25. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti evanđelist Luka nam prenosi vrlo neobičnu Gospodinovu prispodobu. Riječ je, naime, o prispodobi o nepoštenom upravitelju čije je nepoštenje došlo do ušiju njegova gospodara, te ga je gospodar imanja pozvao na odgovornost. A upravitelj, kad se našao leđima pred zidom, umjesto da se pokaje tražeći umilostiviti gospodara, te da bar donekle ispravi pogrešku i podvale koje je činio, on se odlučio na daljnji ‘kreativni’ čin prevare i nepravde. Pozvao je gospodareve dužnike i samovoljom i vlašću koju je još imao, smanjio im je, to jest prepolovio dug. Učinio je to svjestan da će mu oni kasnije iz zahvalnosti pružiti utočište i uzvratiti uslugu koju im je učinio, a na štetu svoga gospodara i protiv svih pravila pravde i poštenja.

Kroz lik nepoštenog upravitelja Gospodin nam skreće pozornost na nešto što je bilo prisutno u svakome društvu, a čemu možemo i sami biti svjedoci u današnje vrijeme. Gospodin nam skreće pozornost na to što su kadri učiniti ljudi, sinovi ovoga svijeta, kako bi sačuvali određenu dobit i povlastice u ovome svijetu, ili pak kako bi lagodno i bezbrižno živjeli. Koliko je samo moćnika tijekom povijesti došlo na vlast u društvu kako bi, čak nepoštenim zakonima, reklo bi se snalažljivo, zaštitilo sebe i svoj zločin ili prljavi interes, pa i onda kad je to otvoreno bilo na štetu naroda. Ili, isto tako, koliko je samo moćnika ovoga svijeta bilo postavljeno na vodeće političke funkcije, kako bi zaštitilo svoje ideološke istomišljenike i promicatelje, prijatelje i rođake od zaslužene kazne i pravde koja bi ih trebala snaći. Koliko samo danas postoji lobija u svijetu koji štite prljave interese pojedinaca, skupina, pa čak i cijelih nacija, umjesto da se otkrije istina i prekine se sa zlom koje se čini. Toliki su moćnici bili poput nepoštenih upravitelja koji su na nepošten način znali steći zaštitu i političko zaleđe ili gospodarski kapital, zanemarujući poštenje i opće dobro, s ciljem da bi oni jednoć mogli živjeti mirno i zaštićeno. Tako je od jednoga zla nastajao cijeli lanac, koji je s vremenom postajao veći i čvršći, te je običnom čovjeku gotovo nemoguće i prekinuti ga.

Moglo bi se povući još mnoštvo paralela i s našim vremenom, ali nema potrebe više, jer je i već rečeno dovoljno kako bismo razumjeli što je Gospodin htio reći svojom prispodobom. Njegova riječ i ovih par navedenih situacija dovoljno je kako bismo si još jednom posvijestili kolika je napast bogatstvo i moć za čovjeka, a pogotovo kad njime ide prekrivati svoje nepoštenje, grijehe i pohlepu. Kad se čovjek dopusti uvući u mrežu zla, onda, kako bi ostvario svoj cilj, vrlo lako zaboravlja i Boga i sve ljudske vrijednosti. Doista, kako bi sačuvao sebe i svoje povlastice, zaboravlja vrlo lako i poštenje i opća načela ljudske savjesti, te ga nije briga kolika će dodatna šteta nastati iz njegovih poteza. Kad jednom krene krivim putem i ne želi se vratiti, to jest obratiti, onda sve dublje upada u grijeh i završi tako da svu svoju pozornost usmjeri na zataškavanje svoga zločina i skrivanje od lica pravde, čime se uvijek proizvode nove i veće nepravde. O tome zorno svjedoči i slučaj našeg budućeg blaženika Miroslava Bulešića, svećenika ubijena bez razloga i povoda kao da je bio razbojnik ili zločinac, dok su izvršitelji i nalogodavci bili zaštićeni silom moćne partije koja nije dopuštala niti da se kaže istina o tome što se dogodilo. Bio je ubijen jer je bezbožni materijalizam htio ukloniti Boga iz društva, a postojala je takva politička moć koja je štitila zločine, te je ujedno ideološkim podvalama i lažima nanosila nove nepravde izravnim žrtvama i cijelome narodu.

No dok nam je pričao prispodobu o nepoštenom upravitelju, Gospodinu Isusu nije bio cilj da i nas navede da činimo isto što i bezakonici i nepoštenjaci ovoga svijeta, da im vraćamo zločin za zločin, nego da nas upozori na opasnost krivoga odnosa prema dobrima ovoga svijeta, gdje započinje prvi odmak od Boga. Takav nepošten odnos rađa je izopačio mnoge ljude i izazvao tolika nepoštenja, koja su išla do granica bestijalnih zločina. Kod mnogih ljudi to je bio uzrok da im se pomrači um do te mjere da ne žele prekinuti lanac zla, nego radije traže način kako ga sačuvati, uvjereni da se radi o sidru njihova spasenja. S druge strane, premda Gospodin to nije rekao izričito, ipak je jasno da istina pobjeđuje, te da svaki nepošteni upravitelj prije ili poslije dođe pred lice pravde, na ovaj ili onaj način. To nam potvrđuje i slučaj i našeg novog blaženika Miroslava, čija je mučenička krv zasjala i čije je svjedočanstvo progovorilo tako rječito i pobijedilo u ove naše dane protiv sila mraka koje su ga svojedobno ubile i koje su ga htjele na silu obaviti šutnjom. Njegova mučenička krv je u Lanišću doista raskinula lanac zla, jer je bio vjerni učenik svoga Učitelja koji je praštao svojim progoniteljima, kao što reče: Moja osveta je oprost. A danas, njegovim uzdizanjem na čast oltara pokazuje se kako je mučenička krv raskrinkala nepoštene upravitelje koji su svoje bezboštvo i zločine prikrivali silom i lažima. Jasno nam svjedoči kako je jedini pravi put onaj koji nam je naznačio Gospodin, a to je put istine i križa kojim se jedino može raskinuti lance zla u svijetu.

Slušajmo stoga svoga Gospodina i Učitelja, koji nas poziva, ne da nasljedujemo bezakonike, bezbožnike i nepoštenjake, nego da se trudimo mi sami imati jednako, ako ne i više, gorljivosti za Božju stvar, kao što oni imaju gorljivosti, drskosti i odvažnosti za svoje bezakonje i snalaženje u nepoštenju. Isus ne želi da mi vjernici hlepimo za onim za čime oni hlepe, nego da težimo za istinskim vrijednostima onim žarom i kreativnošću kojim oni teže svojem vlastitom interesu. Samo tako, iskrenom i potpunom vjernošću Bogu, mi vjernici možemo raskinuti lance zla kojima bezakonici ovoga svijeta obavijaju svijet u svoje mreže i drže ga u svojim kandžama. Neka nas u tome prati i zagovor  budućeg blaženika Miroslava, koji je služi jedino Bogu, te je raskinuo okove kojima su ga htjeli sputati. Budimo vjerni u malim stvarima, kako bi nas Bog nagradio velikom nagradom, budimo vjerni u ovom zemaljskom, kako bi nam Bog podario nebesko, budimo vjerni u vremenitom, kako bi nas Bog uveo u vječne šatore svoga Kraljevstva.

24. nedjelja kroz godinu – C

Naviještajući kraljevstvo Božje i Božju blizinu ljudima Gospodin Isus nije oko sebe gradio zidove kako bi se ogradio od ljudi, nego je takve zidove rušio. A najgori od svih zidova su oni duhovni, nevidljivi zidovi koje ljudi podižu predrasudama jedni protiv drugih. A da Gospodin nije imao nikakvih zidova ni rezervi pred nikim, svjedoči sveti Luka u današnjem evanđeoskom odlomku: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Dakle, Isus se ne ograđuje od tih ljudi od kojih se ograđivahu moralni čistunci onog vremena. A da su se oni ograđivali od grešnika, pa i od Isusa zato što se družio s takvima, i to potvrđuje Evanđelist: Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: ‘Ovaj prima grešnike i blaguje s njima.’ No bez obzira na sve, vidimo da je Gospodin Isus iskoristio njihovo mrmljanje da ispriča neke od svojih najljepših prispodoba: prispodobu o zalutaloj ovci, o izgubljenoj drahmi, te o dobrom ocu i izgubljenom sinu.

