Božićna polnoćka – 2012.

U ovoj svetoj božićnoj noći slavimo blagdan rođenja našega Gospodina Isusa Krista koji nam večeras, prema riječi proroka Izaije koja još odjekuje u našim ušima, umnaža radost, uvećava veselje, te daje da se radujemo kao što se raduju oni koji su ostvarili cilj svoga života i ugledali plodove svojih nastojanja i zauzetosti. Večeras nam sveti tekstovi govore o Dječaku koji nam je zasinuo kao svjetlost velika kako bi raspršio tamu našega života, te nam ga prorok Izaija predstavlja kao Savjetnika čudesnog, Boga silnoga, Oca vječnoga i Kneza mira. Njegovo je svjetlo toliko jako da obasjava cijeli narod koji je u tmini hodio, te je bio jarka svjetlost onima koji obitavahu mrkli kraj smrti. Doista, rodio se onaj kojega nam anđeli opisuju kao Spasitelja, Krista i Gospodina koji je došao među nas ljude da nam prenese Božji blagoslov i život, da bude naš Dan, naša zvijezda Danica i naše Mlado Sunce s visine.

I dok nam ga proročki i evanđeoski tekstovi predstavljaju u tolikoj uzvišenosti, ne smijemo zaboraviti koliki je put prešao i koliki je napor uložio da bi došao do nas. Ne bi bilo dobro previdjeti da je on svjetlo koje se probijalo kroz tamu ljudske povijesti i kroz mrklinu ljudskih srca i života kako bi nam ipak zasjalo punim sjajem i kako bi nam omogućio živjeti u sjaju Božjega svjetla. S Kristom Gospodinom zasjalo je Božje svjetlo punim sjajem u mrklini povijesti i naroda, svjetlo koje ne dopušta da ga tama uguši i mrak obavije. I premda ga, na žalost, suvremena civilizacija i društvo odbijaju, on je mlado Sunce s visine koje je utjelovljenjem od Djevice Marije i rođenjem u Betlehemu sebi priskrbio puno građansko pravo na zemlji, kako bi nas opskrbio građanskim pravom za nebo.

I koliko god se divimo čudesnom njegovu rođenju i pojavku među nama ljudima, s druge strane se ne možemo načuditi samima sebi, svome narodu i cijelom ljudskom rodu, da pred tim svjetlom zatvaramo oči, da ga želimo prigušiti i ugušiti. Zastrašujuća je činjenica da čovječanstvo ne želi da ga vodi Božje svjetlo, nego radije posrće u tami svoje ljudskosti. Zaprepašćujuće je kako čovječanstvo sve dublje tone u mrak nepoznavanja Boga i tamu ravnodušnosti. Sve više se izgrađuje društvo bez Boga, a ljude se svim sredstvima pokušava odvojiti od božanskog života veličajući nadasve i isključivo svjetlo razuma, dok se osporavaju istine vjere i odredbe ćudorednog života. Daje se prostora agresivnim i polemičkim skupinama i pojedincima, te se za račun interesa moćnika ovoga svijeta ljude opija ovozemnim zamamnostima. Živimo u društvu gdje nas se sve više i više zasljepljuje grijehom i površnošću kao nečim sasvim normalnim, kako bi nam onda lažni učitelji prodavali svoja svjetla, lampe i lampice kojima potom ne vidimo dalje od vlastitog nosa. A na žalost, mnogi su ljudi spremni ići za samozvanim zemaljskim učiteljima koji su toliko slijepi da ne vide svoje sljepoće, te onda u jamu strovaljuju i sebe i druge. Na žalost živimo danas u civilizaciji pomračenog uma koji ne bira sredstva do cilja, koji je sebe postavio za suvremeno božanstvo čovjeka te ujedno odvraća ljude od klanjanja Bogu živomu.

No mi koji se večeras radujemo rođenju svoga Gospodina znamo i ispovijedamo jednu drugu istinu života. Svjesni smo da samo kad nam Bog zasvijetli onda smo istinski raspršili tmine svoje pameti i sjene života. I dok su oholi i umišljeni ljudi i u vrijeme Gospodinova rođenja odbijali čuti o tom događaju, anđeli se objavljuju jednostavnim skromnim ljudima kao što su pastiri, koji vijest o Božjem dolasku primaju sa strahopoštovanjem, radošću i povjerenjem. Oni su jasno znali da ne mogu biti bešćutni na događaj Božjeg dolaska, jer su iskreno vjerovali da ljudski život izvire iz Boga i da samo s Bogom ima smisla. Za razliku od njih ima onih koji su usredotočeni na navodno velike i važne stvari života, da nemaju vremena za svjetlo Božje vjere. Nisu bili nepromišljeni kao oni umišljeni, nego su u svom životu računali s Božjom prisutnošću, te su jasno znali da Bog može izvesti spasenjski zahvat u ljudskoj povijesti. Kao jednostavni, neopterećeni i neiskvareni ljudi znali su da je najveći događaj koji im se može dogoditi u životu upravo to da im Bog zasvijetli u duši.

Zato mi večeras ne tražimo za se nikakvu ispriku, jer nas nije briga koliko je tame oko nas, nego se mi krećemo k izvoru svjetla. Neka stoga i nama noćas zasja Božje Svjetlo po tome što ćemo uočiti važnost vjere u svome životu, te ćemo odbaciti sve one prizemljene ljudske stavove koji su nam kamen spoticanja, spone laži i odvlačenja od Boga. Primajući svetu vjeru primili smo Kristovo svjetlo u dušu, koje je svjetlo što osvjetljuje naše pute i vodi naše duhovne i ćudoredne izbore. Kad bismo više Bogu vjerovali, bili bismo manje u tami, te bi nam onda i budućnost bila svjetlija. A ovako, sanjamo bolju i svjetliju budućnost, a odbacujemo Svjetlo Božje i strovaljujemo se u ljudsku tamu i odlazimo u mrkli kraj smrti.

Poput pastira budimo radije ljudi dobre volje koji se raduju dolasku Božjemu među nas, jer je on posvetio naš ljudski život i prosvijetlio naš ljudski razum, te želi da čovječanstvo živi u svjetlu njegove istine. Kao i pastiri prihvatimo navještaj vjere i radujmo se Božjem svjetlu koje smo primili upravo po vjeri. Odbacimo od sebe sva ljudska zavaravanja, te se držimo svete vjere i po njoj živimo, jer nam ona osvjetljava put života. S vjerom u srcu pristupimo Djetetu povijenom u jasle, te se snagom vjere poklonimo Bogu koji nam je u njemu i skriven i otkriven. Neka nas obasja njegov sjaj da rasprši tmine uma i života, da uništi mrak koji se u nam nastanio grijehom i koji se slabošću taloži u duši, a uvećava se mlakošću i nevjerom. Budimo narod vjernika koji svojim svjetlom obasjava prostore života svim ljudima svijetleći im na putu života vječnoga.

4. nedjelja došašća – C

U četvrtu nedjelju došašća Crkva nam stavlja na razmišljanje tekst iz Lukina Evanđelja koji govori o pohodu nebeske Majke Marije svojoj rođakinji Elizabeti. A što se tiče sadržaja, u ovom odlomku je opisana prije svega Elizabetina reakcija u trenutku Marijina dolaska. Elizabeta potaknuta Duhom Svetim u radosnom oduševljenju uzvikuje riječi blagoslivljanja. Ona blagoslivlje Mariju među svim ženama, ali blagoslivlje i plod njezine utrobe, jer ona nosi onoga koji je zaslužio da ga se počasti božanskim nazivom Gospodin. Ali Marija može biti nazvana blagoslovljenom i primila je blagoslov od Gospodina zato jer je povjerovala, te je njezin čin vjere izvor svega dobra koje joj je Gospodin iskazao. Blaženstvo vjere u kojoj živi i od koje živi razlog je da ju se može nazvati blagoslovljenom, te nam Elizabeta naznačuje njezin primjer kojem se i sami trebamo diviti. Ali isto tako divljenje bi nas trebalo nadahnuti da i sami pođemo njezinim putem, napose u izgradnji vjere, pri čemu nam je Godina vjere idealna prigoda.

