10. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju sveti Marko opisuje jednu zanimljivu situaciju koja se ticala Gospodina Isusa, ali se ponavlja i u svim vremenima, prouzročena ljudskom zavišću i sotonskim podmetanjem. Naime, kad je Gospodin Isus započeo svoje djelovanje, točnije djelo oslobađanja i spasenja čovjeka iz šaka grijeha i Sotone, odmah su počele reakcije na ono što je činio. Gotovo nitko se nije snalazio ni znao što točno reći o njegovu nastupu i radu, niti su razumjeli njegov žar za Boga i želje za spasenjem čovjeka. Stoga zlobnim zavidnicima nije preostalo drugo nego da njegovo djelovanje sotoniziraju izjavama poput one koju prenosi Evanđelist: Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle. On koji je oslobađao ljude od bezboštva, proglašen je opsjednutim, dok su oni ljubomorni pismoznanci, nagnani sotonskom zavišću, prolazili za čovjekoljupce. On koji je oslobađao ljude, proglašen je bio opasnim i netolerantnim kao da ih ugrožava, dok se zagovornicima slobode i humanizma držalo one koji su čovjeka ostavljali u blatu grijeha i vlasti Sotone.

Između onoga što se događalo nekad u Gospodinovo vrijeme i onog što se događa danas, mogu se povući vrlo jasne paralele. I danas u našem društvu dominira i paradira bezboštvo, kojemu je začetnik, pokrovitelj i promicatelj Sotona, no ni suvremenim pismoznancima i glavarima ne smeta njegovo širenje. Ne samo da ga ne sprječavaju, nego ga i sami promiču i štite svojim djelovanjem na svim razinama, od one ulične do one institucionalne. Kao nekada protiv Gospodina, tako se i danas izokreću teze. Oni koji su se prema zlu i grijehu odnosili snošljivo, proglašavaju su naprednim čovjekoljupcima, a oni koji mrze zlo i grijeh, nesnošljivima i nepoželjnima. Oni koji toliko ‘ljube’ čovjeka da ga guraju u duhovnu i vječnu propast, optužuju one koji ljube čovjeka i žele ga spasiti od ropstva grijeha i zla.

Kao i Gospodinovo vrijeme događa se sprega dvoličnih čovjekoljubaca koji paradiraju za Sotonski račun i medijskih pismoznanaca koji znaju sve o svemu i svima, ali nemaju pojma o Bogu i božanskom životu na koji smo pozvani mi ljudi. Kao i nekad pismoznanci protiv Gospodina Isusa, tako se i danas protiv nas vjernika podigne toliko medijske i ine prašine koja nam se baca u oči, da zbuni ljude kako ne bi znali ispravno misliti, pa niti vidjeti stvarne činjenice, ni shvatiti što se točno događa u društvu. Sve se čini kako se ni bi uočilo da se pokvarene ideologije ovoga svijeta poigravaju ljudskim slabostima i kako bi stvorile ćudoredni nered u društvu. Kao i onda Gospodina, tako se i nas kršćane i naša kršćanska uvjerenja predstavlja nesnošljivima i nepoželjnima u društvu. Kao nekada s Isusom, tako se i danas izokreću teze, te se nas vjernike optužuje za isključivost i ugrožavanje tuđih prava. Kao nekad Gospodina tako se i nas sotonizira u javnosti kao mrzitelje ljudskoga roda. Time nas se u stvari stavlja na optuženičku klupu samo zato što želimo dobro ovom društvu i njegovim ljudima, dobro koje se zasniva na pozitivnim ćudorednim vrijednostima i na kreposnu životu koji nam dariva Gospodin Isus. Pa ako će i biti onih što se s nama ne slažu i ne dijele naša uvjerenja, pa ako će i biti onih što u društvu promiču zlo i nered, ne možemo dopustiti da se nama vjernicima stvara pritisak i kompleks kao da nekoga ugrožavamo samo zato što imamo svoje vrijednosti. Ili pak zato što znamo da se pravo može temeljiti na onom što je ispravno, te da nitko sebi ne može polagati pravo na zlo i grijeh, pogotovo ne na institucionalnoj razini.

Današnje ‘demokratski’ mentalitet koji se oko nas širi uzimajući maha, gotovo je preslika one situacije iz Evanđelja. Stvara se, doista, takvo poimanje i ozračje slobode prema kojem Sotona ima slobodan pristup u bilo čiji život i cijelo društvo, te se on ponaša kao gospodar koji raspolaže imovinom i dušama. A čim Gospodin traži prostor i mjesto u društvu, njega se odmah sotonizira želeći ga isključiti. Sotona je u društvu uzeo slobodu da može javno činiti bezbožne orgije, pri čemu mu zdušno služe i društvene strukture, koje usklađuju svoje propise prema njegovim naputcima i zahtjevima. Na žalost nitko nikada nije odgovarao zato što se dopušta Sotoni da proždire, uništava i plijeni ljudske duše koje mu se klanjaju i prihvaćaju njegovu moć, logiku i tamu koju širi. No ako se na zemlji nije za to odgovaralo, sigurno će pred Bogom mnogi odgovarati za tragediju uništenih ljudskih života i sudbina.