Vidjevši mrmljanje farizeja i pismoznanaca, kao i nesposobnost da se istinski raduju tuđem duhovnom dobru, Gospodin Isus je jasno istaknuo, pričajući ove prispodobe, u kolikoj su zabludi. Obraćenje grešnika je toliko velika stvar da mu čak i nebo raduje kao najizvrsnijem čudu, te je Gospodinu Isusu žao da ljudi to ne prepoznaju i da se ne znaju radovati neusporedivoj radosti svoje braće. Eto zašto Gospodin, nakon prispodobe o zalutaloj ovci, veli: Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenje. Slično ističe i nakon prispodobe o izgubljenoj drahmi: Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika. Ova Gospodinova pohvala nebeskoj radosti zbog obraćenja grešnika tjera nas da se danas upitamo i sami: Znamo li se istinski radovati poradi sebe i poradi drugih? Čemu se mi to danas radujemo? Znamo li radost dijeliti s drugima, kao što vidimo da se događa na nebu, ili pak mrmljamo protiv tuđe sreće i zavidimo na tuđoj radosti?

Redovito kad pokušamo dati iskrene odgovore na ova pitanja, vidimo da se većina nas raduje nekim izvanjskim uspjesima i ostvarenjima, među koje ubrajamo najprije one poslovne i stručne. Njima se jedni drugima hvalimo, da im predstavimo što smo to u životu ostvarili, na što smo ponosni hoteći da i oni budu dionici našeg uspjeha. Čak i Gospodin Isus kad priča ove prispodobe uočava to. Jer što je drugo kad netko pronađe zalutalu ovcu ili izgubljenu drahmu, nego neka vrsta uspjeha u poslu kojim se bavio ili uspjeha oko očuvanja vlastitog imetka? Promatrajući ljudsku radost oko zemaljskih stvari, Gospodin je preslikava da bi nam razumljivom prispodobom dočarao i nebesku radost.

Razlika je, međutim, što se nebeska radost ne događa zbog neke zemaljske dobiti, nego se na nebu raduju anđeli i sveci obraćenju grešnika na zemlji i njihovu povratku u Očevu kući ili u Očev ovčinjak. Isus nam želi dočarati kako se sam Bog i cijelo nebo raduju našem duhovnom napretku i rastu koji se očituje kroz obraćenje, pa i onda kad to ljudi gledaju podozrivo i skeptično, kad tome ne pridaju nikakve važnosti u životu. Takav rast doživljavali su carinici i grešnici slušajući Isusa, pa su se zato i okupljali oko njega. Radovali su se što su po Isusu shvatili da ih Bog nije ni zaboravio ni odbacio, nego ih je potražio i izvukao iz grijeha u kojem su bili sputani. Zato je u njima bila istinska radost jer su pronašli put prema izgubljenom nebu, dok se, s druge strane, njihova subraća po vjeri i krvi nisu znala radovati njihovu povratku u zajedništvo s Bogom. Pismoznanci i farizeju nisu bili sposobni doživjeti njihovo obraćenje kao događaj neba u njihovim životima, niti su bili sposobni promatrati njihov život iz perspektive neba, pa su stoga s dozom žalosti i gorčine promatrali radost grešnika koja se širila oko Gospodina Isusa.

No nasuprot jalnog odnosa farizeja i pismoznanaca prema vlastitoj braći, nama je poslušati i usvojiti pouku koju nam upućuje Gospodin. Kao prvo, on i nas danas poziva da se naučimo radovati duhovnom rastu i napretku više nego ijednom drugom uspjehu u životu. A budući da je obraćenje uzrok nebeske radosti, danas nas poziva da učinimo jednu dobru stvar, a to je da i mi obradujemo nebo. To ćemo najlakše učiniti ako obraćenjem pomognemo nekom grešniku da se vrati u puno zajedništvo s Bogom. No da ne bismo mnogo lutali i tražili takve oko sebe, dobro bi bilo da pođemo od sebe samih, jer nam je to najneophodnije. Umjesto da farizejski sudimo druge i mjerimo tko je koliko grešan, uvjereni kako je mnogo onih grešnijh od nas, bilo bi mnogo korisnije da priznamo svoju grešnost, lutanja i zablude, te da se vratimo u kuću Očevu i u Očev zagrljaj. Onaj tko misli da mu to ne treba, ili da je to već napravio, držim da se vara. Jer uvijek možemo i moramo tražiti intenzivniju povezanost s Bogom, doista nemamo što više čekati, niti se imamo čime izgovarati. Naše zajedništvo sa živim Bogom toliko je nedostatno i nedorečeno, da se imamo za što kajati i od čega obraćati k Bogu.

Ako na takav način pristupimo svom duhovnom životu i rastu, u nas će se vratiti Božja radost, jer ćemo se naučiti radovati i samima sebi u Bogu od trenutka kad smo ga prepoznali i kad smo se počeli intenzivnije s njim družiti. Ne dopustimo da nas život tako osuši i iscijedi pa da se zaboravimo radovati. A to će se dogoditi ako naša radost ne bude unutarnja, te ako ne izvire iz zajedništva s Bogom, kako nas je Gospodin Isus poučio. Radujmo se, prije svega, što nam je živi Bog omogućio da se družimo s njegovim Sinom na zemlji, i ne propuštajmo darovanu milosnu priliku, jer nas samo to zajedništvo može odvesti u nebo u vječnu radost s Ocem nebeskim. Potom dijelimo radost svoga obraćenja s drugima, ne samo kao neki izvanjski uspjeh kojim se hvalimo da bismo se među njima istaknuli, nego  kako bismo im prenijeli iskustvo milosti Božje potičući ih da je i sami dožive u radosti obraćenja.

23. nedjelja kroz godinu

Gospodinove riječi iz današnjeg Evanđelja zvuče prilično oporo i čudno. Mnoštvu koje ga je slijedilo on postavlja uvjete: tko želi biti njegov učenik treba mrziti oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, nakon čega također treba uzeti svoj križ i ići za njim. Očito je imao dobar razlog za tako neobičnu reakciju, jer izgovoriti takve riječi nije bilo lako, pogotovo za nekoga tko je potrošio svoj život učeći ljude kako će ljubiti uvijek više i ispravnije. Gospodin Isus je vjerojatno osjetio da mnoštvo koje ga je slijedilo kako bi slušalo njegove pouke ima svoje ljudske računice, što nije pomirljivo s njegovim stavom i poimanjem života i vjere. Dolazili su s mnoštvom svojih težnji i potraživanja, pa onda Božja riječ nije u njima mogla biti djelotvorna na način na koji je on želio da bude. Tako je dobar dio ljudi koji je slušao Gospodina imao neke svoje računice dok ga je slijedio, a on je htio da oni za Bogom idu isključivo iz želje za Bogom, a ne poradi računica koje su stvarali pred njim.

Gospodin je dobro znao da su ljudi skloni praviti računice u životu, jer, uostalom, bez nekih temeljnih izračuna koji se tiču naše zemaljske stvarnosti i nije moguće živjeti. O tome svjedoče i dvije prispodobe što ih ispriča: ona o čovjeku koji gradi kulu pa mora izračunati može li dovršiti i ona o kralju koji mora dobro vidjeti ima li dovoljno vojske kako bi se suprotstavio svome neprijatelju. Isus navodi ova dva primjera kako bi pokazao da ljudi imaju i trebaju imati određene računice u životu. Ali i onda kad moraju računati, nije dobro da im to prijeđe u naviku, te da postanu proračunati, ni prema ljudima, a još manje pred Bogom. Jer proračunatost pak rađa strah od drugih i strah od gubitka dobara koja posjeduje i na koja je navezan. Proračunat čovjek se boji da ne će primiti onoliko koliko je uložio, te se ne upušta u rizike s ljudima. On ide na siguran dobitak.

Doista je velika devijacija ako ljudi takav stav primjene i na odnos s Bogom, to jest ako prema njemu nastupaju na proračunat način. Ne znaju se potpuno Bogu predati, ne znaju ga tražiti radi njega samoga, nego ga traže radi sebe i svojih potreba, te idu za njim samo ako imaju neke materijalne koristi. Mnogo je onih koji ga slijede tražeći od njega da im očuva ili uveća postojeća zemaljska dobra, a da im u biti nije ozbiljno stalo ni do Boga ni do toga da sami žive božanskim životom. Tako ljudi bit svoga života rascjepkaju na dijelove, od kojih jedan dio se ostavlja za Boga, drugi dio za ljude, treći za obveze i stvari, itd. Ne shvaćaju koliko je to pogrešno, pogotovo prema Bogu, koji, komunicirajući s nama osobno, očekuje da i naš stav prema njemu bude osoban, to jest sveobuhvatan. On ne želi da mi budemo podijeljeni malo na njega i malo na svoje ukućane, niti da tražimo njega samo poradi izvanjskog dobra svojih ukućana. Prije svega on očekuje od nas potpuno predanje, što će se kasnije pokazati kao najveći dar kojim možemo obdariti i svoje bližnje, jer ćemo od Boga naučiti bezrezervnu ljubav i predanje i za njih.

