Treća uskrsna nedjelja – C

Odlomak iz svetog Evanđelja po Ivanu koji smo upravo čuli opisuje treće Gospodinovo postuskrsno ukazanje apostolima. Ivan nas je izvijestio o prvom Gospodinovu ukazanju na dan uskrsnuća, te potom i o onom koje se zbilo nakon 8 dana kad je u središtu pozornosti bio sveti Toma, te naposljetku i o ovom na obali Galilejskoga mora kojem se ne može sa sigurnošću odrediti nadnevak. Iz svih ukazanja je razvidno kako apostoli još uvijek nisu imali potpunu jasnoću o svemu što se dogodilo, tako da, osim što im je bilo teško uriječiti događaj uskrsnuća, imali su poteškoću i predočiti sebi Uskrsloga. Gospodin im se ukazao u par navrata, ali na način da su ga tek počeli prepoznavati kao uskrsloga, te dok su stjecali sigurnosti o uskrsnuću, ujedno su ih pratile dvojbe i sumnje. Petar je čak podlegao napasti da se vrati ribarenju, svojoj svakidašnjoj aktivnosti od koje ga je odvojio Gospodin kad ga je pozvao.

I premda nam sveti Ivan u današnjem tekstu želi poručiti da su ga ipak prepoznali, iz njegovih riječi iščitavamo da bi se o tome moglo dvojiti, ili barem da to treba pozornije pročitati i razumjeti. U tom smislu Evanđelist opaža kako se ‘nitko ne usudi pitati ga: „Tko si ti?“ Znali su da je to Gospodin’. Da su apostoli baš tako jasno znali i vidjeli da je to on, onda Ivan ovo nije trebao zabilježiti. No u njima je očito bilo ovo pitanje, a pitanje je nastajalo u trenutku kad nisu bili do kraja sigurni tko je taj koji im je omogućio velik ulov, pripremio ribu i žeravicu, te im dao jesti. Osim što je u njima postojalo pitanje, imali su i dozu straha ili nelagode, jer se nisu usuđivali pitati ga, premda je Ivan to ‘pokrio’ govoreći da su znali da je Gospodin.

Iz svega rečenoga nameću nam se zaključci da apostoli nisu baš tako jasno znali, u protivnom Evanđelist to ne bi ni spomenuo, jer bi bilo suvišno spominjati tako nedvosmislenu stvarnost. S druge pak strane postaje očito kako su Gospodinova ukazanja bila takva da ih se može nazvati školom prepoznavanja. Ona se nisu ticala samo onog tjelesnog prepoznavanja koje se ostvaruje pogledom ili dodirom, kao što su htjeli oni, pri čemu je znakovit Tomin slučaj. Prije svega je trebalo izvršiti ono duhovno prepoznavanje koje se ostvaruje pogledom vjere i zajedništvom ljubavi. I kad im se Gospodin ukazivao u tjelesnom obličju, od njih se uvijek tražilo da ga i vjerom prepoznaju, a ljubavlju prihvate, čim se stvarala cjelovita slika o njegovu proslavljenom liku i stanju. I kad god se susretao s njima nakon uskrsnuća, dijelom im se otkrivao a dijelom ostajao skriven. Na njima je bilo da čitaju njegove znakove i da prate tragove, kako bi izvukli ispravan zaključak. To je očito i u tekstu koji smo čuli. Jedan od tih znakova bio je i čudesni ulov ribe, poput ulova koji im je Gospodin omogućio prije nego će ih pozvati. Isto tako pristavljena žeravica i pečena riba koju im je davao zajedno s kruhom bili su drugi znak po kojem će ga prepoznavati, pamtiti i naviještati.

Tako razaznajemo od svetog Evanđeliste da su Gospodinova ukazanja nadilazila ljudska osjetila, premda im se ukazivao da su ga i njima mogli ‘registrirati’. Umjesto tjelesnih osjetila, bili su pozvani aktivirati prije svega osjećaje duha, pri čemu je prednjačila ljubav prema Bogu. Nije stoga čudo da ga prvo prepoznaje ‘onaj učenik kojega je Isus ljubio’. Stoga ovom Učeniku nije ni bilo stalo da nam opisuje ‘kakvoću’ Isusova tijela, to jest obličje uskrslog Gospodina. Zato nam nije ni ostavio podatke o tome, jer je znao da Gospodinovo tjelesno pokazivanje ne zadire u bit proslavljenog života, kao što u bit ne zadire niti tjelesno prepoznavanje, nego ono duhovno. Očekivao se njihov napor da se potrude prepoznati ga na nov način kojim je sad živio, što su mogli i morali prije svega čvrstom vjerom i žarkom ljubavlju. Postuskrsna Gospodinova ukazanja imala su upravo taj cilj i smisao da ga nauče prepoznavati, jer uskrsnućem je prešao u novi način postojanja, nadilazeći prostor i vrijeme, kako bi ga mogli osjetiti i prepoznati u svakom trenutku i na svakom mjestu do konca vijeka i svijeta.

Prepoznavanje na koje su pozvani apostoli i učenici prve kršćanske zajednice ostaje znakovito Crkvi u svakom trenutku, pa tako i nama danas. I mi poput apostola živimo od susreta s Uskrslim i od spoznaje njegova života, blizine i prisutnosti. I mi smo pozvani ne gledati samo očima i ne tažiti samo dodirom ruke, nego prije svega ljubavlju – dodirom srca i vjerom – dodirom uma. I kao što su apostoli u svojoj svakodnevnoj aktivnosti kao što je ribarenje prepoznali da je Gospodin s njima, tako i nama danas valja prepoznavati njegovu prisutnost u svakodnevnom životu, kako bismo stjecali jasnoću, sigurnost i znanje o njegovu slavnom uskrslom životu. Kamo sreće kad bi se i za nas moglo potom ustvrditi što Ivan ustvrdi za njih dok su blagovali s Gospodinom: Znali su da je Gospodin! Kamo sreće kad bi se iz života i ponašanja nas kršćana moglo izvesti zaključak da svjedočimo dosljedno svojim životom, jer znamo da je Uskrsli Gospodin uz nas. Jer kao što je on ostavio svojim apostolima znakove i tragove, tako i kršćansko svjedočanstvo u svijetu postaje ljudima znak ljubavi i trag vjere koji vodi u život vječni.

Druga uskrsna nedjelja – C

I današnji evanđeoski odlomak iz Evanđelja svetog Ivana jedna je u nizu potvrda koliko su apostoli i ostali Gospodinovi učenici nakon uskrsnuća bili zbunjeni svime što se dogodilo, te koliko im je teško bilo povjerovati u uskrsloga Učitelja. U tom smislu nam sveti Ivan opisuje reakciju svog kolege Tome koja je prilično znakovita i poučna vjernicima u svakom povijesnom trenutku. Ivan nije imao namjeru poniziti svoga kolegu u apostolstvu, jer ni on nije bio ništa manje zbunjen od Tome događajem uskrsnuća, nego je imao namjeru prenijeti ovaj događaj kako bismo vjerovali mi i svi oni koji slušaju ovaj izvještaj. Jer samo vjerujući da je Isus Krist, Sin Božji, imamo po vjeri život vječni u imenu njegovu.

