11. nedjelja kroz godinu – C

Jedno od umijeća života je sposobnost upoznavanja ljudi, što pretpostavlja da ih znamo ispravno procijeniti, to jest dobro prosuditi. Ispravna procjena ljudi koje upoznajemo i susrećemo dragocjen je dar i velika milost, dok loša procjena može biti vrlo pogubna, pa čak donijeti razočaranje u ljude, kao i štetu, kako duhovnu tako i materijalnu. Dobra procjena može nas spasiti od podvala i prijevara kojih smo, gotovo pa svakodnevno, svjedoci i u naše vrijeme. No s druge strana prevelike mjere predostrožnosti mogu nas udaljiti od ljudi, te da onda napravimo i nepravdu ako se kod pristupa ljudima vodimo logikom straha i bijega, te se zatvaramo zajedništvu s njima, jer ih držimo mogućom opasnosti i protivnicima. Tako nije rijetkost da ljude, umjesto da ih prosudimo, mi ih osudimo, umjesto da ih procijenimo, mi ih podcijenimo. Zato se postavlja pitanje što je potrebno učiniti kako bismo sebe zaštitili, a drugima ne učinili nepravdu, kao što bi bilo u slučaju da nekoga procijenimo kao zloga, a on to ne bude. Kako naučiti procjenjivati ljude i kojim se kriterijima voditi da nam to bude duhovno iskustvo i obogaćenje pri svakom susretu i upoznavanju, pri svakoj prosudbi i procjeni? A postavlja se pitanje i kako se nositi s lošim procjenama koje ljudi iznose na naš račun, to jest s prosudbama koje nam ugrožavaju ugled i dovode u pitanje dobar glas.

Događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku može nam pomoći da nađemo takve odgovore. Evanđelist sveti Luka opisuje Isusov odlazak u goste u kuću jednog farizeja imenom Šimun. Kad pozorno pratimo sve što se dogodilo, vidimo da je Gospodinov domaćin nastojao procijeniti kako Gospodina, tako i svoje sustolnike, ali isto tako i nenadanu gošću – ženu grešnicu koja je nepozvana došla na ovu gozbu. Tako se i ponašao sukladno svojim procjenama: Isusa je procijenio gostom osrednje važnosti, te mu nije iskazao niti uobičajeno gostoprimstvo. Ponašajući se oportunistički mnogo više je držao do toga da ne izazove kritike javnog mnijenja – druge sustolnike, a bojao se da bi se to moglo dogoditi ako bi Isusa počastio kao izuzetnog gosta. Ženu koja je došla nepozvana procijenio je kao grešnicu, ali je ujedno podcijenio njezinu sposobnost i mogućnost da se oslobodi svoje grešne prošlosti i da zaživi novim životom. Dok je prosuđivao njezin život i postupke, on ju je ujedno osuđivao, ne pokušavajući niti ući joj u dušu, te osjetiti muku koja ju je mučila i bol što ju je razdirala.

S druge pak strane i Gospodin Isus je imao procjenu i prosudbu svoga domaćina, kao i svih ostalih sudionika ovog događaja, ali na mnogo drukčiji način nego je to učinio farizej Šimun. No on je pokazao da je imao mnogo bolju procjenu, jer je dobro procijenio njihova srca i skrivene misli i želje, dok je se njegov domaćin vodio samo izvanjskim nahođenjem, ljudskim obzirima i osobnim interesima. Tako je Gospodin Isus pokazao da nije sporno što moramo ljude upoznavati i procjenjivati, s njima se družiti i prosuđivati, ali je vrlo bitno da to znamo činiti na pravi način. No ono što postaje problematično, a i neizbježno, mi ljude ne možemo nego procjenjivati očima svoje duše i metrom svojih vrijednosti. Problem je u tome što naša duša može biti prljava, a mjera iskrivljena, te onda nemamo ispravnu predodžbu ljudi koji su ispred nas.

Gospodin Isus, koji je imao čistu dušu i božansku mjeru procjene, dobro je poznavao svačiju dušu, te stoga nije imao predrasude prema ljudima. Nije bio opterećen prljavštinom grijeha ni iskrivljenim pogledom oholosti, nego je ljude procjenjivao pogledom dobrote i željom da ih privede spasenju i punom zajedništvo s Bogom. Zato i nas danas uči da je za procjenu ljudi potrebna doza zdravog realizma – svijest da znamo da je svaki čovjek grješnik, ali ujedno i Božje dijete pozvano na spasenje. No ta doza realizma ne isključuje, nego uključuje nas same, pretpostavljajući svijest da smo pred Bogom mi prvi grješnici. Da je toga bio svjestan Šimun, sigurno bi se drukčije odnosio prema ženi koja je Isusu pomazala noge.

Zato se od nas iziskuje izniman duhovni napor da pročistimo pogled svoje duše, kako ne bismo prljavim pogledom promatrali i procjenjivali druge, jer onda je procjena neminovno pogrešna. Doista treba pročistiti pogled srca da naša prosuda ne bude osuda čovjeka, nego razumijevanje kojim ga možemo dovesti do spasenja. Svaka naša procjena doista treba biti u korist spasenja i izgradnje ljudskosti onih koje procjenjujemo, a svaka prosudba trebala bi biti i oslobađajuća presuda, to jest takva da oslobađa grješnika tereta njegova grijeha i svih loših posljedica, kako nam je pokazao Gospodin Isus. Stoga si ne možemo niti umišljati da dobro poznajemo druge ljude ako ih procjenjujemo ljudskim pogledom, a ne Božjim, jer samo njegovim pogledom možemo otkriti stvarnu vrijednost ljudskoga života za koju se valja boriti da ga dovedemo k spasenju.

Samo ako smo u sebi neopterećeni ohološću kao duhovnom dvoličnošću, ako smo neopterećeni ljudskim obzirima, onda ćemo prema drugima nastupati poput Gospodina Isusa – otvorena srca, noseći im radosnu vijest koja je s jedne strane vijest oslobođenja od grijeha, a s druge dar Božje blizine, što Šimun nije prepoznao jer se držao nadmoćnijim od Isusa. Samo ako smo svjesni Božje prisutnosti, onda ni tuđa loša procjena ne će utjecati na stanje našega duha i na naša raspoloženja, jer će nam biti jasan cilj poradi kojega ljude procjenjujemo i što želimo time postići. Tako je i Gospodin Isus prešao preko neiskazanog poštovanja, ali je ipak znao dobro prosuditi ponašanje i žene grješnice i farizeja Šimuna, ukazujući Šimunu da je grješnica bolje znala iskoristiti njegovu spasenjsku prisutnost.

Tako Gospodin Isus – Pravednik i nas uči kako da ljude procjenjujemo, a da ih ne podcjenjujemo, nego im pomažemo da i sami postanu svjesni cijene svoga života, te da njegovu vrijednost više ne razbacuju u bescjenje vlastitim grijesima, kako je činila grješnica, te da to isto ne čine s tuđim životima vlastitom ohološću, kako je to činio Šimun. Nastojmo iz ovog događaja izvući poučak ljubavi, jer samo ako budemo Boga i ljude ljubili, onda ćemo znati dobro procjenjivati svoju braću ljude, njima i nama na spasenje.

10. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam jedan tužni događaj kojem je prisustvovao Gospodin Isus. Naime, radilo se o sprovodu jednog mladića, i to sina jedinca u majke udovice koja je živjela u gradu Nainu. Evanđelist ne piše od čega je mladić umro ili nastradao, no očito je da je događaj pogodio  mnoge mještane jer je veliko mnoštvo pratilo ovu ženu koja je ne samo pokopala muža, nego je puna boli i tuge pratila i sina na groblje. Ovaj nas događaj tjera da i sami razmislimo dublje i intenzivnije o životu i o odnosima koje uspostavljamo s drugima, kao i svome poslanju prema njima. Jer i u naše vrijeme toliko je oko nas ljudi dotaknutih tugom i pogođenih osobnim tragedijama života.