Zato možemo reći da Gospodin od svojih slušatelja traži da dobro računaju kakav stav pred Bogom zauzeti. Prava računica koju on zastupa veli da se Bogu treba potpuno predati, a ljudska proračunata računica potiče ljude da od Boga stalno nešto traže za jednostavniji zemaljski život. Evanđeoska računica oslobađa ljude od proračunatosti, jer ih uči da ne budu proračunati kao drugi ljudi, nego da ostave sve i pođu za Isusom ne tražeći neki drugi interes za se. Duhovna evanđeoska računica tjera nas da napustimo ljudske računice i da se prepustimo Božjem načinu razmišljanja u životu. Zato je jedina prava računica pred Bogom neproračunatost, to jest ona da ne budemo proračunati na ljudski način, to jest vezani zemaljskim interesima i potraživanjima. Isus bi doista htio da ljudi nauče ići za Bogom korjenito i temeljito, ne samo kao za nekom usputnom mogućnošću, a još manje kao stvarnošću koja služi za servisiranje zemaljskog života.

Pouka koju nam Isus daje vrijedi i za nas danas, kada uočavamo da mnogi kršćani nisu ozbiljno sračunali da biti kršćanin znači biti neproračunat pred Bogom. Na žalost vidimo da mnogi kršćani žive proračunati na način kojem se Gospodin suprotstavlja u Evanđelju, te tako zlorabe i iskrivljuju vjeru. Mnogi se pod krinkom duhovnosti približavaju Bogu, no u biti to čine redovito poradi one ‘duhovnoj proračunatosti’ koja se Bogom služi za dobrobiti ovoga života i od Boga ima potraživanja, umjesto da traži način kako da mu se prepusti i daruje. Zato nas Gospodinova riječ usmjerava prema onoj pravoj evanđeoskoj računici koja nam ne dopušta da sjedimo na dvije stolice, to jest da se nazivamo kršćanima, a živimo u velikom kompromisu sa svijetom. Na osobit način nam ne dopušta da Boga zazivamo da nam pomogne živjeti na takav kompromisan i kompromitirajući način.

Isus doista želi da sjednemo i da razmislimo, pa da potom napravimo dobar izračun, to jest računicu bez proračunatosti, jer proračunatost se događa kao plod zlih nagnuća i navezanosti na ovaj svijet u dubinama bića. Ako i možemo zavarati ljude, pa pod krinkom duhovnosti imati zemaljsku računicu, Boga sigurno ne možemo zavarati niti od njega možemo skriti ni najdublje misli. Bog dobro čita ima li u nama proračunatosti ili pak razmišljamo na tragu kršćanske jednostavnosti kojoj nas uči Gospodin Isus. Stoga znati duhovno računati znači ne praviti s Bogom račun bez krčmara, znači ne biti prema njemu proračunat, jer za takvo što nema ni potrebe ni razloga. Znati duhovno računati znači opredijeliti se slijediti Isusa, bez obzira čega se trebali odreći i što u to uložiti, kako nam sugerira njegova sveta riječ: Tako dakle nijedan od vas koji se ne odreče svega što posjeduje, ne može biti moj učenik. Za takvo što potrebna je velika hrabrost, ali tko se na to odvaži ne će se prevariti, jer Bog mu daje novi pogled na život i otvara jedan novi svijet.

22. nedjelja kroz godinu – C

Zajedničko blagovanje i okupljanje na gozbe dio je životne svakodnevnice, kako danas tako i nekada. Sveti Luka nam u današnjem Evanđelju opisuje da ni Gospodinu Isusu nije bilo strano družiti se na takav način, te u današnjem Evanđelju čitamo kako je jedne subote sudjelovao na jednoj gozbi koju je priredio neki farizejski prvak. Bilo je tu i drugih uglednih uzvanika, te Gospodinu nije promaklo njihovo pohlepno ponašanje, koje je inače tako uočljivo i danas na gozbama. Promatrajući ih Gospodin je uočio da se natječu, to jest bore, za bolja mjesta za stolom, te je smatrao shodnim intervenirati prigodnom poukom kroz prispodobu. Poučavao ih je da ne traže za sebe prva mjesta, jer bi im se nakane mogle izjaloviti, budući da nikad ne znaju kad će doći netko časniji od njih i istisnuti ih sa zauzetih pozicija. Naprotiv, upućivao ih je na to da radije zauzimaju posljednja mjesta, jer onaj tko ih je pozvao zna bolje od njih koje mjesto im je namijenio, te im može biti na čast ako ih promakne na bolje mjesto.

Gospodinov istup očito nije bio popularan, ali najvjerojatnije nije mogao otrpjeti njihovo međusobno nadmetanje koje je bilo suprotno i minimumu kućnog odgoja i uljudbenog odnosa prema drugima, a da ne spominjemo koliku su duhovnu bijedu time pokazivali. Ako im je kao sustolnicima želio dobro, morao je reagirati poukom, pa zato valja podrobnije propitati što se to sve krilo iza njihova ponašanja. Naime, boreći se za bolja mjesta, oni su zanemarivali da je pored njih neki njihov kolega, poznanik i prijatelj. Iz njihova ponašanja je bilo razvidno da su dali prednost svojim sitnim koristima, nego dobru onih s kojima se spremaju dijeliti gostoprimstvo i zajednički stol. Njima je bio važniji tjelesni ugođaj i ugađanje svome egu, čime su pokazivali da su sami sebi na prvom mjestu, nego istinsko zajedništvu s drugima u vidu bratskog blagovanja. U ime svojih sitnih koristi i ugađanja umišljenoj veličini i tjelesnoj nezasitnosti bili su spremni zanemariti prisutnost prijatelja i poznanika, jer im je bolje mjesto donosilo više časti, a možda bolji i obilatiji zalogaj. Umjesto da se ponašaju kreposno držeći se poniznosti, dopuštali su da u njima proradi taština i neumjerenost, pa su se s drugima mjerili i odmjeravali, promatrali i uspoređivali, nastojeći se pokazati uzvišenijima i važnijima od drugih.

U takvoj situaciji u kojoj se na kulturan način mnogi otimaju za bolje položaje, nedostaje stvarne poniznosti, ali isto tako i istinska ljubav prema svome bližnjemu. Bližnji je postao više suparnik kojemu treba oduzeti bolje mjesto i slasniji komad, nego blisku osobu s kojom dijelim zajedništvo i uvećavam ljubav i poštovanje sjedeći za istim stolom. Njihovo ponašanje je otkrivalo da svoje sustolnike drže protivnicima koji bi im mogli oteti eventualnu povlasticu ili ih preduhitriti za mogućnosti koje im se ukažu tijekom blagovanja. Tako su otkrivali koliko u čovjeku postoji grabeža i sitnodušja kojim se hrani koristoljublje, a bili su nesposobni savladati se i biti istinski ljudi.

Gospodin Isus daje stoga drukčije savjete, jer potiče svoje slušatelje da se svladavaju od takvih niskih strasti poradi kojih ne vide oko sebe bližnje, nego takmace, uvjeravajući ih kako im radi toga ne će propasti nagrada. Možda bi netko Gospodinove riječi mogao shvatiti kao račundžijsko savladavanje, nakon kojega onaj koji se savladava očekuje promicanje na bolje mjesto ili sadržajniju nagradu, ali je Gospodin daleko od toga. Možda bi netko mogao govoriti o proračunatoj duhovnosti i duhovnom lukavstvu prema kojem se netko odriče u prvi mah, ali svejedno teži za istim častima, mjestima i ugledom, s time da ga samo privremeno odgađa kako bi u njemu uživao kasnije, no Gospodin svoje slušatelje sigurno nije htio pretvoriti u lukave dvoličnjake. On ne želi od njih da glume poniznost, a da u sebi nestrpljivo čekaju da ih netko za to nagradi i promiče, jer bi to bilo preprozirno.

