. Pa i kad najispravnije kao ljudi rastemo, ipak, ako ne vodimo računa o onom našoj duhovno djetinjoj biti uvijek nešto krene krivim putem, uvijek ima nešto što ne ide dobro. Jer samo ono ljudsko nije dovoljno za dobar ljudski rast, pa i kad to ljudsko ne raste neispravno, to jest ne ide u krivo prema nećudorednosti, premda mnogi potom i završe živjeti nećudoredno jer nisu imali pravu okosnicu i temelj za ljudski život. I u životu ljudi događa se kao i kod biljaka: da bi biljka mogla rasti i davati plodove nije dovoljna samoj sebi, pa taman da se radi i o najzdravijoj i najboljoj sorti, nego joj je uvijek potrebna voda i sunce kako bi mogla rasti. Isto vrijedi i za čovjeka: ako želi donositi prave plodove svoje naravi, ne može živjeti bez Boga koji joj je tvorac i temelj. Danas, stojeći pred novorođenim Sinom Božjim, toga smo svjesni više nego ikad.

Čak mnogi učeni i pametni ljudi našega vremena, uočavajući koliko je čudan i poguban proces koji se događa, izrekoše ove iste tvrdnje samo drugim jezikom, primjećujući kako čovjek, dok raste, gubi ono djetinje, a time postaje manje čovjek. Mnogo opažaju da što više pojedinac postaje odrastao čovjek, to je manje dijete, dok bi trebalo biti drugačije, jer biti dijete znači zadržati ono iskonsko i autentično u sebi, pa i kad tjelesno i duševno odrasta i nadilazi početno razdoblje života. Ako je biti dijete u duhovnom smislu bezazlenosti i jednostavnosti kvaliteta, onda bi trebalo biti da što više odrastamo, sve više postajemo i ostajemo djeca, to jest čista i jednostavna ljudska stvorenja. Mnogi stoga, i u naše vrijeme, pozivajući čovjeka da bude više čovjek, zagovaraju povratak na ovo izvorno, jer su uočili da ozbiljnost i odgovornosti, brzina života, obveze i interesi dovedu čovjeka do toga da napuštaju one svoje ljudske iskonske kvalitete poradi ovih naknadnih, umjetnih, pridodanih. Na žalost istina je da nas život učini proračunatima, grubima i okorjelima, umjesto da nas razmekša i oplemeni.

A vidimo da se to događa jer kao ljudi pravim krupan previd. Uglavnom živimo u zabludi ili s pretpostavkom da je dovoljno samo od sebe rasti, te da će se tako samo od sebe zadrži ono autentično ljudsko u nama, da će se prijelaz od djeteta do čovjeka dogoditi sam od sebe na ispravan način, a da mi pri tom ne izgubimo ništa od vlastite autentične ljudskosti. Međutim, to nije tako, jer naša ljudska narav nije savršena, nije bezgrešna, nije bez slabosti. Kako rastemo s nama raste i naš grijeh i slabost, ako se ne borimo protiv toga. Ako se nismo trudili oko duhovnog rasta, to jest oko toga da ostanemo djeca, ako nismo u sebi pobjeđivali ono što je ljudsko težeći prema božanskom, ako nismo stremili k pravom zajedništvo s Bogom, onda ljudskost u nama ostaje kao biljka bez sunca i vode. A takva je nedostatna, kratkovjeka i besplodna, te se brzo suši i vene bez plodova.

Upravo zato je Bog sišao s neba kako bi nas osvježio, kako bi nam dao unutarnju snagu da se naša ljudskost oboži. Postao je dijete da nas učini djecom Božjom, postao je dijete da mi nikad ne prestanemo biti djeca. Zato nam je i dao vjeru da nikad ne izgubimo djetinju svježinu i izvornost, da u procesu sazrijevanja ne zanemarimo Božji milosni dar koji nas jedini čini istinskim ljudima. Jer upravo po daru milosti smo postali istinska djeca, te bez njega ne možemo to biti. Došao je među nas kako nas ovaj svijet, koji nas izaziva svojim mamcima, brzinom i obvezama, ne bi istrošio do kraja, kako nas ne bi ispraznio unutarnjeg duhovnog bogatstva, kako nam ne bi oduzeo sposobnost da budemo djeca. Stoga smo danas ovdje pred Novorođenim Bogom kako bismo bili više djeca, a to možemo biti samo tako ako se što više i iskrenije osjećamo djecom Božjom. On je sišao u našu jednostavnost očekujući od nas da je ne izgubimo i pomažući nam da je zadržimo.

Dopustimo stoga da nas naš Spasitelj i zaštitnik dodirne svojom rukom, da nas obasja svojim svjetlom i ispuni milošću kako bismo bili prava djeca Božja, jednostavna i nevina. K nama je došao kao k svojima, primimo ga kao ljubljenog Sina Božjega po kojem primamo dar bogosinovstva. Primajmo od njegove punine Božji život, milost na milost i svaki dobri dar, kako nas ne bi ovaj svijet osiromašio kao ljude, kako nas ne bi opustošio iznutra u našoj duhovnoj biti, nego nas osnažio da ostanemo nepatvorena djeca Božja. Prihvatimo danas Betlehemsko Dijete – Riječ Božju koja je postala čovjekom da nas učini djecom Božjom, te mu dopustimo da nas preobrazi na sliku svoje božanske naravi. Ostavimo mu mjesta da se nastani među nama, kako bismo se mi po njemu mogli jednom nastaniti kod Oca nebeskoga u njegovu vječnom kraljevstvu.

Božićna ponoćka 2013.

U ovoj svetoj noći rođenja Sina Božjega anđeli naviještaju ljudskome rodu veliku radost i blagovijest. Po tom navještaju blagovijesti doista su glasnici nade i utjehe na zemlji. Glas anđela koji odjekuje, a koji su čuli pastiri, upravljen je svim ljudima, samo svi ljudi ga ne čuju, dok dio onih koji ga čuju ne poslušaju. No ovaj navještaj nas ne smije ostaviti ravnodušnima, jer se tiče nas i našega spasenja, kao što anđeo reče pastirima: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. Stoga i mi poput pastira trebamo uzeti k srcu ovaj navještaj te učiniti da za nas bude djelotvoran. A pastiri su doista pozitivno reagirali na ovaj glas potičući se međusobno govoreći: Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.