I premda smo o mnogim od tih događaja obaviješteni putem mediji, no ne bih rekao da nas previše osobno dotiču, to jest da u nama izazivaju previše sućuti. Najčešće primimo to na znanje kao informaciju, ali ne i dostatan poticaj na sućut. Uglavnom imamo i svoga posla previše, a i problema, pa se nemamo kad baviti tuđima. Tako da i kad nam neka vijest izazove sućut, ipak ostajemo daleko od konkretnog djelovanja, te vijest pohranimo u daleko sjećanje i podsvijest, a sami neprimjetno padnemo u bešćutnost. A onaj kojem je trebala pomoć i naša sućutna prisutnost, ostao je daleko. Svoje osjećaje ili ne znamo pokazati ili nemamo vremena konkretizirati, tako da se pored nas dogodi toliko nemilih situacija u kojima je bilo poželjno reagirati, ali naša ruka nije bila dovoljno ispružena ili pak duga da dopre do drugoga.

Tako, polazeći od samih sebe, možemo uočiti da živimo u svijetu velikog individualizma i sebičnosti čije smo žrtve i sami. To nas tjera da se bavimo samim sobom, svojim poslom i obvezama do te mjere da smo umorni od svoga života i bez problema bešćutno prolazimo pored tuđih nevolja i žalosti zaboravljajući utješiti ožalošćene. Društvo doista postaje bešćutno u trenutku kad gubimo osjećaj jedni za druge, a napose za one potrebne. Osim toga postoji i drugi problem u istoj ovoj situaciji. Često, pa i kad imamo dobru volju, živimo duhom tako siromašno da smo zbog vlastite duhovne oskudice nemoćni priuštiti drugima utjehu ili im uliti snagu da nadvladaju situaciju koja ih je zadesila.

Isus, pak, kako nam svjedoči Evanđelist, ne prolazi bešćutno pored tuđe nevolje i žalosti. Kad je vidio u kolikoj je tuzi majka udovica za svojim sinom, on se nad njom sažalio. A osim što je pokazao svoju sućut, imao je i božansku snagu utješiti ovu ženu uskrisujući joj sina i vraćajući joj ga živa. Ovim činom Gospodin pokazuje da je moćan vratiti nas jedne drugima, onda kad se udaljimo jedni od drugih, bilo zbog životnih okolnosti, bilo da svjesno vlastitim lošim izborima postanemo mrtvi jedni za druge.

Valja nam se prisjetiti, i ne smijemo to previđati, da smo često mrtvi jedni za druge i kad smo živi. Koliko je samo takvih situacija u kojima roditelji i djeca ne znaju jedni za druge i ne žive jedni za druge? Za kolike smo ljude kao mrtvaci i živimo kao tuđinci i nepoznanice živeći tek jedni pored drugih, a ne jedni za druge? Koliko je samo situacija u kojima jedni drugima donosimo žalost i tugu, umjesto da se obdarujemo radošću? Koliko je tek situacija u kojima i uz najbolju volju ne znamo kako obrisati tuđe suze i vratiti osmijeh na lice?

Ovim događajem i Gospodinovim zahvatom vidimo da nas želi vratiti žive jedne drugima, kao što je vratio umrlog mladića živa njegovoj majci. Gospodin hoće da nadiđemo bešćutnost i da živimo intenzivno zajedništvo jedni s drugima, a to zajedništvo može biti samo po njemu koji nam podaruje stvarni život u duši, stvarni osjećaj za tuđu muku i nevolju, stvarnu sućut za one koji su potrebni naše sućuti i utjehe. Stvarni život možemo primiti samo od Isusa, koji nas i ovim događajem upozorava na opasnost bešćutnosti koja nas zahvaća, te nas uči sućuti i smilovanju nad tuđim potrebama. Samo kad nas Isus dotakne na duši i tijelu, kao što je dotaknuo mladića iz Naina, možemo imati život u sebi i možemo biti dar života za druge. Svaki drugi pokušaj sućuti bio bi nedostatan ako bismo kao duhovni mrtvaci htjeli drugima pružati utjehu i sućut ljudima oko sebe u životnim nevoljama. A po snazi koju primamo od Krista Gospodina nama je povjereno i poslanje u svijetu bešćutnosti. Kamo sreće kad bi po našem sućutnom djelovanju ljudi mogli zaključiti da ih je pohodio sam Bog.

9. nedjelja kroz godinu – C

Sveti Luka nam na zanimljiv i potresan način opisuje kako je Gospodin Isus iscijelio slugu rimskog satnika u Kafarnaumu. Satnik, naime, želeći učiniti sve što može za bolesnoga slugu koji je bio na umoru, čuvši za Isusa šalje mu poruku da dođe ozdraviti ga. Iz Lukina opisa razabiremo satnikov stav pun poštovanja prema Gospodinu Isusu. Satnik sebe smatra toliko nedostojnim ove usluge da ne ide osobno, nego moli židovske starješine da u njegovo ime prenesu Gospodinu zamolbu. Kasnije, kad Gospodin krene prema njegovoj kući, poslati će prijatelje s drugom porukom, koji će potvrditi osjećaj nedostojnosti pred Gospodinom koji je izvirao iz spoznaje o uzvišenosti i moći onoga komu je on uputio svoju zamolbu. Dužnici smo poniznosti ovog čovjeka za riječi koje izgovaramo na svakom euharistijskom slavlju:  Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.

No iz opisa razabiremo da ovaj čovjek nije imao samo poštovanje za Gospodina Isusa, nego i za vjeru židovskoga naroda, kao i osjećaj za konkretne potrebe i vrijednost svakog čovjeka, što u konačnici ide zajedno. Kao čovjek na položaju mogao je se prema slugama odnositi bahato, a on pokazuje ljubav i skrbi za svoje podređene. Isto tako mogao se prema židovskom narodu odnositi prijezirno kao s barbarima, zaštićen ulogom koju je imao i visinom svoga položaja, a on je, kako posvjedočiše Isusu židovski starješine, ‘volio židovski narod i sinagogu im je izgradio’ u Kafarnaumu. Možemo pretpostaviti da ga je privukla židovska vjera u jednoga Boga i poštivanje Božjeg ćudorednog zakona, za razliku od nakaradnog poganskog mnogoboštva i još izopačenijeg nećudorednog života. Vjerojatno je bio zadivljen njihovom postojanošću i upornošću da se odupru svim izazovima onog izopačenoga svijeta čuvajući ono najsvetije što imaju, a to je zajedništvo vjere sa živim Bogom.

Taj iskreni čovjek je imao osjećaj za stvarne, neponovljive i neopozive vrijednosti ljudskog roda i razuma. Zato ni ljudima oko sebe ni vjeri židovskoga naroda nije pristupao površno i nezainteresirano. Imao je dovoljno poštenja i snagu razuma da sebi prizna kako židovski narod po vjeri u Boga koji se objavio ima neizreciv pristup istini i dobru, pravednosti i krjeposti. Nije mogao ne uočiti da Božji zakon dan po Mojsiju štiti i jamči univerzalne ljudske vrijednosti, te je kao razborit čovjek otkrivao neopisivu vrijednost vjere Božjeg naroda u Boga živoga, što nije imao nijedan narod na zemlji. Nije se zatvarao u svoja ljudska bezlična mišljenja tražeći izgovore da ne prizna nešto što je razumu bilo tako očito, jer je bilo dovoljno usporediti vrijednosti poganskoga svijeta i vrijednosti vjere u Boga, pa da sve bude jasno u trenu. Nije polagao pravo na nevjeru, niti se dao zavesti mišljenjima onih koji su vjeru u Boga držali besmislenom za rimskog odličnika poput njega, nego je razmišljao na autentičan način o životu uvjeren u ispravnost Bogom objavljenih istina. Bilo mu je očito da je samo  jedan Bog, stvoritelj i održavatelj svemira, gospodar života i smrti, Bog ljubitelj čovjeka koji je ljudima objavio svoju svetu volju i istine, zakone i odredbe.