Mi koji se držimo nauka svoga Gospodina, nauka koji nas vodi u vječni život, te ne možemo ne ispovijedati vjeru u Boga i na temelju nje istinu o čovjeku. Ne možemo i nećemo dopustiti da itko više od nas ljubi ijednog čovjeka, bio on pravednik ili grešnik, i to na način kao što je Gospodin ljubio oslobađajući ljude od grijeha i pripremajući za vječno spasenje. Ali upravo zato jer ljubimo čovjeka i želimo njegovo spasenje, ne možemo dopustiti da nas se proglašava nesnošljivima ili drži ludima. Nismo slijepi da ne znamo što je crno a što bijelo; nismo neosjetljive savjesti da ne znamo što je zlo a što dobro; nismo glupi da ne bismo znali razlikovati laž od istine; nismo neupućeni u pravo da ne bismo znali kako nitko nema pravo opravdavati grijeh i zakonski ga štititi. I nismo zločesti prema ljudima samo zato što vjerujemo u vječnu istinu o ljudskom životu i njegovu dostojanstvu.

Upravo zato jer poput svoga Gospodina ljubimo život i svakog čovjeka, ne možemo dopustiti da nas proglasi zatupljenima, jer mi naviještamo onu uzvišenu istinu kojom smo prosvijetljeni krsnom vjerom. Nećemo dopustit da nas Sotona sputa svojim vezama, jer kad bi nas sputao, onda bi nas opustošio. Čuvat ćemo se njegovih spona, a protivit ćemo se uvijek tome da bilo tko u našoj sredini i društvu driješi Sotonu i daje mu slobodu, kako bi onda on kao ričući lav tražio koga da proždre, da pustoši ljudske duše i živote. Slijedeći Gospodinov nauk nećemo biti oni koji hule na Duha Svetoga! Nećemo stoga odbijati božanske poticaje, život i istinu, kako bismo služili niskim ljudskim strastima. Nećemo birati smrt, laž, tamu i grijeh ni za sebe ni za drugoga, nego ćemo apostolskim žarom, poput Gospodina Isusa, naviještati spasenje i oslobođenje svakom čovjeku. Veselit ćemo se kad drugima otvorimo oči da i sami mogu spoznati i vršiti volju Božju u svom životu, kako bismo zajedno uživali puninu života u njegovu Kraljevstvu.

Tijelovo – B.

Slavimo danas svetkovinu presvetoga Tijela i Krvi Kristove ili, kako je u nas uvriježeno reći, Tijelovo. Ovo nas slavlje poziva razmišljati ne samo o Bogu koji se utjelovio, to jest postao tijelo i čovjek prije dvije tisuće godina, nego nas poziva razmišljati o njegovoj utjelovljenoj prisutnosti koja ostaje u euharistijskom otajstvu pod prilikama kruha i vina. Tekstovi koje danas čitamo potiču nas da o ovom otajstvu razmišljamo iz perspektive saveza koje je Bog sklapao sa svojim narodom, te tako s cijelim čovječanstvom. Mi koji živimo u eri ugovora i pravnih akata, dobro ćemo razumjeti o čemu se radi. Pogotovo što smo svjesni kako danas ugovori među ljudima ne vrijede mnogo, ako nisu ovjereni i ako za njihovu provedbu ne jamči neko nadležno tijelo. Ostalo je malo prostora za ono osobno povjerenje, za onu ljudsku riječ u koju se možemo i trebao pouzdati. Nije rijetkost da i najbliži rođaci jedan drugoga iznevjere i ne poštuju zadanu riječ, ako među njima nije bio potpisan ovjereni ugovor, uz prisutstvo svjedoka i jamaca, na koji se kasnije može pozvati i kojim se može dokazati činjenično stanje.

Svjestan ljudske slabosti i nevjernosti danoj riječi, Bog je u Starom zavjetu sa svojim narodom sklapao Saveze, redovito ih potvrđujući i pečateći krvlju. I to ne da bi čovjeka tjerao na vjernost, nego više da bi sam pokazao svoju vjernost pozivajući i potičući naroda da i sam bude vjeran danoj riječi. Narod se Božji pak obvezivao da će slušati i vršiti sve riječi njegove, a Bog se obvezivao da će ostati trajno prisutan među njima kao Bog njihov. Osim toga, krvlju žrtvenih životinja škropio se i narod i svi sveti predmeti kojima su se Izraelci služili u liturgiji. Ona je ujedno imala moć očistiti onečišćene barem od tjelesne nečistoće da steknu pravo stati pred lice Božje u njegovu šatoru. Po obrednom činu škropljenja krvlju žrtvenih životinja narod je postajao svjestan svetosti prostora i trenutka u kojem se nalazi, uslijed čega je bio spreman s punom sviješću odgovoriti na ponudu Božjeg saveza.