A koliko nam je izgradnje prave i žive vjere nasušna potreba svjedoči i činjenica da danas u svijetu ljudi uglavnom imaju svoje predodžbe o Bogu, a vjerom nazivaju svoja mišljenja i uvjerenja koja stvaraju bez ikakvog pokrića. Uvjereni su da je vjera misliti o Bogu što im drago, a s druge strane ne zastaju pred činjenicom da je Bog progovorio čovjeku, te da nas on najbolje može poučiti što misliti o njemu, pa onda i o sebi. Danas se vjerom smatra pregršt nemuštih i nesuvislih mišljenja o Bogu, a koliko je njihov pristup besmisleno govori i činjenica da bi se onda i agnostike i nevjernike moglo nazvati vjernicima, jer i oni, s obzirom na Boga, imaju neko svoje mišljenje bez obzira što je neutemeljeno i bez pokrića. I oni iznose i izriču jedno od mogućih mišljenja u lepezi ljudskih uvjerenja i stavova prema Bogu, te se ništa ne razlikuju od navodnih vjernika koji imaju svoju ideju o Bogu i vjeri, umjesto da dopuštaju Bogu da ih pouči o sebi i da im podari dar vjere.

Doista, stav vjernika ne smije biti takav da uopće ima išta zajedničkoga s takvim ljudskim izricanjem uvjerenja, mišljenja i sudova, nego stav vjernika treba imati za cilj onaj Marijin stav i odnos s Gospodinom. A ona je živjela potpuno posvećena slušanju njegove riječi, te shvaćanju i prihvaćanju njegove volje. Stav vjere koji je ona imala pred Bogom doista ju je učinio blaženom, jer je pouzdano i nepogrešivo znala što je, tko je i kakav je Gospodin, te joj nije bilo strano niti ono što on misli, želi i čini, iz čega je jednako pouzdano izvodila zaključke za vlastiti život. I sama je onda znala što treba činiti, misliti i govoriti, kakav stav zauzeti pred njim i pred ljudima. Upravo zato su velike i znakovite riječi koje izgovori Elizabeta: Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina. Jer povjerovati u ispunjenje Božjeg navještaja pretpostavljalo je da vrlo dobro pozna što on želi ostvariti, te isto tako potpunu spremnost da mu bude na raspolaganju.

Tako vidimo da Marija nije vjerovala u Gospodina kako joj se prohtjelo i na temelju svoga ljudskog promišljanja, nego je vjerovala da on govori, te da mu duguje istinsku djetinju poslušnost. Vjerovala je da on želi dobro izabranom narodu, kao i svakom čovjeku i cijelom čovječanstvu, te je stavila svoj život njemu na raspolaganje. I mi smo danas pozvani, prema njezinu primjeru, vjerovati u ono što je rečeno od Gospodina, u sve ono što je Bog objavio i povjerio Crkvi da čuva i prenosi kao njegovo blago. Stoga trebamo izbjeći napasti ljudske površnosti uslijed koje ljudi vjeruju u svoja uvjerenja o Bogu, nego nam se potruditi prihvatiti ono što je Bog izrekao o sebi i što traži od nas. Marija je divni primjer osoba koja se ne drži ljubomorno svojih ljudskih predodžbi, nego stavom punim poniznosti se klanja Gospodinu i upija njegove riječi koje ju privode blaženstvu. Potrudimo se i me biti blaženi na način na koji je Marija bila blažena slušajući glas Boga živoga.

Tako ovaj susret dviju rođakinja uči i nas zdravom pristupu vjeri, jer čuli smo s koliko oduševljenja Elizabeta prihvaća Mariju. Prihvaća je kao stvarnu vjernicu, koja je prihvatila puninu Božjeg dara snagom vjere, te ju časti neponovljivim riječima. Nama vjernicima ostaje zadaća na isti način pristupati onima koji nam prenose vjeru u svoj snazi njezine autentičnosti. Jer oni nam nose Boga živoga i blagoslov što možemo biti u njegovoj neposrednoj blizini, kao što se našla Elizabeta sa svojim sinom Ivanom koji je zaigrao od radosti u utrobi. Osim toga dar primljene vjere koji živimo kao iskreno zajedništvo s Gospodinom učinit će nas bogonoscima kao što je bila Marija. A možemo biti bogonosci ako prenosimo drugima iskustvo Božjeg života i milosti, ako snagom vjere svjedočimo o svemu onome što je Bog rekao i učinio, te ako slušamo što od nas očekuje. Samo svjedočanstvom vjere možemo ispuniti svijet Božjom prisutnošću, a ne svojim mišljenjem o Bogu.

Budimo stoga poput Marije, te ne propustimo doživjeti dar prave vjere, pa ćemo onda drugima nositi radost, kao što je ona donijela Elizabeti. Doista ćemo onda biti prepoznatljivi kao što je i Marija bila prepoznatljiva kao nositeljica Boga i Gospodina, što je Elizabeta jasno osjetila i zbog čega se neizmjerno obradovala. Učimo od Marije i utječimo se njezinu zagovoru da ove svete dane pripreme za blagdan rođenja Gospodnjega provedemo u ozračju vjere, kako bi i nas to ispunjavalo njegovom prisutnošću i učinilo blaženima. Otvorimo se Duhu Svetome, nebeske Majke kojoj je on nadahnuo čvrstu vjeru, kako bismo i sami primivši taj divni dar, išli tim jedinstvenim putem kojim se jedino može doći do punog zajedništva s Gospodinom.

Treća nedjelja došašća – C

Današnji evanđeoski odlomak otvara se zanimljivim pitanjem koje je postavljalo mnoštvo onih koji su okupljali oko Ivana Krstitelja tražeći duhovnu pomoć i savjet. Oni su, dolazeći k njemu da se krste, tražili put do Boga, a on ih je glasno i otvoreno prekoravao zbog dvolična života, pozivajući ih da donose plodove dostojne obraćenja. Slušajući što im govori pitali su ga: Što nam je činiti?  Ma koliko pitanje može biti samorazumljivo i jednostavno, ipak nije baš tako, te se potrebne na tome zadržati.

Najprije se valja upitati, pa onda i protumačiti zašto oni uopće postavljaju ovo pitanje Ivanu? Ovakvo pitanje postavljaju svjesni vrijednosti ljudskih čina. Čovjek je biće sposobno za slobodne i ćudoredne čine, te nije svejedno kako se ponaša. Upravo zato jer je biće slobode, njegova sloboda ima vrijednost da mu čin nije samo jednokratan i kratkoročan, nego ima svoju vrijednost i mnogo dalji domet nego što bi u prvi mah i pomislio. Njegov čin ga određuje na duge staze, te nije samo vremenit, nego ga uvodi u vječnost. Njegov čin nije samo zemaljski,niti određen samo za vrijeme zemaljskog postojanja, nego ga vodi k vječnosti, te ga, ako je ispravan, uvodi u puninu blaženstva. Ljudski čini su, dakle, neobično važna i snažna stvarnost ljudskog života, te se njima ne može čovjek poigravati, na što Ivan upozorava svoje slušatelje potičući ih da paze na to kako se ponašaju prema drugima, jer će kasnije za svaki svoj čin imati Boga kao suca.

No danas u svijetu i društvu u kojemu živimo pokušava nas se učiti kako naši ljudski čini nemaju nikakve ćudoredne vrijednost. Doslovno nam se želi provući teza kako su takvi čini neutralni, te nemaju nikakvih vrijednosnih konotacija. Na taj način se pokušava zakonom nametnuti i odgojni obrazac kojem bi pretpostavka bila isključivanje svakog vrijednosnog stava i ćudorednog suda. No već takva namjera nas potiče da se zapitamo: Tko to može reći da je odgojni čin bez vrijednosti? Ima li uopće ljudskog čina bez ćudoredne vrijednosti? Ako je to tako, čemu onda uopće odgajati nekoga? Može li postojati odgoj bez ćudorednih sudova? Pa čak kad idemo i govoriti o zdravlju, polazimo od pretpostavke da je ono vrijedno, pa samo prema njemu i odgovorni u savjesti i pred Bogom.