I dok razmišljamo o liku takvog čovjeka, ne možemo se iščuditi proturječju i besmislenoj situaciji u kojoj se nalazimo mi danas. Dok ovaj satnik prepoznaje vrijednosti vjere Božjeg naroda do mjere da za nj svjedoče kako voli židovski naroda i da se zauzima izgraditi sinagogu, ne možemo nego sa žalošću ustvrditi da mi danas u javnosti i na vlasti imamo takve ljude za koje ne možemo reći niti da vole niti da barem poštuje svoj narod i njegovu vjeru. Imamo zaraženo javno mnijenje i slijepe vođe kojima je prvotni cilj omalovažiti vjeru u Boga i ozloglasiti Crkvu koja je propovijeda, te time narušiti duhovne i ćudoredne vrijednosti koje jedine mogu biti okosnica budućnosti naroda. Stječe se dojam da mnogima u našem društvu smeta zdrav duh naroda, pa bi htjeli pod svaku cijenu sustavno ga zatrovati izopačenim idejama, potičući beskrupulozno na nastrane i nećudoredne čine. I dok se satnik nije smatrao dostojnim da Gospodin uđe u njegov dom, u našem je društvu mnoštvo onih koji Gospodina i njegov sveti nauk ne smatraju dostojnim da nas poučava i izgrađuje na putu cjelovite čovječnosti koje nema bez vjere u Boga živoga.

I naposljetku, ovaj čovjek vjerom u Isusa doseže vrhunce uzvišenog stava pred Bogom. A Gospodin Isus, zadivljen njegovom vjerom, hvali ga više nego svoje sunarodnjake koji su bili vjernički narod. S druge pak strane našim vođama kao da je prihvatljivija svaka izopačena ideja i stav, svaka grešnost i nastranost, nego uzvišeni nauk Krista Gospodina. I moglo bi se još i razumjeti da ga oni ne prihvaćaju, ali da im postaje glavni interes i cilj odvojiti one koji vjeruju u Krista od te iste vjere i od njegovih vrijednosti, to je doista nerazumljivo i nerazumno. Još bi se dalo i prihvatiti da odbacuju Kristovu riječ i unaprijed za sebe i svoje obitelji prihvaćaju svaku nastranosti, ali da sustavno žele opoganiti svoje sunarodnjake gušeći u njima vjeru, a ne pitajući se koje su joj posljedice za konkretne ljude među kojima će se proširiti kao smrtonosna duhovna zaraza, postaje doista bezočni čin najvećeg bezboštva.

Srećom, nama koji se okupljamo oko Krista Gospodina mnogo je mjerodavniji njegov sud o životu i ljudima, nego onih koji u Boga ne vjeruju, jer ne mogu znati niti tko je čovjek.  Zato nastojmo slijediti primjer rimskog satnika u čovjekoljublju koje je pokazao i u vjeri kojom je bio prožet. Držimo se Kristove snažne riječi i njegova svetog nauka, jer je ona jedina kadra podariti nam zdrave odnose u društvu koji počivaju na jasnoći duhovnog i ćudorednog života. Vjerujmo u Boga živoga koji nam se objavio u Kristu Gospodinu, pa ćemo tako dati najbolji doprinos budućnosti svoga naroda. Primajmo Krista Gospodina pod krov svoje duše, pa ćemo biti bogatstvo ljudima s kojima živimo donoseći im vječne vrijednosti za koje se i od kojih se jedino isplati živjeti ovdje na zemlji, dok ne prispijemo u život vječni gdje ćemo ih posjedovati u punini.

Tijelovo – 2013.

U četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva, Crkva slavi svetkovinu Tijela i Krvi Gospodinove. Dok nas je svetkovina Presvetoga Trojstva poticala da razmišljamo o Bogu kakav je u sebi, u svojoj božanskoj biti, u zajedništvu i ljubavi presvete Trojice, ovom svetkovinom smo pozvani razmišljati o tome kakav je Bog za nas, kako nam pristupa i kako se prema nama ophodi.

A Boga kao duhovno biće najprije doživljavamo na razini duha i o njemu imamu duhovni doživljaj. U svome duhu u kojem se razvijaju misli i nastaju pojmovi imamo i predodžbu Boga koji nas hrani ispravnim mislima i vodi istinitim riječima držeći naš duh u ispravnosti i pripravnosti za Božji dar, a učeći ga da bježi od ispraznosti. Tako je Bog od samih početaka čovjeku predavao svoju riječ za koju je u Svetom pismu rečeno da čovjek ne živi samo od kruha nego i od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih. Božje predanje je krenulo prema vrhuncu kad se utjelovila njegova vječna Riječ, po kojoj je sve stvoreno i u kojoj Bog sve uzdržava. Utjelovljeni Božji Sin je među ljudima naviještao Boga živoga, ukazujući na iskonske ljudske potrebe za Bogom. Svojim djelovanjem pomagao je ljudima da otkriju, ali i da zasite, onu stvarnu glad za Bogom i božanskim životom koji je u njima bio posijan zahvaljujući sjemenu riječi koje je u njima pronalazilo plodno tlo Božjim djelovanjem. Koliko je u tome imao uspjeha i pogađao bit ljudskoga života svjedoči i današnje Evanđelje u kojem sveti Luka pokazuje da ga je slijedilo mnoštvo kojem je govorio o kraljevstvu Božjemu i svi oni koji su trebali ozdravljenje. Bog je u njemu govorio ljudskim jezikom koji je svima postao dostupan i razumljiv, jasan i sadržajan, te su svi jasno osjećali da se Bog po njegovoj riječi predao ljudima ne uskraćujući objaviti nijedno otajstvo svoga života. Jasnije nego ikada prije i nego će ikad poslije Božja riječ je odjekivala s usana utjelovljene Božje Riječi učeći ljude na nedvosmislen način božanskom životu.

Ali ipak nije u samom u utjelovljenju nije bio vrhunac njegova predanja, niti je bio konac Božjeg darivanja, jer se dolazak Božjeg Sina ne može poistovjetiti s time da je ljude samo poučio ispravnom načinu života, da ih je nahranio istinom Božje riječi govoreći nam našim ljudskim jezikom. Bog je napravio i korak dalje kad nam je ostavo i svoje tijelo po kojem je postao nama jednak i kojim se služio kako bi nas poučavao na spomenuti način i kako bi nas iskupio predanjem na križu. Ostavio nam je svoje Tijelo posvećeno prisutnošću Boga živoga. Tako njegovo presveto Tijelo nije bilo samo u funkciji propovijedanja, nego je sav govor i istine i sav navještaj ljubavi okrunilo predajući se za nas ljude kao stvarna žrtva pomirnica kojom smo otkupljeni i kao najveći Božji dar. Tako je njegovo predanje za nas postalo cjelovito, ne samo u riječima, nego cijelim bićem. Postao je potpuno solidaran s nama, vršeći čin predanja koji nam je trebao biti primjer, a ne samo smjernica na putu.

Ovakav tijek njegova predanja za nas jezgrovito je i vjerno, opisujući tijek euharistijskog slavlja, prenio i sveti Pavao u Poslanici Korinćanima. Sveti nas Apostol podsjeća kako je Gospodin Isus na posljednjoj večeri dvaput rekao, dajući svojim učenicima kruh i vinu: Ovo činite meni na spomen. Dajući nam sebe i tvrdeći da to što čini je za nas, Gospodin nas je, ponavljajući dvaput da činimo njemu na spomen, obvezao nalogom dvostrukog sadržaja. Kao prvo, obvezao nas je da njegovo predanje postojano slavimo i da navješćujemo njegovu smrt i uskrsnuće dok on ne dođe. Kao drugo pozvani smo i sami činiti geste predanja kao što ih je on učinio, te mu se tako snagom euharistijske prisutnosti do kraja suobličiti i u konkretnom djelovanju. Na to nas potiče on sam kad nam kao i apostolima prilikom umnažanja kruha veli: Podajte im vi jesti!