Hajdemo dakle do Betlehema, rekli su pastiri jedni drugima, jer se trebalo osobno osvjedočiti da je se rodio Mesija, da je Božji Sin sišao na zemlju. Taj poziv ostaje i nama danas velikim imperativom, jer smo danas vrlo malo osvjedočeni u njegovo rođenje i njegovu prisutnost među nama. No i danas, najčešće poradi naše lijenosti, tromi smo duhom, te događaj vjere i činjenicu Božića i Božje prisutnosti prihvaćamo kao nešto sasvim usputno, protokolarno ili formalno, kao ceremoniju koja se odvija jednom godišnje. Nismo stekli nikakvoga uvida i nikakve sigurnosti u ono što vjerujemo, jer se nismo osvjedočili u taj događaj. A kad je to tako, onda smo lake žrtve sijača sumnji ovoga svijeta, koji nas udaljavaju od Boga i od ispravnih životnih uvjerenja. To nas dovodi da budemo nesigurni u sebe i u svoju vjeru, te se danas suvremeni čovjek hladi od Boga, a vjeru stavlja po strani. Međutim, to je toliki propust jer je ovaj navještaj upravljen nama kao poziv i kao izazov. Anđeli su rekli: Evo vam znaka: naći ćete novorođenče gdje povijeno leži u jaslama. Anđeo im daje znak i hoće da oni pođu osvjedočiti se, da pođu naći ono što im je rekao. I oni tako učiniše. Stoga se i od nas očekuje valjan odgovor, ako želimo susresti Boga na zemlji. A kako bismo došli do svoga cilja, valja nam slušati ne samo glas anđela, nego i biti zajednica vjernika koji se međusobno potiču na istome putu prema cilju, jer do Boga i do spasenja možemo doći samo u zajedništvu u onoj zajednici vjernika koju je on utemeljio.

Nama je stoga i večera poći do Betlehema, provjeriti što se dogodilo u povijesti našega spasenja, te se osvjedočiti da je Betlehemski Dječak Božji Sin i pravi Bog koji nas je pohodio i donosi nam spasenje. Zagledajmo se večeras u Isusa snagom vjere i provjerimo Božju moć i ljubav prema nama, to jest moć ljubavi našeg utjelovljenog Spasitelja.  Ne dopustimo da nam vrijeme u kojemu živimo odnese Božić, da nam odnese Boga i Spasitelja, što se može dogoditi na tolike načine. Doista, živimo u vremenu velikog individualizma u kojem svatko pridržava sebi pravo imati svoja uvjerenja o Bogu, to jest u konačnici svoga Boga. Umjesto da traže Boga koji se utjelovio i objavio, oni sebi izmišljaju Boga na svoju sliku kao svoju projekciju.

Tako i danas mnogi, pa i među vjernicima, teoretski i praktično, osporavaju Boga koji se objavio u Isusu Kristu, jer ga ne prihvaćaju u cijelosti kao Boga. Nekad im treba neki izvadak iz njegova govora, neka misao krivo protumačena kako bi opravdali svoje grijehe ili slabosti, umjesto da pođu k njemu u iskrenosti i jednostavnosti srca, jer samo on i samo tako ih može osloboditi. Mnogo je onih koji ne prihvaćaju Boga utjelovljenoga u Betlehemu, nego govore o nekom svome Bogu u srcu, koji funkcionira prema njihovim željama i prohtjevima, bolje rečeno, koji je ‘dobar’ jer im odobrava sve grijehe i slabosti, umjesto da ih spašava od svega toga. Mnogi koji se pravdaju da je njihov Bog u srcu ili u njihovoj glavi ili pameti, najčešće to govore jer im je Bog u trbuhu ili pak u nekom drugom i nižem dijelu. Takvi nisu došli ni blizu Betlehema kako bi vidjeli pravoga Boga i Mesiju, nego zamišljaju sebi Boga prema vlastitom nahođenju. Njima je doista Bog trbuh, a slava u sramoti, kako veli  sveti Pavao dok poučava svoje vjernike vjeri u pravoga i živoga Boga.

Koliki se danas naši suvremenici koji odbacuju Boga i Crkvu poradi svojih grijeha pozivaju na to da ih je Bog stvorio da budu sretni, te umjesto da traže Boga, daju prednost svome grijehu pred Bogom. Ne možemo drugo, nego im uzviknuti: Hajdemo do Betlehema i poklonimo se pravome Bogu. Ne klanjajmo se svojim projekcijama, utvarama svoje pameti, ljudske slabosti i pokvarene mašte, nego se poklonimo živome i pravome Bogu.  Isto nam je doviknuti i onima koji se pozivaju na to da ih je Bog stvorio da budu sretni, a ne vide da je sreća upoznati utjelovljenoga Boga u Betlehemu, nego žive od lažnog boga svojih projekcija i nečistih misli: Hajdemo, idimo do Betlehema i poklonimo se novorođenome Spasitelju koji je sebe ponizio da bi nas uzvisio, koji je sebe učinio slugom da bi nas oslobodio ropstva grijeha, koji je sebe učinio čovjekom, da nas obdari darom  božanske naravi.

Pođimo stoga svi skupa u Betlehem i upoznajmo pravoga Boga koji je toliko ljubio da je htio podijeliti život s nama, naš preuzeti na se, a nas obdariti svojim. Doista, u ovoj svetoj nići sišao je među ljude iz krila Očeva i došao u krilo Djevičino i želi da ga upoznamo i da ga prihvatimo onakvim kakav jest – utjelovljeni Bog i spasitelj. Hajdemo u Betlehem i dopustimo Bogu da nas prosvijetli svjetlom svoga sjaja, da nas osnaži snagom svoje milosti, da nas obdari darom života vječnoga, kako bismo se novorođenom Sinu Božjemu, kojemu se sada klanjamo kao Betlehemskom Djetetu, jednom, kad i sami kao djeca Božja postanemo subaštinici neba, poklonili i klanjali u njegovu kraljevstvu po sve vijeke vjekova.

4. nedjelja došašća – A

Ljudski život se živi između onog što možemo zvati krutim, a nekad i okrutnim, realizmom i onog čemu bi mogli dati ime duhovni idealizam koji ponekad poprima sanjalačka obilježja. Što smo više uronjeni u zemaljsku realnost, to više gubimo duhovne ideale, ciljeve i stremljenja koji su ipak nositelji ove zemaljske stvarnosti. Što smo više posvećeni zemaljskim planovima i ostvarenjima, to smo prizemljeniji, manje razmišljamo po Božju i manje imamo stvarnih snova koji mogu nositi naš život idealizmom i neprolaznim uvjerenjima. A onaj tko nema Božju misao niti razumije Božje naume, kad nadođu poteškoće, dvojbe i sumnje griješi i povlači krive poteze i protiv Boga i protiv ljudi, jer, neupućen, prosuđuje isključivo na ljudski način.

