15. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju smo čuli Gospodinove savjete svojim učenicima u trenutku kad ih šalje propovijedati radosnu vijest po okolnim mjestima. Ovi su savjeti bili značajni za prvu kršćansku zajednicu koja je tijekom prvoga stoljeća njegovala takav oblik misionarske djelatnosti sukladno uputama i poslanju koje im je dao sam Gospodin. Šaljući ih dva po dva Gospodin im daje jasne smjernice o kojima ovisi i kojima se može mjeriti uspješnost njihova poslanja. Tako onaj tko ide kao putujući navjestitelj ne bi smio imati uza se ništa što mu otežavao put. To je opće pravilo i bilo kojeg drugog putnika, te vrijedi onda i za Kristova misionara. Ali kao što ne smije imati ništa što mu onemogućuje putovanje, navjestitelj ne bi smio biti bez dužnih kvaliteta i sredstava koja mu pomažu da izvrši svoje poslanje. Zato im Gospodin sugerira da uzmu samo štap i sandale, jer su štap i sandale svakom putniku osnovna putna sredstva, to jest pomagala. Osim toga izričito nabraja sve što bi im moglo otežavati put i poslanje, ma koliko im se to moglo činiti nasušnom potrebom, kao što je kruh, torba, novac ili druga haljina.

Međutim, ako ovaj evanđeoski tekst sagledamo iz današnje perspektive, promatrajući današnju situaciju, mogli bismo se upitati o njegovoj smislenosti i koristi. Mogli bismo se upitati je li ovo Evanđelje suvišno danas i možemo li iz njega izvući kakvu poruku i pouku. Jer prva je Crkva živjela na način opisan u Evanđelju samo tek nekoliko desetljeća dok nije postupno izišla iz židovskog ambijenta i dok nije uspostavila čvrstu strukturu u cijelom ondašnjem poznatom svijetu. No riječ našeg Gospodina ima neprolaznu vrijednost, te, čitajući njezin duh, možemo otkriti što i za nas danas veli, premda živimo u drukčijim okolnostima od ondašnjih. Ako bismo išli tumačiti doslovno, onda bismo zaključili kako je današnja Crkva nevjerna zahtjevima koje je Gospodin stavio pred svoje apostole u današnjem evanđeoskom tekstu. Malo tko od današnjih propovjednika, naime, nosi štap poput kakvog planinara i hodača, kao što malo tko obuva sandale, osim kad su ljetne vrućine pa se odlučuje za laganiju obuću. No ako bi naša vjernost Evanđelju bila u tome, doista bi bilo jako smiješno. Zato je očito da se bit Gospodinove poruke ne iscrpljuje u doslovnom tumačenju, nego u dubljoj duhovnoj poruci.

Ako sagledamo bit njegove poruke, onda ćemo vidjeti da on svojim riječima jasno želi definirati njihov pastoralni cilj i način rada, premda njegove riječi ovise o ondašnjem ambijentu unutar židovskih zajednica. Ako je smisao njegova govora potaknuti propovjednike da ne vrše svoje poslanje s ciljem da se uhljebe, onda se može primijeniti ne samo na ondašnji crkveni kontekst, nego na svaki. Ako ih šalje da propovijedaju, ne želi da se služe svojom službom kako bi riješili svoja egzistencijalna pitanja ili pak da stječu zemaljska dobra. Zato je bit Gospodinove poruke u tome da potakne navjestitelja da tako živi kako bi mogao što brže i sigurnije doći do novog odredišta, kako bi i drugi čuli njegov glas. Danas bi stoga bilo neprimjereno reći da je Crkva nevjerna Kristu jer nema više putujućih misionara koji idu u sandalama i haljinama, sa štapom i torbom, nego danas putuju automobilima i zrakoplovima, odijevaju se u odijela i obuvaju cipele, ili pak da imaju kovčege i kojekakva druga pastoralna i životna pomagala. Ali bi se moglo reći da su crkveni poslanici nevjerni Kristovim odredbama ako ispred sebe nemaju isti cilj i ako ih u vršenju službe ne animira apostolski duh.

Premda se odredbe koje čitamo u današnjem Evanđelju odnose na situaciju u kojoj je živjela prva Crkva, pravi cilj im je bio ne dopustiti da se Božji navjestitelji uhljebe, što vrijedi za sva vremena. Njihovim uhljebljenjem i sama Crkva postaje uhljebljenja, pasivna i beživotna. Danas se stoga cijela Crkva treba truditi sačuvala onaj iskonski dinamizam i čuvati se uhljebljenja koje je svakom čovjeku napast, pa tako i navjestitelju Božje riječi. Jer ako je danas Crkva strukturirana teritorijalno a ne putnički, to ne znači da je manje misionarska. Nadalje to ne znači da se njezini službenici trebaju uhljebiti, a ona izgubiti svijest da je putujuća prema vječnoj domovini. Stoga je cilj i smisao Gospodinovih riječi sačuvati Crkvu od uhljebljenja u ovom svijetu, jer bi tada izgubila svoju proročku i navjestiteljsku snagu. Doista nije mu bio cilj da svećenici hodaju sa štapom i sandalama, nego ih kao službenike i navjestitelja zaštititi od pohlepe i gramzivosti, od koje nije imun nijedan čovjek.

A svećenik se uhljebljuje onda kad traži što lagodnije živjeti, umjesto da priskrbljuje ono što mu treba za navještaj Evanđelja. Uhljebljuje se kad traži svoju pojedinačnu dobrobit, a ne dobrobit cijele Crkve. Uhljebljuje se kad postavlja za životni cilj zemaljsku sigurnost i ovozemna dobra, umjesto da ih tretira neophodnim sredstvom življenja i putovanja prema vječnoj domovini. Uhljebljuje se kad zbog zemaljskih interesa njegov navještaj gubi evanđeosku snagu i blijedi izvornost Gospodinove riječi. Uhljebljuje se kad dopušta biti vezan ljudskim obzirima, te ne zna reći otvoreno i javno proročku riječ. Uhljebljuje se onda kad ga više ne goni ljubav Kristova, kao što je gonila Pavla, nego ga nadahnjuje želja za dobiti. Uhljebljuje se onda kad se poistovjeti svijetu i gubi božanski dinamizam i evanđeosku pokretljivost koju je Gospodin podario svojim apostolima.  Stoga nam je svima ozbiljno shvatiti ovu Kristovu riječ, kako bi i Crkva našega vremena mogla njegovom snagom činiti u svome naraštaju čudesne znakove kao i prva apostolska zajednica.

14. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko opisuje Isusov prvi javni nastup u svom zavičaju, točnije u sinagogi u Nazaretu, koji nije ima željeni ishod. Gospodin je svojim sumještanima govorio takvom snagom i mudrošću da su bili preneraženi. Umjesto da u njegovim riječima i djelima otkriju znak Božje prisutnosti i djelovanja, oni se, pitajući se odakle mu to, snebivahu u čudu do mjere da su se čak i sablažnjavali o njega. Doživjevši među svojima neuspjeh koji nije doživljavao na drugim mjestima, Isus se također čudno osjećao, što Evanđelist opisuje jednom rečenicom: I čudio se njihovoj nevjeri.

Ova rečenica ne bi bila nimalo neuobičajena, jer u to vrijeme svijet je bio pun nevjernika koji nisu ni poznavali ni častili Boga. Kad se, međutim, uzme u obzir da se ovaj događaj zbio u sinagogi u kojoj su se okupljali židovski vjernici, postaje znakovit i alarmantan. Da se takvo što zbilo na rimskom trgu u nekom od poganskih gradova, gdje se okupljaju ljudi kojima osobna vjera u živoga Boga nije predstavljala ništa osobito, bio bi potpuno razumljiv, te se nitko ne bi ni čudio. Ali događaj se zbio, ne samo u jednom židovskom mjestu koji je stopostotno bio naseljen židovskim vjernicima, nego štoviše, zbio se na mjestu okupljanja i molitve, na mjestu gdje su ti isti vjernici slušali Božju riječ i o njoj razmišljali. Osim toga Gospodin se nije čudio mogućoj nevjeri onih koji nisu došli u sinagogu, nego upravo onima koji su bili u sinagogi. Zato se doista trebalo čuditi da oni koji se nazivaju vjernicima, uz to na bogoštovnom mjestu, odišu nepovjerenjem i nevjerom, te nisu kadri prepoznati da iza Isusovih riječi stoji riječ Boga živoga.

Zato ma koliko na prvi pogled može djelovati čudno i proturječno da se Gospodin Isus čudio njihovoj nevjeri, ipak nije nimalo ni čudno ni proturječno. Jer kad se malo dublje zamislimo nad tom činjenicom, vidimo da je vrlo logično čuditi se nevjeri vjernika. Doista nije za čuđenje nevjera nevjernika, jer oni i tako ne vjeruju, to jest nemaju dovoljnih razloga za vjeru. Ali se treba čuditi nevjeri vjernika, koji se ne samo na papiru priznaju vjernicima, nego uredno obavljaju i sve vjerske čine. Treba se dakle čuditi nevjeri onih koji se nazivaju vjernicima, a ne razumiju i ne prihvaćaju istinski govor vjere i ne uspostavljaju odnos sa živim Bogom, ostajući radije uvriježeni u svojim religioznim običajima. Treba se doista čuditi nevjeri ‘vjernika’ kojima vjera nije više od izvanjskog obreda, umjesto da bude snaga koja ga iznutra dotiče, oživljuje i liječi.

Možda bismo stoga mogli sa žaljenjem ustvrditi kako se danas mi premalo čudimo činjenici da među vjernicima ima mnogo nevjernika, kao što ih je bilo u sinagogi u Nazaretu. Čak se bojimo javno postaviti pitanje koliko uopće naših vjernika, pa i onih koji pohađaju svetu misu i primaju sakramente, uopće vjeruju. Gospodin Isus nas je ipak ovlastio ovim događajem da se danas to upitamo, pa da se, ako treba i čudimo, nevjeri nas vjernika. Ali isto tako nam se zbog toga žalostiti, jer je među nama vjernicima mnogo nevjernika, to jest vjernika koji nisu željni čuti proročku riječ o Bogu živomu niti su zainteresirani biti Božji proroci u svijetu koji svojom riječju ispunjaju svijet vjerom.

I dok se pred činjenicom vjere svi priznajemo slabimo i nedostatnima, zamoliti nam je Gospodinovu snagu kako bismo mu ipak povjerovali bezrezervno i bezuvjetno, to jest kako o vjeri ne bismo imali neko privatno poimanje koje nema veze s Bogom, nego kako bismo živjeli vjeru kao djetinji odnos s Bogom živim. Doista je nasušna potreba da mi koji se nazivamo vjernicima iskreno i ozbiljno povjerujemo u Gospodina, te njegovu riječ prihvatimo kao snažnu proročku riječ koja mijenja i oblikuje naš život. Ne dopustimo sebi nazivati se vjernicima, a ne iskazati svome Gospodinu dužnu čast, tretirajući ga kao proroka u svome kraju u kojem sumještani traže izgovor da mu ne povjeruju. Bolje da se mi počnemo sada čuditi svojoj nevjeri, kako bi onda iz našeg čuđenja niknula vjera koja može druge oduševiti za božanski život koji nam je Gospodin navijestio, nego da se Gospodin čudi našoj sljepoći i tromosti kojom vjeru svodimo na religiozne čine bez snage i značenja. Slušajmo stoga riječ svoga Gospodina s onom snagom kojom se predstavio svojim sumještanima, te odgovorimo radosnim posluhom, kako bi nam njegova riječ dala novu mudrost i snagu življenja.