One koji ga slušaju, Gospodin poučava iskrenoj poniznosti i svladavanju, a ne duhovnoj i proračunatoj lukavosti. Tko Gospodina pozorno sluša i slijedi zna da nijedno djelo ne smije biti učinjeno s koristoljubljem, nego u jednostavnosti i iskrenosti.  Pa i kad se netko odluči biti ponizan pred ljudima, to treba iz čistog poštovanja prema Bogu i prema njima, svjestan da im treba iskazati Božju ljubav, a ne sagledavati u njima prigodu da sam izvuče iz toga neku korist. Ne bi bilo dostatno da se netko prisiljava na poniznost pred ljudima, kako bi dobio nagradu od Boga, nego može biti ponizan pred drugima kao pred bližnjima i braćom, ako je istinski upoznao Boga, te ne će sebi dopustiti nikakvu vrstu koristoljublja, pa niti onog duhovnog.

Zato i nas Gospodinova riječ poziva na istinsku poniznost i na pozornost prema ljudima oko sebe. Uči nas da ne smijemo živjeti samo tražeći svoje sitne zemaljske koristi, kao da drugih nema pored nas. Hrabri nas da živimo služeći ponizno drugima, te da ih iskreno poštujemo kao braću i bližnje, (s) kojima (se) ne trebamo otimati, nego ih doživljavati kao osobe s kojima smo pozvani dijeliti isti sadržaj života. Prihvatimo Gospodinov nauk i učimo se autentičnoj poniznosti, onoj koja ne traži nagradu za ono što čini, i ne čini ništa poradi koristoljublja, nagrade i priznanja, pa i onda kad zna da nagrada ne će izostati, jer Bog svojima ne uskraćuje obilje blagoslova, ni na zemlji ni na nebu, ni u vremenu ni u vječnosti. Dopustimo da nas Gospodinova riječ pomakne naviše – prema uzvišenijem načinu života na zemlji, kojemu ne će izostati nebeska nagrada o uskrsnuću pravednih.

21. nedjelja kroz godinu – C

Pitanje spasenja je jedno od nezaobilaznih pitanja u ljudskom životu, a i Gospodin Isus je često govorio o toj temi. Štoviše, može se reći da je to bila jedna od češćih i važnijih tema njegova nauka, te da ga nijedan sadržaj ljudskoga života nije toliko zanimao, niti je o ičemu toliko govorio koliko o spasenju. A kako je ta tema vrlo opsežna i delikatna, očito je ostajalo uvijek i rubnih tema koje on nije doticao, a draškale su maštu njegovih slušatelja. Zato mu je jedan od takvih i upravio pitanje: Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju? Dotičnoga je, dakle, zanimao broj onih koji se spasavaju, kako bi možda iz toga mogao i za se razumjeti je li na ispravnom putu, te može li i sam očekivati spasenje. Možda ga je zaintrigirala ozbiljnost s kojom je Gospodin govorio o ovoj temi, pa je zato htio pojašnjenje. Bilo kako bilo, Gospodin je izbjegao izravan odgovorio na postavljeno pitanje, tako da, dok je ovaj čovjek pitao jedno, Gospodin je odgovarao nešto sasvim drugo. Zato mu i ne govori ništa o broju, nego daje savjet: Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.

Ako je postojalo pitanje ili dvojba oko broja spašenih, ono ostaje i nakon Gospodinova odgovora. Ali, s druge strane, Gospodin skreće pozornost na nešto što je mnogo važnije. Težište njegove rečenice je sasvim drukčije od pitanja, te on ukazuje na to da je mnogo važnije boriti se za spasenje, nego se zanimati za broj spašenih. Od onih koji se ozbiljno zanimaju za ovo pitanje, logičnije je da se bore i izbore za prolazak kroz vrata života vječnoga, nego da barataju informacijama koje nikoga neće dovesti u vječni život.  Zato je promjena naglaska i premještanje pozornosti na borbu oko spasenja višestruko značajna. Ponajprije zbog onih koji se, kod govora o spasenju, zanimaju za sporedno u životu, umjesto da se brinu oko svoga spasenja. Nadalje, poradi onih koji spasenju pristupaju površno, s lažnim optimizmom, tvrdeći kako vjeruju u Božju dobrotu i milosrđe, a da nikad nisu razmišljali ni o Bogu, niti o njegovoj dobroti i milosrđu. Izgovaraju takve uopćene rečenice, a da se nisu duhom i životom približili dobrom i milosrdnom Bogu koji je doista došao među ljude da im iskaže milosrđe i dobrotu. Nadalje, Gospodinove riječi su značajne i poradi onih koji u svom nastojanju oko spasenja ne izabiru pravi put, pouzdajući se previše u ljudske putove, umjesto da hode stazom koju im je Bog utro na putu prema nebu.

Tko pokuša sagledati Božju ljubav za čovjeka zna da Isus zaobilazi pitanje o broju spašenih,jer on ne promatra ljude kroz postotke, nego ljubi svakoga vječnom ljubavlju kojoj je svaki dragocjen, jedincat i jedinstven. Bog se ne može zadovoljiti time da se spasi jedan dobar postotak, eventualno nekakva većina, nego želi spasenje svakom svom djetetu, svakom konkretnom čovjeku. Zato je Isus izbjegao ovo pitanje, jer se u njemu očituje besmisao koji je na štetu razumijevanja ljudske neizmjernosti. A on o ljudima ne može govoriti kroz prizmu brojki, dobrog omjera i zadovoljavajućih postotaka. Ako pred Bogom propadne jedno njegovo dijete koje neizmjerno vrijedi, koja korist da se spasi 99 posto. Zato svakoga onoga koji se zanima za broj, on potiče da se radije bori ući na uska vrata,nego da troši svoju snagu na nebitna pitanja.

Danas je situacija identična. I među nama ima mnoštvo onih koji tvrde kako je Bog dobar i kako će spasiti sve ljude, a da sami nikad nisu odvojili vremena razmatrati njegovo lice i stupiti u prisno djetinje zajedništvo. Takve izjave mnogima postaju dobar izgovor da prekriju svoju lijenost, zloću i mlakost, to jest da se nikad ne upitaju u kakvom im je stanju duša. Doista, mnogi misle da se do spasenja dolazi lako i olako, pa žive svoj život bezbrižno, na nekim drugim kolosijecima različitim od Božjih i ne misleći koliko je velika i sveta stvar.

Zato ova Isusova izjava smjera prvenstveno protiv onih koji s toliko površnosti govore o Bogu, spasenju i životu vječnome, a nikada nisu napravili dodatni napor u tom smjeru. I ne shvaćaju da, kad tako nastupaju, onda time obezvrjeđuju svoj život svodeći ga na malo izvanjskog folklora, što se izvodi iz riječi koje im Gospodin pripisuje: Pa mi smo s tobom jeli i pili. Takvima Gospodin suprotstavlja one druge koji su s dužnom duhovnom ozbiljnošću živjeli život boreći se da uđu na ona uska vrata, da idu uskim i trnovitim putem svjesni da je to Božji put za čovjeka u ovom svijetu. Takvi kojima odnos s Bogom nije bio izvanjski folklor, nego ozbiljno zajedništvo, oni će primiti dar i nagradu da sjednu za Gospodinov stol u nebeskom kraljevstvu. Oni drugi pak ne mogu očekivati za nagradu nešto čemu nisu pridavali važnost tijekom života, a to je sam Bog.

Neka nam se, stoga, Gospodinov poziv da se borimo da uđemo na uska vrata  ozbiljno usiječe u svijest kako bismo jednom mogli s njime sjesti na gozbu u kraljevstvu Božjemu. Ako itko, onda nas je Isus poučio da je Bog dobar, ali to ne znači da se i mi ne trebamo angažirati oko svoga spasenja i života vječnoga. Naprtim, tim više nam se još zauzetije boriti! Baš zato što je dobar, njegova dobrota nam treba biti smjerokaz i dodatni poticaj da ga slušamo, a ne izgovor za duhovni nemar i lijenost. Ne budimo poput ljudi kojima je veći poticaj u životu može biti strah od kazne, nego primjeri dobrote i čestitosti, ili pak ljubav dobrog i milosrdnog Oca. Borimo se da uđemo na prava vrata, kako bismo se jednom, radosni, našli u vječnoj radosti svoga Oca.