U cijelom ovom događaju i tekstu ključna je Gospodinova rečenica kojom je Gospodin prekorio Tomu, upućujući ujedno i hvaleći blaženstvo vjere svih onih koji će kasnije vjerovati: Budući da si me vidio, povjerovao si! Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! Upravo jer je ključna ova rečenica, nuka nas da je bolje obrazložimo, te da pokušamo razumjeti što je sve Gospodin njome htio poručiti. A da bismo to mogli, trebali bismo znati što Gospodin podrazumijeva pod pojmom vjera, to jest što za njega znači vjerovati. Iz samog događaja iščitavamo da Toma nije htio ispasti lakovjeran – povjerovati svojim kolegama nešto takvo neuobičajeno i gotovo nemoguće. Pa i kad ga je Gospodin prekorio što nije povjerovao, nije ga prekorio da ga učini lakovjernim, to jest da vjeruje bilo kojem čovjeku koji iznosi duhovna iskustva i tvrdnje. Gospodin Isus nije htio da njegovi učenici postanu poput ljudi i naroda iz poganstva koji, nemajući prave vjere, postaju lakovjerni. Takvi su onda vjerovali kojekakvim čudacima i prihvaćali su religije i obrede, da nisu ni mogli ni znali provjeriti istinitost njihovih sadržaja ni ispravnost tvrdnji, principa i nauka. U takvom svijetu svatko je imao pravo na svoju religioznu ideju, na svoj način štovanja božanstava, te su se u biti i čudili židovskom poimanju vjere koja je bila prihvaćanje Božje objave. Nije stoga čudo što je poganska religioznost onoga vremena bila najveće svetogrđe prema pravom, živom i istinitom Bogu, jer je prezirala, odbacivala i ismijavala sve vrijednosti Bogom objavljene, a promicala je, pod izlikom štovanja božanstava, tolike oblike nemorala.

No prevarili bismo se ako bismo mislili da je i današnji svijet drukčiji, jer i on funkcionira na istovjetan način kao i nekadašnji poganski svijet, te za mnoge vjernike se može reći da je njihov način vjerovanja poput ‘vjere’ proizišle iz poganske religioznosti, to će reći da je premalo utemeljena u Bogu. A kako bi bila što više i u onoj mjeri u kojoj je neophodno utemeljena u Bogu, može nam pomoći upravo događaj opisan u današnjem Evanđelju. Jer upravo odbijajući povjerovati bilo koju vijest, a jer živimo u svijetu prepunom lakovjernih ljudi, Tomina gesta nas uči da vjera nije vjerovati neprovjerenim glasinama i nepovjerljivim izvorima. Jer živimo u svijetu u kojem se religiozna uvjerenja stvaraju naprečac i na neozbiljan način, Tomina reakcija je putokaz koji nas u prvi mah štiti od pretvaranja istinske vjere u jednako tako smiješnu i neutemeljenu stvarnost. Jer živimo u svijetu u kojemu ljudi misle da se vjera sastoji od njihovih osobnih uvjerenja, Tomin nam slučaj dokazuje da to baš nije tako, te da vlastitom uvjerenju prethodi Božji zahvat u ljudsku povijest.

Toma bi, međutim, trebao biti blaženiji da je povjerovao. Gospodinov prijeko u ovom slučaju je vrlo slojevit. Kao prvo, on ne bi očekivao od Tome da tek tako povjeruje apostolima jednu nečuvenu novost, da ta novost nije bile nagoviještena u Starom zavjetu. Zato u biti Gospodin predbacuje Tomi da ne pozna dovoljno dobro lice samoga Boga, ljubitelja ljudi, ni ti pozna Božje naume spasenja. Nadalje, takva novost nije bila apsolutna novost jer ju je i Gospodin nagovijestio svojim propovijedanjem, kojem je Toma bio svjedok. Očito je u tom trenutku Toma bio loš poznavatelj Božjih nauma i loš učenik u Gospodinovoj školi, te tako nije imao dobre preduvjete da povjeruje apostolima. Međutim, ostao je ipak postojan u činjenici da ne bi trebao svakome tek tako na riječ vjerovati, dok ne provjeri, s time da je išao provjeravati na krivi način. Prava provjera je mogla biti u tome da zaviri u Pisma u kojima se Bog objavljivao i da se prisjeti svega što je Učitelj govorio, jer uskrsnuće se ne može provjeriti rukom nego duhom.

Ovaj opisani događaj govori nam kako je Toma morao preispitati svoju vjeru i stavove. Da je znao o Bogu ono što je trebao znati, onda bi bio kadar i apostolima povjeravati. I nama ovo treba škola i poticaj da i sami preispitamo sebe i svoju vjeru, da otkrijemo koliko je naša vjera ukorijenjena u samome Bogu, a koliko se temelji eventualno na privatnim ljudskim mišljenjima i stavovima. Nama se preispitati kome i zašto vjerujemo, kako naša vjera ne bi bila lakovjernost i povođenje za ljudskim novotarijama i izmišljotinama, jer o kreposti vjere se može govoriti samo ako je riječ o vjeri u Boga, Boga koji ljubi i spašava čovjeka. Da je Toma imao svijest o takvome Bogu, bilo bi mu lakše povjerovati u uskrsnuće. No svojom nevjerom, to jest opiranjem lakovjernosti, barem je nama dao prigodu da i sami izgradimo zreliji stav vjere, nego što je bio njegov i nego što je stav onih koji vjeru svode na ljudska uvjerenja. Dopustimo sebi biti blaženi na način na koji je Gospodin Isus proglasio ovo blaženstvo, što pretpostavlja da istinski upoznamo živoga Boga i Stvoritelja, kako glasi u prvom članku vjere, koji nas po svome Sinu obdaruje svojim životom, kako bismo iz te perspektive vjerovali i u vlastito uskrsnuće, što ispovijedamo u posljednjem članku vjere. Budimo ljudi vjere u Isusa Krista, Božjeg Sina i uskrslog Gospodina, te poput apostola navijestimo potom jednu jedinstvenu i jedincatu vjeru na spasenje svakom čovjeku.

Uskrs 2013.

Vazmeno otajstvo Gospodinovo koje slavimo velika je škola i pobjeda života. Ne samo što je Gospodin Isus došao u smrtni svijet, nego se htio potpuno podložiti svim njegovim zakonitostima, što također znači i mogućem grijehu i nepravdi, muci i smrti koji kraljuju u ovome svijetu. Baš to se i dogodilo na Kalvariji, ali je on odatle, s dna poniženja, počeo izgrađivati novi život. Upravo kad se činilo da je njegov život pobijeđen, te se poput ostalih slio u rijeku prolaznosti, on je na dan uskrsnuća započeo živjeti novim i savršenijim životom. Počeo je živjeti besmrtnom slavom kojom je obdario svoju ljudsku narav, a time i svaki ljudski život koji se njemu suobličuje. Od trenutka kad je veliki svećenik savjetovao da je bolje da jedan čovjek umre za narod, židovi su odlučili pribjeći toj oportunističkoj politici i procjeni ne shvaćajući da nevini život vrijedi beskrajno, te da bi ga trebali štiti svojim životima sve do smrti. Oni su se pak poslužili smrću jednoga čovjeka kako bi svom narodu osigurali izvanjsku blagodat i sigurnost pod okriljem moćnih Rimljana. Pogazili su život Božjeg Pravednika i Mesije u ime političkih interesa i zemaljskoga blagostanja.