13. nedjelja kroz godinu – B

Nema tog roditelja, ako ima imalo osjećaja i ljubavi za svoj roditeljski poziv, a da ne bi bio zainteresiran za odgoj i za zdravlje svoga djeteta. Teško da bi se mogao naći netko tko bi mogao bezbrižno promatrati kako mu dijete boluje ili luta glede životnih stavova, a da ne poduzme sve što treba kako bi ga izliječio i doveo na pravi put. Štoviše, svaki roditelj bi bio spreman izložiti sebe i svoje zdravlje za dobrobit svoga djeteta. A kako život nikad nije pravocrtan, nego nepredvidiv, često nam na leđa stavi neželjene terete i poteškoće. No upravo u teškim, kriznim i bolnim situacijama pokazuje se prava ljubav prema životu, te međusobna upućenost roditelja na dijete i obrnuto. Na primjeru zdravlja najbolje se očituje kakva treba biti roditeljska skrb za djecu. Bolest, naime, ugrožavajući tjelesno ili psihičko zdravlje, dovodi u pitanje ljudsku cjelovitost, te roditelj, kojem je temeljno poslanje štititi cjelovitost razvoja i života djeteta, ne može zatvarati oči ukoliko postoje bilo kakve prijetnje takvoj cjelovitosti, znajući da se radi o jednoj od bitnih odgojnih dužnosti. Roditeljska odgojna skrb tiče se stoga cjelovitog razvoja djeteta, tako da se roditelj neće nikada tješiti da mu je dijete zdravo tjelesno, ako to isto dijete ne sazrijeva psihički i duhovno.

Stoga se odgovornost i dužnost roditelja pokazuje ponajprije u delikatnim i zahtjevnim trenucima i razdobljima života, kao što može u tjelesnom smislu biti bolest, a u onom psihičkom prijelazno razdoblje pubertet. Nema tog roditelja koji ne zna tu čarobnu riječ, te tko nije ima više borbe, muke i straha kad djeca uđu u pubertet, jer njihovo sazrijevanje je popraćeno i rastom svojevrsnog otpora prema svakom autoritetu, kao i svojevrsnom tvrdoglavošću. Nije rijetkost da djeca vlastitu samosvijest izražavaju na kriv način, zadajući roditeljima mnogo briga i čineći ih istinski zabrinutima za njihov daljnji razvoj, dobro i budućnost. Takvi prijelazi mogu biti nagli, te se onda roditelj mora čuditi kako da je preko noći njihovo dijete od dobrog i poslušnog dječaka posta mladić koji ne sluša i ne mari za ono što se govori, koji odbija izvršavati svoje obveze, zanemaruje dužnosti, napose one obiteljske i vjerske. Mnogi se čude kako od one skromne i radišne djevojčice naglo postane neobuzdana djevojka koja u prvom redu vodi brigu oko vanjštine, dotjerivanja i izlazaka, oko društvenih trendova, umjesto života u obitelji i ostalih životnih zadaća. Roditelji najbolje znaju koliko treba energije i živaca, pažnje i strpljenja kad se radi o takvim situacijama ili razdobljima života u kojima su djeca posebno osjetljiva i izložena. U trenutku kad nastupe ovakve krizne situacije, najteže je roditeljima, koji bi na najiskreniji način htjeli dobro svojoj djeci, a nije uvijek u njihovoj moći to postići. Poteškoće nadođu kad im se najmanje roditelj nada, pogotovo što ni bolest ni ijedna druga nevolja ne pitaju ničije dopuštenje, nego dođu same od sebe. Pa i onda kad bi roditelj htio dati i život za svoje dijete, bolest ne uzima onog tko se nudi, nego koga ona hoće.

Upravo polazeći od ovih konkretnih životnih datosti, lakše ćemo razumjeti današnji evanđeoski tekst i događaj u njemu opisan. Evanđelist sveti Marko opisuje bol jednog oca – Jaira, nadstojnika sinagoge, jer mu je kći bila teško bolesna, a on nije imao načina ozdraviti je. Zato se u svojoj očinskoj boli obratio Gospodinu Isusu moleći ga da dođe ozdraviti je. Njegov očinski zahtjev je bio taka upečatljiv, usprkos mnoštva koje se guralo oko Gospodina, da Evanđelist veli kako on usrdno moljaše Isusa da dođe izliječiti je. Takav roditeljski zahtjeva Gospodin, samilostan na roditeljske patnje, nije mogao odbiti, premda je bio zauzet naviještanjem Božje riječi prisutnima. A kad ih je ipak preduhitrila poruka iz nadstojnikove kuće kako mu je kćerkica već umrla, Gospodin od Jaira, koji je tako usrdno tražio pomoći, očekuje da i dalje vjeruje, što on i čini.

Evanđelist nas izvještava također i o načinu na koji je Gospodin uskrisio djevojčicu: primio ju je za ruku i zapovjedio joj da ustane. Pri tome se, uz ozdravljenje, dogodila i neka vrsta osobne i unutarnje preobrazbe. Znakovito je, doista, da Evanđelist na početku odlomka Jairovu kći, kojoj ni ime ne znamo, naziva kćerkicom i djetetom, no u trenutku kad joj Gospodin pristupa izliječiti je, naziva je djevojkom. Jer doista, bila je djevojčica od dvanaest godina, na prijelazu iz dječačke u mladenačku dob. U trenutku susreta s Gospodinom i vraćanja u život kao da je naglo postala zrelija i cjelovitija, jer nije dobila samo zdravlje, nego i novi život i novu svijest koju može zahvaliti Isusu. Otkako ju je Gospodin dodirnu svojom rukom i ušao u njezinu život, postala je novo biće kojem je Isus dao nove razloge radosti i novi poticaj zrelosti.

Ovaj događaj se zacijelo urezao u srca roditelja, Jaira i njegove supruge, jer se ovo čudo zbilo zahvaljujući Jairovu povjerenju u Gospodina. Jairova vjera ostaje, stoga, putokaz i danas svakom roditelju na koji način treba uspostaviti odnosa s Gospodinom, te kako taj odnos postaje temelj roditeljske odgovornosti i skrbi. Samo iz vjere roditelja može niknuti radost za cijelu obitelj, a svakom pojedincu može predstavljati daljnji korak prema sazrijevanju i cjelovitosti. Samo kroz svjedočanstvo zrele vjere roditelja djeca mogu sazrijevati u cjelovite osobe koje je iznutra zahvatila spasiteljska snaga Kristova. Jer ne može se očekivati duhovna cjelovitost te stvarno zdravlje djece tamo gdje nema ozbiljne vjere roditelja. Gospodin Isus je to jasno znao i zato je tražio od Jaira da vjeruje, te je potom nagradio njegovu vjeru, kako čini uvijek u životu svakog ozbiljnog roditelja vjernika.