Nešto slično opisuje i današnje Evanđelje stavljajući nam u prvi plan životnu dramu i kušnju koju je proživljavao sveti Josip, Marijin zaručnik, koji je stjecajem okolnosti izbliza pratio sva događanja vezano uz rođenje našeg Gospodina. Za pretpostaviti je da je, kad je upoznao Mariju, bio sretan što je našao sebi za zaručnicu jednu čestitu i pobožnu dušu s kojom je mogao dijeliti svoja duhovna i vjerska uvjerenja, što nije uvijek bio slučaj sa svakim. Josip bio sretan što je u Mariji pronašao idealnog sugovornika, jer je ona razumjela ono što je on osjećao kao čestit i iskren vjernik predan Bogu, kao što je i on jako dobro shvaćao njezinu želju da se Bogu potpuno posveti. Upoznao je osobu s kojom je mogao dijeliti svoju ljubav prema Bogu, s kojom je mogao sanjati Božje spasenje svom narodu i s kojom se mogao i sam potpuno Bogu posvetiti, što je bio veliki milosni dar. Doista on nikad nije pretpostavljao da je bračni život stvarnost koja se živi tek tako sama po sebi, kao da je moguće živjeti bez Boga, kao da je nebitno kakvi su vjerski osjećaji i spoznaje među zaručnicima. Jer kao i danas, tako je bilo i nekada, često se dogodi da vas ismiju kao sanjara ili odmahnu rukom kad nekome treba prenijeti iskustvo Boga, spoznaju da je on neizmjerno važan u životu, pa važniji čak od samoga života i braka, upravo jer je izvor i jednoga i drugoga.

Upravo jer je toliko bio oduševljen njezinom osobnošću, Josipu je moralo teže pasti kad je vidio da je Marija trudna. U kolikoj je mjerio bio sretan kad ju je upoznao i zaručio, sad je morao biti još više razočaran i povrijeđen. Ta spoznaja je u njemu izazvala pravu tjeskobu. Nije mu bilo žao što je vjerovao u jedan životni ideal, premda ga je ražalostilo što je ostavljen na cjedilu. Unatoč svemu ipak je imao toliko prisebnosti i snage duha, da je odlučio reagirati sukladno Božjim odredbama i Božjoj misli. Premda je Marija izigrala njegovo povjerenje, kako je tada mislio, to nije bio razlog da on izigra Božje, pa je zato odlučio da je potajno otpusti, a da joj on ne naudi, niti da bude uzrokom mogućega zla koje ju je moglo zadesiti kad se otkrije njezina trudnoća.

No ovakav svet i pobožan čovjek koji se vodio Božjom mišlju, koji je bio zavrijedio, poradi svoje pravednosti, biti skrbnikom Prečistoj Djevici i Sinu Božjemu, primio je pomoć s neba, te je po anđelu Gospodnjem došao do spoznanja cijele istine o onome što se dogodilo. Mužu tako uzvišena duha Bog je otkrio svoj plan u punini, te ga pozvao da surađuje na njegovu ostvarenju, što je Josip spremno i učinio. Spoznao je do kraja Božje naume, te je prihvatio jamčiti svojim životom njihovo ostvarenje na zemlji, a Bog mu je kao nagradu podario prisutnost i blizinu neoskvrnjene Djevice i svoga Sina. Tako je Josip dobio milost koju je tražio. Želio je zasititi glad i potraživanja svoga duha Božjom prisutnošću, što mu je Bog udovoljio na tako jedinstven i čudesan način. Shvatio je da su njegove želje za Bogom i traženja Božje pravednosti na zemlji imale smisla, te da su došle do svog konačnog ostvarenja, ne zaobilazeći ni njega poniznog i čestitog Božjeg slugu. Postalo mu je jasno da se njegovi snovi i ideali ostvaruju, premda je morao proći kroz kušnju. Jer je sanjao Božje snove na zemlji, Bog ga nije ostavio u trenutku tjeskobnih promišljanja i dvojbi, u kojima je i dalje snovao sukladno iskustvu Božje pravednosti, a ne svojih ljudskih uvjerenja. Upravo dok je snovao kako Mariju potajno otpustiti, Bog mu je u snu dao vijest i svijest o svome božanskom planu, u kojem je prepoznao ispunjenje ne samo svojih, nego i snova cjelokupnog čovječanstva.

Zato jer je bio muž pravedan i neporočan, Bog ga je i izabrao, te mu je dao za nagradu najveći dar, osobu s kojom je mogao dijeliti svoje životne ideale i snivati Božje snove. A nakon što je razriješio svoju tjeskobu, osjetio je neizmjerno olakšanje i duboku radost što je mogao prigrliti k sebi tako uzvišeno biće kao što je bila Marija i što je mogao biti skrbnik onome koji će biti Emanuel – s nama Bog. U situaciji u kojoj se našao, odnos prema Mariji za Josipa je najprije bio ljudsko pitanje, a tek nakon toga i božansko. No on je pokazao da je imao božanski obzir prema ljudima, te je potom mogao prihvatiti nakon viđenja u snu da je to doista Božja stvar. Njegova vizija, kao i stav prema ljudima počivali su na njegovoj pravednosti, koja nije samo ljudska kategorija, nego prije svega božanska. Josip je izbjegao ljudsku naprasitost i brzopletost. Nije se upuštao u osuđivanja ljudi, pa i kad je osobno mogao biti povrijeđen onim što se dogodilo, nego je snažno prianjao uz Boga i njegovu volju, tako da je kao nagradu dobio da može u svoj dom udomiti Božjeg Sina.