A da ne govorimo o vrijednosti ljudske spolnosti ili pak o vrijednosti ljudskoga života, to jest djece – onih poradi kojih Crkva govori. Pa zar bi se mogla zvati Crkvom Božjom kad vidi kako ih se vodi k propasti? Valja čak i reći da su joj vrijedni i neizmjerni i životi onih koji krše ćudoredni Božji zakon upisan u ljudska srca kroz savjest, pa kroz svoje djelovanje zato i naviješta istinu kako bi i oni sami shvatili koliko su neizmjerni i koliko bi trebali onda paziti na to što čine. A za zdravlje nije dostatno skrbiti samo s medicinskog stajališta tražeći prikladna sredstva zaštite u pojedinim situacijama, nego također i s duhovnog kako bi odgajanici pronašli i ostvarili spasenje. Stoga se mora postaviti naglas pitanje koje se zaobilazi: Zar spolni čini mogu biti bez ćudoredne vrijednosti? Zar spolni čin nije toliko velik da može postati komunikacija ljubavi i života? Možemo li ga i imamo li pravo svesti ga na životinjsko općenje? Ima li pravo zakonodavac to potezom pera odrediti i prisiliti da se tako promatra i odgaja čovjeka? Ima li on pravo ne uskratiti slobodu odgoja?

Na žalost moćnici ovoga svijeta i njihovi sluge u našem društvu pokušavaju obezvrijediti neizmjernu vječnu vrijednost čovjeka svodeći upravo to što je u njemu dragocjeno na nešto zemaljsko, vremenito i biološko. A to znači da svode čovjeka na životinju, jer ona nema vrijednosnih ćudorednih stavova ni sudova, ili ga pak pokušavaju robotizirati pretvarajući ga u radnu snagu koja uopće ne treba voditi brigu o ćudorednom, duhovnom i odgojnom. Odgovorni u društvu, na žalost, totalitarnim ponašanjem i silom zakona htjeli bi prebrisati ljudsku slobodu, koja je velika upravo zato jer ima sposobnost i moć samoodređenja, to jest sposobnosti i potrebu vrijednosnih stavova i ćudorednih sudova. A oni koji bi htjeli čovjeka lišiti njegove sposobnosti ćudorednog prosuđivanja, pod krinkom znanosti prekrivaju svoj ideološki totalitarizam i neupućenost u cjelinu ljudskoga života, čime bi htjeli ozakoniti neistine.

Iz svega je jasno zašto se mi kršćani ne možemo odgajati kao da ljudski čini ne vrijede ništa ili kao da su neutralni, jer znamo da vrijede neizmjerno i da su u nama znak božanske veličine i uzvišenosti. Ako bismo takvo što ustvrdili, time bismo izdali čovjeka! Zato i radi sebe i radi drugih želimo (u)kazati da mi znamo što je čovjek i koliko vrijedi. Želimo posvjedočiti da on vrijedi neizmjerno u Božjim očima, jer je Bog dao svoga Sina da dođe na svijet i da nas osposobi upravo za božanski velike čine, to jest da nas osposobi za spasenje. A zbog toga i u našim očima vrijedi jednako tako!

Poslušajmo stoga glas Ivana Krstitelja, jer nas on kao Božji čovjek bolje uči koliko vrijedi čovjek i ljudski čini bolje od onih koji Boga ne poznaju, te bi čovjeka htjeli prekrajati po mjeri svoga neznanja svodeći ga na životinju. I pripremajmo se za susret s Kristom koji nam dolazi, jer on nosi vijaču kojom će pročistiti svoje gumno, a to znači i svako naše ljudsko djelo. On će, kako slikovito reče Krstitelj, odvojiti pljevu od žita, to jest procijeniti svaki naš ljudski čine, te će razabrati sve ono što smo dobro činili od onoga što smo loše činili. Ali će isto tako razabrati svjedoke istine o čovjeku od sijača kukolja i trovača ljudskih duša, te će svakome dati prema zasluzi. A mi se potrudimo biti ga dostojni u onaj dan kad dođe, kako bismo s njime ušli na gozbu života vječnoga.

Druga nedjelja došašća – C

Evanđeoski odlomak druge nedjelje došašća u ovogodišnjem liturgijskom ciklusu opisuje nam poziv Ivana Krstitelja i najvažnije naglaske iz njegove propovjedničke aktivnosti. On djeluje u narodu koji se zvano narodom vjere, koji je držao da, za razliku od drugih naroda, ispravno živi svoj odnos s Bogom. Propovijedao je u narodu koji je bio uvjerenja da hodi ispravnim putem, te da ne postavlja nikakvu zapreku Bogu i njegovu dolasku. No upravo tom narodu Ivan jasno poručuje: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! Ivan je, dakle, u narodu koji se smatrao pravednim i svetim, za razliku od drugih, odaslao jasnu poruku. U tom istom Božjem narodu imam mnogo nepripremljenih putova i staza, imam mnogo praznina i šupljina, ima mnogo uznositosti, kao i krivina i hrapavih cesta. Zato Ivan ne propovijeda nevjernicima, nego propovijeda onima koji se drže vjernicima.

Možda i sami imamo isti osjećaj koji dijelimo s većinom Izraelaca onoga vremena, a to je da smo učinili dovoljno, te da ne trebamo više. Možda smo uvjereni kako mi Boga dovoljno tražimo, ali da on ne dolazi na naše putove, da ne uslišava naše molitve, da ne zadovoljava naša traženja. Mnogi, stoga, koji se nazivaju vjernicima imaju osjećaj da je Bog daleko i da nas ne čuje u našim potrebama, a ima i onih koji zbog toga napuštaju i put vjere, uvjereni čak da ga nema. No s druge strane ako su naši putovi Božji putovi, ako su naše misli Božje misli, ako ispravno hodimo i djelujemo, onda bi naš život morao ostaviti traga u društvu u kojemu živimo. Ako svi mi koji se zovemo vjernicima živimo po Bogu i ako unosimo Božju prisutnost u svijet, a njegovu ljubav u međuljudske i društvene odnose, onda bi se to moralo osjetiti u praksi.

Čini se da i za Izraelce onoga vremena, kao i za nas danas, vrijedi ista dijagnoza. Kao što su oni bili vjernici nespremni za život prema stvarnim Božjim kriterijima, tako se i mi slabo pripremamo biti kršćani, to jest slabo i površno pripremamo put Gospodinu u našem životu. Ako mi, dok ga zazivamo, ne vidimo da je bitni prostor našega života ostao prazan, točnije Bogom neispunjen, onda smo još uvijek slijepi, te ga i ne pozivamo da nas ispuni milošću. Ako ne uočavamo da ga tražimo najčešće radi zemaljskih interesa i potreba, onda se nismo dobro pripremili da pred njim spustimo uzvisine svoje ljudskosti. Ako naše biće nije spremno stremiti isključivo putem spasenja, života vječnoga i neba, onda nam je to znak koliko smo još nedovoljno pripremljeni za događaj njegova dolaska. Sve su to pokazatelji da smo u svojoj duši, pa i kad se nazivamo kršćanima, još uvijek na neprimjeren način uzvišeni, ili pak živimo opterećeni i ‘poniženi’, usmjereni isključivo na zemaljsku aktivnost. Pokazatelji su to koliko smo kao vjernici prazni, te trebamo život ispuniti sadržajima Božje poruke i smisla, kao što se ispunjavaju udubljenja, udoline ili rupe na cesti. A da ne spominjem koliko kao ljudi hvatamo krivine, te opravdavamo svoje krivudave putove, na kojima se tako dobro snalazimo kao skijaš u slalomu. Dobro je znati slalom, ako njime izbjegavamo zlo i grijeh, ali ako ‘vozimo slalom’ kako bismo uhvatili krivinu od Boga, onda nam je doista potrebno obraćenje i moramo ispraviti krive putove. Htjeli bismo da nam ide sve kao po loju, kao podmazano, ali mi sami živimo neuglađene i nedotjerane duše. Naši hrapavi putovi govore o našim hrapavim dušama, u kontaktu s kojima drugi mogu samo poderati obuću i izraniti stopala.