Dvadeseta nedjelja kroz godinu – C

Svatko će se složiti da su vrlo neobične ove riječi na Gospodinovim ustima koje slušamo u današnjem evanđeoskom odlomku. Navikli smo slušati kako on govori o pravdi, miru i ljubavi, a ne o razdoru i nemiru u međuljudskim odnosima. I da stvar bude ljepša, on ne utvrđuje kao činjenicu da sporne i problematične situacije postoje, nego otvoreno priznaje da će upravo on biti uzrok dodatnih razdora i nemira na zemlji, a napose u obiteljima, jer reče da nije došao donijeti mir,nego razdjeljenje. Iz njegovih riječi iz današnjeg Evanđelja kao da bi se dalo zaključiti da postaje zagovornikom neke revolucije i pobune na svijetu, poticatelj nemira kojima se izokreće društveni poredak i dovodi u pitanje obiteljski mir, sloga i zajedništvo. Umjesto da smiruje ljudske odnose, koji su i tako zapaljivi i naelektrizirani do usijanja, on govori o tome kako je došao baciti oganj na zemlju. Umjesto da se bavi mirotvorstvom, on potiče nezadovoljstva, nemire i razdore. S pravom se onda upitati bi li ga trebalo optužiti i za duhovni terorizam i duhovno piromanstvo, jer pravi razdore tamo gdje bi trebalo smirivati i izmirivati, a potpaljuje vatru i nadolijeva ulje tamo gdje bi trebalo gasiti. Treba li stoga Gospodina osuditi za narušavanje javnog reda i mira, jer i tako krhke odnose koji postoje u društvu i obiteljima on dodatno narušava, za razliku od društva koje se svesrdno trudi pokazati mirotvorno lice i uspostaviti mirne odnose?

Ali upravo zato što nam sve to djeluje zbunjujuće i vrlo neobično čuti od Gospodina, dužni smo propitati što je on htio reći i poručiti svojim slušateljima. Ako je nastupio kao buntovnik, onda valja propitati koju vrstu bunta on zagovara? Smatra li da u društvu treba biti neophodnih nemira, kako bi se nakon toga izvuklo neko drugo dobro? Odgovaraju li njegove riječi duhu pobuna i revolucija koje se svakodnevno događaju na raznim stranama zemlje? Želi li doista izazvati nerede u društvu, koje je i tako puno nemira, uzavrelih strasti, neriješenih odnosa, problematičnih situacija? Želi li doista podijeliti i razoriti ljudsku obitelj i odnose u njoj? Želi li je do kraja uništiti pogoršavajući odnose među ukućanima, koji su i tako često krhki i vrlo lomljivi? Je li i on jedan od onih koji zagovaraju i potiču više neprijateljstava i nereda u obitelji kako bi je poslije proglasili nekompetentnom ili pak štetnom zajednicom koju stoga treba dokinuti i uspostaviti na drugim osnovama? Ne postaje li i on tako netko kojim se koriste oni koji žele diskvalificirati, diskreditirati i uništiti obitelj? Zar je malo što i bez toga postoji toliko nerazumijevanja i svađa, netrpeljivosti i mržnja u društvu i obiteljima, nabijenima tolikim negativnim emocijama, pa on još želi nadoliti ulje na vatru, te i sam postati još jedan razlog podjela i svađa?

I nakon što smo postavili toliko pitanja, valja potom dati i odgovore u duhu stvarne Isusove poruke kako cjelinom njegova evanđelja, tako isto i ovim odlomkom o kojem danas razmišljamo. Valja odgovoriti na to što on želi postići izgovarajući ove riječi, te zašto naviješta neprijateljstva i nemire u obitelji? Kao prvo valja imati u vidu da on ne želi nemire, neprijateljstva i svađe, nego želi donijeti istinski mir čovjeku, obitelji i društvu. Međutim, takav mir treba i može počivati jedino na evanđeoskim vrijednostima, na Božjoj isitni, pravdi i ljubavi, a ljudi najčešće nisu spremni za pomak prema takvom miru. Oni radije žele mir konformizma i prilagođavanja društvenim kategorijama ili pak navikama većine. Tako umjesto da žive sukladno vrijednostima, padaju u osrednjost života zadovoljavajući se da žive kao i svi ostali ljudi. No Gospodin Isus zna da takav prividni mir nije posebna vrijednost, niti se na njemu može graditi obiteljski i društveni život. Jer mir društva se ne može graditi na prividnim i provizornim vrijednostima, niti na društvenom konformizmu, nego samo na istinskim vrijednostima duha koje izviru iz Božjih istina. Konformistički mir u društvu nije mir ljudi koji imaju iste ideale i težnje, sukladne najvećim Božjim imperativima, nego je to mir ljudske osrednjosti, te nije pravi mir i ne može biti temeljem ljudske budućnosti. Gospodin stoga ne želi prividni mir koji se uporno stvara i promiče i u društvu našega vreman, a koji nije mir istih vrijednosti i težnji. On zna da nije ispravan ni kvalitetan mir ako nema istoga cilja i zajedničkih nastojanja do njegova postizanja.

Sukladno tome Isus ne želi usaljeno kršćanstvo, ono koje zovemo konformističkim, to jest poistovjećenim s društvom u kojem se živi. Ne želi da vjernici u društvu žive polovično, nego da se drže pravih vrijednosti i da ih otvoreno naviještaju i svjedoče, pa i kad nailaze na otpor konformista i onih koji ne razumiju njegovu logiku. Pa i u obiteljima, Isus ne želi da vjernici u ime konformizma žrtvuju jasnu svijest o tome što je obitelj i da zato odbace Božje vrijednosti koje bi trebali prigrliti i na kojima bi je trebali graditi. Jer ako bi se kršćani ponašali konformistički, onda bi i samo društvo time gubilo, a trpio bi i obiteljski život u kojem se, ako ne bi bilo svjedočanstva vjernika, nikad ne bi uspostavile prave vrijednosti.

Gospodin Isus poziva stoga nas kršćane na revolucionaran stav protiv osrednjosti i konformizma kojeg je pun svijet i kojim vlastodršci drže ljude upokorene i njima manipuliraju, umjesto da ih potiču da bistre svijest o vrijednostima života, te da traže zajednički nazivnik budućnosti gradeći je na istinskim vrijednostima. Moćnicima ovoga svijeta nikad nije odgovarao Gospodinov jasni nauk, te su uvijek oni poticali pobune i progone protiv njegovih učenika, kako se ne bi dogodila korjenita obnova društva i obitelji. Time su ostavili prostora da dominira zakon jačega, kojima moćnici vješto manipuliraju javnim mnijenjem i promiču kompromisne sustave prividnih vrijednosti.

Gospodin je zato došao ražariti svijest o pravim vrijednostima koje nam je Bog po njemu objavio, te želi da ih odvažno i beskompromisno naviještamo, koštalo što koštalo, ali od nas ne traži da se nasiljem borimo za ono u što vjerujemo, nego da svjedočki naviještamo i spremno radije trpimo za istinu u koju vjerujemo, nego da je se odreknemo. Zato nije došao da imamo ustajali konformistički mir, nego da se borimo za sve što je vrijedno i ispravno, za sve što dolazi od Boga, pa ako treba i dajući i svoj život. Time što postoje oni koji naviještaju Božju istinu, on je donio razdvajanje među ljudima, ali razdvajanje koje je razlikovanje vrijednosti i duhova sa svom jasnoćom, te bi kao takvo trebalo biti na korist čovječanstva, a ne na urušavanje. Dopustimo stoga da nas zahvati njegov oganj i ne bojmo se naviještati istinu o Bogu i čovjeku, o obitelji i društvu, onako kako je Gospodin navijestio i za koju nas je oganj ljubavi Duha Svetoga ne samo zagrijao, nego doslovno i zapalio.

Razmišljanje uz svetkovinu Uznesenja Marijana

Nakon što je Marija doživjela radost proslave svoga Sina, te je primila snagu Duha Svetoga, njezin život i svjedočanstvo u prvoj Crkvi bili su od iznimne važnosti. Događajem uskrsnuća njezina vjera je bila potvrđena, ali i osnažena, te je ona svojim darom vjere mogla krijepiti apostolsku zajednicu u tim nemirnim vremenima traženja sigurnosti u Bogu. I oni su, poput nje, trebali razumjeti Boga i njegovu ljubav prema čovjeku, otkrivajući puninu istine koju im je navijestio Gospodin Isus. No ovaj zahtjev za puninom istine na koju su svi bili pozvani pretpostavljao je da se ne samo otkrije cijela istina o Bogu, nego također i o čovjeku, jer te dvije istine idu u paru. Dok su apostoli otkrivali istinu o Bogu koji se objavio, otkrivali su ujedno da je to Bog koji ljubi čovjeka i koji otkriva čovjeku bit života. To je Bog koji čovjeku otkriva odgovore na bitna ljudska pitanja o kojima ovisi sav ljudski život, te mu tako omogućuje da i sam čovjek krene putem pravog ostvarenja svih potencijala svoga života.