Poput Josipa i sami smo pozvani oduševljavati se Božjom blizinom i prisutnošću, te tako i nama može pasti u dio isti Božji dar, dar Božjeg Sina. Kako bismo doživjeli radost Božića, pa i kad se mukotrpno probijamo kroz muke i poteškoće, kroz nevolje i tjeskobe, uvijek nas treba voditi Božja misao i nadahnjivati njegovi sveti ideali. Hranimo stoga svoj duh njegovom riječju i napajajmo dušu milošću, kako bismo i sami omogućili Božjem Sinu da se još jače uprisutni u naš narod i da ga otkupljuje od grijeha njegovih. Ne bojmo se snivati Božje snove i biti poput Josipa idealisti koji žive od Božjih ideala, kako nas ne bi zarobili idoli ovoga svijeta. Budimo poput svetog Zaručnika Djevičina ljudi čiste savjesti i oslobođeni strasti, pa ćemo u snu uživati sveti mir i Božju utjehu. Dopustimo sebi snivati božanske snove, pa ćemo svom narodu priskrbiti budućnost posvećenu prisutnošću Božjeg Sina i našega Spasitelja Isusa, koji nas dolazi pohoditi, ali ga mogu primiti samo oni kojima je stalo do njega kao što je bilo stalo Mariji i Josipu. Činimo i učinimo sve što od nas traži sam Bog, kako bismo svoje snove i ideale pretvorili u stvarnost bogatu Bogom, prožetu Emanuelom – Bogom s nama.

3. nedjelja došašća – A

I treća nedjelja došašća kao i ona prethodna govori nam o Ivanu Krstitelju, s time da je prošle nedjelje bila u središtu pozornosti njegova aktivnost u narodu, a u današnjem Evanđelju nam je predstavljen kao zatvorenik. No premda utamničen, Ivan nije nemoćan i ne očajava, nego i dalje djeluje navjestiteljski među svojim učenicima. Njegov duh se ne da podrediti ljudskim sponama, nego traži nove putove djelovanja, pri čemu mu ni tamnica nije onemogućila zajedništvo s onim kojeg je navijestio kao Božjeg Mesiju i kojeg je prepoznao kao Boga koji dolazi. Kao što ni Božja riječ ne može biti okovana, tako isto ni Ivanov duh koji je služio njezinu navještaju nije bio okovan. Iz svega toga iščitavamo gorostasnu duhovnu veličinu Ivana Krstitelja, premda je on za vođe naroda Izraelova kao što je bio Herod bio tek samo jedan bespomoćni utamničenik. Njegovi učenici, a i cijeli narod, premda znajući da je žrtva kraljevih spletki i nemorala, nisu mu mogli pomoći, no on nije zbog toga očajavao, nego čuva svoj ponos i dostojanstvo. Koliko je Ivan bio velik i značajan u narodu najbolje pokazuje Isusov sud o njemu, te Isusov poticaj narodu da ga zna prepoznati u pravoj veličini i poradi pravih vrijednosti. Zato Isus tri puta pita narod: Što ste izišli vidjeti u pustinju?, skrećući tim upitima pozornosti na iznimnu Ivanovu veličinu i značaj. Tim više što je to izgovorio Isus svjedočanstvo o Ivanu postaje dragocjenije i vrjednije.

Isus potvrđuje da narod, srećom, ipak ne živi od lažnih ljudskih veličina, nego od Božjih ljudi koji svjedoče Božju veličinu, te stoga i potiče puk da u tim ljudima i promatraju samo ono pravo, autentično, Božje, a ne ljudsko, što je podložno promjenjivosti i manipulaciji. Njegova pouka vrijedi i nama danas, u vremenu kad nas društvo uči tome da su neki ljudi ili kategorije ljudi poznati i veliki, želeći nas oduševiti njihovom veličinom predlažući nam ih za uzore. Tako se stvaraju umjetne veličine ljudi koji su poznati po egzibiciji, glumi, navodnoj umjetničkoj vrijednosti, ali ih se u biti promiče zbog neuredna i nećudoredna života. Koliko je to pristrano vidi se i po tome što malo tko od onih koji, uz posao kojim se bave, ako žele sačuvati čestitost, poštenje, čednost i druge vrline i vrijednosti, teško se probijaju u takvom svijetu i javnost ih guši. Društvo nas uči da se povodimo za nekima samo zato što su medijske zvijezde, a najčešće stvara zvijezde koji odgovaraju vrlo površnom i prikraćenom profilu ljudskosti. Nama danas društvo nudi kao uzor one koji se glede vrijednosti života povijaju kao trstika na vjetru u onim najozbiljinijim i najsvetijim pitanjima života. Danas nam se nude za uzore i idole ne samo oni koji se odijevaju mekušasto, nego i oni koji su stručnjaci za razodijevanje i obezvrjeđenje ljudskosti.

Ivan Krstitelj nije bio povodljiv, niti je Isus htio da budemo povodljivi ljudi, pa niti da se povodimo za njim. Isus je prije svega htio da uočimo njegovu veličinu koju je imao pred Bogom, jer je bio i više nego prorok. Isus nam ga stavlja za primjer koji valja nasljedovati pa i onda kad mu ljudi nisu iskazivali proročke časti, nego su ga držali u tamnici. Doista, ako slijedimo njegov primjer i riječ, uvijek će nas nedvojbeno dovesti do Isusa, kao što je doveo njegove učenike koje je i poslao k Isusu da u njemu otkriju Mesiju.

Danas također nije ništa manja potreba da drugi u nama kršćanima uoče proroke, to znači kreposne ljude, poput Ivana. On je pripravljao kako svoje učenike tako i cijeli narod da otvore oči i da traže i nasljeduju Mesiju, kao što ga je i sam iščekivao i otkrio. Upravo tom snagom je mogao Ivan usmjeriti svoje učenike prema Isusu, svjestan da je Mesija već došao. I kao što je Isus za sebe rekao da oni koji se pitaju o njemu tko je i što je njegovo poslanje, trebaju promatrati djela koji čini i iz njih izvoditi zaključke, tako je rekao i onom naraštaju o Ivanu. Ivan je ljude privlačio svojom dosljednošću, te je Gospodin pohvalno govorio o Ivanovom djelovanju pogađajući bit Ivanove osobe i djelovanja. A cijeli puk je Isus pozvao da prosuđuju Ivanova djela, te da iz njih izvlači zaključke o njegovoj dosljednosti, neporočnosti i vjernosti Bogu.

Doista, kad se ljudi povijaju pred vjetrovima moda kao trstike na vjetru, kršćani trebaju biti dosljedni i ustrajni poput Ivana, jer samo tako možemo postati izazovan naraštaj koji nekome nešto znači i koji privlači snagom svojih uvjerenja i čvrstoćom svoga života. Kad ljudi predaju svoje živote živeći mekušasto, kršćani su poput Ivana pozvani živjeti skromno i razborito. Dok neki prodaju svoje živote, vrijednosti i uvjerenja kako bi se obukli u mekušaste haljine, dotle kršćani u svoj jednostavnosti ne dopuštaju da ih zavedu zamame ovoga svijeta ili kakva druga vrsta gramzivosti. Nama vjernicima Gospodin dodjeljuje zadaću poput Ivanove, a ta se zadaća sastoji u tome da budemo novi naraštaj, naraštaj koji živi izazovno u ovome svijetu, kako bi Gospodin mogao u ovom naraštaju uzviknuti: Što ste izišli vidjeti?