Roditelj koji istinski želi skrbiti za cjelovit razvoj svoje djece, ne može stoga previdjeti ovu činjenicu da djeca mogu sazrijevati i sazreti u cjelovite osobe samo ako u životu ostave prostora za Krista, ako mu dopuste da uđe u njihov život, da ih dotakne, iscijeli i oživi božanskom snagom. Iz dječje u dječačku i zrelu ljudsku dob pojedinci mogu prijeći samo zahvaljujući Kristu Gospodinu. U protivnom, ako pred njim zatvaraju svoja vrata, ostaju uvijek dijelom nezreli i neizgrađeni. Neka ovaj evanđeoski događaj bude znakovit svim roditeljima koji, kad vide da su im djeca izložena i ugrožena nezrelošću i necjelovitošću, trebaju nastaviti vjerovati i skrbiti oko njih, kako bi im uprisutnili Gospodina Isusa, jedini pravi zalog ljudske zrelosti. I kad vide kod svoje djece nemar prema vjeri i duhovnim vrijednostima, nikad ne trebaju bježati u lažnu utjehu, niti ikada trebaju biti obeshrabreni, nego, naprotiv, još više vjerovati i moliti, poput Jaira, kako bi Gospodin njihovoj djeci podari dar novog života i duhovne zrelosti. Danas nam se moliti za onu poniznost i vjeru koju je imao Jair, kako bismo shvatili koliko je bitna i neophodna Kristova prisutnost na putu istinske ljudske zrelosti, te kako bismo jedni drugima pomogli priskrbiti je.

Rođenje Ivana Krstitelja

Sveti Luka u svom Evanđelju, opisujući rođenje Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, predstavlja nam ga kao vrlo znakovit i značajan događaj. Znakovit je na način kako se odvio, jer je tim rođenjem Bog želio ostavitzi znak u kojem će se prepoznati njegovo djelovanje i skrb za spasenje ljudi. Ivan je doista bio Božji dar, ne samo Zahariji i Elizabeti nego i cijelom Božjem narodu kojemu je bio poslan da pripremi njihova srca za Mesijin dolazak. U tom smislu sveti Luka predstavlja znakovitima sve događaje vezani uz njegovo rođenje, te davanje imena dječaku. A koliko je trebala biti značajno njegovo rođenje, govori činjenica da mu je povjerena uloga Mesijina preteče i blagovjesnika.

Razmišljajući pozorno o Ivanovoj ulozi i značenju u onom vremenu, može nam dakle biti očito i jasno što je Bog htio kad ga ja pozvao na svijet. Međutim postavlja se pitanje može li on imati ikakvu važnost za nas danas, jer je on ipak ispunio svoju ulogu prema Mesiji, nakon čega je otišao s povijesne scene. Čak bi se moglo postaviti pitanje koliko je uopće njegovo rođenje bilo neophodno i potrebnu u odnosu na Mesiju. Je li Mesija mogao bez njega ispuniti svoje poslanje? Je li Ivan trebao imati ikakvo značenje u narodu, kad se ima u vidu da on u striktnom smislu riječi nije u ničemu izravno doprinio djelu Spasenja koje je izvršio Gospodin? Osim toga iz perspektive nas koji živimo već kao članovi novoga saveza i novoga naroda Božjega, što može predstavljati i značiti netko tko je bio na prijelazu iz staroga u novi? Nije li činjenica da je Gospodin Isus i sam redimenzionirao njegovu ulogu kad je rekao da je i najmanji u kraljevstvu Božjemu veći od Ivana Krstitelja, premda je on najveći od rođenih od žene? A ako je to istina, što onda nama može značiti primjer jednog čovjeka koji je imao bio zadaću da srca otaca, to jest starozavjetne nade, usmjeri prema Kristu Gospodinu, kad smo mi i tako već započeli svoj život crpeći iz njega, kad živimo u novom savezu i ne trebamo se vraćati u stari? Treba li nam sada preteča, kad već imamo Gospodina, kad je i sam preteča znao, nakon pojavka Gospodnjega, da se treba umanjivati, kako bi dopustio Kristu da raste? Nije li okretanje prema Ivanu Krstitelju okretanje od Mesije, pa čak i korak nazad u odnosu na novozavjetnu Gospodinovu ekonomiju spasenja? Nije li usmjeravanje prema Krstitelju bijeg od punine, prema djelomičnome?

Naravno, sva postavljena pitanja mogla bi se sagledati i iz te perspektive, te bi doista mogla dovesti u pitanje značenje i ulogu Ivana Krstitelja među nama proglašavajući ga se suvišnim. No s druge pak strane kad znamo da je nama ljudima neophodna dobra priprava, ako želimo dobro napraviti neki posao, to bismo trebali primijeniti i na duhovno stanje napredak. Svatko zna kako se teško može uspjeti i doći do cilja, ako se nije dobro predvidjelo sve što treba napraviti pri svakom koraku, to jest ako se nije vodilo računa o tome što je neophodno kako bi se savladalo pojedine dionice puta. Uostalom, nitko ne ulijeva tekućinu u probušenu posudu, jer je svakome jasno da je nikad ne bi napunio, to jest da bi izgubio sve što bi u nju ulio.

Iz toga možemo povući zanimljive paralele s duhovnim životom. Svjesni smo da je neophodan proces sazrijevanja i rasta, jer se mi ne rađamo s urođenom puninom, nego blago duhovne punine pabirčimo iz dana u dan u mukotrpnom naporu, onda je razvidno kako nam može biti vrlo koristan primjer nekoga tko je imao iskustvo postupnog rasta prema punini. Ivan Krstitelj, kao preteča Gospodinov, može nam onda u tome biti vrlo dragocjena pomoć. On sam je primjerom svoga života pokazao što treba činiti kako bismo prihvatili Mesiju, ali ne samo formalno nego i plodonosno. On je pokazao primjerom koje su neophodne predradnje kako bi se uopće moglo biti kršćaninom na način na koji to Gospodin očekuje od svojih vjernika. Čitamo to u Evanđelju koje nam ga predstavlja kao isposnika koji je živio u pustinji rastući u mudrosti Božjoj, kako veli sveti Luka: Dječak je rastao i duhom jačao, ili pak: Ruka Gospodnja bijaše s njime. Ivan je primjer duhovnog rasta i kreposnog života pred Bogom koji je neophodan kako bi se potom moglo osjetiti Božju puninu i njegovo milosno djelovanje.