Na žalost i naše današnje društvo je puno kompromisa nauštrb čovjeka, poput društva koje je osudilo Gospodina. Oblici života koje uzdižemo i promičemo samo su oblici umiranja i polovičnog života. Naše društvo i mentalitet ovoga svijeta popularizira samo one vremenite, točnije kratkotrajne i privremene oblike života, svjesno otklanjajući od nas duhovne i vječne vrijednosti. Uronjeni smo u svijet površnosti, koje nas sprječava da se radikalno opredijelimo za novi život koji nam je donio uskrsli Gospodin. Doista bismo se trebali osloboditi zemaljskih spona, jer dok još ljudski razmišljamo, zaodjenuti smo starim čovjekom, umjesto da on u nama potpuno umre, te da ga pokopamo i ostavimo da on bude za nas prošlost. Dok životom smatramo samo život za ovo izvanjsko, ne posvećujemo se uskrslom čovjeku koji po Kristu živi za budućnost. Živimo, na žalost, u civilizaciji koja promiče privide života, ne želeći se susresti sa svojom slabovidnošću i kratkovidnošću, umjesto da očima duha zavirimo u Kristov grob i progledamo u oči novom životu, poput dvojice apostola koji povjerovaše u trenutku ulaska u kalvarijski grob.

Ono što je prorokovao veliki svećenik bilo je doista točno. Jedan je čovjek umro za narod, to jest za narode. Točnije, Isus je umro da raspršene sinove Božje okupi u jedno podarujući im život vječni. Proročanstvu koje je izrekao veliki svećenik Bog je, međutim, dao nešto drukčiji smisao nego što su mu davali oni. Dok su oni držali da će mirnije živjeti ako ušutkaju i ubiju Sina božjega, Bog se pak poslužio smrću svoga Sina kako bi ljudima podario vječni život iskupljujući ih od grijeha. Svevišnji Bog je njihove opasne naume usmjerio prema svome cilju pretvarajući smrt u neprolazni život. Dok su oni oslobađali sebi prostore navodnoga života šaljući u smrt Pravednika, dotle je se Bog poslužio smrću da dadne život.

Ne živimo stoga više kao mrtvaci, jer smo po Kristu primili uskrsnu nadu! Već sada nam je odgovoriti na sve izazove živeći kao nositelji uskrsne nade, to jest živeći uskrsnim pobjednim životom. Uskrs nas poučava da ne smijemo živjeti smrtnim, zemaljskim životom na zemlji, nego onim nebeskim, besmrtnim. Uskrs nas uči da ni narod ni pojedinci ne mogu živjeti od grešnih odluka koje odišu zadahom smrti, nego samo od ispravnih, nadahnutih Duhom Božjim. Uskrsli nas danas uči da ne možemo sebi priuštiti živjeti za kratkotrajne i vremenite ciljeve, jer to bi bilo samo trošenje života. Mi smo, naprotiv, stvoreni za pobjedu života koja se ostvaruje kada se, poput svoga Gospodina, služimo životom kako bismo, umirući, drugima davali vječni i neprolazni život. Samo tako će se Uskrsli proslaviti u nama, a mi u njemu. S njime nam je pobijediti ljudsku napast da se služimo životom za smrt, umjesto da ga uzdižemo u život. Proslaviti nam se živeći za život vječni, umjesto da živimo samo za umiranje u ovome svijetu.

Zato nam je živjeti snagom vjere, prihvaćajući riječ Božu i njegovu istinu, umjesto da se prepustimo ljudskim lažima. Živjeti nam je od ljubavi Božje, umjesto od ljudskih zavodljivih obećanja koja nas vode u smrt kad našu ljubav vežu za prizemljene vrijednosti i interese. Pođimo stoga poput apostola na Kristov grob i uvjerimo se da u njemu ne vlada zadah smrti, nego da se iz njega širi dah života. Mi koji smo s Kristom suuskrsli, poput svetoga Pavla tražimo ono što je gore, a ne za zemaljskim. Kao što je Krist umro s nama i za nas, i nama je umrijeti zemaljskim oblicima života za života s Kristom, kako bismo kao nagradu primili onaj otajstveni neprolazni život u Bogu. Neka Krist bude život naš sada na zemlji, kako bismo se i mi s njime jednom pojavili u slavi, u onoj konačnoj i potpunoj pobjedi života nad smrću.

Uskrsno bdijenje 2013.

U trenutku kad je Gospodin umirao na križu, evanđelisti izvještavaju da je sunce pomrčalo, te da je nastala tama od podne do tri sata. Pomrčanje sunca u tom trenutku znak je tame koja je u zahvatila svijet zbog svega što se odvijalo na Kalvariji, mjestu raspeća Gospodinova. Tama koja je obavijala zemlju u tom trenutku bila je smrtna tama, jer su ljudi odbacili i iz svoje sredine svjetlo hoteći ukloniti samoga Boga – izvor svjetlosti. A život u tami je jedno od velikih zala u životu, kao što nam o tome svjedoči i starozavjetna povijest u kojoj čitamo da je ona bila jedna od kazni kojom je Gospodin kaznio Egipćane jer nisu htjeli pustiti Izraelce da idu u slobodu žrtvovati svome Bogu. I jedna i druga tama se odnose na ljudske postupke, jer za razliku od tame kao prirodne pojave, ove dvije su bile uvjetovane ljudskim činima. Kalavarijska tama je svjedočanstvo kako ljudi svojim postupcima na se navlače tamu, te što više griješe u višoj tami grcaju u nemogućnosti vidjeti što rade ni kamo idu. Osim toga tama ljudskog grijeha nikad nije pojedinačna stvarnost, nego ima i štetne društvene učinke. Tama koju su prouzročili židovski starješine i glavari obavijala je na cijeli grad Jeruzalem, pa tako i na Gospodinove učenike, koji su od Isusova uhićenja bili u tami straha, neznanja i zbunjenosti. U konačnici tama u koju je tada ušlo čovječanstvo, bila je najdublja tama u koju je moglo zapasti, jer je čovjek podigao ruku na samog Sina Božjega. Čovjek je poslao Boga u tamu groba, ne želeći za sebe njegovo svjetlo istine i ljubavi. To je najdublja moguća tama, no nije bio svjestan da je time sama sebe obavio  tamom, dok ona ipak Bogu ne može nauditi.

I kao što se je Gospodin u Starom zavjetu objavio kao svjetlo i gospodar svjetla, tako isto čini i uskrsnućem svoga Sina, pogotovo što se ovaj događaj očituje kao događaj one konačne pobjede svjetla nad tamom, kao što je i njegova osuda bila pokušaj konačne pobjede tame nad svjetlom. Na uskrsno jutro svjetlo se polako vraća u svijet i počinje odnositi pobjedu. Vidimo to već pri prvom susretu žena koje dolaze na grob još za mraka. Dok su se mislile kako otkotrljati kamen i zaviriti u tamu groba, njima se ukazuju dva čovjeka u blistavoj odjeći da im navijeste da je Krist uskrsno. Već ova dva anđela svojim izgledom potvrđuju da je događaj uskrsnuća događaj svjetla Božjega koje neopozivo prodire u svijet i odnosi pobjedu nad tamom.