Budimo stoga izazovan naraštaj, budimo izazov koji privlači snagom svoje dosljednosti, snagom neporočnosti, naraštaj koji se ne prodaje mekušcima ovoga svijeta, niti se dodvorava svijetu za mekušaste haljine. Mekušasti ljudi i sami mekušci žive po kraljevskim dvorima, po centrima moći ovoga svijeta, u takozvanim elitnim krugovima, visokim društvima i među estradnim zvijezdama koje svaki dan pune stupce medijskih zanimljivosti promičući mekušast i izopačen način života. A mi kršćani, ako želimo biti izazov svijetu, trebamo pružiti prigodu da u nama vide nešto drugo, nešto novije i sveto. Ali svakako ono što se podudara s Isusovom vizijom Ivanova djelovanja. Samo tako i sami postajemo glasnici Božji koji pripravljaju put Božjem Sinu. U tom smislu vrijeme došašća je za nas poziv da budemo izazov svijetu u kojemu živimo. Pa i onda kad su nas mekušci ovoga svijeta spremni prezirati, osuđivati, zatvarati, kao što su učinili Ivanu, mi ne možemo ne naviještati Božju istinu i prisutnost u svijetu.

2. nedjelja došašća – A

 Nakon što nam je prve nedjelje došašća Gospodinu uputio poticaj da svoje vrijeme živimo odgovorno poput Noe, današnja nam misna čitanja u prvi plan stavljaju osobu Ivana Krstitelja. Njegov nam lik doziva u sjećanje dužnu ozbiljnost kojom treba pristupiti činjenici Božje blizine i njegova dolaska među nas ljude. Upravo nam osoba Ivana Krstitelja, Gospodinova preteče i velikog navjestitelja njegova pojavka ukazuje na to kako je došašće izazovno vrijeme kad nam se uozbiljiti i zauzeti radikalan stav pred Bogom. Poziv na ozbiljnost bio je Ivanova specifična zadaća, jer je promatrao ljude svoga naraštaja, primjećujući da dio njih nije mario za Boga, a dio njih nije znao kako se dosljedno i dostojno pripremiti za događaj Božjeg dolaska.

Promatrajući sebe i svoj naraštaj primjećujemo da se i mi ponašamo istovjetno naraštaju Ivanova vremena, te nam onda njegov poziv i osoba vrlo rječito svjedoče što nam je činiti. Kako smo i mi nesvjesni Božje blizine, to jest njegova kraljevstva, to znači da ne živimo intenzivno u svemu onome čemu nas je Bog poučio. Uslijed toga prema Bogu zauzimamo vrlo površan stav, kao da se radi o nekom nestvarnom ili udaljenom biću. No što više postajemo svjesni njegove blizine, to postajemo sve više svjesni neponovljive vrijednosti svoga života kojim se ne možemo kockati niti se smijemo poigravati. Život je, kako je jasno doživio i Krstitelj, jedinstvena prigoda koju nemamo pravo proigrati. Ali osim što je osjetio da je život neponovljiv, osjetio je također da mi sami od sebe nismo u stanju sačuvati njegovu nepovredljivost u svijetu u kojemu živimo, pa nam onda sam Bog dolazi kako bi nas tome još jasnije poučio i na to upozorio. Na žalost naš je život satkan od mnoštva izgovora kojima ispričavamo sami sebe, poradi čega ostajemo prizemljeni u svojoj površnosti. To je pokazatelj da nismo dobro razumjeli ni doživjeli Boga. Ivan je tako, svjestan da je grješnost ozbiljan problem i zapreka našem životu pred Bogom, pozivao svoj narod da se obrati tvrdeći da se približilo kraljevstvo nebesko. On ih je poticao da ispovjede svoje grijehe te raskajanih srca pristupe Bogu.

Ivan, i sam čovjek, dobro je razumio ljudsku slabost, pa i grijeh koji se događa kao posljedica iste, ali je ipak zazirao od jedne kategorije, što se nije strašio niti otvoreno reći. Smetali su ga dvolični prevrtljivci koji su se ponašali kao da su sebi dostatni. Premda su dolazili na Jordan podvrći se Ivanovu krštenju, nisu to činili s dužnom ozbiljnošću, nego samo da zadrže dobar glas u narodu. Njima Bog nije trebao, niti su dolazili k Ivanu da bi čuli njegov navještaj o skorom dolasku kraljevstva Božjega. I što je najgore, za takvo tvrdokorno opiranje Bogu tražili su uporište u Božjoj riječi – u Svetom pismu. Za sebe su tvrdili da su djeca Abrahamova, članovi Božjeg naroda, misleći kako je to dovoljno kao pokriće za vječni život, dok su bili slijepi za vlastiti grijeh, tvrdoću i otpor srca prema Bogu.

Nitko od nas nije imun na takvu napast, kojoj su mnogi u našem vremenu podlegli. Toliki su koji se poput farizeja i saduceja pozivaju na Boga i Božju objavu, navode njegove riječi dijeleći drugima lekcije, ali nemaju Božje ciljeve ispred sebe, kao što je imao Ivan. Tako se događa da, umjesto da im Božja riječ posluži za priznanje grijeha i obraćenje, oni se njome služe na neispravan način kako bi ozakonili svoj grijeh. Umjesto da ih Božja riječ dovede da odbace i okaju svoj grijeh, oni je koriste kako bi ismijavali one koji je ozbiljno drže do Boga i bježe od grijeha. Takve ohole dvoličnjake Ivan ni danas ne bi poštedio oštrih riječi, jer oni ne pristupaju Bogu s dužnom ozbiljnošću. Stoga bi i njih danas nazvao leglom gujinjim, jer takvi nose u srcima veliku dozu otrova grijeha, a glume velikodušnost i humanost, pozivaju se na skrb za sve ljude, te se predstavljaju dežurnim tumačima morala. No takvima, među kojima su bili narodni vođe iz farizejske i saducejske sljedbe, nije ostavljao mnogo prostora, jer su na vrlo proziran način iskrivljivali Božju istinu. Razmetali su se lijepim riječima i obećavajućim izjavama, ali su bili daleko od Boga, od Božje volje i od njegova života. A da im pokaže koliko ozbiljno misli, uvjeravao ih je žestokim riječima da je Bog već tako blizu te da ne će umaći njegovoj srdžbi ako se ne obrate: Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.