Samo očišćen svoje grešnosti i na svetom mjestu, čovjek je mogao izreći snažno i dosljedno svoj ‘da’ Bogu. Premda znamo da ljudski ‘da’ Bogu nikad nije bio tako snažan kao Božji čovjeku, ali je predstavljao znatan odgojni korak. Bio je znak dobre volje i spremnosti na vjernost, pa i onda kad ta vjernost nije bila cjelovita i sveobuhvatna. Činjenica je, međutim, da mi ljudi svoj ‘da’ Bogu u vidu saveza ne možemo i ne znamo izreći ako smo prljavi, to jest grešni u duši. Zato nas je Sin Božji svojom krvlju oprao kako bi nas osposobio te nam primjer pokazao da i sami možemo učiniti. Krvlju Sina Božjega mi grešnici pronalazimo očišćenje od svojih grijeha, a po njegovu Tijelu ulazimo u pravi Šator sastanka s Bogom, i to onaj vječni, nerukotvoreni.

Pa i kad smo bili prljavi i grešni, u Bogu je uvijek plamtjela takva želja za ljudskom dobrobiti da nije prestajao tražiti putove savršenog ostvarenja njihova međusobnog saveza. U biti krv ondašnjih žrtava, prinesenih u znak Saveza s Gospodinom, bila je nagoviještaj one svete Krvi koju će kasnije Sin Božji proliti kako bi njome zapečatio konačni Savez Boga i svoga naroda. Toga je bio svjestan pisac poslanice Hebrejima kad meditira o Kristovu dolasku u tijelu među nas ljude, te o njegovu ulasku u samo središte i svetište života. Njegov dolazak među nas ljude nije bio privremen, nego trajan, jer se na posljednjoj večeri predao apostolima u ruke posvjedočivši svoje konačno i posvemašnje predanje, kojim se otvaraju vrata onog budućeg ostvarenja u kraljevstvu. Tako je Kristovo Tijelo i Krv postala svetinja kojom se čistimo i posvećujemo mi koji imamo udjela u njegovu životu, koji ga primamo i blagujemo kako bismo se njime okrijepili i od njega živjeli. On nam ostaje kao svetinja kojoj se klanjamo i po kojoj se klanjamo u vječnom Šatoru božanskog života.

Naš Gospodin, Sin Božji, došao je u tijelu ne samo kako bismo mi u njemu imali Šator sastanka s Bogom u kojem se posvećujemo jednom zauvijek, nego kako bi kako bi naš život postao Svetište Božje prisutnosti. Časteći Presvetu Euharistiju i sami postajemo svetište posvećeno njegovom krvlju i životom, za razliku od onog šatora koji je bio škropljen krvlju životinja. Bog je izabrao naš život, to jest svijet nas ljudi za šator svoga boravka i svojom ga krvlju posvetio, te je nas očistio za službu Bogu živomu u čistoj savjesti.

Euharistija stoga ne bi smjela biti izdvojeni trenutak našega života,nego sveobuhvatni i cjeloviti, trenutak konačnog posvećenja i ulaska u puno zajedništvo s Bogom. Ona je svetinja koja nas posvećuje u cijelom našem življenju, koju trebamo primati čiste savjesti, kako bi cijeli naš život mogao biti na službu Bogu živomu, koji je svojim životom, Tijelom i Krvlju, služio nama. Samo primajući Boga živoga čista srca i čiste duše možemo ispravno živjeti i ostati vjerni i dosljedni savezu sklopljenome s Bogom koji obnavljamo časteći sveta otajstva njegova Tijela i Krvi. Dok ga primamo i dok ga častimo imamo upravo u njemu najveće jamstvo pravoga i vječnoga života, imamo savez krvlju zapečaćen, te se potrudimo na nj odgovoriti kako bismo, po njegovom Tijelu i Krvi, zadobili vječnu baštinu.