Nije stoga na odmet i danas reći da nam njegov primjer može i treba biti dragocjen, jer je Preteča svjedočio o univerzalnim vrijednostima koje i sami trebamo usvojiti kako bismo dobro razumjeli poruku Krista Gospodina. A, na žalost, mnogi kršćani žive svoju vjeru kao obični formalni ili usputni čin. Mnogi kršćani nemaju ni temelje duhovnog života niti poštuju osnovne ćudoredne principe, kojima je Krstitelj znak i svjedok, a bez kojih je nemoguće razumjeti Krista Gospodina i njegovu božansku snagu. Govoriti o Kristu onima koji u ćudorednom smislu nisu nimalo osviješteni, koji ne mare ili se protive zdravim načelima duhovnosti, doslovno bi bilo kao da netko ulijeva tekućinu u probušene spremnike.

Ivan Krstitelj je bio svjedok ove velike istine kako treba pripraviti vlastito srce u cjelovitosti ćudorednog življenja. On je i bio preteča koji je pokazao da obraćenje i asketski život prethodi punini koju daje Krist. A mi smo danas, na žalost, kršćansku vjeru sveli na nekoliko naučenih informacija, a ne stvarne življene stavove neporočna života. Međutim, samo neporočnost života poput Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, može biti dužni okvir u koji se može smjestiti i Gospodinova evanđeoska punina, te kraljevstvo Božje u naš ljudski život. Često nam nedostaje upravo ovaj bitni preduvjet kršćanskog života, te nije stoga čudno da toliki polažu pravo zvati se kršćanima, a ne razumiju da bi to pretpostavljalo i podrazumijevalo istinsku cjelovitost duhovnog i ćudorednog življenja. Neka nas stoga nadahne današnja svetkovina da u svom kršćanskom životu prepoznamo bitne preduvjete, te da ih ne smatramo suvišnima, nego doista značajnim čimbenicima rasta prema punini u Kristu Gospodinu, kojemu onda i sami tako postajemo preteče.

11. nedjelja kroz godinu – B

U traženju smisla i životnih ostvarenja, često se kao ljudi hvalimo onim izvanjskim. Koliko se samo puta dogodilo da smo se hvastali vidljivim uspjesima, titulama, uradcima, zanatima i alatima, a da ne spominjemo aute, građevine i izvanjsko blještavilo ovozemnih dobara. Mnogi ljudi se diče veličinom položaja, moći i društvenog ugleda, te se nekada zna govoriti o velikim i malim ljudima u društvu, o značajnima i beznačajnima. Naši ljudski susreti najčešće prođu u razgovoru upravo o takvim temama, jer rado takve stvari iznosimo kao novosti, značajne događaje koje pamtimo i po kojima mjerimo svoje vrijeme i pravimo planove. Koliki samo znaju pretjerivati kad nas bombardiraju ističući položaj i važnost, priznanja i uspjehe. A s druge pak strane, postoje mnogi ljudi koji se nemaju čime pohvaliti. Nisu napravili velebnih djela, niti su preko noći ostvarili veliki uspjeh.

No u životu ova izvanjska veličina nije sve. Zapravo nije ništa. Ona je samo kamen spoticanja i pojavnost koja vara, samo je malo onih koji su toga svjesni. Njome se čovjek zavarava i zbog toga najčešće ne vidi ono što je u stvari bitno. A to bitno i važno, što mora postati snažno u ljudskim životima, doista je tiho i nenametljivo. O takvoj bitnoj sastavnici ljudskoga života govorio je Isus u današnjem Evanđelju kad svjedoči o prisutnosti kraljevstva Božjega među ljudima koje raste nenametljivo i neprimjetno kao što klija sjeme bačeno u zemlju. Ali premda raste tiho i neprimjetno iz dana u dan, ne izostavlja donijeti potrebni plod. Time je Gospodin Isus htio skrenuti pozornost na plodnost Božje nevidljive prisutnosti u životima ljudi. Boga ne vidimo na naš ljudski način, niti on izgrađuje svoje kraljevstvo drvom i kamenom, željezom i betonom. On, naprotiv, usađuje u ljude svoju prisutnost koja donosi plod, te ona, makar nevidljiva i nenametljiva, postaje najplodnija stvarnost i najveća pokretačka snaga. U prilog tome govori prispodoba o stablu gorušice, koje nastaje iz sićušnog sjemena, ali kad uzraste razgrana se do te mjere da se u pod njegovom sjenom gnijezde ptice nebeske.

U prilog tome što tvrdi Gospodin, ima među nama onih malih, tihih ljudi koji zadivljuju veličinom svoje jednostavnosti i iskrene vjere u Boga. Oni se ničim ne ističu među drugima u društvu, jer se ne mogu hvaliti ni osobnom pojavnošću, ni društvenom prodornošću. Neprimjetni su, jer danas malo tko primjećuje veličinu duše osjetljive za podražaje Duha Svetoga kojima je ispunjeno njihovo biće. Oni su u sebi izgradili kraljevstvo Božje dopuštajući Gospodinu da ih zahvati i vodi, a on je u njihovim životima, prepunim nepatvorene jednostavnosti, ispisivao hvalospjev svoje ljubavi od koje žive. Oni svjedoče o njemu s golemom jednostavnošću kojom ga i primaju, pa i onda kad on u njih ugrađuje stablo križa na koje su doslovno razapeti. Sva veličina njihove duše sastoji se u tome da žive od njega i za njega, pa i onda kad se potvrđuje i očituje kako je u ovome svijetu vjernost evanđeoskim vrijednostima doista ludost. Te jednostavne male duše nemaju u životu ništa osim Gospodina, ali imajući njega znaju da imaju bitno, to jest da imaju sve.