Znamen neba na zemlji

Upravo Bog koji se objavio na zemlji, i samo on, dao je čovjeku vjeru i nadu u konačnu pobjedu života nad smrću, dobrote Božje nad grijehom i zlom, s time da je i čovjek trebao dati svoj obol u toj borbi. No taj čovjek nije apstraktni čovjek, nego konkretni čovjek vjernik koji se kao član Božje obitelji – Crkve bori za ostvarenje Božjih planova. A dok su svetopisci opisivali borbu Crkve protiv Zmaja, Marija im je bila pred očima kao pralik i uzor pobjede nad njim, jer ga je ona prva pobijedila, ali ne samostalno, nego u Crkvi, za Crkvu i u ime Crkve. Ona je pred vjernicima svijetlila kao moćna zagovornica protiv čije jednostavnosti i poniznosti, čistoće i vjernosti Zmaj nije mogao ništa. Zato ju je prva kršćanska zajednica i doživjela kao Ženu koja je uzvišeni ideal ljudskosti ostvarila u punini, a na koji su pozvani muškarci i žene u ovom svijetu. Jedino je takva cjelovita žena mogla skrbiti o djeci Božjoj u svijetu, kao što je, uostalom, skrbila i o utjelovljenom Sinu Božjemu.

Ona je već u sebi nosila sliku, pa i stvarnost, budućeg preobraženja i konačne slave koja se ima očitovati u svakom čovjeku. Ona je još za svoga boravka na zemlji bila nebesko znamenje koje se pokazalo Crkvi, kako će to opisati sveti Ivan u Otkrivenju: I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda (12,1). Ona je Crkvi bila nebeski znak sjajniji od sunca i mjeseca i važniji od zvijezda. Upravo time što je bila nebesko znamenje, ona je bila Majka prethodnica koja ide pred svojom djecom putem ostvarenja istine o čovjeku, na kojem će Bog pokazati svoju bezrezervnu svemoć. Ona kao Majka je nepogrešivo dobro poznavala put prema onom budućem gradu – nebeskom Jeruzalemu koji je majka naša, to jest majka naše vječnosti, jer je i sama nosila u svome krilu odlike njegova neoskvrnjena majčinstva. Za nju koja je vjerno slijedila stope svoga Sina nije bilo nikakve dvojbe kamo i kako hoditi kako bi došla u Sveti Grad.

Iz obilja života koji je primila i punine vjere koju je posjedovala Marija je još za života bila potpuno suobličena slici svoga Sina, što je bio zalog i njezina konačnog preobraženja u vječnosti. A jer je on uskrsnuo u tijelu, i ona je vidjela slavu svoga uskrsnuća i proslave tijela snagom mirnog i odlučnog pouzdanja u Boga. Ostajući trajno i neraskidivo povezana sa svojim uskrslim Sinom, nije imala razloga dvojiti o Bogu koji uskrisuje mrtve, nego je puna vjere, nade i ljubavi hodila prema svome konačnom ostvarenju. Zato je i sama vjerovala u stvarnost uskrsnuća tijela, ali ne kao u neku uopćenu daleku mogućnost, nego je vjerovala u to kao najpouzdaniju stvarnost koju dotiče kao rukom.

Za Marijom do vječnosti

Vjerovati u ovakvo ostvarenje, značilo je vjerovati u ostvarenje čovjeka koje se događa po Bogu. Za Mariju je to doista značilo da treba biti prava Žena koja može svakog čovjeka učiniti čovjekom – bićem punim božanskog života. Marija je zato vjerovala u velike mogućnost čovjeka, od kojih je najveća bila upravo mogućnost uskrsnuća i života vječnoga u Bogu. Snagom vjere u Boga i u ljudske mogućnosti znamo da ih je sama u punini ostvarila. Zato je Crkva u svom vjeroispovjednom obrascu formulirala ono što je vidjela da je Marija ostvarila: „Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.“ Marija je svoje dane na zemlji živjela iščekujući upravo budući život koji je postao predmet vjere, pri čemu je doista bila neopisiv uzor. Ako je netko vjerovao u „uskrsnuće tijela i život vječni“, onda je to bila ona čiji je život bio potpuno posvećen proslavi Boga na zemlji, a koji je  jedini proslavljao ljude na nebu vječnom slavom.

Ona je zato vjerovala u velike mogućnosti čovjeka i njegova ostvarenja u nebeskoj proslavi, te je prijelaz iz ovoga u onaj život proživjela kao ostvarenje svih mogućnosti u koje je vjerovala. Doista, potpuni život u Bogu je takav da ne ostavlja čovjeka neispunjenim, ni tijelom ni duhom, nego mu jamči proslavu i puno ostvarenje svih kapaciteta, svakog djelića bića kojim je primao Boga na zemlji. A Marija je primila Boga svom snagom duše i tijela, pameti i srca, tako da je njezino biće išlo prema neposrednom ostvarenju svih Božjih obećanja. Zato je ona na poseban način počašćena te je zavrijedila biti dušom i tijelom uzdignuta na nebo u nebesku slavu kao prvina svega stvorenja nakon uskrslog Gospodina.

Tako nam nebeska Majka svojim slavnim uznesenjem potvrđuje da je čovjek biće rođeno s božanskim mogućnostima, a to su mogućnosti preobraženja i pobožanstvenjenja, to su mogućnosti proslave duše i tijela u nebeskoj slavi. To je jedino pravo ljudsko ostvarenje kojemu bi trebao težiti svaki čovjek, pri čemu nam je najbolji putokaz upravo majka Marija. Pravo ostvarenje svih svojih mogućnosti doživjet ćemo ako slijedimo Marijin primjer, jer je ona već na zemlji razvijala svoje sposobnosti putem vjere, nade i ljubavi, što onda Bog kojega je prihvaćala potpuno na zemlji, nagrađuje i na nebu velikodušnim sebedarjem koje nadilazi mogućnosti našega života.

Zato je Marija naša majka i prethodnica u vjeri, kao što je bila putokaz prvoj Crkvi dok je oblikovala vjeroispovijesne obrasce. I nama može pomoći da i sami ostvarujemo zajedništvo s Gospodinom, čvrsto vjerujući sve ono što nam je on zajamčio, te stoga i za nas prijelaz u puninu života postaje izvjestan i siguran, gotovo neposredan kao što je bio njezin, premda nećemo odmah imati dar prijelaza i duše i tijela u nebesku slavu, nego ćemo iščekivati uskrsnuće tijela o sudnjem danu. Ali ako budemo živjeli iskren i čvrst odnos vjere s uskrslim Gospodinom, onda će on nas preobražavati svojom snagom za zemaljskog života, te ćemo steći veliku jasnoću i snagu da možemo s velikim mirom i željom težiti prema budućem ostvarenju. U tome nam Marija može pomoći kao ona koje je ne samo intenzivno bila dotaknuta, nego i potpuno zahvaćena Božjom milosnom snagom, čije je biće bilo preobraženo još za života na zemlji prema svim mjerama vječnosti.

Zato dok razmišljamo o njezinu uznesenju na nebo shvaćamo da je to svetkovina duhovnog mira i žarke ljubavi kojom je ona živjela i posvećivala svoje dane Bogu, kako bi Bog nju mogao proslaviti za svu vječnost. Ona nam daje nadu i potiče našu žeđ za stvarnim životom na zemlji, koji ne prepušta ništa slučaju ni proizvoljnosti,nego teži potpunom predanju i ostvarenju u Bogu, gdje nas čeka proslava poput Marijine, uskrsnuće tijela i život vječni.