Krist Gospodin je morao doživjeti radikalnu tamu, ne samo onu koja se događa izmjenama dana i noći, nego je morao doživjeti tamu nastalu zbog grijeha i ljudskih poteza. Bio je pozvan suočiti se s onom tamom nastalom zbog ljudskog neprihvaćanja Božjeg svjetla, s tamom koja je na djelu i danas u povijesti našega društva i civilizacije. Na veliki petak je bilo očito kako je u tami ljudski razum, koji ne prepoznaje Boga i njegov nauk, te stoga ne prepoznaje istinu koja se očitovala. U tami je bio ljudski razum koji je pokazao kako se lako zloporabi ljudske institucije kad čovjek nema osjećaja za Boga i ne vodi se njegovom istinom, kao što je Pilat pogazio pravo i ljudskost. U tami se našao pravni sustav koji primjenjuju bezbošci i beskičmenjaci, jer onda oni okrenu sustav da bude protiv Boga, kojem ne dopuste da bude svjetlo i svim autentično ljudskim vrijednostima. U tami se našao i religiozni zakon, koji je također besmislen ako ne odražava živo zajedništvo s Bogom. A jer su u tami bili oni koji su primjenjivali zakon radi zakona, slovo radi slova, onda ništa čudno da si i sam Božji zakon primijenili protiv Boga. Ljudska narav u pomrčini savjesti pretvori se u zvjersku, a humanost u zvjerstvo kad ne vodi računa o Bogu, a prepušta se samo svojim dometima.

Ali Krist Gospodin je u ovoj svetoj noći svjetlom svoga života pobijedio tamu ljudskih odluka i protivljenja Bogu. Zato nam on svojim svjetlom ne dopušta da više srljamo u mraku, u pomrčini savjesti, nedjelima i udaljenosti od Boga, nego nas privlači svojim svjetlom i združuje s Bogom. Snagom uskrsnog svjetla biva nam jasno da naše ljudsko oko bez njega ne vidi dobro i nema dobre procjene. Večeras u ovoj svetoj noći uskrsli Gospodin nam svijetli tako jako da čisti naše savjesti i duše od grijeha ne dopuštajući da potonemo u mrak ljudskosti bez Boga, da potonemo u mrak čovječanstva koje ne živi za kraljevstvo Božje, da ne potonemo u mrak ljudskih odluka koje ne vode računa o svjetlu vjere što prosvjetljuje pameti. Dopustimo svjetlu Uskrsloga da nas obasjava i prosvjetljuje, da vodi svaki naš korak, sve naše odluke, da upravlja naš život onom višnjem cilju, prema onoj slavi u koju je on ušao kao Prvorođenac od mrtvih. Ne hodimo više u mraku, jer imamo svjetlo svijeta koje svijetli, koje hrani naše duše jasnoćom istine i života, te nas vodi prema odredištu na kojem više nema tame ni groba, gdje ćemo s Uskrslim kraljevati po sve vijeke vjekova. Amen.

Veliki petak 2013.

Obredi Velikoga petka još od davnine ne predviđaju slavljenje svetih otajstava, ali je zato u središtu večerašnjih obreda otajstvo svetoga križa koji je trebao biti isključivo sredstvo mučenja i smrti, ali je postao i sredstvo pobjede nad zlom koje se bilo nadvilo nad čovječanstvo. Doista najveće zlo koje se moglo dogoditi čovjeku moglo je biti da, uklanjajući Krista Gospodina, ukloni potpuno Boga iz svoje sredine. Spomenuta prijetnja je umalo došla do ostvarenja po drvu križa koji je bio znak višestruke spletke i mnogostruke laži kojih je bio žrtva Gospodin.

Stoga dok večeras iskazujemo počast križu na kojem je Gospodin bio raspet i podnio muku, valja nam se prisjetiti i dinamike kojom su se odvili događaji tog petka kad je on položio svoj život za spas čovječanstva. Jer njegova smrt nije bila usputni nesretni slučaj, niti je bila smrt prouzročena ljudskom pogreškom i pravosudnom zabunom, nego je prije svega riječ bila o unaprijed smišljanom planu zlih umova. Glavarima svećeničkim i starješinama narodnim je smetala prisutnost Božjeg Pravednika koji se nije ustručavao izreći istinu u lice i njima koji su glumili pravednike i istinoljupce. A jer je svatko od njih prije svega volio svoj položaj i čuvao svoju stolicu, njegov govor o Bogu im se nije sviđao. Boljelo ih je kad im je ukazivao nedostatke i prepuste pred Bogom i pred narodom, te su ga zato htjeli ušutkati, misleći da se Božjoj Istini mogu zatvoriti usta nasiljem.

A za optužbu protiv nekoga tko je govorio istinu i bio Istina, trebala je onda debela laž. No ni ona ne bi bila dovoljna, jer je previše prozirna, pa ju je trebalo iznijeti u trenutku i na način da može zavesti dovoljan broj ljudi koji će njihove podle ideje prikazati vjerodostojnima i ispravnima. Zato su Gospodina uhvatili pod okriljem noći, čime su pokazali da se nad čovječanstvom nadvila noć laži od koje je Bog htio sačuvati svoj narod zovući ga neprestance da živi u svjetlu istine. I dok je Isus pokazivao da se istina otkriva i živi u zajedništvu molitve s Bogom, oni su dotle kovali urotu, prepuštajući se poticajima ‘oca laži’. Uhvatili su ga na takav način da skriju od javnosti pravu istinu, te i dobronamjernima onemoguće znati što se doista događa. Rezultati takvog postupka su prljave odluke počevši od glavara i starješina pa do Pilata, te je zato noć kad su uhvatili Gospodina bila noć laži i prijevare, noć podvala i pritiska da se ukloni istinu Božju, čemu je križ trebao poslužiti kao najprikladnije sredstvo.

No Bog nije dopustio da laž pobijedi istinu, da Otac laži pobijedi Sina Božjega, Očevu Istinu. A križ koji je trebao poslužiti kao sredstvo gušenja istine, postaje najvećim znakom istine o Bogu i čovjeku. Zato je križ Gospodinovo pred kojim večeras zastajemo trenutak istine za cijelo čovječanstvo, jer se u njemu ogleda istina ljudskog grijeha i laži, koja ga je i zamislila kao vlastito oruđe. No dajući podići svoga Sina na križ, Otac nebeski nam stavlja pred oči vječnu i neopozivu Istinu Božju. Križ postaje sredstvo da se Božja istina uzdigne i da svakome postane vidljiva, a napose da očituje zle namisli ljudske, pune opačine i laži. Pogledom na križ postaje nam očito da se čovjek služio lažima da ukloni Boga Istinu. Križ je svjedočanstvo na što je sve spreman čovjek kad se odvaži krenuti protiv Boga i gušiti njegovu istinu. Zato je ovaj sveti znak Kristove muke koji pobožno častimo ujedno znak pobjede nad ljudskim lažima. On je znak pobjede nad lažima što ih grijeh izmišlja i širi u našim dušama kad promiče pogubnost zavodljivosti. Križ Gospodinov je znak prave istine o čovjeku koji i danas pokušava stvoriti istinu bez križa, to jest promiče ljudski uspon bez Boga, kao što se događa i u suvremenom društvu. A kad današnji čovjek gradi križ, onda je to samo zato da na nj pribije Boga.

Danas, međutim, pred križem Kristovom shvaćamo da je istina pobijedila upravo po križu na kojem je trebala biti poražena. Umjesto da ga prezire i odbaci, Bog ga je posvetio, te stoga i mi shvaćamo da ni Bog nije mogao biti čovjek bez križa, te nam postaje razvidno da je takvo što još manje moguće nama ljudima. Ako hoćemo da nas Božja istina vodi putem napretka, to jest pobožanstvenjenja, onda ne možemo izgubiti iz vida križ Kristov koji je učinio da nam s Križa zasja istina o nama grešnicima i istina o Bogu koji nas je toliko ljubio da je dao svoga Sina za nas. Od Krista Gospodina naovamo križ nije više sredstvo kojim laž pribija Boga na križ, nego znak koji pokazuje koliko je Bog ljubio čovjeka, te jedino sredstvo kojim čovjek može uzvratiti Bogu ljubav za ljubav. Onima koji su htjeli ukloniti istinu o Bogu ubijajući Gospodina, misleći da se radi o uklanjanju tek jednog čovjeka, križ je pokazao da ove dvije istine idu zajedno: kad se Boga razapinje na križ, ubija se i čovjeka, a kad se razapinje čovjeka, uklanja se i Boga.