Budući da Ivanovo upozorenje vrijedi za sve nas, mi vjernici se držimo ozbiljno ne samo riječi nego i primjera Ivana Krstitelja, bez obzira što bi suvremeni farizeji i saduceji o nama mogli misliti ili nam pak predbacivati da smo preozbiljni i da pretjerujemo s vjerskim uvjerenjima. Ne odgađajmo vlastito obraćenje i pripremajmo put Gospodinu, jer nam je doista blizu. Živimo sasvim ozbiljno, te ne opravdavajmo vlastite propuste, jer nas pred Bogom ne može opravdati ništa nego raskrajano srce. Ako itko pozna naše slabosti, te za njih ima razumijevanje, onda je to Bog, te mu zato i nije jasno zašto tražeći izgovore i opravdanja bježimo od pokajanja i obraćenja kad nas on ne želi kazniti nego spasiti. Ne udaljavajmo se od njega i ne odgađajmo vlastito obraćenje i ispovijedanje grijeha, jer je Božji dolazak tako neposredan. Ne budimo neozbiljni i površni, jer radi se o našem spasenju.

Donosimo plodove dostojne obraćenja, to jest živimo istinsko zajedništvo sa živim Bogom. U protivnom ćemo se ili osušiti ili donositi loš plod, a za takva stabla Božja blizina je kao sjekira koja odsijeca i u vatru baca. Budimo obraćena djeca Božja kojima je došašće prigoda za kajanje, i ne dajmo mjesta oholosti da i sami ne postanemo leglo gujinje – dvoličnjaci koji traže bilokakav izgovor za bezbrižan život u bezboštvu ovoga svijeta. Radije poput Ivana pokažimo da je jedini put bezbrižnosti vjernost Bogu i ozbiljno obraćenje koje nam daje sigurnost da smo Božje žito što ga on sam skuplja u svoju žitnicu. Obdareni i obogaćeni potom prisutnošću Boga koji dolazi, budimo njegov vjerni puk što na zemlji revno priprema put Gospodnji – put vječnoga spasenja za sve ljude dobre volje.

1. nedjelja došašća – A

Čitanja prve nedjelje došašća potiču nas da upoznamo stav koji kao vjernici trebamo zauzeti pred činjenicom dolaska Sina Božjega. Tako nas Isus u današnjem Evanđelju poučava o načinu na koji se ima dogoditi dan njegova drugog dolaska, a iz njegovih riječi izvući nam je spasonosne zaključke o stavu koji nam je zauzeti glede toga dana. Kako bi nam ukazao na pogubnosti kojih se valja čuvati, prisjeća se potopa opisanog u prvom starozavjetnom spisu – Knjizi postanka. U tom smislu je znakovita njegova rečenica: „Kao u dane Noine, tako će biti dolazak Sina Čovječjega. Kao što su u dane one  – prije potopa – jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije  tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega.“

Dok upozorava svoje suvremenike kako trebaju biti spremni za dolazak Sina Čovječjega, Isus predbacuje naraštaju koji je živio u dane Noine da je živio neprimjereno, te je bio zatečen potopom koji se dogodio. Međutim, kad pročitamo Isusove riječi, onda dolazimo do zaključka da su ti isti ljudi živjeli na način koji se danas naziva normalnim načinom života. On im predbacuje što su jeli i pili, ženili se i udavali, ali to je nešto bez čega se ne može. Ako Isus tako reagira predbacujući između ostaloga što su se ženili i udavali, dalo bi se zaključiti da je on bio protiv njihova bračnog života, te da je bračni život bio najveća zapreka ispravnoj spoznaji vremena u kojem su živjeli. Vjerojatno mu je zasmetao njihov tradicionalni način življenja, koji su oni smatrali normalnim, te mu se suprotstavio kao lošem načinu koji ih je onemogućio da prepoznaju znakove vremena. Nisu bili svjesni Božje blizine, jer su se bavili brakom i obitelji, te su zaslužili kaznu potopnu jer im je bilo važnije ženiti se i udavati.

 Ali ako Isus njihov način života nije držao dovoljno dobrim prije potopa, onda ni nama ne savjetuje da živimo takvim stilom života prije njegova dolaska. Kako onda nisu mogli proći nekažnjeno da ih dan ne iznenadi, tako ni naš naraštaj neće proći nekažnjeno o dolasku Sina Čovječjega.  To znači da i od nas danas i od našeg naraštaja Gospodin očekuje da se pobunimo protiv takvog zastarjelog i uhodanog načina života kao što je bio život onog predpotopnog naraštaja. A vidimo doista oko sebe toliko pojedinaca i skupina koji se vrlo energično i polemično protive tradicionalnom braku i obitelji do mjere da ga žele razoriti, koje su radikalno protiv braka i obitelji kao normalne sastavnice ljudskog života. Danas uspostavljaju neke nove načine života i neke nove zajednice koje bi trebale zamijeniti tradicionalnu i zaostalu zajednicu, protiveći se ujedno braku muškarca i žene ne prihvaćajući ga za naravnu datost u životu. No ako je čak i Isus dvojio o korisnosti takve normale, i nama se upitati nismo li i sami pozvani stati na stranu ovih koji su protiv braka i obitelji, te napokon dati čovječanstvu nešto sasvim novo i bolje, nešto što bi bolje odgovaralo trenutku u kojem živimo. Ako je on u Evanđelju predbacivao ljudskom rodu da je zakazao jer su se ljudi ženili i udavali, zar ne bismo i mi trebali slijediti njegov kritički odnos prema ženidbi i obitelji, te tako biti vjerni njegovoj volji i želji? Imamo li pravo i dužnost i mi se podići protiv takvog oblika braka i obitelji, kad je i on to učinio?

Nije stoga bespredmetno postaviti pitanje što je Isus zaista htio kad je izgovorio gore navedenu rečenicu. Pravo je pitanje je li njemu doista smetao tradicionalni brak i smatra li ga uzrokom potopa i Božje kazne? Je li ih onaj dan potopa zatekao samo zato što su se ženili i udavali, što su jeli i pili, ili ih je zatekao zbog nečeg drugog? Nadalje, valja razumjeti što Isus stvarno predbacuje naraštaju Noinoga vremena?