Stoga ovo za nas znači da smo pozvani nahraniti se Bogom, te druge hraniti Bogom, jer samo tako izvršavamo Gospodinov nalog idući i sami putem predanja. U ovoj pustinji života čovjek je doista gladan dok se ne nahrani Bogom. A kad sam kuša slast božanskog života, onda treba i drugima dati da jedu, da kušaju kako je Bog sladak ljudskom nepcu. No u tom procesu u kojem smo pozvani mi dati drugima da jedu, to jest u kojem smo pozvani mi činiti što je Gospodin činio, neophodno je imati ruke i biće čisto od zla i grijeha, jer ljudi iz naše nedostojne ruke primaju Tijelo Kristovo, jer ljudi, dok mi činimo što je Krist činio, blaguju i naše biće koje se predaje za spasenje svijeta. Sve ostalo bi bilo nedostojno Boga i štetno našem vječnom spasenju. Tijelo Sina Božjega koje primamo obvezuje nas da čuvamo svoja tijela kako bismo ga mogli u čistoći primiti, ali isto tako da budemo čisti kako bismo ga u čistoći mogli dati drugima po svome tijelu, jer on dolazi drugima samo po onome što mi sami činimo svojim bićem.

Poput Pavla i prve kršćanske zajednice propovijedajmo i mi ovo veliko čudo Gospodinova predanja za čovječanstvo. Slavimo ga u crkvi časteći presveti sakrament njegova Tijela i Krvi njemu na spomen. Živimo od njega blagujući ga kako nam je sam zapovjedio, da bismo ga mogli i umnažati na blagoslov i na spasenje onima koji iskreno traže Boga. Neka nama euharistijski Gospodin bude središte života, pa ćemo uvijek imati dovoljno jela i pića kojim nahraniti, te dovoljno ljubavi i predanja kojim obdariti drugoga. Budimo predani Bogu kao što je on bio predan za nas, pa će cijelo naše biće postati blagoslovljeno i posvećeno njegovom prisutnošću, i umnoženo, poput njegova, kako bi nasitilo sve one koji od Boga žele živjeti.

Svetkovina presvetoga Trojstva – C

U povijesti čovječanstva mnoge su istine, tajne i izumi otkriveni zahvaljujući ljudskoj upornosti i želji za spoznajom. Mnogo toga što se u prvi mah činilo nesavladivim, prevladalo se nakon dobre pripreme i vježbe, a osim toga dobar dio je ovisio i o potrebnim pomagalima bez kojih opet ne bi bilo moguće ostvariti ispravne intuicije i velike ideje. Nešto slično možemo primijeniti i na odnos čovjeka i Boga, jer je Bog najveće otajstvo koje je čovjek želio spoznati. Koliki su samo mislioci uložili snage i energije kako bi bar dijelom odškrinuli to otajstvo, kako bi ga barem malo osvijetlili, kako bi mu se približili, a opet uvijek su mu ostajali jednako daleko, nikad do kraja zadovoljni zaključcima svojih istraživanja ni prijeđenim putem. Pa i kad su imali veliku želju, nikad nisu ostvarivali željeno jer, ili nisu bili dovoljno pripremljeni ili nisu posjedovali prikladna pomagala da ipak dođu do spoznaje Boga i do većeg zajedništva s njime.

I sam željan da se ostvari neponovljivo i neopozivo zajedništvo, Bog je ljudima htio pomoći. On je bio taj koji je u njima trajno poticao, i potiče, želju da ga traže, te ih je upućivao kako trebaju kreposno živjeti da bi ga mogli spoznati, što im je bila istinska priprava i vježba za susret s njime. A potom im je on sam priskrbio i potrebna pomagala da mogu ući u otajstvo njegova života i ostvariti željeno i dužno zajedništvo. Upravo u tom duhu možemo shvatiti riječi Gospodina Isusa koje smo čitali u današnjem evanđeoskom odlomku. Obećavajući svojim učenicima da će im dati Duha Svetoga koji će ih uvesti u svu istinu, Gospodin Isus aludira na istinu o Bogu koju im je objavio, to jest na potpuno zajedništvo s Bogom koje se ostvaruje zajedništvom i ljubavlju Duha Svetoga. Doista, središte i bit prave istine je istina o Bogu koji ljude obdaruje istinom. Priopćenje te istine nužno ih onda uvodi u unutarbožanske odnose, jer je Bog onaj koji posjeduje i koji komunicira ljudima svu istinu, istu onu koju nosi u svojoj biti.

Zanimljiv je bio način na koji je Bog saopćio nama ljudima svoju božansku bit i unutarbožanski život. Bog nas je najprije pozvao na život vjere, što je bio sveobuhvatni Božji plan za čovjeka. Čovjek je od trenutka stvaranja bio pozvan po vjeri ostvariti zajedništvo s Bogom, što znamo da je prvi čovjek odbio. Kasnije je Bog izravno pozvao Abrahama čija je zasluga bila da je ostvario ono što je Bog bio predvidio za svakog čovjeka. Ali i nakon što je čovjek bio odbio zajedništvo s Bogom, uslijed čega je bio kažnjen, Bog mu je otvorio vrata nade i pozvao ga da iščekuje spasitelja. Tako ga je obdario drugom velikom krepošću koja je trebala postati značajna sastavnica njegova života. A kad je došao Spasitelj, naš Gospodin Isus, on je svojim apostolima dao Duha Svetoga kako bi po njemu primili ljubav Božju.

Tako nas je Bog u svom povijesno-spasenjskom približavanju nama obilježio trostrukom krepošću: vjerom, nadom i ljubavlju. Dajući nam ove tri kreposti utisnuo je u nas pečat onoga što je on za nas, ali i onoga što je on u sebi: Otac, Sin i Duh Sveti. Kad je objavio ljudima svoju jedincatost, svoju božansku opstojnost i neponovljivu uzvišenost kao Oca svega stvorenja, dao im je dar vjere, jer ga je bilo nemoguće drukčije spoznati. Upravo taj dar je obilježio kao vjernike i nas koji mu vjerujemo i koji vjerujemo u njega i njegovo ime. Kad je potom ljudima obećao spasitelja i uzdizao im srce da čekaju Božjeg Pomazanika, onda ih je ispunio nadom u njegovo spasenje koje je izvršio Sin, druga božanska osoba. A on, Krist, naša nada, dodatno je potom potakao one koji vjeruju da se nadaju i potpunom ispunjenju Božjih obećanja na zemlji, kao i onoj konačnoj punini u nebu. Zato im je govorio o Duhu Svetome tješitelju i branitelju koji uvodi u svu istinu, koji uzima od njegova i daje njima, to jest uzima od Božje punine i njome ih obdaruje. A kad je potom došao Duh Sveti koji je apostole uveo u puninu istine, razlio je ujedno u njihova srca ljubav Božju, kako veli i sveti Pavao: Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Tako se objavila i treća božanska osoba, Duh Sveti, ljubav između Oca i Sina.

Ovo što se dogodilo u povijesti spasenja dogodilo se i poradi nas i za nas. I mi smo postali dionici tog trostrukog Božjeg dara kao oni koji vjeruju, koji se nadaju i koji ljube. Sukladno svemu rečenom, svu istinu ne može upoznati onaj tko ne pozna božansku Trojicu i tko od njih ne prima po ovim trima krepostima komunikaciju božanske istine i zajedništva, jer se sam Bog objavio kao Bog Trojstvo. A kako Boga Trojstvo može upoznati samo onaj tko vjeruje, nada se i ljubi, to znači da se Boga ne može spoznati i da se s njim ne može ostvariti zajedništvo bez ove tri bogoslovne kreposti.