Zato, kao što je Ivan Krstitelj, pozivao svoj narod, narod vjernika, na obraćenje, a ne pogane, tako i mi kršćani moramo težiti k vlastitom obraćenju, a ne misliti kako to treba nevjernicima i agnosticima. Iz toga nam je jasno zašto danas Sveti Otac i cijela crkva govore o novoj evangelizaciji ili o reevangelizaciji, jer je nasušna potreba evangelizirati ponovno naroda koji su nekoć primili vjeru, a sada žive doslovno poganski. To Gospodin traži od nas u vremenu došašća, u ovoj Godini vjere, kao i cijeloga našega života. Zato je i poslao svoga proroka – Ivana Krstitelja da kao glas što viče u pustinji propovijeda obraćenje upravo svome narodu.

Krenimo i mi tim putem slušajući glas Krstiteljev. Dajmo se obratiti i živjeti evanđeoskim životom na koji nas Gospodin poziva, a ne zavaravajmo se da živimo u kršćanskom narodu, društvu i okruženju. Mi koji smo primili krštenje u djetinjoj dobi, nismo izuzeti od rasta u vjeri, što znači i od obraćenja i intenzivnijeg života s Bogom. Primili smo sakrament svetog krštenja ne da budemo mlaki u vjeri, nego da od početaka stvaramo dublje i intenzivnije zajedništvo s Bogom, što na žalost često previđamo. Ovo sveto vrijeme s pogledom prema blagdanu Gospodnjeg rođenja, podsjeća nas da nam valja obnoviti svijest obraćenja, te da se trebamo dati ponovo evangelizirati, nadahnuti i trajno nadahnjivati duhom Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista.

Prionimo na posao, jer nikad nam nije na odmet ispravljati krivine koje smo načinili svojim duhovnim zastranjenjima. Nikad nije previše činiti zadovoljštinu za grijehe, nikad nije suvišno snižavati brda svoje oholosti, nikad nepotrebno popunjavati doline svojih praznina milošću Božjom, nikad previše pročišćavati dušu Božjim milosrđem. Učinimo sve da sami jasno vidimo spasenje Božje koje nam se približilo Gospodinovim utjelovljenjem i potrudimo se onda da i po našem primjeru i svjedočanstvu svako tijelo vidi spasenje Božje.

1. nedjelja došašća – C

Nova liturgijska godina otvara se evanđeoskim odlomkom u kojem nas Gospodin Isus ozbiljno upozorava na buduće tragične događaje čovjeka i čovječanstva, ali koji ipak ne bi smjeli zbuniti vjernike, nego u njima razviti dodatni ponos. Zato Gospodin i reče: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Iz toga razaznajemo da i Gospodin zna da istinski vjernik u ovom svijetu živi skromno, bez lažnog trijumfalizma, prignute glave zauzeto radeći oko svoga spasenja. S druge pak strane zbog svojih uvjerenja je dodatno pritisnut. Okruženje mu nije sklono, jer ne dijele njegovo poimanje života, držeći ga preozbiljnim ili fanatično posvećenim nebeskim datostima, dok bi pravu istinu i pravi život, navodno, trebalo živjeti ovdje na zemlji.

Pokazuje se tako da čovjek današnjega vremena živi život s dozom naivnosti i površnog optimizma. On se čudi vjerniku zbog prevelike ozbiljnosti oko stvari koje mu se čine neznatne ili nebitne. Nije mu jasno da treba toliko skrbiti oko duhovnih vrijednosti ili vječne budućnosti kad svijet pruža mnogo zanimljiviju perspektivu. Tako ljudi danas ne promatraju vrijeme u njegovoj cjelovitosti, nego su se usredotočili na mali isječak svoga vremena u povijesti poistovjećujući ga ujedno sa zemaljskim. Sebi ne dopušta sagledati istinu o cjelovitom vremenu koje ide k vječnoj budućnosti, niti istinu da bi u svojoj današnjici trebao doživjeti dodir vječnosti. Zato već Gospodin Isus uočava dva sasvim suprotna stava koja ljudi zauzimaju, a nijedan od njih nije primjeren vjernicima. S jedne strane su oni koji su duhovno do te mjere opušteni, da su potpuno raspušteni, a s druge su oni koji se toliko opterećuju zemaljskim brigama, da niti uočavaju niti imaju vremena za duhovne potrebe.

Posljedice takvog života su uvijek pogubne, pa zato Isus upozorava: Pazite da vam srce na otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po zemlji. Zato, bilo da se odajemo slatkom i slobodnom životu, bilo da smo opterećeni zemaljskim obvezama i brigama do mjere da nemamo vremena za duhovne, tragedija je što ne uspijevamo uočiti koliko sebi štete time nanosimo. Uslijed svega rečenoga još smo slijepi da ne želimo vidjeti kako smo upali u zamku ovoga svijeta. No kad se jednom upadne u zamku ovoga svijeta, koju se uz to ne prihvaća kao zamku, onda je gotovo nemoguće vidjeti koliko smo slijepi za Božju prisutnost, te ćemo se opametiti tek o Kristovom drugom dolasku, kad nam njegova moć i slava zabljesne pred očima.

Stoga Gospodinova riječ želi u nama sada razbuditi svijest i vjeru u njegov dolazak, ne samo onaj budući, nego i onaj koji se već zbio i po kojem je utjelovljeni Gospodin trajno među nama, doduše u svojoj skromnosti i jednostavnosti, ali koji je ključ budućnosti. Jer za njegov budući dolazak se možemo pripremiti samo ako u vremenu svoje povijesti postojano živimo od njegove prisutnosti, osjećajući snagu njegove riječi koja nas krijepi. Zato nas vrijeme došašća usmjerava da se uspravimo i podignemo svoje glave prema Betlehemu, i da u vjeri promatramo onaj njegov neponovljivi dolazak u vremenu. Zato je za nas vrijeme došašća vrijeme vjere kojom se pripremamo doživjeti ga prisutna i utjelovljena i u naš život. Samo ako imamo vjeru i ako vjerom promatramo cjelokupnu stvarnost i povijest onda se nećemo dati zavesti niti ćemo se pokolebati živeći kreposnim životom, bez obzira kako to ljudi oko nas prosuđivali ili osuđivali. Izoštravajući svoj pogled vjerom možemo biti budni i moliti se da ne padnemo u napast, to jest zamku ovoga svijeta. A molitvom i duhovnom budnošću pobjeđujemo sve napasti i svoje slabosti, te se iz godine u godinu obnavljamo slaveći Gospodinovo rođenje.

Ražarimo zato vjeru i pripremajmo se revno za radosnu proslavu blagdana Božića, kako bismo mu se mogli u onaj Dan veseliti i kada dođe u slavi. Jer ako vjerom budemo budni, te dosljedno živimo ovo vrijeme došašća da možemo stati pred novorođenoga kralja, moći ćemo jednom, na koncu povijesti, stati i pred proslavljenoga Sina Čovječjega. Ako čisto srca idemo ususret rođenju Krista Gospodina, onda ćemo umaći svim nedaćama, jer nećemo morati uzmaći pred njim. U tom duhu ova nam je prva nedjelja došašća poticaj da s vjerom pogledamo prema budućnosti. A s vjerom gledati prema budućnosti znači da s jedne strane trebamo imati vjeru u bolju budućnost, a s druge da budućnost možemo ostvariti samo čvrstom vjerom u Boga, koji nam je zaštita i jamstvo protiv svih zamki i nedaća ovoga svijeta. Uspravimo se, stoga, i podignimo svoje glave jer se približuje naš Spasitelj.