Neka i nama večeras ovo sveto ozračje i nijema tišina križa ostanu svjedočanstvo istine, čiji je najglasniji govor upravo križ Gospodinov. On je najveća prekretnica u povijesti čovječanstva, te se držimo njegove uzvišene ljepote, držimo se njegove nijeme istine, koja nas oslobađa i izgrađuje da budemo istinoljubiv naraštaj kojem je križ središte i polazište po kojem je Gospodin Isus posvjedočio za istinu. Budimo od istine i poslušajmo glas Gospodinov, te ovu i ovakvu istinu naviještajmo na spasenje sebi i drugima.

Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje.

Nema nijednoga čovjeka da ne zna što su to rastanci s dragim osobama. Nema nikoga tko nije iskusio koliko je bolno kad te život prisili na rastanak od voljenih ljudi, bilo da se radi o vremenitim selidbama i preseljenjima, bilo da se radi o onima nakon kojih nema više niti mogućnosti ljudskog susreta na zemlji. Život nikoga ne štedi donoseći tolike bolne i lomne situacije koje ostavljaju na tkivu života mnoge rane i ožiljke. Doista, vrlo je bolno nekoga voljeti, a ne biti s njim u zajedništvu i bliskosti. Bolno je dopustiti da nas okolnosti društva, vremena i prostora dijele od dragih ljudi. Oni koji vole najbolje znaju kako je bolno nekoga voljeti, a ne biti s njim, to jest nekoga ljubiti, a morati se rastati od njega, pogotovo ako je taj rastanak nepovratan. Nije lako osjetiti potrebu da nekome pripadaš i da ti netko pripada, a biti spriječen ostvariti takvu pripadnost. No s druge strane, onaj tko je osjetio ljubav zna da je ona ipak najjača ljudska snaga koja se ne da pobijediti niti zemaljskom očevidnošću. Za ljubav se kaže da je tako domišljata i nepobjediva, te pronalazi izlaz i tamo gdje se izlaz ne nazire. Ljubav pronalazi rješenja i onda kad ih um ne uspijeva iznaći i ostvariti.

Pred takvom potrebom i zahtjevom našao se i Gospodin Isus u trenutku kad je znao da napušta svijet i vraća se Ocu. O tome nam svjedoči evanđeoski odlomak iz pera svetoga Ivana koji smo večeras navijestili: Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, budući da je ljubio svoje, one u svijetu, ljubio ih je do kraja. Kako nam svjedoči Ivan, Isus zna da je došao njegov čas i da ima prijeći s ovoga svijeta Ocu, no to uopće nije sporno, nego sasvim razumljivo, jer je on od Oca i došao na svijet. Sam po sebi odlazak sa svijeta i povratak Ocu ne bi bio bolan da on nije imao na svijetu ljude koje je ljubio, i to ih je ljubio do kraja. Iza ovih Ivanovih riječi može se nazrijeti u kakvom ozračju svetosti, ljubavi i predanja ih je Gospodin okupio, te koje je osjećaje i sam u duši proživljavao.

On koji je ljubav i došao među ljude iz zagrljaja čiste i vječne ljubavi Očeve, ljubio je i do kraja i one svoje koji bijahu u svijetu. U trenutcima kad ih napušta, On koji je vječna i nepobjediva ljubav, nije mogao prihvatiti da ljubav bude poražena. On vječni pobjednik, nije mogao dopustiti niti da ljubav koju je on donio u svijet bude gubitnica. Nije mu bilo prihvatljivo da ljubav bude pobijeđena u ovom zemaljskom hrvanju sa zemaljskim ograničenjima, što bi značilo konačnu propast ljudskog života i svake ljudske ljubavi, jer više ne bi imala uporište u onoj vječnoj, koja bi i sama doživjela poraz na zemaljskom terenu. Nije se mogao pomiriti s time da se ono intenzivno zajedništvo i prijateljstvo, ona snažna ljubav koju je proživio u društvu svojih prijatelja i koju je prenio na ljudski rod, tek tako bude onemogućena. To bi značilo dokidanje stvarnog i neslomivog ljudskog zajedništva, to bi značilo krah ljubavi u svom zemaljskom ostvarenju.

Zato ova nepobjediva utjelovljena ljubav domišlja način kako pobijediti u svijetu koji prijeti svesti ljubav samo na trenutno ostvarenje, na isječak prostora i vremena, umjesto da joj omogući cjelovito ostvarenje kakvo ona pretpostavlja i zahtjeva. Zato Isus koji je do kraja ljubio svoje učenike, nije mogao dopustiti da ova ljubav dođe kraju, da u nekom trenutku prestane, nego je stoga na posljednjoj večeri ustanovio sakrament svoje ljubavi. Njegova ljubav prema njima nije se htjela predati, jer da je ona izgubila bitku, koja i čija bi ljubav mogla računati na pobjedu? Da je ova sveta i vječna ljubav izgubila, zar bi se uopće moglo govoriti o ljubavi u svijetu?

Ostavljajući sebe svojim apostolima u kruhu i vinu, ispunio je zakon ljubavi kojim se predao potpuno za njih, jer ih je ljubio do kraja. I na odlasku i rastanku s njima, ‘dosjetio’ se ostaviti im sebe u sakramentu, trajnom znaku i ostvarenju njegove ljubavi. Ova domišljata Božja ljubav pronašla je načina kako spojiti ljudima nespojivo, te kako ostvariti neostvarivo. Pronašla je načina u svijetu hladnih odnosa zapaliti vječnu vatru svoje ljubavi. Gospodin je uspio pobijediti i nametnuti se u svijetu koji ne gradi trajnost života i promiče vrijednost vječnih odnosa i ne potiče izgradnju nepobjedive ljubavi. Tako je pronašao način kako se vratiti Ocu, a opet ostati potpuno sa svojima do konca svijeta. Učinio je to upravo one pashalne noći, čega se sjećamo i što obnavljamo ovim slavljem Večere Gospodnje. Učinio je to one noći kad je bio predan, kako veli Pavao, jer je te noći najprije predao sebe učenicima, te je mogao u miru dovršiti i svoje predanje na križu. Te pashalne noći ostavio je sebe u kruhu i vinu, tražeći od učenika da njegove riječi i gestu ‘čine njemu na spomen’, to jest kad se okupljaju blagovati kruh života i piti kalež spasenja.

Čudesna je njegova ljubav prema nama, koju ostavlja kao zalog vječne pobjede u presvetoj euharistiji, jer kao što je u njoj anticipirao žrtvu križa, tako je anticipirao i pobjedu uskrsne ljubavi. Na nama je da joj pristupamo onim duhom kojim nam je se podario, to jest da mu potpunom ljubavlju uzvratimo na ljubav do kraja kojom je on nas ljubio, te da tako, u duhu uskrsne pobjede ljubavi, pripravni iščekujemo i njegov slavni dolazak kad će nas uvesti na onu vječnu gozbu kojoj je ova sakramentalna bila nagovještaj i predokus.