Svetkovina Presvetoga Trojstva
Započeo bih ovo razmišljanje prepričavajući zgodu koje sam bio dionik nedavno vozeći se međugradskim autobusom. Na zadnjim sjedalima bilo je društvo mlađih žena i djevojaka koje je živo razgovaralo o životu i životnim stavovima. U jednom trenutku jedna od njih je glasno izjavila kako ne želi imati više od dvoje djece, te isto tako da su žene prije bile lude što su rađala toliku djecu i s njima se mučile. No jedna od njezinih sugovornica, koja ju je očito poznavala, je priupitala: „Oprosti, koliko je tvoja majka imala djece? I koja si ti po redu?“ „Petero i ja peta“, odgovori upitana. „Onda je tvoja majka doista bila luda da je rodila tako nezahvalnu kćer koja ju proglašava ludom jer ju je rodila“, mirno je odgovorila sugovornica. Na te riječi svi su zamuknuli, jer su vidjeli kako se o otajstvu života može govoriti s nezahvalnošću i površnošću koja ne priliči.
A život je doista jedno veliko otajstvo, o čemu svjedoči i današnja svetkovinom Presvetoga Trojstva kojom slavimo otajstvo trojedinoga Boga, jednog u svojoj božanskoj naravi, a trojstvenoga u osobama kojima božanska narav pripada. Ispovijedamo da je Bog i božanski život prije svega veliko otajstvo vjere, nama malim, nesavršenim i grešnim ljudima nikad do kraja dostupno, te se stoga ne trebamo čuditi činjenici da ga ne razumijemo do kraja. No s druge strane od nas se očekuje ono čuđenje divljenja, kako bismo mogli spoznati što je moguće više o tom neizmjernom otajstvu, ispunjavajući vlastito biće i postojanje sadržajima te iste spoznaje. Ako nam je preteško isključivo teološko promišljanje božanskog života u sebi, kao da bi se radilo o zamršenoj apstrakciji i teoriji, onda nam je poći onim lakšim putem spoznaje koji od posljedica, to jest učinaka, ide prema uzroku. Dva su pravca promišljanja kojima možemo poći. Jedan nam dolazi izravno iz Božje objave, a drugi, nadahnut objavom, propituje bitne točke ljudske konstitucije kako bi zaključio da nam ne pripadaju slučajno, nego da nam dolaze od Tvorca.
Ponajprije mi kršćani koji smo primili i prihvatili Božju objavu da smo stvoreni na sliku Božju, te da smo obdareni darom otkupljenja i posvećenja, ne možemo ne promatrajući čudesna Božja djela i darove zaključiti i o samom autoru i darivatelju. Nadalje, kad prepoznajemo sebe, svoj bitak i život, način na koji smo mi ljudi zadani i darovani, nesumnjivo u tome otkrivamo upravo njegove tragove. I sami shvaćamo kako je darivanje u ljubavi jedna od najbitnijih dimenzija života. Osjećamo da se ispunjamo i ostvarujemo upravo kad se darujemo i kad za druge izgaramo u ljubavi. Zato shvaćamo kako u našem životu to nije slučajnost, nego je time određen svaki čovjek po svojoj naravi, koja opet nije nastala sama od sebe, nego Stvoriteljevim darom. Premda to vrijedi za svakog kršćanina, nama kršćanima je ovo razmišljanje tim više olakšano, jer smo primili objavu o Bogu koji nas je ljubio i nama se darovao, pa lakše razumijevamo odakle i nama identične dimenzije života.