Isus, međutim, predbacuje naraštaju iz Noinih dana da su se ženili i udavali, a Boga zaboravljali, umjesto da Boga uvedu u svoj brak i obitelj, kako bi živjeli po Bogu. A život po Bogu ne može biti tradicionalan, nego svet i jedinstven. Umjesto da budu uronjeni u Boga, bili su uronjeni u svoju svakodnevnicu, u bavljenju ljudskim poslovima, kao i u život u braku sasvim na ljudski način. A jer je naš Učitelj i Gospodin posvetio brak svojom prisutnošću, on doista ne smije biti tradicionalan, nego mora biti živ i nadahnut Bogom, u protivnom postaje lak plijen sotonskih sila koji žele njime ovladati, kao što su ovladali i u dane Noine, zbog čega je došla kazna potopna.

Zastrašujuće je i porazno kako ni danas nismo svjesni da smo pred živim Bogom, da nam je on blizu, te da će nas u onaj dan pitati da položimo račun o vlastitom životu, bilo da smo oženjeni, bilo neoženjeni. Presudno će biti jesmo li znali živjeti u njegovoj prisutnosti, svjesni da je on s nama u vremenu, te da prati naš hod. Zato nas je Gospodin u današnjem Evanđelju poučio da nije dovoljno da brak bude kao u dane Noine, jedna obična svakodnevna stvarnost, jer ako bude takav, onda će ga vrlo lako razoriti destruktivci ovoga svijeta, budući da nije dovoljna samo naravna snaga da bi im se oduprli. A kako se radi o borbi protiv sila zla koje se obaraju na brak i obitelj, potrebno je imati nadnaravnu svijest i snagu, kako bismo se oduprli. Nije dostatno da u našim obiteljima bude samo onaj tradicionalni odnos i naravni brak, nego onaj nadnaravni, sasvim božanski odnos koji izlazi iz okvira tradicionalnoga. U braku i obitelji je potrebna ljubav koja se ne može i ne smije svesti na tradicionalnu, nego ljubav koja crpi svoje postojanje u onoj božanskoj ljubavi, u onom božanskom daru. Stoga možemo reći da Isus nije za brak koji bi bio blijeda kopija Stvoriteljeva plana, nego je za brak koji je ujedno odraz živoga zajedništva s Bogom.

A da Bog, uostalom, nije protiv braka i obitelji, vidimo po tome što, kad spašava ljudski rod, opet ga spašava po Noinoj obitelji i obiteljima njegovih sinova, što znači da mu nije smetao brak i obitelj, nego loš život u braku. Smetao mu je bračni život kao tradicionalni život, promatran kao da se radi samo o naravnoj ljudskoj datosti, umjesto da se u njemu razazna onu božansku. Zato današnjim mrziteljima braka ne smeta ta naravna, to jest ona koja smeta Bogu, nego im smeta upravo ona dimenzija koju Bog izgrađuje, čime se potvrđuje da su se opredijelili služiti zlu i Zlome kako bi ugrozili božansku ustanovu i vrijednost braka. Zato bi oni htjeli uništiti ‘tradicionalni’ brak, ali ne s ciljem da stvore novi i uzvišeniji, kao što to Bog čini, nego da brak svedu na ljudsku pohotu prema kojoj je bilo kome dopušteno činiti što ga volja i stupati u zajedništvo s kim ga volja. Teško je u toj mržnji protiv Boga i borbi protiv svetosti braka ne vidjeti sotonske prste, teško je ne osjetiti količinu mržnje, bezumlja, bezakonja, bezboštva koji vode prema uništenju čovječanstva.

Te, stoga, kad vidimo što se sve širi u društvu danas, onda bismo čak mogli ustvrditi da bismo bili sretni kad bi se u naše vrijeme ljudi ženili i udavali, to jest poštivali brak barem na naravan način kao u dane Noine, jer je danas izopačenost uhvatila toliko maha da danas civilizacija ne dopušta kao normalno ono što je doista naravno u ljudskim odnosima, a to je brak muškarca i žene. A ako Gospodin prigovara onom naraštaju koji se ipak naravno ženio i udavao, što bi tek rekao bezumlju našeg naraštaja?

No kao u dane Noine, i danas je moćan Bog po malom broju svojih vjernih pobijediti ovo sotonsko likovanje i bijes koji proizlazi iz obijesti. Neka nas uozbilji Bog koji dolazi, kako bi svatko od nas bio svjestan njegove blizine i prisutnosti koja nas obvezuje, te nam dadne snagu za autentičan život pred licem njegovim. Budimo spremni na njegov dolazak, jer on sigurno dolazi, a s njime i njegova nagrada i kazna, svakome prema djelima njegovim.

Svetkovina Krista Kralja svega stvorenja – C

Od dana njegova rođenja u Betlehemu do dana njegove smrti u Jeruzalemu, mnogi su se pitali je li Isus žuđeni kralj židovski, o čemu svjedoči i današnji evanđeoski odlomak u kojem čitamo kako je o njegovoj kraljevskoj časti proturječno svjedočio natpis na križu, kako su mu se na račun toga rugali rimski vojnici, a pogrđivao ga jedan od razbojnika. A još prije toga o njegovoj kraljevskoj časti i ulozi su bili obaviješteni pastiri i mudraci s Istoka, raspravljao Herod Veliki sa svojim savjetnicima i židovski puk koji je iščekivao Mesiju – spasitelja. Doista je bilo izazovno pitanje je li on kralj i kad će uspostaviti kraljevstvo Božje na zemlji, te je malo tko od onih koji su ga poznavali ili o njemu slušali bio imun na ovo pitanje. Tijekom njegova života mnogi su ga prihvaćali za kralja, a velika većina njih je prema njegovoj kraljevskoj moći imala ili stanovitu zadršku ili su njegovo kraljevstvo zamišljali sukladno svojim idejama o načinu ostvarenja Božjeg kraljevstva.