Cvjetnica 2013. – godina C

Evanđeoski odlomak iz Lukina Evanđelja o Gospodinovu slavnom ulasku u Jeruzalem svjedoči nam o tome kako je mnoštvo onih koji su povjerovali u Gospodina prepoznalo njegovo mesijansko poslanje, te su radosni iza glasa hvalili Boga za silna djela kojih su bili svjedoci. Evanđelist naziva učenicima ovaj oduševljeni puk koji je Isusa prepoznao kao Mesiju – mironosnog Kralja koji ima doći, te su mu stoga klicali: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama! Ali među mnoštvom je bilo i onih kojima se cijeli prizor nije svidio, a napose nisu odobravali da se Gospodinu kliče kao Mesiji. Bili su to farizeji koji su zbog toga i intervenirali tražeći da Gospodin prekori i ušutka svoje učenike. Isus,  međutim, svjestan uzvišenosti trenutka, svjestan ljepote i važnosti u kojoj se objavljuje do kraja svome narodu, te da time dolazi konačno oslobođenje od ropstva grijeha i smrti odgovara: Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!

Iz ovog kratkog razgovora iščitavamo kako se Božja slava u svojoj punini nezaustavljivo objavljuje ljudima, to jest da Bog otvoreno očituje svoju ljubav, dok su redovito kočničari bili sami ljudi koji su je htjeli spriječiti. Zato je ovaj Gospodnji ulazak u Jeruzalem označavao i potpuni i konačni dolazak Božje slave među narod koji je željno iščekivao njezino očitovanje. I danas se događa isti scenarij. Dvolični vođe naroda kojima nije na srcu Božje, te nisu kadri prepoznati Božju prisutnost i očitovanje, žele pošto poto Gospodina izbaciti iz svoje sredine. Mnogi od njih se i danas boje da će im Gospodin oduzeti dio kolača, dio njihove kraljevske vlasti, utjecaja i ugleda, pa ga onda udaljuju iz javnosti. Metoda kojom se služe istovjetna je onoj nekada. Kao što su nekada farizeji htjeli ušutkati Gospodinove učenike da ga ne naviještaju i ne slave kao Mesiju, tako se i danas nastoji ušutkati upravo Isusove učenike i sljedbenike, kako ne bi došla do izražaja njegova kraljevska vlast u puku. Kao nekada, tako nas i danas Gospodin hrabri da ne posustanemo, nego da glasno u ovom društvu naviještamo njegovo mesijanstvo, to jest kraljevsko poslanje, jer on, uostalom, ne dolazi kako bi doveo u pitanje zemaljsku vlast moćnika, nego kako bi očitovao svoju duhovnu vlast u svijetu.

Farizeji su ostali sebi dosljedni, jer ono što su neprestano radili, to su činili i prilikom Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem. Kao što su mu se protivili dok je poučavao, tako su mu se protivili što se predstavlja kao Mesija. Ušutkujući njegove učenike, krajnji cilj im je bio ušutkati njega, to jest ne dopustiti da se objavi svijetu niti da izvrši svoje poslanje. No kako im nije pošlo za rukom izvesti to na miroljubiv način, jer nisu uspjeli ishoditi od Gospodina da ih ušutka milom, onda su odlučili, nekoliko dana nakon toga, pribjeći nasilnim sredstvima te ga ušutkati nasiljem i smrću. Nisu bili svjesni kako će se Bog poslužiti njihovim nasiljem, te će nakon smrti svoga Sina progovoriti glasnije nego ikada odnoseći uskrsnu pobjedu.

Ovo je i nama pouka i poticaj da i mi poput ondašnjih učenika Gospodina kroz ove dane dočekamo kao svoga Kralja i Mesiju, da mu puni radosti kličemo jer smo bili svjedoci njegovih djela u svome životu, te da hvalimo Boga za sve što nam je učinio po svome Sinu. Pa i kad bude u našem društvu onih koji će se poput farizeja čuditi našem ‘pretjerivanju’, ne dajmo se smesti, nego idimo odvažno za svojim Gospodinom na putu njegove muke. Jer on želi ući u javnost našega društva i u srce našeg života, kao bi nam objavio i darovao pravo dostojanstvo. Omogućimo mu to i ne dopustimo da nas farizeji koji su nesposobni prepoznati božansko ušutkaju. Ne dopustimo da nam unose sumnju u srce, nego svom snagom prigrlimo Gospodina, te prostrimo pred njega svoje živote, kako bi nas on blagoslovio, te nam omogućio da pođemo s njim u onaj nebeski Jeruzalem koji je naša prava domovina i koji je majka našega života vječnoga.

5. korizmena nedjelja – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam jedan događaj u jeruzalemskom Hramu gdje je Gospodin kao učitelj dolazio poučavati narod. Dok je on tako poučavao doveli su mu jednu ženu zatečenu u preljubu, očekujući da se on izjasni što učiniti u takvom slučaju. Znali su da je Isus bio milosrdan prema grešnicima, dok je židovski Zakon predviđao rigorozne kazne kamenovanja za takav grijeh. Njima je to bila prigoda da Isusa uhvate u raskoraku između ljubavi prema ljudima i Zakona. Bilo da ju je osudio ili oslobodio, Gospodina bi uvijek imali u šaci, jer bi ga ili proglasili protivnikom ljudi ili kršiteljem Zakona.

Ako itko zna koliko je grijeh štetan i razoran za čovjeka i za Božji narod, onda je to Isus čije je poslanje bilo naviještati obraćenje i oslobađati od grijeha, ali se nikad nije slagao ni služio metodama kojima su se služili farizeji kako bi ‘očistili’ narod od grešnika. Zato on dovodi u pitanje linč koji su navodni čistunci pokrenuli protiv žene uhvaćene u preljubu. Ne samo što je linč nepravedan, jer nitko od njih nije bez grijeha da bi bacio kamen na nju, nego je i neopravdan, jer ne vodi stvarnoj pobjedi nad grijehom. Jer pobjeda nad grijehom se ne događa linčovanjem, nego obraćenjem grešnika koji se susretne s Gospodinom. Židovi nisu pronalazili drugog načina kako bi iskorijenili javni grijeh i sablazan, nego su pribjegavali javnom eliminiranju grešnika. No pri tom su zaboravljali upravo osnovne stvari, a to je da su i sami grešnici. Osim toga su pokazivali veliko neznanje prema Bogu, kojeg nisu upoznali kao dobrog i milosrdnog Oca koji grešnike poziva na obraćenje. Zato su uzimali pravdu u svoje ruke kad im je to odgovaralo, što je u praksi značilo da su se poigravali ljudskim životima.

Gospodinu je bilo više nego očito da se grijeh iz društva ne može iskorijeniti nikakvim metodama dok se ne iskorijeni iz ljudskih srca. Zato je imao drukčiji pristup kojim nije štitio grešnike, nego se trudio osloboditi ih od njih samih, kako bi mogli zaživjeti novim životom, pri čemu nije bilo dostatno prikazati ih i prokazati ih kao grešnike. Farizeji nisu dobro razlikovali što znači osuditi grijeh, a spasiti osobu od grijeha, nego su u ime svojih interesa uvodili javni moral i red po mjeri samih sebe, ne prežući niti od kamenovanja kako bi ostvarili svoj cilj, a da pri tom nikad nisu svoju dušu sagledali pred Bogom. Njima je  u društvu trebalo grešnika kako bi opravdali svoju ulogu, sačuvali ugled i osigurali moć u društvu, ujedno zaboravljajući da su i sami pred Bogom grešnici.