Svetkovina Krista Kralja

Posljednja nedjelja liturgijskog ciklusa kruna je cijele godine, a liturgijska je godina slika cjelokupne ljudske povijesti. Zato je posljednja nedjelja liturgijske godine i slika konca povijesti koja će isto tako doći do svoga završetka to jest ispunjenja. Međutim, mi vjerujemo da povijest ne završava prestankom vremena, nego da je kruna cijele povijesti slavna proslava Krista Gospodina kao Kralja svega stvorenja, te ga danas i slavimo baš pod tim nazivom. Upravo zbog toga su i znakovita današnja biblijska čitanja koja nam donose razgovor Gospodina Isusa s Pilatom neposredno prije nego će Pilat osuditi Isusa na smrt. Dok će Pilat pokazivati svoju političku moć i silu, Gospodin će mu tumači da je, usprkos osudi, on ipak kralj. Isus, dosuše, nije shvaćao svoju kraljevsku službu poput zemaljskih kraljeva, nego joj daje posebno obilježje tvrdeći da za njega kraljevati znači svjedočiti za istinu. Zato će na Pilatov upit je li on doista kralj i odgovoriti: Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.

On koji je došao iz slave i zajedništva Očeva na svijet želi nas poučiti životu u svijetu kako bismo i mi sami znali doći u istu slavu iz koje je on došao k nama. Ni Pilat svojim sumnjanjem u postojanje istine, ni njegovi tužitelji koji se izravno poslužiše lažima kako bi ga osudili, nisu umanjili njegova kraljevskoga dostojanstva, prema su ga natjerali da prođe kroz patnju, muku i smrt. Zato su oni, a ne on, ušli i u povijest ljudskoga roda kao izdajice istine, kao lašci i spletkari koje treba sažalijevati. Jedini je on ostao pravi kralj, čije je dostojanstvo svijetlilo pred njima dok su ga nevina sudili, ali isto tako im je ostalo i kao trajno povijesno svjedočanstvo o činjenici da istina uvijek pobjeđuje, te da je ljudi ne mogu zatrti na zemlji. Krist Gospodin nam je posvjedoočio da istinu nije moguće ukloniti sa zemlje, te da oni koji to pokušaju ostaju tek naličje povijesti. Takav je bio i Pilat koji je imao ispred sebe Istinu i slušao njezin glas, ali nije htio poslušati, nego je popustio pred naletom lažaca postavši dio njihove zlokobne pobune protiv Boga istine. Zato mu je pripalo nečasno mjesto i uloga u povijesti u trenutku kad su kršćani sačuvali njegov spomen u svome Vjerovanju, uslijed čega je i nastala izreka: Ući kao Pilat u Vjerovanje.

No ovo što se dogodilo Pilatu jer nije htio svjedočiti za istinu, događa se i danas svakome onom tko je na isti način odbacuje u ime svoje moći i društvenog položaja. Jer lašci poput Pilata se otkrivaju već u povijesti, dok će na koncu svijeta biti do kraja raskrinkani pred Kristom Kraljem. Tako da ako pozorno promatramo posljednja dva ili više desetljeća naše povijesti, možemo već sada uočiti koji su to ljudski kraljevi, to jest lažne veličine, završili na marginama povijesti, te ostaju trajno naličje života našega naroda, pa i onda kad ih neće stići ljudska pravosudna kazna, nego tek naša prosudba. Već nam je sada jasno koji su ljudi posljednjih desetljeća pokazali svu bijedu i naličje ljudskosti, jer nisu prihvaćali i poštivali istinu, nego su je htjeli prekrajati i stvarati neku svoju. Ali laž je uvijek kratkoga daha, kao što su u nje i kratke noge, pa je već sada jasno da će neki pojedinci ući u udžbenike naše povijesti na krivi način, isto onako nečasno kao što je ušao Pilat u vjerovanje. Svi koji su nasiljem i lažima pokušati uzeti važno mjesto u povijesti, nisu uspjeli i povijest ih je odbacila, jer laž u njoj nema trajnog spomena.

Zato iz svega rečenoga otkrivamo kakav treba biti stav nas kršćana pred poviješću. Gospodinov stav pred Pilatom za nas je jedini mjerodavan, jer nas poziva da živimo za istinu, da joj budemo dosljedni, te da se veselimo kad istina pobjeđuje nad laži. U povijest i u vječnost možemo ući samo slušajući glas istine, to jest ako živimo kao kraljevi poput svoga Gospodina, ne po mjerilima ovoga svijeta, niti po primjeru ljudskih veličina i kraljeva, nego ponizno služeći istini koja nas uzdiže do kraljevskoga veličanstva. Tko želi s Kristom kraljevati i ući i u povijest i u vječnost ne smije biti lažac ni krivotvoritelj povijesti, jer je pravi kralj onaj tko svjedoči za istinu, zaslužujući time primiti krunu iz ruku vječnoga Kralja.

A kraljevati poput Krista i s Kristom može samo onaj tko je spreman vojevati za istinu. Nas kršćane Bog poziva da budemo čuvari povijesti i povijesnih sjećanja jer znamo da se naša povijest ulijeva u Božju vječnost, da naše zemaljsko kraljevstvo treba podložiti nebeskom cilju. Na taj način mi preuzimamo odgovornost za povijest, da ne dopustimo njezino lažiranje već sada na zemlji, jer budući naraštaji žive i od njezina ispravnog poimanja, kako bi se znali svjesnije i određenije upraviti prema Kristovu kraljevstvu.

Pa i onda kad znamo da Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, to ne znači da naše zemaljsko življenje za istinu nije okrunjeno proslavom u Božjem kraljevstvu. Ta činjenica izmakla je Pilatu, te on zato nije mario za istinu, niti je znao što je istina. On nije poznavao cjelovitu istinu o zemlji i nebu, o čovjeku i Bogu, to jest o nebeskom određenju ljudskog života. Zato ga je povijest i opozvala, jer Krist nije dopustio da povijest pišu lašci, nego istinoljupci. Poput svoga Gospodina, budimo stoga svjedoci za istinu, da se ne dogodi da nam posljednju riječ u pisanju povijesti uzmu kojekakvi Pilati, skorojevići i lašci, nego neka posljednja i trajna riječ u svemu bude naše živo svjedočanstvo za istinu.

33. nedjelja kroz godinu – B

U pretposljednju nedjelju ove liturgijske godine Gospodin Isus govori o scenariju posljednjih vremena vrlo živopisnim slikama. Cilj mu je našim ljudskim jezikom predočiti nama ljudima barem dio istina o onome što se ima zbiti o koncu svijeta. Ali ne samo o koncu povijesti, nego o koncu svijeta za nas, koji se događa kad prestane naš zemaljski život.

Tako Gospodin s jedne strane naviješta strašne i stravične događaje, a s druge strane ih potvrđuje kao nešto vrlo pouzdano što se ima dogoditi, da ne kažemo vrlo naravno. Zato se čudi da nam svijest o tome izmiče, kao što mnogim ljudima izmiče činjenica da će umrijeti, premda svi znaju da hoće. Tako vidimo, sudeći barem prema tome koliko kao ljudi mislimo na smrt i koliko se spremamo s njome suočiti, da zanemarujemo, previđamo i bježimo od te istine. Ako nam izmiče nešto što je tako blizu, neposredno i neminovno, koliko nam tek izmiče ono o čemu mislimo kao o nekoj dalekoj budućnosti.