Zato i u našem vjerničkom postojanju ove tri kreposti odražavaju prisutnost Trojstva i njegovu božansku skrb za nas, jer nam daje snagu i smisao života, dok ne prispijemo u puninu ljubavi Božje, u život vječni, gdje će ostati i u nama samo ono što postoji u Bogu, a to je ljubav. Na našem životnom putu vjera i nada nam služe kao neophodna sredstva Božje pomoći da ga upoznamo i s njime ostvarimo zajedništvo ljubavi već za ovoga života. Osim toga služe nam i da se lišimo svega što nije ljubav, kako bismo mogli potpuno Bogu sličiti, preobraženi ljubavlju do posljednjeg atoma svoga bića. Ove nam kreposti koriste da se mi ograničeni ljudi divimo Božjoj dobroti kojom je nas, nedužna i vremenita bića, odlučio primiti u vječno zajedništvo svoje ljubavi kojom se ljube oni, presveta Trojica, Otac, Sin i Duh Sveti. Prihvatimo stoga ove tri kreposti kao ključ iz ruke Božje koji nam je dan da Boga do kraja i ispravno upoznamo, te da s njime već sada ostvarimo zajedništvo ljubavi koje će on posvetiti i okruniti životom vječnim u kojem ćemo ga u ljubavi hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.

Duhovi  – C

Danas se u našem društvu raspravlja često, javno i privatno, o takozvanom dužničkom ropstvu. Radi se o ropstvu koje nastaje uzimanjem kredita, koje potom dužnici ne uspijevaju isplatiti, tako da ostaju trajni dužnici takvog stanja, trajno s omčom oko vrata koja prijeti da će se jednom toliko stegnuti i dužnika usmrtiti. U stanju takvog ropstva nalaze se kako pojedinci, tako i cijele države koje su se također  zadužile, a nemaju dostatnu gospodarsku moć da bi izišle iz krize, vratile dugove i nastavile se slobodno i nesmetano razvijati. Biti u dugu prema nekome nikada nije ugodno, a najmanje u takvoj situaciji koja postaje pravo ropstvo iz kojega se teško izvući. Upravo jer je takvo dužničko ropstvo pogubno i nesnosno, jasno je zašto nitko ne voli biti nekome dužnikom, a isto tako koliko se veseli u trenutku kad uspije otplatiti svoj dug. Takva ropstava su plod ljudskih nezdravih odnosa, plod ljudske potrebe da svatko traži svoju materijalnu korist, da pomaže drugome uvjetno, to jest štiteći prije svega vlastiti interes.

Međutim, ima dugova koji nemaju tako negativan predznak, premda uvijek i trajno ostajemo dužnici i glede takvog duga. Takav je dug na primjer onaj prema roditeljima, ocu i majci, koji su nam omogućili život, kojima trajno trebamo biti zahvalni za dar života koji smo primili. Pa i onda kad pojedinci i skupine pokušavaju omalovažiti vrijednost takvog duga želeći diskreditirati obitelj, mi znamo da ostajemo potpuni dužnici njima, jer od njih primismo vlastito postojanje u svijetu. Svaki pokušaj da se izbjegne takvo ‘dužničko ropstvo’ koje od nas iziskuje najprije i ponajviše zahvalnost za ono što smo mi sami dobili, doista je neprimjeren i gnusan. Tim više možemo razumjeti referendumsku inicijativu koja se ovih dana događa u našem društvu, koja je u biti jedan od načina izražavanja zahvalnosti onima od kojih je svaki čovjek bez iznimke primio taj temeljni dar na kojem može kasnije graditi sve ostalo.

No dok odnos prema roditeljima pretpostavlja da uz zahvalnost uzvratimo, kad to bude potrebno, i za skrb koju su nam iskazali, postoji jedan drugi kontekst ‘dužničkoga ropstva’ gdje smo sve primili besplatno, a da s naše strane biti dužnik ne pretpostavlja ništa nego zahvalnost.  Ovakvo ‘dužničko ropstvo’ je sinovska zahvalnost koju dugujemo Bogu za ono što je on učinio za nas. U tom duhu reče sveti Pavao u Poslanici Rimljanima da smo dužnici, ali ne tijelu da po tijelu živimo. Mi smo u stvari dužnici Duhu koji nam je dan da oživi naša smrtna tjelesa, kako bismo po Duhu živjeli. Dužnici smo Bogu koji nam je dao život i koji nas je otkupio, ali naše duhovno ‘dužničko ropstvo’ nije kao ropstvo ovoga svijeta. Stoga će Apostol i pojasniti da nismo primili Duha robovanja, nego Duha posinstva, koji nas uči klicati ono ‘Abba! Oče!’, koji je susvjedok s našim duhom da smo djeca Božja, što znači da imamo trajni dug prema Bogu, ali ne dug propasti, nego spasenja, ali ne ropski dug, nego dug slobode. U ovom smislu i Gospodin Isus u Evanđelju govori svojim apostolima o ‘dugu’ ljubavi koji imaju prema njemu kad veli: Ako me ljubite, zapovjedi ćete moje čuvati. Ili pak: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ.

S druge pak strane je sasvim očito da Bog ništa od nas zauzvrat ne očekuje. Ne očekuje da mu budemo robovi, da zahvalnost prema njemu doživljavamo kao dužničko ropstvo, nego prije svega kao dužničku slobodu. Jedino što je Bog htio je da budemo slobodni i da živimo kao njegova djece sebi na korist, to jest spasenja. Zato je Isus i rekao svojim apostolima da očekuje ljubav kao znak zahvalnosti s njihove strane. Zamolio ih je da slušaju njegove riječi i zapovijedi, jer će im tako dati svoga Duha kao pravog i trajnog Branitelja. Upravo Branitelj – Duh Sveti postaje im neizmjerni dar i dobro, jer on ih može poučavati o svemu i može dozivati u pamet sav Božji nauk. A onda i sveti Pavao izražavao ovu istinu da smo dužnici Božji, ali ne da bismo Bogu robovali, nego da bismo pred njim bili slobodni, ništa mu ne dugujući osim da živimo po njegovu Duhu. Tako uz prvotni dar života i otkupljenja Bog nam daje i dodatni dar i milost vječnoga spasenja. Apostol će nas poučiti da nam je Bog dao svoga Duha da možemo biti njegova djeca i njegovi baštinici, to jest da nas je obdario Duhom koji nam je podario istinski život u Kristu Isusu i dar da se zajedno s njime proslavimo kao njegovi subaštinici.

Apostoli su na dan Pedesetnice shvatili ovu veliku istinu. A u trenutku kad su primili dar Duha osjetili su potrebu i poticaj svime prenijeti svoje iskustvo. Osjetili su se dužnicima Duha Svetoga koji im je podario slobodu djece Božje, pa su tu istu slobodu navijestili najprije svim stanovnicima Jeruzalema, a potom i cijelome svijetu. S toliko žara su govorilo o ovome svetom dugu pred Bogom, želeći svakom čovjeku posvijestiti istinu o posinstvu i slobodi, istinu daru milosti. No darom Duha Svetoga apostoli nisi postali samo Božji dužnici, nego su postali i dužnici cijeloga čovječanstva. Samo su oni, svjedočeći potom cjelovitu istinu o Bogu, mogli svijetu navijestiti istinu i uvesti ih u svu istinu u koju je njih uveo Duh Sveti. Samo po njihovu svjedočanstvu svijet je mogao otkriti Božju prisutnost u svijetu i samo po njima Božje djelo je moglo postati dostupno čovjeku i čovječanstvu.

Upravo ovaj dar i ovu zadaću prenijeli su Crkvi i svakom vjerniku. Apostoli su nas zadužili da budemo dužnici Duha Svetoga, a ne dužnici na ljudski način. To znači da nas poučiše da budemo dužnici slobode kojom nas je Bog oslobodio od grijeha, kako bismo živjeli u pravoj slobodi djece Božje. Nama je vratiti dug Bogu od kojeg smo primili kredit slobode, a koji od nas ne traži i ne očekuje ništa, nego samo da živimo kao slobodna djeca Božja, naviještajući svakom čovjeku ljepotu života Božjega koji smo primili. Neka Duh Sveti, koji je osnažio apostole na dan Pedesetnice za takvo svjedočenje, osnaži i nas da budemo širitelji dara slobode kojim nas je Bog obdario. Nastojmo ispuniti svoj dug prema njemu oslobađajući ljude ropstva ovoga svijeta, a pozivajući ih da budu vjerni Božji dužnici, zahvalni Bogu za dar slobode koji smo primili po Duhu, kako bismo po tom istom Duhu doživjeli vječnu proslavu u nebesima.