I danas poput njih u društvu postoje dežurni moralizatori koji traže svoju korist prozivajući druge. Njima nije interes da se u društvu živi moralnije i ispravnije, nego im je glavni cilj onemogućiti Krista da propovijeda s vlašću, kao što su ga pokušali i farizeji spriječiti da propovijeda u Hramu. I danas nedodirljivi ‘čuvari morala’ prstom prokazuju na javne grešnike, iznoseći na vidjelo, najčešće putem medija, tuđa zla i osuđujući pojedince koji stoje iza njih. Uslijed toga javni život društva sliči više na smetlište, nego na uređen okoliš. Jer time što se traži i iznosi smeće drugih, previđa se smeće grijeha u kojem svaki od nas živi i stvara oko sebe. Pri tome je najveća nečistoća ona farizejska koju ne primjećujemo, a to je potreba da oko nas društvo bude puno grešnih i nečistih koje ćemo osuđivati, te time otkloniti pozornost sa vlastite grešnosti pred Bogom. A osim toga nemamo prave službe koje mogu raščistiti takvo smeće, jer ni pravosuđe ni državni zakoni ne mogu ukloniti grijeh iz ljudskih srdaca, nego samo kazniti prestupnika izvanjskom kaznom. Na taj način, kao i židovski Zakon, državne službe mogu eventualno drugima utjerati strah od kazne, držeći ih tako u pokornosti, ali ne i očistiti njihove živote od zaraze zla i grijeha. No društvo koje je izbacilo Boga iz svoje sredine i ne želi čuti njegov glas, ne može čovjeku ponuditi valjane razloge za izbor vrijednosti, kao ni protumačiti mu što je istinski sukladno njegovoj biti i dostojanstvu. Ne može niti istaknuti vrijednosti dostojne Boga i čovjeka, premda može do iznemoglosti isticati sve prekršaje protiv državnog zakona.

I danas ‘slobodna’ i ‘napredna’ javnost sudjeluje u javnim osudama – linču određenih ponašanja koja se smatraju neprikladna, bez obzira o kojoj vrsti neprikladnosti bila riječ, i u ime koje ideje ili ideologije se ona provodila. Redovito takav smišljeni linč ima svoj cilj, poput onoga koji su imali farizeji kojima je bio cilj zatvoriti Isusu usta da ne proziva njih. No njihov cilj se nije ostvario, jer im Gospodin to nije dopustio. Češće se, međutim, nevjernici i bezakonici različitih boja, kojima ni najmanje nije do dobrobiti svoga naroda, udruže kako bi spriječili Crkvu da naučava Božji nauk. I to se pojavljuju kao čuvari morala i reda, prava i zakona u društvu, spočitavajući Crkvi nedosljednost života i nemoral pojedinaca. Kao farizeji nekada i današnji su ‘čuvari javnog reda’ pristrani i zli. Pristrani, jer propuštaju sebe suditi i promatrati svoj život pred Bogom. Zli, jer se činjenicama ljudskoga grijeha služe kako bi se borili protiv Božje istine.

Nas vjernike Gospodin pak poziva da čistimo društvo uklanjajući grijeh, ali počevši najprije od nas samih, kako se ne bismo ogriješili linčujući ljude. A, uostalom, vlastito obraćenje je jedina uspješna i djelotvorna metoda koju treba primjenjivati i na drugima.

Četvrta korizmena nedjelja – C

Prispodoba koju smo upravo čuli jedna je od najljepših i najdirljivijih Gospodinovih prispodoba. U njoj nam je opisana ljubav Oca nebeskoga prema svakom čovjeku, pa i onda kad se radi o rasipnom sinu koji odbacuje i upropaštava darove Božje. No kako je neizvedivo u jednoj propovijedi protumačiti sve obilje teološko-duhovnog značenja ove prispodobe, ograničiti nam se na jedan njezin vid. Stavljajući, naime, za trenutak u drugi plan središnju temu očeve ljubavi, vrlo je uočljivo kako među braćom postoji tihi sukob i suparništvo.

Najprije mlađi brat ne može podnijeti biti mlađi brat, trajno u sjeni starijega, koji u svemu ima prvenstvo, te stoga reagira tražeći svoja dobra i odlazi u daleku zemlju gdje na njega ne pada sjena starijeg brata. A kad se on nakon neuspjeha vraća i nakon što mu otac oprašta prihvaćajući ga kao sina, sad stariji brat to ne može otrpjeti, nego odbija ući u kuću ne želeći podijeliti radost zbog njegova povratka i zajedništvo sa svima koji su se veselili. Dok se u prvoj situaciji mlađi brat oslobađa prevlasti starijega, dotle vidimo da ga kasnije stariji želi pod svaku cijenu diskreditirati zbog razvratnog života i upropaštavanja traženih dobara. Tehnika kojom se služi stariji brat je vrlo učinkovita i uspješna. On mlađem bratu spočitava počinjene grijehe i zlo u kojem je živio, te to uzima kao izgovor da ne uđe u kuću i da ne sudjeluje u priređenom slavlju. Ali stariji sin bi trebao biti svjestan težine svoga izbora, jer njegov izbor nije uperen protiv mlađeg brata i njegova povratka, nego on izravno dovodi u pitanje i očevu ljubav koja prihvaća mlađeg sina. Stariji, dakle, ne vrednuje ispravno očevu ljubav, niti prihvaća njegove razloge.  Rezultat je poguban: stariji sin se zbog grijeha svoga brata lišava očeve ljubavi.

Dok je prva Crkva ovu prispodobu, to jest likove dvojice braće primjenjivala na odnos između židova (stariji brat) i pogana (mlađi brat), nama je primijeniti Gospodinovu pouku na našu životnu situaciju, u kojoj više nema u Crkvi ove podjele, niti ovakvih raslojavanja i međusobnog isključivanja. Danas, međutim, postoji nešto slično, na što valja ukazati, jer ljudi ostaju uvijek ljudi u svom odnosu prema Bogu, a i jedni prema drugima. I danas ima onih koji se teško mire da bi dijelili isti očinski dom i krov s nekim drugim, koga smatraju nedostojnim, poradi čega su spremni, u svojoj nepopustljivosti, žrtvovati čak zajedništvo s Ocem nebeskim. Takvi jednostavno ne žele prihvatiti da je Crkva kuća Božja, te da samo u njoj mogu ostvariti pravo zajedništvo s Ocem. Njima je prvotno tražiti izgovor da napuste zajedništvo s Ocem, a za takvo što onda spremno i odlučno spočitavaju grijehe svojoj braći, koje nakon toga ne žele niti prihvatiti za braću.