A ono što se ima zbiti doista je silno. Gospodin to uspoređuje s pomrčinom sunca i mjeseca te ljuljanjem nebeskih tijela: U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Gospodin govori dakle da će se dogoditi nešto takvih razmjera i intenziteta na što čovjek neće moći utjecati, jer to će izmicati njegovoj volji i moći. Najavljeni događaji ipak nisu konačna poruka koju Gospodin upućuje, nego su tek samo nagovještaj nečeg ozbiljnijega, to jest uvod u onaj središnji događaj, a to je njegov slavni dolazak: Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. Ako ozbiljno uzimamo Gospodinove riječi, onda ćemo razumjeti da je današnje Evanđelje prije svega riječ nade, a ne straha. Kršćani doista ne žive u strahu od budućih događaja koje nazivamo konačnima. Ne boje se razmišljati niti o koncu svoga života, niti o koncu ljudske povijesti kao takve, jer nisu usredotočeni na konac svijeta, nego na onaj život koji nema kraja, a koji započinje pogledom na Krista proslavljenoga. Zato je njima gotovo normalno ovo što Gospodin govori, jer je kršćanska zajednica od najstarijih vremena slavi sveto euharistijsko slavlje iščekujući s ljubavlju njegov drugi dolazak ponavljajući nakon poklika Tajna vjere: Tvoju smrt Gospodine naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.

Koliko bi u nama trebalo biti naravno upraviti svoj pogled prema budućim događanjima potvrđuje nam Gospodin i prispodobom o smokvi. On uočava kako mi ljudi lako čitamo znakove u prirodi, pa tako i po smokvinoj grani koja omekša i tjera lišće zaključujemo da je ljeto blizu. Kao što s naravnom lakoćom otkrivamo da je ljeto blizu, trebali bismo s isto takvom naravnom lakoćom, samo duhovnom, otkriti da je Gospodin blizu, da stoji na vratima. I kao što se smokva ne buni protiv svoje prirode, te iz nje lako iščitavamo što se ima zbiti, ne bunimo se niti protiv svoje prirode koja čezne za potpunim ostvarenjem života u Bogu. Ako nam u žilama teče božanska krv, ne možemo živjeti samo kao ljudi. Ako u nama struji Božja riječ, ne možemo ne prepoznavati Božji život u sebi dopuštajući da on prostruji, potjera lišće i donese nove plodove.

Smokva nije mehanička naprava kojoj možemo isključiti dovod života koji joj struji kroz žile, nego ona sasvim prirodno doživljava to što se događa, ne opirući se snazi koju osjeća u sebi. Smokva zna da tom unutarnjom snagom može osmisliti svoje postojanje i doći do ploda, te se stoga i ne buni što je taj prirodni impuls jači od nje same. Da nije njega ne samo da njezin život ne bi imao smisla kao neplodan, nego je uopće upitno bi li ga imala uopće. Bilo bi suludo da ga pokuša odstraniti iz sebe, jer onda više ne bi bila to što jest.

No na žalost ljudi ne znaju nepogrešivo prepoznavati u sebi istinski život, te im ne preostaje nego ustanoviti da ih čak i smokva u tome nadmašuje prepuštajući da život u njoj djeluje iznutra naravnom snagom. Kamo sreće kad bi se to moglo reći za nas ljude da prepoznajemo Kristovu snagu u svojim venama kao naravnu silu što struji i što nas vodi u pravi život, za kojim onda čeznemo i prema kojem se usmjeravamo. Sam Bog je u nas usadio impuls i princip života, te griješimo i protiv sebe i protiv njega kad ga ne uočavamo ili ne čitamo njegovu poruku o tome koliko nam je Bog blizu, koliko je na vratima našega života i srca.

Danas je vrijeme da od smokve nešto naučimo. Hranimo se onom Božjom nevidljivom snagom koja nam struji s Kristova oltara, te živimo sukladno tom nutarnjem principu, sasvim slobodno i spontano, ne opirući se protiv njege prisutnosti u nama i protiv cilja i smisla kojem nas usmjerava. Samo tako ćemo, tom silom iznutra, zajamčiti sebi nepropadljivost i život vječni. Prepoznajmo način i vrijeme Božjeg pohođenja, te na nj odgovorimo sukladno zakonima svoje naravi Bogom ispunjene, te se tako nećemo osušiti i propasti pred onim što se ima dogoditi, nego ćemo to iščekivati puni radosti, širom otvorenih vrata Kristu Gospodinu.

32. nedjelja kroz godinu – B

Današnjim Evanđeljem Gospodin Isus se osvrće na jednu pojavu u društvu svoga vremena koja je bila višestruko bolna. Osim što je bolna bila je i opasna, te se tako Isus izložio opasnosti iznoseći svoje tvrdnje. On je naime uočavao kako postoje velike nepravde koje se nanose nezaštićenim osobama kao što su udovice kojima se na podal način otimala imovina. Da stvar bude gora, to su radili vjerski poglavari koji su imali i određene civilne ovlasti i odgovornosti, ili su u najmanju ruku utjecali na javni život svoga društva. Isus im predbacuje ne samo socijalnu neosjetljivost na potrebe najslabijih, nego, štoviše, optužuje ih da ih na lukav način pljačkaju. Pismoznanci, naime, dok su se šepirili zbog svoga položaja u društvu, s druge pak strane beskrupulozno su otimali imovinu udovica, i to pod izlikom pobožnosti i molitava, kako veli Gospodin. Premda su u službi Božjoj ne libe se niti od najgnusnijih čina, a sve s ciljem da se domognu imovine onih koje nema tko zaštititi. Vjerojatno su ih uvjeravali kako, služeći se njihovom imovinom, skrbe za opće dobro naroda, ili su ih uvjeravali da tako služe Bogu i ostvarenju njegova kraljevstva, dok su s druge stane napasli sebe i nastojali isključivo oko ostvarenja svojih političkih planova i ambicija. Kako bi napunili svoju zemaljsku riznicu, nisu prezali od toga da gaze one malene, i to pod dobrom izlikom općeg dobra, svetosti i pobožnosti. Tako su pismoznanci, umjesto da štite pravo obespravljenih i nezaštićenih, kovali planove kako da se domognu njihovih dobara čime su se uvlačili u opasne političke igre, umjesto da skrbe za dobro svakog čovjeka.

Danas nailazimo na istovjetnu situaciju u današnjim društvima kad vlastodršci ovoga svijeta, željni zarade i vodeći se isključivo logikom kapitala, ne vode računa o čovjeku, napose onom malom i skromnom, te po njegovu životu gaze beskrupulozno. I danas u svijetu djeluje toliko grabežljivaca, ne samo onih koji druge otvoreno pljačkaju, nego one koji to čine pod izlikom zakona i propisanoga prava. To mogu biti uglađena gospoda u kravatama koji po svjetskim središtima moći ili bankama smišljaju koji potez povući kako bi izvukli što više novca od siromašnih pojedinaca i naroda, koje potom drže u šaci jer su u nemogućnosti vraćati dugove i isplatiti kredite. Oni su ujedno tvorci tržišnog i prestižnog gospodarstva koje se najčešće vodi logikom bespoštednog pobjeđivanja suparnika, koje ne vodi računa o ugroženim ljudskim sudbinama. Slični njima mogu biti i zakonodavci koji smišljaju koje sve poreze i namete nametnuti svojim građanima kako bi napunili državnu kasu, i ne misleći na moguće tragedije konkretnih ljudi koji će biti žrtve tih zakona.

Međutim, ako ćemo se držati istine koju Gospodin iznosi u Evanđelju, ne može se reći da skrbi za društvo i opće dobro onaj tko ne skrbi za konkretnog čovjeka i za njegove istinske vrijednosti. Skrb za opće dobro koja ne obuhvaća skrb za ugrožene i nezaštićene je samo apstrakcija i ‘dobra’ izlika koja može biti i prilično opasna kako za pojedince i društvo. To može jednostavno biti dobra izlika, kao što su pobožne molitve bile izgovor pismoznancima. A kao što je njih Gospodin raskrinkao, tako bi valjalo raskrinkavati i današnje pismoznance koji vuku poteze kojima zakonito pljačkaju nezaštićenu sirotinju. Valja se suprotstavljati onima koji se poigravaju neupućenošću i naivnošću ljudi kako bi sebi zgrtali kapital. Svakome je jasno što je kriminal i pljačka, ali je daleko pogubnije kad se otimanje sirotinji ozakoni pod izlikom općeg dobra, kad to izvode navodni zastupnici općeg dobra i dobrotvori ljudskog roda u ime napretka i socijalne pravde. To se događa kad državne vlasti idu na ruku raznim krediterima, bankama i poduzetnicima, kojima su ljudi samo brojke i radna snaga koju treba iskoristiti.