Tako je po njihovu svjedočanstvu razvidno kako kraljevstvo Božje raste na tih i neprimjetan način u dušama malenih, te se ne ističe ni bučanjem ni hvastanjem, nego vrši preobrazbu ljudskog života na vrlo tih i skroman način. Ono, prije svega, pokazuje onu nevidljivu snagu kojom izgrađuje ljude iznutra, jer neprimjetno ulazi u život čovjeka i postaje njegova nosiva sastavnica. Iz Gospodinovih prispodoba izvući nam je stoga pouku: Važno je naučiti ne prezirati sjeme koje Bog sije u naša srca i koje raste po predviđenom planu. To znači da ako gušimo one tihe poticaje Božje, postajemo i ostajemo neosjetljivi na Božje djelovanje u nama, te time udaljujemo njegovo kraljevstvo iz naših duša. Ako ga zagušimo, zagušili smo kasnije ostvarenje Božjega kraljevstva u našim dušama, te ujedno odbacili najdragocjenije bogatstvo i vlastitu plodnost. Gospodin Isus nas zato potiče da usprkos hvalisavosti i preuzetnosti zbog izvanjskih ostvarenja, njegujemo skromnost, tišinu i polagani rast kraljevstva Božjega u našim dušama.

Kraljevstvo je nebesko nevidljivo ljudskom tjelesnom oku, kao što je nevidljivo sve što je duhovno u našem životu. No to ne znači da je manje stvarno i važno. Ono je u čovjeku kao sjeme što raste i donosi plod, pa i onda kad se u prvi mah ne vidi i ne čini tako. Pa i onda kad ljudskim očima nisu vidljivi oni duhovni pomaci i koraci, razlozi i napredci, to samo potvrđuje kako loše gledaju i da svoj život stavljaju na krivu kartu. Pa i onom čovjeku koji pazi, nevidljivo je sjeme koje raste, a kamoli onom koji je površan i koji ne prizna nikakvo ostvarenje izvan ovog vidljivoga.

Zato je mnogima kršćanska vjera nerazumljiva, jer od nje vide samo izvanjsku pojavnost. Točnije rečeno, ne vide ništa drugo nego samo ono što je sporno i problematično, sablažnjivo i podložno osudi, ali zato jer su oni zabavljeni isključivo time u svojoj duši. Uglavnom ne vide duhovnu bit vjere, niti duhovne razloge života. Vide iznesene stavove vjernika, o kojima imaju svoj stav, ali ne traže motive koji su do njih doveli, jer njih ne može opaziti ni sociologija ni psihologija, kao ni ijedna druga znanost. Okom se vidi kršćanska ‘nerazboritost’, ono što sveti Pavao naziva ludošću, ali se ne razumije što kršćane navodi na nju. Uočavaju se određene činjenice, ali ne i istina bez koje se ne može razumjeti iste. Tako se primijeti kršćanski sustav kreposti, ali, oni koji ne vjeruju u Boga, ne razumije odakle je nastao, te zašto ga prihvaćaju.

Iz priloženoga je razvidno kako ljudi nisu kadri uočiti sjeme kraljevstva Božjega što u nama raste neprimjetno, te nisu sposobni dati mu važnost kako je to Gospodin danas istaknuo. Nastojmo stoga biti pozorni upravo na ovo tiho i nevidljivo sjeme što ga je Bog posijao u našu dušu, te mu dajmo dužnu pozornost i prostor da se ukorijeni u nama kao prava plodonosna biljka, što donosi plodove života vječnoga.

10. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju sveti Marko opisuje jednu zanimljivu situaciju koja se ticala Gospodina Isusa, ali se ponavlja i u svim vremenima, prouzročena ljudskom zavišću i sotonskim podmetanjem. Naime, kad je Gospodin Isus započeo svoje djelovanje, točnije djelo oslobađanja i spasenja čovjeka iz šaka grijeha i Sotone, odmah su počele reakcije na ono što je činio. Gotovo nitko se nije snalazio ni znao što točno reći o njegovu nastupu i radu, niti su razumjeli njegov žar za Boga i želje za spasenjem čovjeka. Stoga zlobnim zavidnicima nije preostalo drugo nego da njegovo djelovanje sotoniziraju izjavama poput one koju prenosi Evanđelist: Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle. On koji je oslobađao ljude od bezboštva, proglašen je opsjednutim, dok su oni ljubomorni pismoznanci, nagnani sotonskom zavišću, prolazili za čovjekoljupce. On koji je oslobađao ljude, proglašen je bio opasnim i netolerantnim kao da ih ugrožava, dok se zagovornicima slobode i humanizma držalo one koji su čovjeka ostavljali u blatu grijeha i vlasti Sotone.

Između onoga što se događalo nekad u Gospodinovo vrijeme i onog što se događa danas, mogu se povući vrlo jasne paralele. I danas u našem društvu dominira i paradira bezboštvo, kojemu je začetnik, pokrovitelj i promicatelj Sotona, no ni suvremenim pismoznancima i glavarima ne smeta njegovo širenje. Ne samo da ga ne sprječavaju, nego ga i sami promiču i štite svojim djelovanjem na svim razinama, od one ulične do one institucionalne. Kao nekada protiv Gospodina, tako se i danas izokreću teze. Oni koji su se prema zlu i grijehu odnosili snošljivo, proglašavaju su naprednim čovjekoljupcima, a oni koji mrze zlo i grijeh, nesnošljivima i nepoželjnima. Oni koji toliko ‘ljube’ čovjeka da ga guraju u duhovnu i vječnu propast, optužuju one koji ljube čovjeka i žele ga spasiti od ropstva grijeha i zla.