Slično onome što je Gospodin Isus opisao u prispodobi, mnogi i danas nemaju pravu svijest o jednoj i jedincatoj vjeri i ljubavi Božjoj, koju je Bog po svome Sinu u povijesti ostvario u Crkvi, u kojoj nam je ostavio sakramente svoje ljubavi. Kao povod i kao izgovor su grijesi određene braće koja, živeći grešno, krše i ljubav prema Bogu i prema braći. Takva navodno neporočna ‘starija braća’ ne žele dopustiti niti Ocu da prihvati grešnu djecu, niti dopuštaju svojoj ‘mlađoj braći’ mogućnost obraćenja. Jer oni sami nisu živjeli usredotočeni na neizmjernu ljubav Božju, uglavnom se bave optužbama drugih ljudi koji ne žive sukladno njihovu poimanju, te u toj točci se iscrpljuje njihova ispravnost i pravovjernost. Upravo radi toga, jer im je pred očima prije svega grijeh braće, a ne Očeva ljubav, nisu kadri uočiti niti koliko je Otac i prema njima bio dobrohotan i milostiv. Stoga, premda vjeruju da žive temeljito jer ne prestupaju Božje zapovijedi, u biti žive vrlo površno, jer se nisu posvetili bitnom sadržaju vjere – uspostavljanju ispravnog odnosa s Ocem. Takvima nije problem napustiti Crkvu ili se od nje udaljiti, ali im je problem ako u Crkvi ima grešnika, bilo neobraćenih, bilo obraćenih. Zato i ne vide da više blaga Božjega rasipaju sami odvajanjem od Crkve, nego brat koji griješi uslijed slabosti. Uvjetovan grijehom svoga brata, pokazuje samo da nikad nije ostvario sinovski odnos s Ocem na način na koji je Otac to htio i predvidio, nego bježi od Oca u vlastitu neporočnost i samodostatnost.

Zbog svega rečenoga ova prispodoba i danas ima aktualnu poruku svima onima, bilo da se radi o mlađem ili starijem bratu, koji međusobne račune i obračune prelamaju preko Očevih leđa. I dok oni jedan drugome toliko zamjeraju da ne znaju prijeći preko pogrešaka, Otac je uvijek sebi dosljedan. On ljubi i jednog i drugog. I kao što je mlađega željno očekivao, tako je i starijeg išao zvati da uđe na slavlje. Nama pak ostaje jasna poruka da se usredotočimo na njegovu ljubav, kako bismo izbjegli nesuglasice s braćom, a bit ćemo najbolja braća onda kad druge budemo ljubili onako kako ih Otac ljubi, čime ćemo dobiti dar i milost živjeti u kući Božjoj kao braća svakom Božjem djetetu.

Treća korizmena nedjelja – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka opisuje kako Gospodina Isusa neki ljudi izviještaju o nemilom događaju, točnije o krvoproliću koje je Pilat počinio nad nekim Galilejcima. Oni koji su ga izvijestili vjerojatno su od njega očekivali osvrt koji bi neminovno bio politička osuda beskrupulozne rimske moći koja je tlačila židovski narod. Osim toga očekivali su da im protumači zašto su nastradali baš dotični Galilejci, a ne neki drugi, što znači da su u tom događaju vidjeli i prst kazne Božje nad nastradalima. No Gospodin Isus, umjesto da održi političku lekciju Pilatu osuđujući nasilje i krvoproliće kojim se služila rimska vojska kako bi držala u pokornosti Židove, ili da protumači događaj kao posljedicu nekog nevidljivoga i neznanog grijeha stradalnika, izvodi sasvim drukčije razmišljanje. Tako on ovom tragičnom događaju pridružuje još jedan drugi, urušavanje kule u Siloamu koja je ubila osamnaest ljudi, te im daje zajedničko tumačenje. Njegovo tumačenje se sastoji u upozorenju svojim slušateljima da ne smatraju nastradale Galilejce većim grešnicima od drugih, ili pak poginule u Siloamu većim dužnicima od ostalih Jeruzalemaca.

Gospodinu Isusu ovi događaji služe prije svega da ukaže na nestalnost ljudskog života kojoj su svi izloženi, o čemu najrječitije svjedoče upravo tragični događaji, bilo na općoj ili osobnoj razini. Umjesto da ubrzaju ljudsku svijest i potaknu shvaćanje, ljudi, na žalost, ne izvlače iz njih do kraja sadržajne zaključke za vlastiti život. Jer mnogo je lakše izvući političke zaključke ili prebaciti krivicu i odgovornost na druge, nego iščitavati poruku za vlastiti život. Iz te perspektive Gospodin prekorava svoje suvremenike pozivajući ih da se obrate, jer bi samo činom obraćenja pokazali da su ozbiljno razumjeli povijesnu poruku iz svega što se događa oko njih. A sve dok čovjek nije kadar izvući ispravnu poruku iz događaja, živi gotovo besplodan u svijetu u kojem je pozvan donositi plodove vječnoga života. Zato za Isusa događaji nisu samo posljedica nekog uzroka, koji se redovito traži pogledom u prošlost, nego su i znak našoj sadašnjosti. Pozivom na osobno obraćenje i spremnost da pred Bogom odgovaraju za svoj život, Gospodin pokazuje da na uzvišeniji i plodonosniji način čita i osmišljava čak i tragedije poput dviju spomenutih u Evanđelju.

Kao što se događalo nekada u židovskom puku, događa se i danas. Na žalost, ne možemo reći da i danas ljudi drukčije pristupaju svemu što se oko njih događa. I danas je malo onih koji iz nestalnosti života izvlače zaključke veće ozbiljnosti. A ako to ne čine, onda događaji ne postaju znakovi, nego ostaju tek brojke neke statistike, zanimljivosti crne kronike i posljedice nerazumljivih uzorka. Ne razmišlja se o neminovnosti ljudske nestalnosti, niti o neizbježnosti smrti koja će doći po svakog čovjeka, nego se neozbiljnošću pokušava pobjeći od pitanja koja nameće nestalnost. Gospodin Isus nam, međutim, pokazuje da je obraćenje jedini način da nadiđemo nestalnost u koju smo uronjeni. A obraćenje na koje poziva je život sukladan volji Očevoj. Tko tako živi, ništa ga ne može zateći ni iznenaditi, jer iz svega izlazi kao pobjednik.

Ali nas ljude na ozbiljnost života ne potiče samo naša nestalnost i strah od zemaljskih nedaća, nego još, prije svega, potiče nas ozbiljnost samoga Boga. Kad vidimo koliko Otac nebeski skrbi oko našega spasenja, trebao bi biti poticaj i nama da se sa svom ozbiljnošću uhvatimo posla na svom obraćenju. Kad vidimo koliko je Gospodinu stalo do našeg spasenja, onda bi nam i to morao biti jasan znak i dodatni razlog zauzetosti oko skrbi za vječni život. Upravo radi toga Gospodin Isus priča i prispodobu o neplodnoj smokvi koja ne donosi plodove, nego samo iscrpljuje plodnu zemlju i obezvrjeđuje gospodarev trud. U toj smokvi prikazani smo svi mi koji nedovoljno skrbimo oko vječnih vrijednosti, te nismo kadri iz naše ljudske nestalnosti iščitati poruku ozbiljnosti.

Neka nam se stoga riječ današnjeg Evanđelja duboko ureže u svijest i pokrene nas, kako bismo korizmeni hod iskoristili za dublju spoznaju uvjeta ljudskoga života, ali isto tako i mogućnosti ljudske ozbiljnosti. Učimo se na primjeru Oca nebeskoga, koji skrbi oko naše duhovne plodnosti šaljući svoga Sina da nas izvede na put obraćenja i ozbiljnosti, te i sami ozbiljno prionimo kako bismo donijeli neprolazne duhovne plodove usred nestalnosti življenja. I ne zavaravajmo se, ako ne budemo plodni, ne ćemo izbjeći primjerenoj kazni koja će zadesiti svaku neplodnu biljku, isto kao što plodnost ne može biti nenagrađena životom vječnim, prema kojemu hitimo s Kristom Gospodinom.