Upravo razmatrajući po vjeri njegov odnos prema nama ljudima, uočavamo da je Bog onaj koji se daje bezrezervno, a nije kao netko tko prvenstveno traži od čovjeka. On nije samo sudac koji od nas traži da izvršavamo njegovu volju i zapovijedi, nego je ljubav koja se daje i žrtvuje za čovjeka. Upravo to što kod njega pronalazimo kao temeljno obilježje u odnosu prema nama ljudima, shvaćamo da je temeljno obilježje njegova vječnog života, te da je on u sebi takav i prije i bez svijeta i čovjeka. To nas navodi na zaključak da je on prije svega u sebi bezrezervno darivanje i neizmjerna ljubav, te od ljudi traži samo ono što je dao. On u samome sebi ostvaruje posvemašnje darivanje, inače ne bi bio savršen, nego bi došao do savršenstva teko odnosom darivanja i ljubavi prema nama ljudima. Zato je nužno da je Bog takav, to jest da je Trojstvo, jer samo kao Trojstvo može u sebi biti darivanje i ljubav. A tek nakon što on u sebi ostvari potpunost predanja, može i od nas tražiti ono što nam je dao. On nas je odredio darom i zadao samim sobom, a ne izvanjskim odnosom i naknadnim zakonom. Mi smo iznutra u svome biću određeni darom Boga živoga, Boga trojstvenog darivanja i ljubavi.
Zato kad od nas bude tražio račun o upravljanju darovanim darovima, tražit će da mu objasnimo kako smo njegov božanski život prihvatili i primijenili u vlastiti život. Za nas to, nadalje, znači da će nas pitati jesmo li i sami postali dar i ljubav. Jer ako smo razumjeli Boga u mjeri u kojoj nam je dano, znači da samo i sami nastojali biti poput njega, pa i onda kad ne znamo riječima izraziti sve odnose. Ono minimalno i dragocjeno koje razumijemo poziva nas i potiče da i mi u svoj život primjenjujemo božanske odnose, jer postojimo kako bismo nasljedovali božanski život. Ako mi koji smo Boga upoznali ne želimo nasljedovati njegov život darivanja, onda smo i sami poput one nezahvalne kćeri koja je primila život, ali je odlučila živjeti sasvim drukčije od svjedočanstva koje je imala u svojoj majci. Ako mi kršćani odbijamo živjeti poput svoga Boga, onda možemo na neki način reći, da je i sam Bog Trojstvo, bio ‘lud’ što nas je obilježio svojim životom, a mi ga bez razmišljanja odbacili. Možemo ga proglasiti naivnim i držati da je pogriješio što nas je stvorio, a potom se žrtvovao darujući život svoga Sina kako bi nas otkupio, no prije bi se moglo reći da smo mi nezahvalni i površni jer smo mi prezreli njegov način razmišljanja i ponašanja, a on dobra i velikodušan.
No usprkos svega, možemo reći da je Bog trojstvenog darivanja i Bog koji ne gubi nadu da će nas ljude oduševiti svojim životom, premda je imao razloga doživjeti tolika razočaranja tijekom ljudske povijesti. On je Bog Trojstvo koji je u sebi bezrezervno darivanje Oca, Sina i Duha Svetoga, te ne može drukčiji biti ni prema nama. Život našega Gospodina u tom smislu je najveće svjedočanstvo trojstvenoga dara, jer nam je Gospodin Isus i Duh Sveti, čije smo darivanje slavili na Uskrs i Duhove, samo znak neizmjernog i nepovratnog darivanja. Otajstveni događaji povijesti spasenja daju nam odškrinuti i nazrijeti ovo veliko otajstvo čiji je život u nam ostavio traga, ili rečeno drugim riječima koji se preslikao u naš. Nastojmo stoga i mi vjernici savršeno odgovoriti na taj poziv, jer nam je ova sličnost dana kao zadatak da je održavamo, da je popravljamo kad je nagrdimo ili narušimo.
Prihvativši sveto krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, prihvatili smo dar i zadaću trojstvenog darivanja i ljubavi. Prihvatili smo trojstveni plan darivanja za naš život, jer je to postao tek početak života sukladna otajstvu Trojstva. Uskladimo stoga svoj život s životom Presvetoga Trojstva, težimo njegovu punom ostvarenu, jer samo tako dajemo svome životu otajstvene dubine, koje ćemo u vječnom životom u Bogu dovesti do konačnog ostvarenja potpunim međusobnim darom zajedništva u ljubavi.