Gospodin Isus je proročkim pogledom dodirnuo jednu vruću temu, no nije se bojao prigovora da se miješa u vjersku i nacionalu politiku, premda se i ovakve neugodne izjave pridonijele kasnijoj brzoj osudi. Spreman stati u obranu siromašnih i nezaštićenih nije se dao zbuniti, nego je oštro kritizirao nepravdu, bez obzira na izlike onih koji su je činili. Štoviše, još se time žešće na njih obrušio, jer su pod izlikom svetoga i općeg dobra činili zlo. No da bi mogao prozivati nepravde i ispravljati nepravilnosti on sam je morao imati čist obraz pred svijetom, jer nije dovoljno samo drugima dijeliti lekcije. Štoviše, i nedopustivo je da pojedinac drugima dijeli lekcije ako sam ne živi sukladno Božjoj riječi poštujući čovjeka i njegovo dobro, bez obzira kojem socijalnom staležu dotični pripadao. Nikada nijedan naš potez nije Bogu mio, pa i kad iza njega stoji izlika općeg dobra, ako će kao posljedicu imati ugrožavanje prava onih nezaštićenih. A i bezvjerce i moćnike ovoga svijeta Bog će pitati kako su se odnosili prema sirotinji, te će biti strože suđeni ako su odgovorni za paklene planove otimanja sirotinjskih dobara.

Pozivajući nas da se čuvamo pismoznanaca koji proždiru kuće udovičke, Gospodin nas je upozorio da se pazimo da ne postanemo žrtve takve grabežljive politike i gospodarstva koja pojedince navlači na tanak led dok ne propadnu, ne brinući što će biti s njima i njihovim obiteljima. Gospodinovo upozorenje, osim toga, nas upućuje da se pazimo izopačenog mentaliteta, to jest da ne dopuštamo sebi postavljati ciljeve u ime kojih smo spremni gaziti po drugima, a to su redovito slabiji, kako bismo ih ostvarili. Neka nam stoga budu poticaj i vodič da izgrađujemo pravednije i čovjekoljubivije društvo u kojem će nam na prvome mjestu biti dobrobit čovjeka, a ne zarada, pogotovo ne ona prljava, kako bi nam time primarni cilj bio zaštita sirotih i ubogih.

31. nedjelja kroz godinu – B

Današnje Evanđelje dotiče jednu od nosivih tema kršćanske vjere, a to je odnos nas ljudi prema Bogu. Postavlja se pitanje kako se čovjek treba odnositi prema tome najuzvišenijem biću koje je uzrok našega postojanja. Koju vrstu osjećaja treba prema njemu pokazati ili pak što sve učiniti a da bude dostojno njega? Kao odgovor na to pitanje židovski je narod imao obrede i žrtve kojima mu je pokušao iskazati čast prinoseći ih u prvome redu u jeruzalemskome hramu. Mnogi su bili uvjereni da najviše što mogu učiniti da Bogu iskažu štovanje i zahvalnost je upravo određeni bogoštovni čin za koji su vjerovali da odgovara božanskoj volji.

No očito da takav odgovor nije bio krajnji domet, te se onda tražilo i druge moguće odgovore. Odgovoriti na pitanje ispravnog odnosa prema Bogu, ma koliko može biti jednostavno, postaje ipak vrlo problematično. Da nije bio problematično riješiti spomenute upite i da se o tome nije raspravljalo, onda ni pismoznanac iz današnjeg Evanđelja ne bi ni postavio Gospodinu pitanje o najvažnijoj zapovijedi u Zakonu. Ali jer su se pismoznanci oko toga sporili, pokazatelj je da se nisu svi slagali oko toga što bi trebalo biti najvažnije u Zakonu. Gospodinov odgovor je vrlo jasan i nedvosmislen, te ne ostavlja prostora manipulacijama i drukčijim tumačenjima. Najvažnija i prva zapovijed od svih je ljubiti Gospodina Boga iz svega srca, iz sve duše i iz sveg uma svoga. No premda Gospodin ne ostavlja prostora dvojbi, ipak nam se s pravom nameću neka pitanja na koja valja tražiti odgovor. Kao prvo valja se upitati zašto Bog od čovjeka traži baš ljubav? Zašto bi to morala biti najveća zapovijed? Zašto se ne zadovoljava našom poslušnošću? Zašto nije dovoljna vjernost zapovijedima? Zašto se ne zadovoljava činima bogoštovlja? Zašto se ne bismo i mi, poput tolikih koji Boga ne priznaju, zadovoljiti da kažemo kako smo humani i činimo dobro, te da uopće sebi ne postavljamo pitanje ljubavi prema Bogu? Osim toga valja se upitati i s kojim pravom traži ljubav? Može li se uopće nekome zapovjediti da nekoga ljubi?

Premda prihvaćamo samorazumljivim da Bog zapovijeda ljubav, ipak valja znati da takva zapovijed nije samorazumljiva jer se ljubav ne može zapovjediti. Tko bi drugome htio zapovjediti da ljubi ili mu nametnuti ljubav, ispao bi smiješan. Doista nitko to i ne pokušava, jer se ljubav prije svega događa među osobama. Prava ljubav stoga pretpostavlja uzajamnost, te je kvalitetna onoliko koliko se osobe mogu pratiti u tom uzajamnom odnosu. Uzajamnost je važnija od zapovijedi, jer nitko do sada nije drugoga natjerao na ljubav, ali ga je mogao svojom ljubavlju privući i potaknuti da ljubi. Zato do kraja ostvarena ljubav pretpostavlja ostvarenje osobnog međusobnog zajedništva. Ako ovo vrijedi i za Boga, a vrijedi, onda se s prvom moramo čuditi da je Bog zapovjedio ljubav, te se onda naši upiti sasvim opravdani.

Bog od čovjeka traži ljubav, jer je ljubav najsvetiji sadržaj života, sadržaj kojim se život osmišljava i dolazi punini sreće, a Bog se ne može zadovoljiti primajući od čovjeka nešto usputno i sporedno, nego upravo ono središnje i najuzvišenije. Samo ostvarenjem ljubavi se osmišljava život i dolazi k punini sreće, te ona predstavlja mnogo više od bilo kojeg drugog uspjeha u životu. Da se u odnosu prema Bogu zadovoljimo samo time da nismo činili nikakvo zlo, to može biti eventualno iskaz straha i pokornosti, te ne govori samo po sebi ništa o ljubavi. Dok s druge strane je samorazumljivo da onaj koji ljubi ne čini zlo drugome, ali je ujedno upućen na drugoga i svojom sposobnošću da čini dobro. Ljubiti stoga znači aktivno željeti dobro drugome, te sve činiti da drugi ostvari svoje dobro.

Upravo ova istina ne bi nam smjela dopustiti da svoj odnos s Bogom živimo u duhu ljudske površnosti, polazeći od onih minimalističkih pretpostavki. Nije dovoljno ne činiti zlo, pa da budemo u miru s Bogom, jer je velika razlika između tog ‘biti u miru s Bogom’ i onog bitnog životnog cilja i imperativa ‘ljubiti Boga’, na koji nas i Gospodin Isus poziva. U miru možemo i trebamo biti i s nekim koga ne poznamo, ali dok dođemo do toga da možemo reći da ga volimo, potreban je dug proces koji se brusi u konkretnom odnosu.

Stoga i prema Bogu, nije dovoljno to što mu nismo protivni ili što ne kršimo njegove zapovijedi, kako bismo rekli da smo u zajedništvu s njima i da ga volimo. Istinska ljubav pretpostavlja svakodnevni rast u dobru, u zajedništvu i razumijevanju. Ljubav je proces darivanja u kojem nemamo zadrške ni dvolične računice, nego potpuno predanje, što je mnogo zahtjevnije od nekog izvanjskog bogoštovnog čina, te je ujedno nešto najčasnije čime možemo iskazati štovanje Bogu živomu. Pogotovo što on ne traži od nas ljubav, a da nam je nije prije dao. Naprotiv, on je nas prvi ljubio, te stoga s pravom očekuje da mu uzvratimo, kako bismo ostvarili uzajamnost zajedništva. U protivnom, bila bi doista besmislena njegova zapovijed da ga ljubimo.