7. uskrsna nedjelja – C

Današnji nam evanđeoski tekst iz pera svetog Ivana prenosi dio Isusove molitve za svoje učenike na posljednjoj večeri. Iz Gospodinovih riječi se razaznaje da on naviješta Božju ljubav i spasenje koje se proteže kao lanac zajedništva iz Božje vječnosti do svakog pojedinog čovjeka u vremenu i prostoru. Gospodin najprije govori o svom vječnom odnosu s Ocem želeći da to zajedništvo postane izvor i uzor i onog zajedništva s ljudima. Gospodin je oduvijek jedno s Ocem, on je oduvijek u Ocu u savršenom zajedništvu u ljubavi koju želi prenijeti i učenicima, kako bi i oni shvatili da ih Bog savršeno ljubi, te da se onda i oni trebaju ljubiti međusobno. Gospodin Isus je oduvijek u slavi Očevoj, te istu slavu želi podariti i onima koji vjeruju u njega. Gospodin oduvijek savršeno spoznaje Oca, te hoće da ga i oni savršeno upoznaju.

No kako bi se mogao dogoditi ovaj izlazak savršene ljubavi iz Boga, morao je doći na svijet Božji Sin, naš Gospodin Isus, kao najjasnija i najčvršća spona ljubavi između Boga i ljudi. Zato je se on svom snagom trudio pokazati da ga je poslao Otac, kako bi ljudi mogli uzvjerovati u Boga živoga koji je došao među ljude da ih pozove na ljubav i spasenje. U ovom lancu ljubavi i zajedništva koji iz vječnosti dolazi u vrijeme, koji iz neba silazi do zemlje, Gospodin Isus je neponovljiva spona zajedništva koja nam omogućuje da se ‘zakačimo’ na vječnu i potpunu ljubav Božju kojom se i sami uzdižemo u vječnost. Uzvraćajući vjerom na Božju ponudu spasenja, apostoli su počeli graditi lanac vjere koji od Boga preko Gospodina Isusa dolazi među ljude. Vjerujući u Krista Gospodina, svjedoka i primjer savršene ljubavi Božje, dopustili su da Bog učvrsti spone spasenja s ljudima, spone koje su po Gospodinu Isusu postale konačne i neopozive.

Iz svega što Gospodin reče, mi zaključujemo da biti kršćanin znači biti s Bogom savršeno jedno, ali to neponovljivo zajedništvo ne ostvarujemo kao pojedinci i privatnici, nego kao zajednica vjernika okupljena oko njega uskrsloga. Osim toga valja biti svjestan i činjenice da između nas i Gospodina ima cijeli niz vjere, crkveni lanac sastavljen od svjedoka njegova uskrsnuća i navjestitelja njegove riječi i djela spasenja. Između Gospodina i svakoga od nas postoji niz vjerodostojnih svjedoka vjere, to jest zajednica vjere – Crkva koja je primila Božju objavu i navijestila je svijetu. Ovaj niz ili lanac vjere je započeo upravo s apostolima, te stoga Gospodin Isus na poseban način ističe njihovu ulogu kad moli za njih, jer su oni bili izravni svjedoci i očevici. Potom dolaze svi oni koji su povjerovali i koji će povjerovati na njihovu riječ.

Gospodnja riječ i apostolsko svjedočanstvo su nam dragocjeni u vremenima kad se o vjeri govori kao o privatnom odnosu s Bogom, pri čemu zanemaruju čak osobu i djelo Gospodina Isusa, kao da svaki čovjek može s Bogom komunicirati prema vlastitom nahođenju, kao da bi svatko bio za to osposobljen i moćan. Ali se ne osporava samo njega, nego se još više osporavao ovaj lanac ljudskoga svjedočanstva u svetoj Crkvi, koji neprekinutošću jamči da su izvori kršćanskoga života u Bogu. Ali isto tako nam poručuje da bi osporavanje ljudske karike u tom lancu onemogućilo vjerodostojno kolanje Božjeg života među ljudima. Zato je svaki od nas u tom lancu dragocjena karika, te smo pozvani čuvati neprekinuti niz vjere tog lanca. Jer nitko od nas nije primio samostalnu ni cjelovitu objavu Božju sam za se, nego nam ju je podario Gospodin Isus po onima koji su bili svjedoci njegova uskrsnuća i na čiju smo riječ povjerovali. Zato Gospodin očekuje od nas danas da u lancu vjere koji nas spaja sa živim Bogom ne prepoznajemo samo njega, uskrslog Gospodina,  nego da postanemo svjesni zajednice – Crkve u kojoj smo primili vjeru i snagu njegove prisutnosti, ali isto tako i dar zajedništva s Ocem.

Budimo stoga i mi kao vjernici vjerodostojne spone Božje ljubavi, jer Bog nije htio bez nas graditi ovaj niz vjere. Naprotiv, htio je da Crkva bude božanska i ljudska stvarnost, jer i mi ljudi njegovom snagom trebamo prepoznati ono autentično ljudsko u nama dopuštajući da bude prožeto božanskim, kako bismo po tome stupili u potpuno zajedništvo s Ocem. Upravo jer je Crkva ljudska i božanska, prava spona zajedništva je njezin utemeljitelj, Bogočovjek, Gospodin Isus, koji je uskrsnućem uzdigao i pokazao ljudsku narav kao neraskidivo vezanu s Bogom. Time nam je posvjedočio što nam je činiti kako bismo i sami postali neraskidiva spona ljubavi između Boga i ljudi.

Ne dopustimo da se ovaj Božji lanac ljubavi prema ljudima prekine zbog nas, nego kao članovi Crkve prihvatimo ovaj dar i ovu odgovornost prema čovječanstvu. Jer nas je doista uskrsli Krist Gospodin obdario darom potpunog zajedništva s Bogom omogućivši nam da u svoj ograničeni život primimo onaj cijeli božanski i neizrecivi. To je za nas koji smo povjerovali Kristu Gospodinu ujedno i odgovornost, jer smo dužni prenijeti Božji dar svakom stvorenju. I što je čvršća naša vjera, to je snažniji lanac zajedništva Božje ljubavi, jer smo mi kao karike u tom lancu osnaženi božanskim životom. U tom duhu neka svjedočanstvo našega života postaje jamstvo i spona onima koji će primiti svetu apostolsku vjeru na našu riječ, na naš primjer i na našu ljubav.

6. uskrsna nedjelja – C

Opraštajući se od svojih učenika, te ostavljajući im svoju oporuku, Gospodin Isus im između ostaloga daruje svoj mir, kao jedan od najdragocjenih darova. Gospodin je na posljednjoj večeri osjetio njihovu uznemirenost, nemir srca koji je u njima nastao kad su čuli da ih napušta, to jest da se vraća Ocu od kojeg je došao u svijet izvršiti djelo spasenja. Svjestan iznimne potrebe i vrijednosti mira za svakog čovjeka, jer je mir jedna od nasušnih potreba ljudskoga života, Gospodin im jasno veli: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. A apostoli su bili uznemireni kad im je Gospodin najavio kako će ih lišiti svoje božanske prisutnosti, budući da su vrlo jasno osjećali kako im je Krist Gospodin značajni čimbenik mira u životu. S njim su bili tako sigurni i spokojni, a i sadržaje koje im je on navijestio i Duha kojeg im je on dao nisu mogli pronaći drugdje.