Vjerojatno smo danas i mi vjernici čuđenje u svijetu dok slavimo Krista Kralja, to jest kad uz onu zakonitu ljudsku vlast imamo potrebu ispovijedati i Boga za svoga kralja. Mnogi se pitaju čemu to, držeći suvišnim i nepotrebnim pripisivati Bogu takve zadaće. Nisu rijetki ni oni koji u tome vide eventualno ugrožavanje ovlasti zemaljske vlasti u vršenju njihova poslanja te im više smeta kad se vjernici klanjaju Bogu kao kralju, nego da im zemaljska vlast nametne svoj totalitarizam. Stoga slaviti Krista kao kralja postaje izazovno, jednako kao što je izazovno potražiti koji su načini njegova kraljevanja i okviri kraljevskih ovlasti. Valja propitati zašto je Isus htio sebi kraljevski naslov iznad glave na križu, kad ga je taj isti naslov što mu je stajao iznad glave doslovno stajao glave, kao što treba vidjeti ima li sukoba između zemaljske i nebeske, duhovne i svjetovne, ljudske i božanske vlasti.

Naš Učitelj nam je dao jamstvo svojim riječima i životom da nije došao uzeti zemaljsku vlast i doista je bio dosljedan u svemu što je govorio. A od onih koji su mu povjerovali uvijek je tražio poštovanje prema zakonitoj zemaljskoj vlasti, pa i onda kad se ta vlast prema njima nije ponašala prema zakonskim načelima i općeljudskim vrijednostima. Ali i tada kad stvari stoje tako, ne znači da Isus ne zna koje su granice i okviri svake vlasti koje ne bi nijedna smjela prelaziti. Ne znači da civilnoj vlasti daje za pravo da bude totalitarna, da bude isključiva, da služi samo jednom dijelu naroda ili samo interesima jednog dijela građana. To ne znači da je smatra jedinom vlašću i da osporava potrebu da ljudi spoznaju i onu drugu vlast koja postoji za njih, a to je duhovna – Božja vlast na zemlji. To ne znači da je smatrao kako samo ljudska vlast treba uređivati ljudski život, upravljati njegove odluke i izbore, te sačinjavati načela prema kojima će živjeti. To ne znači da odobrava da ljudska vlast uzima sebi božanska prava, to jest prava na nepravedne odluke, na kršenje ćudoređa, gaženje savjesti pojedinca, pristranog određivanja vrijednosti. To ne znači da državna vlast smije polagati prava na područja koja nisu u njezinoj nadležnosti, da ona određuje granice dobra i zla, da nameće svoju volju i odluke u sadržajima ljudskoga života koja nisu u njenoj ovlasti. To ne znači da joj je dao za pravo da prelazi granice svojih ovlasti, te da ljude podređuje sebi umjesto da služi ljudima i stvarnom cilju i smislu njihova života. To ne znači da je dao za pravo zemaljskim kraljevima, to jest moćnicima, političkim strankama i bezbožnim udrugama da ovladaju ljudskim savjestima, da oni postanu kriteriji i učitelji ćudoređa, jer savjesti pripadaju samo Bogu koji ih upravlja i ispravlja, pročišćuje i uzvisuje.

Doista, Bog je stvorio savjesti i on ih posvećuje istinom o životu, on ih upravlja stvarnom dobru, te je jedini moćan obdariti ih spasenjem. On ih poučava i daje im unutarnju snagu koja se ne povija pred moćnicima ovoga svijeta, koja se ne ravna prema gospodarskom interesu, niti prema naputku ideoloških istina jednakih lažima. Bog je onaj koji savjestima daje snagu kad trpe, koji im daje slobodu kad ih ljudi zarobljavaju u svoje mreže, koji ih liječi kad su ranjene. Jer doista čist obraz i slobodna savjest najveća su dobra našega života koja nas uzdižu do kraljevskog dostojanstva. Toga je postao svjestan onaj raskajani razbojnik koji u trenutku umiranja upravlja svoj pogled prema raspetom Bogu, moleći oproštenje grijeha i spas duše, te postaje pobjednik koji prima veći dar nego da ga je Isus skinuo s križa u tom trenutku.

Stoga današnja svetkovina Krista Kralja služi kako bismo razumjeli razlikovati ta različita područja i te različite načine vladanja. Krist je došao među nas ljude ne samo da nas pouči pokornosti zakonitim civilnim vlastima, nego da nas nauči kraljevati i gospodariti životom kao gospodari vlastite savjesti i vlastitih životnih vrijednosti. Prvi kršćani su to vrlo jasno razumjeli, jer dok su s jedne strane bili lojalni građani rimskoj vlasti, s druge pak nikada nisu dopustili da ljudska vlast zagospodari njihovim savjestima i da im ljudska vlast određuje duhovne vrijednosti. Za tu su istinu polagali i živote, kao što je učinio i njihov raspeti Učitelj. Prema njima, ljudska vlast, samo zato što je imala zadaću donositi zakone za uređenje društva, nije sebi smjela uzeti pravo da donosi zakone prema iskrivljenoj savjesti i izopačenim vrijednostima. Prvi kršćani su se stoga izložili stajući u obranu ove kraljevske zadaće i neizmjerne moći ispravne savjesti koja čovjeku može podariti vječni život u Kraljevstvu Božjem. Njihova mučenička krv na tu zadaću obvezuje i nas danas.

Svojim dolaskom među ljude, a to pokazuje i raskajani razbojnik, Gospodin je uspostavio vladavinu svoga kraljevstva u savjestima i srcima ljudi postavši on sam kraljem savjesti i ljudski srca. Od tada naše savjesti postaju nepovrediva svetišta Božje prisutnosti. Tim činom Isus je odredio granice i područja svake ljudske vlasti, čija zadaća nije gaziti ispravne savjesti i srca ispunjena smislom i vrijednostima, nego im služiti. Njegovo umiranje na križu bila je pouka kršćanima kako se i na križu može kraljevati, usmjeravajući svoju savjest prema Bogu i podređujući svoj život njemu kao jedinom smislu i cilju života. To nam je smjerokaz i u ovim izazovnim vremenima kad se nalazimo pred bahatošću moćnika koji ne vode računa o glasu savjesti ni o vapaju pravednika, nego potpisuju osude obojene ideološkim stavovima, vođene političkim oportunizmom, nametnute potom batinom sirove moći.

Kristova kraljevska pobjeda na križu doista nam daje snagu da ne dopustimo ideološki ispranim mozgovima da zaguše glas ispravne savjesti i onečiste naša srca izopačenom i prizemljenom vizijom čovjeka. Priklonimo stoga svoje savjesti k Bogu, i pod cijenu razapinjanja na križu, te ćemo tada postati gospodari i upravljači svoga života zaslužujući kraljevati s Kristom Isusom, Kraljem naših savjesti, u njegovu nebeskom kraljevstvu po sve vijeke vjekova.