Svetkovina Duhova
U svakodnevnom vjerničkom i teološkom govoru današnju svetkovinu se naziva rođendanom Crkve, jer se na današnji dan, snagom Duha Svetoga, u Apostolima dogodio svojevrsni preokret, kako nam zorno opisa sveti Luka u Djelima apostolskim. Nakon što ih je zahvatila sila odozgo Apostoli su napokon stekli hrabrost biti ono što jesu, ne bojeći se svjedočiti za Krista Gospodina i njegovo uskrsnuće svim ljudima svoga naraštaja. Ovaj iznimni događaj i njihov stav i nama se nameću kao model radosnog života i odvažnog vjerničkog svjedočenja, koje je često ugroženo strahom ili opterećeno interesima. No bit ovog događaja i svetkovine treba nam postati pokretačka snaga kako bismo odvažno živjeli i svoje ljudsko određenje pred Bogom i ljudima.
Promatrajući prirodu oko sebe uočavamo, naime, kako su različiti stupnjevi života, od nežive prirode do čovjeka kao duhovnog bića. Svako biće živi sukladno svome principu života. I neživa priroda, i biljke i životinje, svako biće živi sukladno onome što jest. Kamen ne može biti biljka, niti biljka može biti životinja, a ni obrnuto. Od njih se i ne očekuje drugo, nego da žive sukladno svojoj naravi kojom su zadani. Od svih bića čovjek ipak ima najposebniji status, to jest kao slobodno biće može izabirati i opredjeljivati se hoće li živjeti sukladno principu koji je zapisan u njegovo biće. Hoće li živjeti sukladno svojoj naravi. I dok bi se svi ljudi složili s ispravnošću logike iznesenog pravila da svako biće živi sukladno svome principu, to jest naravi, s druge pak strane ne bi se baš svi složili oko toga kako definirati taj princip, to jest narav.
Upravo to postaje sporno i u današnje vrijeme u suvremenom društvu. Svi se pojedinci i skupine pozivaju na ljudska autentična prava, pa i oni koji se zauzimaju za ono što mi kršćani uočavamo i ispovijedamo zlom i grijehom. U ime slobode i prava na svoju osobnost, pa onda i na ‘naravan’ život, to jest život sukladan onome što se naziva normalnim i naravnim, ljudi opravdavaju svaki svoj porok i grijeh, pa i onaj najgnjusniji. U isto pak vrijeme se odbacuju kršćanske vrijednosti kao ograničene i protivne univerzalnosti ljudske naravi definirane na naturalistički i proizvoljan način.
Kršćani vjeruju, sukladno onome što im je Bog objavio, da čovjek ima uzvišenu narav kojom graniči s božanskim životom, jer je stvoren na sliku Božju i Bog mu je udahnuo u nosnice dah života. U njegovu narav je upisan poziv živjeti sukladno Božjem daru Duha, to jest dosljedno primljenoj milosti. Isto tako vrijedi za nj da odbacivanje takvog dara je degradiranje samoga sebe. U suvremenom svijetu se događa proturječje arogancije ljudskoga prema Bogu: odbacuje se nauk Crkve koji u tolikim pitanjima, sukladno Božjoj zadaći povjerenoj Crkvi, štiti razumijevanje uzvišenosti života. Sam čovjek, kojemu su usta puna govora o ljudskom dostojanstvu i pravima, tako pristrano i površno, popuštajući svojim niskim pobudama, baca pod noge Božji nauk kojim mu Bog želi ukazati na uzvišeno dostojanstvo, iz kojega, naravno, proizlazi i uzvišena odgovornost skrbi za život. Mnogi su primjeri koji nam pokazuju kako čovjek ne želi prihvatiti božanski princip života, nego se poziva na onaj animalni, kojim opravdava svu bezočnost i bezakonje u koje upada.
Činjenica je, doista, da čovjek bez Duha Božjega ne poznaje niti najdublju svoju bit, te ne zna niti što znači biti čovjek u onom najizvronijem smislu, ako ne dopusti da mu Bog to objavi. Isto tako ne može djelovati u skladu s tom istom biti, ako je niti ne pozna. Tako je najvažnija spoznaja njegova života vezana uz dar Duha Božjega. Samo Duh Božji zna što je u nama i to nam može objaviti ako smo ga voljni slušati želeći u njegovu svjetlu otkriti sami sebe. Pozvani smo stoga u poniznosti prikloniti svoje uho onoj istini koju Duh Sveti izgovara o nama, to jest pozvani smo i sami tražiti njega koji nam, kad ga primimo, može objaviti svu istinu o nama samima. Zato nam Bog i nije htio ni mogao dati drugo doli svoj božanski život, da njegovom snagom živimo i djelujemo. To je najuzvišeniji dar od kojeg nam više nije mogao dati, te se kršćanin prepoznaje isključivo po tome daru, po tom principu života koji je primio odozgor. Primajući Duha Svetoga primamo, dakle, božanski princip sukladno kojem onda i trebamo živjeti i djelovati, kao što i svako drugo biće živi i djeluje sukladno svome. U ovoj snazi prepoznajemo svoj iskonski pravi princip bez kojeg ne bismo bili ljudi, nego bismo bili nedostatni i svedeni na život koji se ne priliči čovjeku. Zato, kao što se od svakog drugog bića očekuje život sukladan njegovoj naravi i principu života, i od nas se očekuje da živimo sukladno daru Duha Svetoga koji nas uvodi o otajstvo božanskog života. Čovjek je doista stavljen pred ovaj izazov dinamizma slobode: ljudsko je biće, ali je zadan u svojoj biti božanskim principom i božanskim mogućnostima. Pozvan je primiti dar Duha Svetoga, taj najuzvišeniji princip života i živjeti sukladno njemu. Stvoren je obilježen Duhom kako ne bi živio samo sebi i kako ne bi bio samo čovjek, jer to bi bilo ispod njegove stvarne razine, nego da živi dotičući uzvišene granice Božjeg života.
U tom duhu nam je slaviti ovu veliku svetkovinu kad je Duh Sveti, silazeći na apostole na dan Pedesetnice, najprije njima, a potom i svima, objavio ovu uzvišenu istinu ljudskoga života pozivajući ih na život izmiren s Bogom. Biti vjernik katolik ne znači držati se poslušno nekih ‘katoličkih’ principa kao da nam ih Crkva određuje i nameće svojim autoritetom. Biti vjernik, naprotiv, znači živjeti po ovom velikom Božjem Principu Životvorcu od kojeg nam dolazi sav život, a koji je Crkva primila na dan Pedesetnice i dalje prenosi svim naraštajima vjernika da ih iznutra oživljuje i nadahnjuje za božanski život. Tim smo Duhom i sami napojeni i ispunjeni po svetim sakramentima, te nastojmo živjeti dostojno njegova poziva pozivajući i druge da postanu dionici radosti svete Crkve po njegovoj životvornoj snazi.