A mir i spokoj koji su uživali apostoli s Gospodinom, i nama bi bio nasušna potreba, jer smo i mi danas kušani i pritisnuti različitim nemirima. Mir je doista stanje kojem teži ljudski život, koji se na zemlji nalazi u različitim okolnostima nemira i nesavršenstva, čime je iznutra tjeran prema konačnom ostvarenju. Stoga možemo reći da je ljudski život zadan potrebom mira, kako u dimenziji osobnog življenja, tako i u društvenim razmjerima. Mir možemo nazvati stanje zadovoljenja najvažnijih, ako ne i svih životnih potreba. Shvaćamo ga i kao plod ljudskih nastojanja koja su urodila ostvarenjem, ali isto tako može nastati kao plod zajedništva s osobama koje su životno stabilne, pune smisla i duha, te na nas prenose svoje darove. Mir je rezultat zajedništva s osobama koje znaju što hoće, što rade i koji je smisao njihova života, pa nam one iznutra ulijevaju povjerenje, sigurnost i stabilnost duha, što možemo nazvati jednom riječju mir duše. Upravo takav mir su osjetili apostoli s Kristom Gospodinom, izvorom i nositeljem pravog mira ljudskom biću. No svaki ostvareni mir nosi u sebi i dozu nemira. Kao da čovjek osjeća da može uvijek bolje i savršenije posjedovati mir, pa ga onda želi nanovo i još bolje doživjeti i imati. Tako svako zadovoljenje ljudskih želja podiže novu želju za daljnjim zadovoljenjem i ostvarenjem. To vrijedi za unutarnji mir, kao i za zadovoljenje svake druge ljudske želje, pa i za onaj sveti mir koji nam daje Gospodin, jer i on nosi dozu svetog nemira.

No ovdje se nameće pitanje zašto je Gospodin onda rekao da on ne daje mir kao što ga daje svijet. Što je pod time mislio? Koja je specifična razlika između njegova mira i onog mira koji čovjek ima u svijetu? Temeljna razlika bi se mogla izreći na sljedeći način: Svijet prvenstveno nudi mir zasićenja svojih zemaljskih potreba, tjelesnih želja i strasti. Istina, zasićujući ih čovjek osjeća stanoviti mir. Ali jer se radi o miru koji ne zadovoljava temeljene ljudske potrebe koje su prije svega duhovne naravi, mir svijeta ostavlja tek privid cjelovitosti, te je kao takav velika varka čovjeku i čovječanstvu. Takav mir, na žalost, ne daje čovjeku onu dužnu stabilnost, nego u njemu potiče neuredne težnje i hlepnje. Takav mir je nezdrav jer čovjeka život ne usmjerava onom stvarnom obzoru života koji mu može podariti željenu ravnotežu.

Zato galopirajući materijalizam i svijet zemaljskih zasićenja ne može čovjeku dati mir i sigurnost, nego, naprotiv, što više povećava materijalnu sigurnost, proizvodi veći duhovni nemir i nesigurnost. U konačnici, kad se bolje istraži tendencija mira ovoga svijeta, onda postaje razvidno kako mir ovoga svijeta, zasićujući čovjeka zemaljskim dobrima, svjesno želi eutanazirati onaj izvorni duhovni mir koji jedino Bog može podariti čovjeku. Dok mir svijeta nastoji ugušiti onu dubinsku težnju za smislom i želju za vječnim životom, dotle nam Gospodin ukazuje da pravoga mira nema bez Boga.

Zato je Kristov mir onaj mir koji vodi zasićenju svih ljudskih potreba – ne samo osjetilnih, prema obrascu ovoga svijeta, nego i onih nadosjetilnih, duhovnih, koje ovaj svijet ne vidi, ne prepoznaje i ne uvažava. Upravo zajedništvo s osobnim živim Bogom je autentična duhovna potrebe koja čovjeku daje i jamči stvarni mir, no svijet, na žalost, to ne uviđa. Pa i onda kad promiče govor o duhovnosti i raznim duhovnim tehnikama i vježbama koje čovjeku vraćaju mir u svijetu stresa i užurbanosti, svijet nikad ne govori o duhovnosti zajedništva s Bogom, nego traži i nudi neke surogate, to jest duhovnost bez Boga, što je česta pojava u današnjem svijetu.

Kristov mir je, pak, mir ljubavi Božje, a ostvaruje se čuvajući riječ Božju, kako nam veli Gospodin u današnjem evanđeoskom odlomku. To je mir koji se u nama ukorjenjuje kad uzvraćamo ljubavlju na Božju ljubav, a događa se potpuno nastanjenjem Boga u duši. Pravi mir je onaj mir Duha Božjega – Branitelja koji nas čuva od lažnoga mira ovoga svijeta. To je mir koji nam je dan kad nam Duh doziva u pamet sve što je on poučavao, kad Duh u nama potiče i štiti božanski život koji nam dolazi od Boga i vodi nas k Bogu. Imajući u vidu koliko je dragocjen ovaj Kristov mir, prihvatimo ga kao najljepši dar Krista uskrsloga i širimo oko sebe u svijetu duhovnog nemira i pustoši.

5. uskrsna nedjelja – C

Osim što današnji evanđeoski tekst govori o proslavi Sina Božjega i o načinu na koji on proslavlja Oca svojom mukom i smrću na križu, ujedno nam govori i o učincima njegova uskrsnuća na apostolski zbor, to jest na njegove učenike koji su s njime blagovali posljednju večeru. Jedan od tih učinaka je prepoznatljivi identitet koji Gospodinovo uskrsnuće utiskuje u duše onih koje je zahvatila njegova uskrsna snaga. Iz Isusovih riječi se pretpostavlja da njegovi pravi učenici trebaju u svijetu biti prepoznatljivi po ljubavi koju gaje jedni za druge: Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.

Gospodinova riječ potvrđuje onu jedinu ispravnu logiku koja i danas treba voditi i nadahnjivati kršćanski život. Kao što je svojstveno učenicima koji pohađaju škole da pokažu svoje znanje, tako priliči i Isusovim učenicima da u svijetu posvjedoče što su primili od Gospodina. Međutim, oni se ne pokazuju u svijetu radi pukog pokazivanja, nego radi svjedočenja dara koji su primili od Gospodina. Stoga biti kršćanin znači osjećati unutarnju potrebu i imati poticaj iznutra pokazati svoj identitet koji mu je utisnut snagom Duha Svetoga. A identitet Isusovih učenika nije umjetan dogovorni odnos, propisan pravilnikom i statutom, nego je obilježen unutarnjom snagom ljubavi, koja je razlivena u njihovim srcima. Zato oni mogu pokazati čiji su učenici, ne potvrdama i uvjerenjima, ne članskim iskaznicama, nego isključivo žarkom bratskom ljubavlju oblikovanom po uzoru na Učiteljevu ljubav. Samo onda kad ljudi vide da je njihova ljubav sebedarna poput Gospodinove, doći će do neupitnoga zaključka kako oni koji se tako ljube, ne mogu nego biti njegovi učenici.

Zato nas ovim Evanđeljem Gospodin poučava kakav bi trebao biti njegov učenik. Učenik, ako je usvojio istinsku krepost, je onaj tko se dao poučiti pokazujući se poučljivim i spremnim s poštovanjem primiti dužnu pouku od učitelja. Učenik, potom, ne ide u školu kako bi njegovo znanje ostalo skriveno, nego da svima pokaže vještine koje je savladao i znanje koje je stekao. Zato su i Gospodinovi učenici pozvani pokazati što su naučili u Gospodinovoj školi, to jest pozvani su biti prepoznatljivi po tome. Oni su, međutim, bili jedini koji nisu išli u školu znanja nego u školu životne mudrosti i školu Božje ljubavi. Gospodin ih je učio životu, te je zato uspostavio s njima prisan obiteljski odnos. Zato ih i zove riječju ‘dječice’. Što ih je više poučavao, to je htio da oni razviju još veći djetinji odnos prema Bogu.

Stoga se njihov identitet kao Isusovih učenika ne očituje u znanju, polaganju ispita i stjecanju diploma, nego u povjerenju i djetinjem odnosu prema Bogu i prema Uskrslome. Jer samo tako se moglo steći najveće znanje, a to je znanje o Kristu raspetome i njegovu slavnome uskrsnuću. Samo tko je dijete pred Bogom, može s povjerenjem primiti povjereni nauk koji vodi u život vječni. Samo tko je dijete može ljubiti bezinteresno kao što je i Gospodin ljubio darujući sama sebe. Samo dijete može biti spontano, to jest na spontan i neposredan način biti ono što jest. Samo kršćanin koji je dijete nije kršćanin na dvostruk način, to jest ne ostavlja u javnosti jednu sliku o sebi, a u biti misli drugo, nego je dosljedan sebi. On ne govori i ne čini nešto da ostavi dobar dojam pred ljudima, nego djelima ljubavi svima daje naslutiti tko je i u koga vjeruje. Zato je kao dijete, jer dijete ne živi dvostrukim životom, a sve što čini, čini u jednostavnosti uvjerenja. Tako i kršćanin sve čini iz uvjerenja, a ne glumeći pred drugima nešto što nije u samome sebi.