U biti kad nam zapovijeda da ga ljubimo, prije svega nas poziva da se dademo ljubiti, to jest da prije primimo njegovu neizmjernu ljubav koja je jedina kadra učiniti da uzvratimo. On nas tako ne tjera na ljubav nekom zapovijedi, nego nas svojom ljubavi privlači da  mu uzvratimo za neizmjernu ljubav kojom nas je ljubio i otkupio poslavši svoga Sina da nas spasi od grijeha. Onaj pismoznanac koji zna da je najvažnija zapovijed upravo zapovijed ljubavi prema Bogu, još uvijek nije dionik kraljevstva Božjega, prema je vrlo blizu, dok smo mi, spoznavši Božju ljubav za nas u Kristu, već postali djeca Božja i baštinici njegova kraljevstva. Prihvatimo njegovu ljubav, te kao djeca uzvratimo mu stoga iskrenom i dubokom ljubavlju, kako njegova ljubav za nas ne bi ostala jednosmjerna, nego se ostvarila u potpunom zajedništvu i prihvaćanju, u uzajamnosti i međuovisnosti. Uzvratimo mu žarkom ljubavlju na taj nezasluženi dar, jer ljubav se može samo ljubavlju uzvratiti.

Svetkovina Svih svetih

Svetkovinom Svih svetih Crkva danas uzdiže naše poglede prema onima koji su doživjeli puninu radosti vječnoga života, a ne častimo ih javno jer se za njih nikada nije pokrenuo postupak za proglašenje blaženim i svetim. No time što nisu službeno proglašeni svetima ne znači da su manje bitni u Božjim očima, ili da bi trebali biti nama manje važni kao svjedoci vjere i uzori življenja. Naprotiv, trebalo bi biti baš suprotno, te činjenica da je postojalo mnoštvo vjernih tihih Božjih svjedoka u svijetu trebala bi osnažiti našu vjeru i potaknuti želju za svjedočenjem, ali ne samo u okolnostima izuzetnih zahtjeva, nego u običnim malim stvarima svagdanjeg života.

Zato spoznaja da ima toliko neproglašenih svetica i svetaca i nama je dodatni poticaj da se ne bojimo opredjeljenja za svetost i kad smo svjesni da se ne možemo podičiti nekim osobitim junačkim kreposnim djelima, jer se iz dana u dan trebamo susretati i nositi sa svojom slabošću. Sveci su nam nadahnuće da dodatno razmislimo o svom životnom stilu i vrijednostima koje izabiremo u svakodnevnici, jer se svetost ostvaruje isključivo kroz konkretno opredjeljenje za Božje vrijednosti. Zato su sveci poticaj da i sami dar vjere koji nam je dan od Boga konkretiziramo u svojoj svakodnevnici, jer svetost ne pretpostavlja neophodno i čudotvorstvo, nego prije svega jasnoću i snagu odrediti se pred Bogom i pred svijetom, to jest spram Boga i spram svijeta.

No svaki svetac koji je došao u kraljevstvo Božje danas bi nam potvrdio da ključ proslave leži u tome što je u svojim konkretnim prilikama u svijetu živio posebnim intenzitetom duhovnog života, to jest da nije želio proživjeti nijednu životnu situaciju a da ujedno ne zauzme stav prema Bogu. Tako se većina svetih ne može podičiti nekim velebnim djelima na temelju kojih bi im se trebali divit i niti pljeskati, ali se mogu podičiti darom vjere koju su primili od Gospodina. Svaki od njih koji sada u nebu slave Gospodina posvjedočio bi da je živio svetost u svijetu i poradi spasenja svijeta, ne dopuštajući se zavarati njegovom svjetovnom pojavnošću, nego težeći prema dužnoj dubini na koju Bog poziva svakog čovjeka. Živio je u svijetu svjedočeći da svijet nije prepušten samome sebi, nego da u svijetu postoji i Božja prisutnost koja ljude poziva na poseban stav prema životu. Svetac je stoga onaj tko živi u svijetu, ali ne prema zakonima svijeta, nego prema zakonom vjere u Boga koji se objavio kao Otac koji ljubi svijet, kako nam to veli sveti Ivan u današnjem drugom čitanju. Zato je za prve kršćane riječ svet i svetac bila sinonim za riječ vjernik, te su sebe nazivali kako vjernicima, tako i svetima.

Kao što nekada svetopisci upozoravahu, tako bismo i mi danas trebali znati da svijet u kojemu živimo nije ni idealan ni idiličan, nego se vodi nekom logikom samostalnog postojanja i postupnog odvajanja od Boga, tako da je sveti Ivan morao zaključiti kako svijet ne pozna Boga. A posljedica nepoznavanja Boga je potom i nepoznavanje i odbacivanje kršćana. Svijet koji reagira tako ratoborno prema Bogu i Božjim vrijednostima srlja u propast, te je potreban stoga dužni napor kako bi ga se proželo darom nove svijesti. Potrebno je navijestiti mu Božje vrijednosti kako bi se svijet humaniziralo, jer samo ljudske vrijednosti nisu dostatne. A taj proces obogaćenje svijeta Božjim vrijednostima ne događa se sam po sebi, nego žrtvom onih koji posvećuju sebe toj svetoj zadaći. Točnije rečeno taj se proces događa po svecima koji unose Boga u svijet svetošću života, u protivnom svijet bi ostao svjetovan, a čovjek s njime i u njemu posvjetovnjačen, umjesto pobožanstvenjen.

Zato se svetost pokazuje prvenstveno kao stvarnost živoga odnosa prema ljudima, ali odnosu koji izvire iz zajedništva s Bogom. Na žalost mi ljudi se češće opredjeljujemo za svjetovnost nego za svetost. Jer svijet i svjetovnost nas od bića usmjerena na susret s čovjekom kao bratom vodi prema tome da smo usmjereni prema stvarima. Upravo zato su oko nas mnogi obespravljeni, zaplakani, neutješeni, jer neki ne znaju regulirati svoju želju za stvarima, pa su čak spremni preko tuđih leđa ostvariti svoje potrebe. Da nije takve zle ljudske želje koja pravi taj veliki raskorak i odmak od pravih vrijednosti, svijet bi bio mnogo plemenitiji i ispravniji.

Sveci su oni koji znaju tako živjeti u svijetu da ne gube Boga iz vida. Svjesni su da je ljudski život nešto više od zemaljske pojavnosti, a to nešto više nam je dano na dar. Upravo zato se i ne očekuje da svetac mora činiti nadljudska djela i čudesne zahvate, nego najobičnijem životu dati novu dimenziju zajedništva s Bogom. Zato nas Bog poziva na svetost odnosa, kako bi nam odnos prema njemu zajamčio i odnos prema ljudima u svoj snazi njegova dara, čime onda slijedi ostvarenje svih mogućnosti kojima je čovjek zadan. Na žalost kod mnogih je ljudi prisutnija težnja prema zemaljskoj dobrobiti, nego prema ljudskom dobru. Ali sveci ne dopuštaju sebi da im svijet izmijeni kriterije, nego se uporno bore za provoditi u život ono čemu ih je Bog poučio. Zato prihvaćaju najprije za sebe blaženstva na način na koji ih je Gospodin Isus izložio, pri čemu je uočljivo odricanje od zemaljskih interesa, te prianjanje uz vječna dobra. Takvim stavom ostvaruju istinski odnos prema Bogu, ali isto tako i prema ljudima kojima ostavljaju svoj život kao svjedočanstvo i svojevrsnu žrtvu. Neka nas stoga primjer svetaca nadahnjuje da se i sami opredjeljujemo za svetost života umjesto da dopuštamo da nas svijet posvjetovnjači.