Uzašašće Gospodinovo – B
Današnja nam misna čitanja opisuju otajstvo Gospodinova uzašašća koje slavimo zasebnim blagdanom u ozračju uskrsnog vremena. Jer njegovo uzašašće je jedna od značajnih sastavnica cjeline uskrsnog otajstva koje podrazumijeva sva slavlja tijekom pedeset dana. Uskrs je bio vrhunac ekonomije spasenja kojom je Bog došao ususret čovjekovim potrebama, a blagdani uskrsnog ciklusa tvore jednu otajstvenu cjelinu. Zato bi i Uzašašće samo u sebi bilo nerazumljivo ako ne bismo imali u vidu činjenicu da se radi o normalnom slijedu događanja. Zato nam sveti Luka u Djelima apostolskim svjedoči kako je događajem uzašašća Gospodin okrunio svoj boravak među apostolima koje je u razdoblju od četrdeset dana više puta susreo, te im se pokazao živim i poučavao ih o otajstvima kraljevstva Božjega prema kojem su i sami bili usmjereni.
Zato i mi, dok razmišljamo o ovom događaju Gospodinove proslave i uzlaska u nebo, otkrivamo iznimno značenje i za svoj život. Jer kao što se Gospodin utjelovio, umro i uskrsnuo poradi nas i našega spasenja, on je i uzašao na nebo vođen istim motivima. Uzišao je s desne Očeve uzdižući i proslavljajući našu ljudsku narav u nebu. Nije se zadovoljio samo time da je proslavi na zemlji slavom uskrsnuća, nego je htio proslaviti je po svu vječnost u kraljevstvu Božjemu. Nama stoga nije dopušteno biti zbunjeni niti sumnjičavi glede njegova odlaska u nebo, kao što anđeli nisu dopustili ni apostolima da oko toga dvoje i zdvajaju. To je očito u trenutku uzašašća kad su ostali gledati za njim put neba, nakon što je iščezao njihovim očima, ukazaše se anđeli i rekoše: Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.
Time će sveti Luka posvjedočiti vjeru prve kršćanske zajednice u Gospodinovo drugi dolazak. On nije samo otišao na nebo k Ocu, nego će se opet vratiti, pohoditi čovječanstvo kao gospodar i sudac povijesti. Međutim, Gospodinovo uzašašće nije apostolima bilo samo putokaz eshatološke budućnosti, nego ih je bitno pozivalo da se okrenu sadašnjem trenutku, jer Gospodin ni u jednom trenutku nije bio otišao od njih, nego ostaje prisutan na drugi način. Zato im ljudi u bijelom i ne govore da nastave gledati u nebo i iščekivati ga stojeći i čekajući, nego im rekoše da prestanu stajati i gledati u nebo, a da radije krenu izvršiti njegov nalog, to jest propovijedati radosno vijest svim ljudima. Upravo o tome nam svjedoči evanđelist Marko kad opisuje kako im je Gospodin nakon uskrsnuća zapovjedio da propovijedaju evanđelje svemu stvorenju, što su oni onda i činili: Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima. Tako nam u stvari sveti Marko potvrđuje da je Gospodin bio s njima djelatan, prateći i utvrđujući njihovo djelovanje.
Vidimo da nam Lukin i Markov opis dopuštaju izvući obilje zaključaka o apostolskom životu nakon uskrsnuća i uzašašća, koji su se i apostolskoj zajednici nametnuli kao vrlo prihvatljivi i dosljedni, a mogu i našem životu biti nit vodljiva razumijevanja otajstva uzašašća. Naime, Bog je šaljući svoga Sina da se objavi u ljudskom obličju pokazao svoju ljubav prema nama, ali je isto tako bilo logično da se Isus vrati u zajedništvo Očevo u božanski život, to jest da uzdigne našu narav s desne Očeve. Jer on je došao među nas, ne da trajno ostane s nama na zemlji žrtva zemaljskih uvjeta, nego da nas oslobodi zemaljskih spona. Njegov odlazak Ocu nije bio bijeg od nas, nego proslava našega tijela, te ga tako treba i doživjeti i slaviti.
Nadalje bilo je logično da ipak ostane među njima prisutan svojom božanskom snagom, prisutan u njihovoj svijesti u koju je urezao slavu svoga uskrsnuća. Zato je on potvrđivao njihova djela i utvrđivao riječ popratnim znakovima. Njihovo djelovanje na zemlji od tog trenutak obilježeno je stremljenjem prema uskrsnuću i uzašašću, čime će zadobiti najjasniji oblik i najveće ispunjenje. Osim toga, tek kao onaj koji je uzišao Ocu mogao ih je privući k sebi potpuno, kao što je i obećao. Iz toga je i apostolima i nama svima postalo razvidno kako ljudsko odredište nije zemlja nego upravo ono vječno, u nebesima, gdje je kao naša Glava uzišao on.
I nama stoga predstoji isti duhovni angažman i isti duhovni stav pred otajstvom Gospodinova uzašašća. Nakon uskrsnuća postaje nam jasno, u što smo uvijek više uvjereni, da je Gospodin među nama trajno živ i prisutan. Prisutan je na nov način, snagom svoje nevodljive prisutnosti kojom ga doživljavamo, te ga ujedno svojim životom među ljudima proslavljamo. Kao i apostolima, i nama je ostavio nalog i zapovijed da propovijedamo svemu stvorenju radost kojom nas je obdario, pa stoga ne zanemarujmo zadaću koju nam je povjerio u svijetu.