Zato i Gospodin od svojih učenika očekuje da ne žive svoju vjeru na usiljen način, nego da jednostavno i spontano provode u život ono što ih je on učio, to jest da se međusobno ljube. A ljubav ne može biti namještena kao kazališna ili kino predstava za javnost, nego je življena stvarnost plodna dobrim djelima. I kao što je logično u svakodnevnici da iz znanja i stručnosti dođemo do zaključka tko je koju školu završio i koliki je stupanj osposobljenosti postigao, isto vrijedi i za kršćane. Kao što bi bilo žalosno da liječnik dokazuje diplomom a ne medicinskom vještinom da je liječnik, tako bi bilo žalosno da kršćanin samo krsnim listom pokazuje i dokazuje svoju vjeru, umjesto da vjerničkim životom i intenzivnom bratskom ljubavlju pokaže tko je i što vjeruje. Bratska ljubav mu u praksi života služi kao iskaznica i diploma koja o njemu najviše govori, a sve drugo su samo prazne riječi. Kao prava djeca i učenici dajmo se poučiti i žarkom bratskom ljubavlju pokažimo svijetu da smo Kristovi učenici!

4. uskrsna nedjelja – C

Gospodinove riječi iz evanđeoskog odlomka koji se danas čita iz Ivanova Evanđelja vrlo su optimistične. Gospodin Isus se predstavlja moćnim pastirom koji svojim glasom i svojom rukom štiti povjerene ovce Božje, tvrdeći da ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke, a isto tako da im daje život vječni: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. No nasuprot takvih Gospodinovih optimističnih najava možemo promatrati stvarnost života Crkve te uočiti da to i nije baš tako. Uvijek je bilo otpada od vjere, a otpadali su oni vjernici koje su Sotona i ostali zli pastiri znali istrgnuti iz ruke Gospodinove. A i danas je također osipanje vjernika iz Crkve učestala pojava. A da ne govorimo koliko je onih čija se vjera ohladila, pa su izgubili vjersku svijest i zanemarili vjerske dužnosti. Ima i onih koji su postali nevjernici ili agnostici, pa čak i protivnici vjere i Crkve, kako privatno tako i u javnosti. Ima također slučajeva da pojedini vjernici prijeđu u neku sektu ili u drugu religiju, odbacujući božanski nauk i poziv na uskrsnuće s Kristom koji su primili, a prianjajući uz one ljudske zavodljive nauke.

S pravom se stoga postavlja pitanje o ovom Gospodnjem optimizmu kojim tvrdi da njegove ovce slušaju njegov glas, kad vidimo da ima ‘ovaca’ koje su prečule što on govori u svetom Evanđelju, dopuštajući da ih zavedu zavodljivi glasovi lažnih pastira, kad ima ‘ovaca’ koje su slušale, pa prestale slušati njegov glas. Nije bespredmetno razmišljati o ovoj temi, jer vidimo da ima članova Božjeg stada koji se daju ugrabiti iz Kristove ruke, a time i iz ruke Očeve, kao da izazivaju Božju svemoć, kao i njegovu ljubav i dobrotu prema čovjeku. No dok s dozom žaljenja valja ustvrditi što ustvrdismo, kako ima onih koji se osipaju iz Božjeg stada, isto tako trebamo se upitati zašto onda Gospodin Isus izgovori spomenute riječi. Nadalje, valja se upitati za koga vrijede i koje značenje one mogu imati za nas.

Kad govori o ovcama koje nitko ne može ugrabiti iz njegove ruke, onda su to oni vjernici koji su osjetili snagu njegova uskrsnuća i čvrsto su povezani s njime snagom njegove presvete krvi. A one ovce koje se daju ugrabiti iz njegove ruke, oni su koji ni izbliza nisu osjetili snagu Uskrsloga, ni njegovu svetu prisutnost. Nisu doživjele ono što je on učinio za čovječanstvo, nisu se dale preobraziti, to jest nisu htjele od jaraca postati ovce, nego su samo neko vrijeme bile pritajene u ovčjoj koži. Bile su to ovce koje su se navezale na vlastito poimanje Boga i vjere, te su dvolično i dvosmisleno pripadale Božjem stadu. No isto tako valja istaknuti kako među njima ima i onih razočaranih ovaca koje su s velikom dozom bezazlenosti, ali time i naivnosti boravile u ovčinjaku Božjemu, te su ih svojim lošim postupcima sablaznili ili pastiri ili druge ovce iz istog ovčinjaka, te se u njima poljuljala vjera u samoga Boga i Onoga koga je on poslao, vrhovnog Pastira Crkve.

Upravo takve različite situacije iz kojih zaključujemo da svi vjernici ne znaju jednako stabilno i čvrsto biti u ruci Božjoj, potiču nas na veću svijest odgovornosti. Kao što je činjenica da smo svi, i pastiri i vjernici, najprije Božje ovce, jedno Božje stado, isto je tako istina da smo svi jedni drugima i pastiri, jer Krist Gospodin nije htio vršiti svoju pastirsku službu bez naše suradnje. On nikome nije dao povoda za otpad od vjere, a ako ima onih koji su otpali, doista svi moramo napraviti ispit savjesti kako smo slušali njegov glas i nismo li doprinijeli njihovu otpadu. Ovo osobito vrijedi za pastire Crkve koji su dobili posebnu zadaću da bdiju nad povjerenim pukom i da ga vode putem koji nam je Gospodin naznačio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Jer neupitna je Gospodinova želja da nas spasi, ali je vrlo upitna naša zauzeta i predana suradnja s njime na djelu našega spasenja i spasenja cijeloga čovječanstva.

Ovo sveto uskrsno vrijeme nam je prigoda da ozbiljno poradimo na tome da najprije mi sami, snagom vjere, budemo čvrsto u Božjoj ruci, to jest u ruci uskrslog Krista. A možemo biti i jesmo u njegovoj ruci onda kad primamo snagu uskrsnuća, shvaćajući i prihvaćajući što je on za nas učinio. U njegovoj smo ruci kad postajemo svjesni da je on naš jedini i pravi pastir, te dok od njega primamo uskrsnu snagu neprijatelj nas ne može ugrabiti iz njegove ruke. Tada postajemo svjesni i vlastitog uskrsnuća na koje smo pozvani, te se, zahvalni za sve što je učinio za nas, još tješnje s njime združujemo. Tada, dok vjerujemo u Krista uskrsloga, koji je upravo u uskrsnuću pokazao da ima nepobjedivu snagu i život, nitko nas ne može ugrabiti iz njegove ruke.

Zato čvrsto vjerujmo u Krista uskrsloga, Božjeg Sina, obećanog pravog Pastira, koji snagom uskrsnuća čuva nas svoje ovce. Budimo čvrsto u njegovoj ruci ne dopuštajući da nas išta istrgne iz njegove ruke. Uranjajmo u otajstvo njegova uskrsnuća i iz njega crpimo spoznaju o skrbi Oca nebeskoga za naše spasenje kako bismo imali hrabrosti svjedočiti je i time drugima biti pravi pastiri navjestitelji radosne vijesti. Kao što Krist Gospodin nije zanemario nas, ni mi ne zanemarujmo drugoga, jer smo odgovorni za njihove duše i za njihovo vječno spasenje. Budimo ponosni na pripadnost Kristu Gospodinu i nastojmo ispuniti svoje poslanje u svijetu. Budimo snažni jer nas njegova ruka podržava, te bez dvoumljenja privodimo ljude u Crkvu – Božji ovčinjak, gdje će i sami moći osjetiti snagu Kristova uskrsnuća i život vječni koji nam je po njemu dan.