Devetnaesta nedjelja kroz godinu – C

U današnjem Evanđelju Gospodin Isus nas hrabri, poučava ali i upozorava o tome kakav treba biti naš život u svijetu. Hrabri nas kad nam saopćava da se Ocu nebeskome svidjelo dati nam Kraljevstvo, koje počinjemo baštiniti ovdje na zemlji i prema kojemu smo protegnuti kako bismo ga do kraja primili u nebu. Poučava nas kad vam veli da nam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a mi slični ljudima koji čekaju svoga gospodara da se vrati sa svadbe. Isto tako nas upozorava da budemo oprezni poput domaćina koji ne dopušta da mu lopovi provale u kuću, to jest da ne budemo preuzetni i oholi poput sluge koji previđa dolazak svoga gospodara, pa zbog toga živi suprotno odredbi i volji gospodarevoj. Gospodin to reče, jer je vidio da mnogi žive nehajno držeći da je Bog daleko, jer ga ne vide na zemlji, te misleći kako će se u nekom budućem trenutku, kad više ne budu imali snage za grešan život, izmiriti s Bogom i dovesti u red svoj život. Mnogi žive u ovom svijetu kao zaspali ili pak u mraku, to jest kao zli upravitelji Božjih darova koje su primili

Glavni uzrok zaspalosti u svijetu jest obamrlost duhovnog osjetila kojim doživljavamo Božju prisutnost putem vjere, te ga onda ne osjetimo blizim, ni prostorno ni vremenski. Uslijed toga mnogi žive vrijeme kao da su mu gospodari i kao da im je potpuno na raspolaganju, kao da Boga nema. I kako ne vide Boga u svome prostoru, tako zanemaruju i trenutak kad će se on približiti u njihovu vremenu. Zato zanemaruju svoje duhovno osjetilo kojim se ćuti njegova blizina onesposobljujući ga grijehom ili pak traženjem materijalnih dobara koja zagušuju moć duhovnog rasuđivanja. Pravdaju se ili tješe tvrdeći da za Boga ima vremena, ali tek nakon što oni prožive sve što žele proživjeti bez njega u svijetu, tek kad ostvare druge ciljeve koji su primarniji od poslušnosti njegovoj volji, glasu i zakonu. Zbog toga se daju svim silama na uživanje zemaljskih dobara, kao da im o njima ovisi život, misleći kako im je sad trenutak od toga, dok će s Bogom kasnije lako izići na kraj kad dođe vrijeme za vječnost.

Kao što zasićenost osjetila umrtvljuje ista, a ne vodi prema njihovoj istančanosti, tako je i u duhovnom životu. Kao što glazbenik ne ide na gradilište u buku strojeva kako bi osjetio zvuk koji mu treba zaparati dušu i srce, nego se povlači u tišinu kako bi u tišini pronašao očaravajući zvuk i sklad koji se razlikuje od svih ostalih, tako se očekuje i od vjernika u svijetu, da se ne zagušuju zemaljskim, nego da ostave prostora i tišine da čuju korak Božje prisutnosti, to jest da osjete da je svaki trenutak trenutak njegove blizine. Kao što ovisnik o alkoholu ne može biti dobar degustator vina, tako isto ovisnik o zemaljskim dobrima ne može biti dobar upravitelj Božjih dobara na zemlji, niti biti dobar sluga koji željno iščekuje svoga gospodara.

Shodno toj logici po kojoj zemaljska osjetila služe za tankoćutno ispitivanje stvarnosti, isto vrijedi i za duhovno osjetilo vjere kojim ćutimo Božju prisutnost. Tko dopusti da neartikulirana zemaljska stvarnost izvrši na njih svoj utjecaj, dopušta da ih ono izvanjsko zaguši te više ne budu sposobna služiti svojoj svrsi. Tko ne regulira protočnost zemaljske stvarnosti u svoj život i tko joj ne zna pronaći pravu mjeru, sebi nanosi golemu duhovnu štetu, jer će izgubiti istančanost osjetila i zdrave kriterije razlikovanja i procjenjivanja korisnog i štetnog, izvrsnog od prosječnog, to jest Božjeg od zemaljskog.

Probuditi se možemo i trebamo živom vjerom u Krista Isusa. On je došao među nas ljude hoteći nas motivirati ljubavlju prema Ocu nebeskome, ražarujući nam svijest pripadnosti njegovu kraljevstvu koje nje ni vremenski ni prostorno daleko. On hoće da budemo sluge koje željno i budno i gorljivo iščekuju svoga gospodara svjesni da je pred vratima. A sami možemo ispitati koje smo mjesto dali Bogu u svome životu, jer se to jasno vidi. Ako živimo neurednim životom ili se ponašamo na neprimjeren i nepravedan način, očito nismo smjestili Boga na pravo mjesto u našem životu, jer mu ne dopuštamo da nas on pouči i motivira kako uspostaviti prave odnose prema njima. Nepravde koje nanosimo jedni drugima samo su pokazatelj da nam je Bog daleko i da ne mislimo na to da će nam se jednom pojaviti na vratima i pitati nas račun o upravljanju.

Ako poput tolikih drugih, u sebi pravimo računice uvjereni kako ćemo do njegova pojavka eventualno dovesti stvari u red, a da za sada možemo živjeti po svome, velika je vjerojatnost da se prevarimo. Ako se ponašamo nehajno kao da znamo kada će on doći i kao da znamo koliko nam treba vremena da ispravimo i stavimo na svoje mjesto sve što smo krivo radili, bojim se da nikad ne ćemo dočekati to vrijeme. Ako se ponašamo tako kao da i ne mislimo o tome kako se neuredan život u nama ukorjenjuje kroz navike koje teško mijenjamo i tvrdoću srca koju još teže razmekšavamo, za pretpostaviti je da nikada nećemo razmekšati srce za Božju prisutnost i za čovjekoljubivu dobrohotnost. Zato radije poslušajmo savjet svoga Učitelja i ne poigravajmo se s Bogom, misleći da možemo čvrsto držati kontrolu nad svojim vremenom, nego se radije čvrsto držimo Gospodina i njegove ljubavi. Nastojmo stoga u ovom svijetu već sada živjeti pozorno na njegovu prisutnost, koja se očituje i u vremenu i u prostoru, kako bismo je jednom mogli uživati u nebeskoj slavi po sve vijeke vjekova. Amen.

18. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak potvrda je da su Gospodinovi slušatelji osjećali snagu duha koja je izbijala iz njega. Doživljavali su ga kao nekoga tko je bio sposoban za pravo i pravično rasuđivanje duhovnih i inih sadržaja, te su ga onda željeli iskoristiti za svoje konkretne potrebe kao pomoć u razrješavanju privatnih situacija i slučajeva. Uostalom to i nije bilo nimalo problematično, nego, naprotiv, poželjno. Jer koga se moglo zatražiti da pomogne rasuditi i presuditi u konkretnom slučaju, ako li ne onoga koji je sposoban zaključiti što je ispravno, istinito, te za duhovnu izgradnju i vječnu korist. U konačnici, spoznati istinu je zahtjev i pretpostavka svakog ispravnog djelovanja: samo ispravna spoznaja može voditi ispravno djelovanje, u protivnom naša spoznaja ostaje sterilna i neuporabiva. To vrijedi i za duhovnu spoznaju. Ako ona ne bi bila korisna za konkretno djelovanje, onda ne bi imala nikakvoga smisla. To vrijedi i za Gospodinov nauk: Ako nije tako sadržajan da ga se može primijeniti na konkretne životne slučajeve, onda ostaje lijepa teorija bez prakse.

Očito je sigurnost kojom je Gospodin nastupao i rasuđivao ponukala i nekog čovjeka iz mnoštva da poželi riješiti svoj slučaj, pa je zamolio: Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu. No zanimljivo je i začuđujuće da Gospodin Isus odbacuje njegov zahtjev, naizgled ne želeći se upuštati u takve slučajeve. Njegov odgovor je stoga prilično jasan i odriješit: Čovječe, tko me postavio sucem i djeliocem među vama? Jednostavno nije htio ući u raspravu o takvim stvarima, premda je dotični čovjek od njega očekivao da donese pravičnu presudu u jednom tako zamršenom slučaju. Jer ako Gospodin nije mogao pomoći ispravnim pravorijekom, onda vjerojatno nije mogao nitko drugi. Zato je doista zanimljivo zašto se Isus, kojeg su poznavali kao pravičnoga Učitelja, nije upustio u rješavanje ovog pitanja, pri čemu je mogao i pomoći ovom čovjeku u borbi oko svojih prava. Ako je bio duhovni autoritet, a nedvojbeno je bio, zašto onda nije svoj autoritet iskoristio da razriješi sukladno zahtjevima duhovne pravednosti tu zamršenu životnu situaciju? A rješavajući pozitivno taj bratski spor, mogao je učiniti jedno dobro djelo. No on to ne čini, nego se izgovara da to nije u njegovoj nadležnosti, pa bi bilo korisno razumjeti zašto se tako postavio.

Gospodin je najprije svjestan da su mnogi usredotočeni na stjecanje zemaljskih dobara, ne uzimajući u obzir kakvim se duhovnim osjećajem vode. To je vrijedilo nekada, te to vrijedi i danas među ljudima. Njemu je jasno da u onome što posjedujemo hlepeći, nema nikakvog blagoslova. Isto kao što nema blagoslova da netko uživa u onome što mu ne pripada, isto tako nema blagoslova niti onome tko potražuje svoje tjeran isključivo pohlepom prema zemaljskim posjedom. I kao što nekad dvojica braće to nisu znala razlikovati, nego su se sporili oko posjeda, i danas se mnogi ljudi spore oko ovoga ili onoga komada zemlje ne uviđajući koliko ih je takva izopačena želja udaljila jednog od drugoga, koliko je zle krvi unijela u njihove bratske odnose, a toga nije vrijedan nijedan komad zemlje ili baštine.