 
7. uskrsna nedjelja – B
Proteklih smo nedjelja slušali Isusove pozive apostolima da ostanu u njegovoj ljubavi, to jest da ostanu ucijepljeni u njega kao što su mladice ucijepljene na trs. U današnjem Evanđelju govori nam o istoj toj stvarnosti, ali na drugi način i iz drugog kuta. Naime, danas nam doziva u pamet onu konačnu poruku i istinu koja je bila sadržana u njegovu nauku. A ta istina glasi da sami od sebe nismo sposobni ni kadri ostati u njemu i njegovoj ljubavi, a još manje ostati u povezanosti s Ocem, nego nam je to dar njegove ljubavi i njegova spasenjskog djela.
Zato nam danas Crkva pred oči njegovu molitvu s posljednje večere koju nam u svom Evanđelju prenosi evanđelist Ivan. Isus moli Oca za svoje apostole i učenike da ih sačuva u svome imenu, te da mogu biti jedno. To je značilo da moli za njih, da sačuvaju bitno jedinstvo ljubavi, poput one ljubavi koja vlada među osobama Presvetoga Trojstva, koje sami od sebe nisu u stanju ni imati ni sačuvati. Upravo je navještaj i dar te ljubavi bio temeljni cilj Isusova dolaska na svijet i djela spasenja koje je izvršio mukom, smrću i uskrsnućem. Utjelovio se kako bi poučavao ljude zajedništvu s Bogom, kao što je i umro da bi im omogućio da pristupe Bogu i da ostanu u njemu. Tako je on ispunio iskonski Božje plan spasenja, koji je pretpostavlja neizmjernu Božju ljubav iz koje je proizišlo zauzimanje za čovjeka.
Isus je, međutim, bio svjestan da će Zli pokušati onemogućiti ovaj Božji plan, to jest zajedništvo Boga i čovjeka, o kojem je onda ovisilo i zajedništvo ljudi jednih s drugima. Gospodin je znao da će zli učiniti sve da ih odvoji od principa života i da ih ostavi u svijetu. A ostaviti ih u svijetu za Zloga nije značilo samo da ih ostavi tjelesno prisutnima, nego prije svega se odnosilo na nastojanje da njih duh učini podložnim svijetu. Točnije, značilo je prepustiti ih da duhom ostanu navezani na svijet. Ostaviti ih u svijetu značilo je da će pokušati da ih posvjetovnjači, to jest da ih zavede do mjere da odustanu razmišljati po Božju, a opredijele se za svjetovno razmišljanje. Onome kojega Isus naziva Zlim bio je cilj učiniti ih mlakima za božanski život, neodgovornima za svoje zajedništvo s Bogom, neodlučnima za Božju istinu. Zli hoće da se oni radije bave svjetovnim stvarima, nego da svjedoče Božju ljubav koju im je predao Gospodin, napose svojim uskrsnućem.
Danas se Crkva, kao i onda apostoli, nalazi pred istim izazovima, te stoga Isus pred nju, to jest pred svakog svog vjernika stavlja iste zahtjeve. Crkva ne smije biti od ovoga svijeta, niti posvećena prvenstveno zemaljskim interesima. Gospodin pred nas stavlja tu temeljnu zadaću, ali na način da ne traži samo od nas, nego traži za nas milosni Očev dar, jer se takvo što ostvaruje samo snagom Boga živoga. Štoviše, iz dana u dan smo sve više svjedoci, ali polazeći od samih sebe, kako takvu zadaću zajedništva s Bogom i bijega od svijeta ne ispunjavamo savršeno. Štoviše, mnogi od nas to ne čine nikako. Mnogi su se kršćani tako poistovjetili sa svijetom i svjetovnim načinom života da žive prilagođeni okolini poput kameleona, umjesto da posvjedoče da nisu od svijeta, nego da su od Boga. Mnogi su upali u zamke Zloga, ne samo na način da su njegove žrtve, nego su postali i njegovi sluge u društvu, te ga promiču i osobno i društveno, i privatno i javno. Mnogi su izgubili želju za zajedništvom s Bogom i potrebu da ih Otac čuva od Zloga i od površnosti svijeta, uvjereni da se sami mogu očuvati i eventualno sami sebe spasiti. U ime toga mnogi odbacuju i apostolsku Crkvu za koju je Krist predao samoga sebe, dajući se zavesti sotonskim sugestijama i perfidnim progonima. Jer Zli provokativno izvlači u javnost grijehe i slabosti pojedinaca s ciljem da druge članove zajednice otuđi od Crkve. A kad se udalje od vrela milosti i zajedništva s Bogom, koje se može ostvariti u svojoj punini samo u Božjoj obitelji u kojoj je on ostavio milosna sredstva zajedništva, ostaju nezaštićeni i postaju lake žrtve Zloga koji vreba na njih.
Danas je stoga trenutak da ona Gospodinova molitva Ocu nebeskom bude aktualna za svakoga člana Crkve. Neophodno je da je svatko od nas ponovi i učini svojom, svjestan kolika nam opasnost prijeti od mentaliteta ovoga svijeta. Jer veći je problem što mi kršćani nismo takvima kakvima nas Isus želi, nego što nas svijet mrzi. Ražarimo stoga svijest pripadnosti Nebu i Ocu nebeskom, te živimo sukladno uzvišenoj istini uskrsnuća i posvećujmo se životom Krista Gospodina koji je sama sebe posvetio za nas. Sa svom poniznošću dajmo se sačuvati od Zloga. A dati se sačuvati od Zloga znači posvetiti se i istinom prisutnom u svakoj Božjoj riječi, jer smo pozvani živjeti u svijetu kao Božji posvećenici i pomazanici. Kao kršćani budimo dosljedni u svom kršćanskom svjedočanstvu, jer nas je Bog ostavio u svijetu da ga svjedočimo, prvenstveno čuvajući dar vjere koji nam je dao. Ne dajmo se zavesti ni zbuniti, jer nismo prepušteni samima sebi pred stvarnošću i događajima svijeta i pred moću koju Zli očituje u svijetu. Da nije moćne ruke našega Oca koja nas štiti od Zloga i zla, onda bismo imali razloga biti zabrinuti, ali ovako, možemo s pouzdanjem čuvati darovanu nam milost i bez straha živjeti puninu radosti u svijetu. Ne bojmo se svijeta, jer je već ljubav našega Oca od mržnje svijeta. Dopustimo stoga Ocu da nas očuva od Zloga, jer on svome ljubljenom Sinu neće uskratiti traženu milost, a mi se nastojmo, posvećeni u istini njegovoj, posvećivati se za spasenje svijeta u koji smo poslani, da bi i svijet bio posvećen u istoj istini i ljubavi.