Kao i Gospodinovo vrijeme događa se sprega dvoličnih čovjekoljubaca koji paradiraju za Sotonski račun i medijskih pismoznanaca koji znaju sve o svemu i svima, ali nemaju pojma o Bogu i božanskom životu na koji smo pozvani mi ljudi. Kao i nekad pismoznanci protiv Gospodina Isusa, tako se i danas protiv nas vjernika podigne toliko medijske i ine prašine koja nam se baca u oči, da zbuni ljude kako ne bi znali ispravno misliti, pa niti vidjeti stvarne činjenice, ni shvatiti što se točno događa u društvu. Sve se čini kako se ni bi uočilo da se pokvarene ideologije ovoga svijeta poigravaju ljudskim slabostima i kako bi stvorile ćudoredni nered u društvu. Kao i onda Gospodina, tako se i nas kršćane i naša kršćanska uvjerenja predstavlja nesnošljivima i nepoželjnima u društvu. Kao nekada s Isusom, tako se i danas izokreću teze, te se nas vjernike optužuje za isključivost i ugrožavanje tuđih prava. Kao nekad Gospodina tako se i nas sotonizira u javnosti kao mrzitelje ljudskoga roda. Time nas se u stvari stavlja na optuženičku klupu samo zato što želimo dobro ovom društvu i njegovim ljudima, dobro koje se zasniva na pozitivnim ćudorednim vrijednostima i na kreposnu životu koji nam dariva Gospodin Isus. Pa ako će i biti onih što se s nama ne slažu i ne dijele naša uvjerenja, pa ako će i biti onih što u društvu promiču zlo i nered, ne možemo dopustiti da se nama vjernicima stvara pritisak i kompleks kao da nekoga ugrožavamo samo zato što imamo svoje vrijednosti. Ili pak zato što znamo da se pravo može temeljiti na onom što je ispravno, te da nitko sebi ne može polagati pravo na zlo i grijeh, pogotovo ne na institucionalnoj razini.

Današnje ‘demokratski’ mentalitet koji se oko nas širi uzimajući maha, gotovo je preslika one situacije iz Evanđelja. Stvara se, doista, takvo poimanje i ozračje slobode prema kojem Sotona ima slobodan pristup u bilo čiji život i cijelo društvo, te se on ponaša kao gospodar koji raspolaže imovinom i dušama. A čim Gospodin traži prostor i mjesto u društvu, njega se odmah sotonizira želeći ga isključiti. Sotona je u društvu uzeo slobodu da može javno činiti bezbožne orgije, pri čemu mu zdušno služe i društvene strukture, koje usklađuju svoje propise prema njegovim naputcima i zahtjevima. Na žalost nitko nikada nije odgovarao zato što se dopušta Sotoni da proždire, uništava i plijeni ljudske duše koje mu se klanjaju i prihvaćaju njegovu moć, logiku i tamu koju širi. No ako se na zemlji nije za to odgovaralo, sigurno će pred Bogom mnogi odgovarati za tragediju uništenih ljudskih života i sudbina.

Mi koji se držimo nauka svoga Gospodina, nauka koji nas vodi u vječni život, te ne možemo ne ispovijedati vjeru u Boga i na temelju nje istinu o čovjeku. Ne možemo i nećemo dopustiti da itko više od nas ljubi ijednog čovjeka, bio on pravednik ili grešnik, i to na način kao što je Gospodin ljubio oslobađajući ljude od grijeha i pripremajući za vječno spasenje. Ali upravo zato jer ljubimo čovjeka i želimo njegovo spasenje, ne možemo dopustiti da nas se proglašava nesnošljivima ili drži ludima. Nismo slijepi da ne znamo što je crno a što bijelo; nismo neosjetljive savjesti da ne znamo što je zlo a što dobro; nismo glupi da ne bismo znali razlikovati laž od istine; nismo neupućeni u pravo da ne bismo znali kako nitko nema pravo opravdavati grijeh i zakonski ga štititi. I nismo zločesti prema ljudima samo zato što vjerujemo u vječnu istinu o ljudskom životu i njegovu dostojanstvu.

Upravo zato jer poput svoga Gospodina ljubimo život i svakog čovjeka, ne možemo dopustiti da nas proglasi zatupljenima, jer mi naviještamo onu uzvišenu istinu kojom smo prosvijetljeni krsnom vjerom. Nećemo dopustit da nas Sotona sputa svojim vezama, jer kad bi nas sputao, onda bi nas opustošio. Čuvat ćemo se njegovih spona, a protivit ćemo se uvijek tome da bilo tko u našoj sredini i društvu driješi Sotonu i daje mu slobodu, kako bi onda on kao ričući lav tražio koga da proždre, da pustoši ljudske duše i živote. Slijedeći Gospodinov nauk nećemo biti oni koji hule na Duha Svetoga! Nećemo stoga odbijati božanske poticaje, život i istinu, kako bismo služili niskim ljudskim strastima. Nećemo birati smrt, laž, tamu i grijeh ni za sebe ni za drugoga, nego ćemo apostolskim žarom, poput Gospodina Isusa, naviještati spasenje i oslobođenje svakom čovjeku. Veselit ćemo se kad drugima otvorimo oči da i sami mogu spoznati i vršiti volju Božju u svom životu, kako bismo zajedno uživali puninu života u njegovu Kraljevstvu.

Tijelovo – B.

Slavimo danas svetkovinu presvetoga Tijela i Krvi Kristove ili, kako je u nas uvriježeno reći, Tijelovo. Ovo nas slavlje poziva razmišljati ne samo o Bogu koji se utjelovio, to jest postao tijelo i čovjek prije dvije tisuće godina, nego nas poziva razmišljati o njegovoj utjelovljenoj prisutnosti koja ostaje u euharistijskom otajstvu pod prilikama kruha i vina. Tekstovi koje danas čitamo potiču nas da o ovom otajstvu razmišljamo iz perspektive saveza koje je Bog sklapao sa svojim narodom, te tako s cijelim čovječanstvom. Mi koji živimo u eri ugovora i pravnih akata, dobro ćemo razumjeti o čemu se radi. Pogotovo što smo svjesni kako danas ugovori među ljudima ne vrijede mnogo, ako nisu ovjereni i ako za njihovu provedbu ne jamči neko nadležno tijelo. Ostalo je malo prostora za ono osobno povjerenje, za onu ljudsku riječ u koju se možemo i trebao pouzdati. Nije rijetkost da i najbliži rođaci jedan drugoga iznevjere i ne poštuju zadanu riječ, ako među njima nije bio potpisan ovjereni ugovor, uz prisutstvo svjedoka i jamaca, na koji se kasnije može pozvati i kojim se može dokazati činjenično stanje.