Gospodinova poruka je aktualna i za naše današnje odnose. I danas ljudi ne razlikuju unutarnji osjećaj pohlepe niti ga znaju detektirati u svom ponašanju. Mnogi ga poistovjećuju s potrebom da nešto steknu i da stečeno uvećaju, te prave planove i projekte, ali u biti ne prate svoju nutrinu, niti uvijek imaju ispravnu nakanu. Najčešće takav unutarnji osjećaj pohlepe koji ih tjera da što više stječu, poistovjećuju s pravom na posjedovanje pošteno zarađenih dobara. A Gospodin Isus kao iskusni učitelj duhovnosti uči nas da razlikujemo najprije u sebi takav osjećaj, te da se učimo razabirati što činimo s pohlepom i na koji način nas pohlepa kao želja za imanjem motivira i angažira. Današnje Evanđelje je prigoda da se zapitamo jesmo li se ikada suočili s tim osjećajem pohlepe. Jesmo li pratili i propitivali svoje unutarnje poticaje? Jesmo li se ispitali koji osjećaj imamo kad govorimo i planiramo dobit i zaradu? Koji osjećaj kad dobijemo ili steknemo nešto? Je li nam ikad itko skrenuo pozornost na pogubnost takvog osjećaja, ili ga jednostavno držimo zakonitim polažući na nj pravo?

Jer premda neki posjed ili imanje mogu biti zakonito naši, ne znači da ih baštinimo na ispravan način, to jest na duhovnu korist i spasenje. Ovo što Gospodin izreče u današnjem Evanđelju nadilazi zakonske okvire desete Božje zapovijedi koja zabranjuje željeti tuđe, jer ovdje nas Gospodin uči da naučimo ispravno, bez pohlepe željeti i polagati pravo i na ono što je naše. Tek iz ove perspektive vidimo da Gospodin Isus ne želi da njegov nauk ostane puka teorija, nego mu je stalo da se primjenjuje u praksi. Ali ne kao toljaga kojom mlatimo i dovodimo u red druge, nego da ga počnemo primjenjivati počevši od samih sebe. Prihvatimo stoga, bez imalo dvoumljenja, Gospodinov nauk i oduprimo se pošasti što se zove pohlepa, a trudeći se što je moguće više bogatiti u Bogu čuvajući dušu čistom od pogubnih strasti i želja, a uvećavajuću njeno duhovno blago.

17. nedjelja kroz godinu – C

Gospodinova poruka sadržana u današnjem evanđeoskom odlomku usredotočena je na pouku o molitvi. Povod tome bio je njegov primjer molitve, jer su učenici, primijetivši ga kako se moli, osobito na samotnim mjestima, zamolili da i njih pouči. Način na koji se on molio očito je privukao njihovu pozornost, te su ga u tom trenutku zamolili da i njih nauči moliti, jer je molitva bila jedno od temeljnih obilježja života vjere i odnosa s Bogom. I doista, Gospodin je iskoristio prigodu, te ih je uputio u bit molitvenog života, učeći ih koje će riječi izgovarati i koje će sadržaje od Boga tražiti, te ta molitva kojoj ih je poučio i nosi ime Molitva Gospodnja. Odmah im je želio naglasiti da sadržaji i način na koji trebaju moliti treba biti poseban, pun povjerenja prema Ocu nebeskome koji obilato uslišava svaku našu molitvu.

Ali osim što je Isus kategoričan glede sadržaja i načina molitve kojom se valja obraćati Ocu nebeskome kako bismo bili uslišani, s druge pak strane imamo naše svakodnevno iskustvo koje se baš i ne podudara stopostotno s onim što je Gospodin govorio. A svatko od nas je razmišljao o molitvi i potrebi da nas Bogu usliša kad ga nešto zamolimo, te spontano molitvu i zamišljamo način svojevrsnog potraživanja. Ali isto tako većina od nas je suočena s ‘krutom’ stvarnošću i činjenicom da najčešće ne dobijemo što tražimo. Naime, kad sagledavamo svijet oko sebe očima realiste, onda ne vidimo da baš Bog uslišava tako često ono što ljudi od njega traže. Ne vidimo da čini toliko čuda koliko mi to od njega ištemo u svojim molitvama, te se stoga pitamo, kao što su se pitali u Gospodinovo vrijeme, zašto on to ne čini? U čemu je problem? Jesmo li mi nešto loše tražili ako smo od njega očekivali pomoć i zaštitu, uspjeh i zdravlje, ili je on gluh na naše zazive?

Tako nas najčešće životne potrebe tjeraju da se upuštamo u molitvu, to jest da od Boga tražimo ono što ne možemo sami postići, da bismo nakon toga razmišljali o njezinoj djelotvornosti promatrajući ostvarenje svojih molitava i stupanj uslišanja koje nam je Gospodin udijelio. Upravo to je bio slučaj i Gospodinovih učenika, pa i svih ostalih vjernika koji su imali potrebu tražiti od Boga određene milosti i usluge, te su stoga njega kao izvrsnog učitelja i pitali da im kaže kako trebaju moliti, pretpostavljajući, naravno, da je riječ o plodnoj molitvi koja ima značajno mjesto i ozbiljne učinke u životu. Htjeli su svakako izbjeći onu dosadnu ili formalističku molitvu koja nije dostojna zvati se molitvom, kao i onu frustrirajuću koja nije davala nikakvoga ploda ni rezultata.

No Gospodin Isus koji je bio primjer i učitelj molitve, uočavao je gdje je bio temeljni problem uspješne molitve, to jest znao je koji je put do uslišane molitve. Uočio je da ljudi izgovaraju svoje molitve s dozom prijekora prema Bogu, kao da se trebaju pred njim ponižavati prije nego ih usliši. Ali nije ispravna pomisao da bismo trebali namučiti sebe i njega prije nego nam usliši molitve, kao da bi on bio spor za dati potrebne darove i uslišati zahtjeve. Pa i onda kad bi se i iz Gospodinovih riječi moglo zaključivati kako treba kucati i tražiti, kao da je Bog neumoljiv i ledenoga srca, te nam daje tek na uporno traženje, ipak znamo da nam Gospodin nije na takav način govorio o molitvi. Nije nam predstavio svoga Oca neumoljivim, kao da bismo morali lomiti njegov otpor, kako bi nam potom, pobijeđen našim upornim traženjem, ipak dao to što ga molimo.

Doista, Gospodinova misao o potrebi i značenju molitve pretpostavlja jednu drugu sliku Boga. Isus nam poručuje da je Bog Otac koji zna što nam treba, te nam daje i više i prije nego ga ištemo. U molitvi doista nije sporna Gospodinova dobrota, nego je sporno kako i što mi ištemo. Sporno je znamo li tražeći otapati svoje ledeno srce za spoznaju Boga i njegovu prisutnost u životu. A bilo bi bito da ga ištući, kucajući i tražeći otkrivamo kao skrbno Oca koji nas ljubi, ili pak kao velikodušnog prijatelja  koji je spreman sve za nas učiniti. Zato se molitvom ne umilostivljuje Boga koji je Otac i zna što nam treba, nego molitvom otvaramo prostore naše duše kako bismo imali gdje primiti dar Božje prisutnosti, kako bismo imali gdje primiti Duha Svetoga kojega nam daje obilato. Zato je prava molitva ona u kojoj nas prožima njegova sveta prisutnost do mjere da nas preobražava, te da otkrivamo koja je sila Božja u nama, svjesni da njegovom snagom iznutra ostvarujemo sve što želimo primiti moleći.

Zato, moliti znači ostvariti istinski sinovski odnos prema Ocu, kako bismo primili dar njegove dobrote. Ako nam je srce zatvoreno za njega, onda ne možemo primiti ni njegovih neizmjernih darova, te sami postajemo zapreka njegovu uslišanju. Ako molimo onako kako nas je Gospodin naučio, onda naša molitva ne će biti kritičko preispitivanje Božje dobrote, ljubavi i svemoći, nego preispitivanje vlastitog srca i njegove spremnosti da primi Duha Svetoga i da gradi kraljevstvo Božje na zemlji. Ako tako molimo osjetit ćemo da nam je Otac sve dao kad nam je dao dar Duha svoje ljubavi, te ćemo znati da smo uslišani onda kad počnemo graditi njegovo kraljevstvo na zemlji. Dopustimo stoga Gospodinu Isusu da nas nauči moliti onako kako je naučio svoje učenike!