Svjestan ljudske slabosti i nevjernosti danoj riječi, Bog je u Starom zavjetu sa svojim narodom sklapao Saveze, redovito ih potvrđujući i pečateći krvlju. I to ne da bi čovjeka tjerao na vjernost, nego više da bi sam pokazao svoju vjernost pozivajući i potičući naroda da i sam bude vjeran danoj riječi. Narod se Božji pak obvezivao da će slušati i vršiti sve riječi njegove, a Bog se obvezivao da će ostati trajno prisutan među njima kao Bog njihov. Osim toga, krvlju žrtvenih životinja škropio se i narod i svi sveti predmeti kojima su se Izraelci služili u liturgiji. Ona je ujedno imala moć očistiti onečišćene barem od tjelesne nečistoće da steknu pravo stati pred lice Božje u njegovu šatoru. Po obrednom činu škropljenja krvlju žrtvenih životinja narod je postajao svjestan svetosti prostora i trenutka u kojem se nalazi, uslijed čega je bio spreman s punom sviješću odgovoriti na ponudu Božjeg saveza.

Samo očišćen svoje grešnosti i na svetom mjestu, čovjek je mogao izreći snažno i dosljedno svoj ‘da’ Bogu. Premda znamo da ljudski ‘da’ Bogu nikad nije bio tako snažan kao Božji čovjeku, ali je predstavljao znatan odgojni korak. Bio je znak dobre volje i spremnosti na vjernost, pa i onda kad ta vjernost nije bila cjelovita i sveobuhvatna. Činjenica je, međutim, da mi ljudi svoj ‘da’ Bogu u vidu saveza ne možemo i ne znamo izreći ako smo prljavi, to jest grešni u duši. Zato nas je Sin Božji svojom krvlju oprao kako bi nas osposobio te nam primjer pokazao da i sami možemo učiniti. Krvlju Sina Božjega mi grešnici pronalazimo očišćenje od svojih grijeha, a po njegovu Tijelu ulazimo u pravi Šator sastanka s Bogom, i to onaj vječni, nerukotvoreni.

Pa i kad smo bili prljavi i grešni, u Bogu je uvijek plamtjela takva želja za ljudskom dobrobiti da nije prestajao tražiti putove savršenog ostvarenja njihova međusobnog saveza. U biti krv ondašnjih žrtava, prinesenih u znak Saveza s Gospodinom, bila je nagoviještaj one svete Krvi koju će kasnije Sin Božji proliti kako bi njome zapečatio konačni Savez Boga i svoga naroda. Toga je bio svjestan pisac poslanice Hebrejima kad meditira o Kristovu dolasku u tijelu među nas ljude, te o njegovu ulasku u samo središte i svetište života. Njegov dolazak među nas ljude nije bio privremen, nego trajan, jer se na posljednjoj večeri predao apostolima u ruke posvjedočivši svoje konačno i posvemašnje predanje, kojim se otvaraju vrata onog budućeg ostvarenja u kraljevstvu. Tako je Kristovo Tijelo i Krv postala svetinja kojom se čistimo i posvećujemo mi koji imamo udjela u njegovu životu, koji ga primamo i blagujemo kako bismo se njime okrijepili i od njega živjeli. On nam ostaje kao svetinja kojoj se klanjamo i po kojoj se klanjamo u vječnom Šatoru božanskog života.

Naš Gospodin, Sin Božji, došao je u tijelu ne samo kako bismo mi u njemu imali Šator sastanka s Bogom u kojem se posvećujemo jednom zauvijek, nego kako bi kako bi naš život postao Svetište Božje prisutnosti. Časteći Presvetu Euharistiju i sami postajemo svetište posvećeno njegovom krvlju i životom, za razliku od onog šatora koji je bio škropljen krvlju životinja. Bog je izabrao naš život, to jest svijet nas ljudi za šator svoga boravka i svojom ga krvlju posvetio, te je nas očistio za službu Bogu živomu u čistoj savjesti.

Euharistija stoga ne bi smjela biti izdvojeni trenutak našega života,nego sveobuhvatni i cjeloviti, trenutak konačnog posvećenja i ulaska u puno zajedništvo s Bogom. Ona je svetinja koja nas posvećuje u cijelom našem življenju, koju trebamo primati čiste savjesti, kako bi cijeli naš život mogao biti na službu Bogu živomu, koji je svojim životom, Tijelom i Krvlju, služio nama. Samo primajući Boga živoga čista srca i čiste duše možemo ispravno živjeti i ostati vjerni i dosljedni savezu sklopljenome s Bogom koji obnavljamo časteći sveta otajstva njegova Tijela i Krvi. Dok ga primamo i dok ga častimo imamo upravo u njemu najveće jamstvo pravoga i vječnoga života, imamo savez krvlju zapečaćen, te se potrudimo na nj odgovoriti kako bismo, po njegovom Tijelu i Krvi, zadobili vječnu baštinu.

Svetkovina Presvetoga Trojstva
Započeo bih ovo razmišljanje prepričavajući zgodu koje sam bio dionik nedavno vozeći se međugradskim autobusom. Na zadnjim sjedalima bilo je društvo mlađih žena i djevojaka koje je živo razgovaralo o životu i životnim stavovima. U jednom trenutku jedna od njih je glasno izjavila kako ne želi imati više od dvoje djece, te isto tako da su žene prije bile lude što su rađala toliku djecu i s njima se mučile. No jedna od njezinih sugovornica, koja ju je očito poznavala, je priupitala: „Oprosti, koliko je tvoja majka imala djece? I koja si ti po redu?“ „Petero i ja peta“, odgovori upitana. „Onda je tvoja majka doista bila luda da je rodila tako nezahvalnu kćer koja ju proglašava ludom jer ju je rodila“, mirno je odgovorila sugovornica. Na te riječi svi su zamuknuli, jer su vidjeli kako se o otajstvu života može govoriti s nezahvalnošću i površnošću koja ne priliči.
A život je doista jedno veliko otajstvo, o čemu svjedoči i današnja svetkovinom Presvetoga Trojstva kojom slavimo otajstvo trojedinoga Boga, jednog u svojoj božanskoj naravi, a trojstvenoga u osobama kojima božanska narav pripada. Ispovijedamo da je Bog i božanski život prije svega veliko otajstvo vjere, nama malim, nesavršenim i grešnim ljudima nikad do kraja dostupno, te se stoga ne trebamo čuditi činjenici da ga ne razumijemo do kraja. No s druge strane od nas se očekuje ono čuđenje divljenja, kako bismo mogli spoznati što je moguće više o tom neizmjernom otajstvu, ispunjavajući vlastito biće i postojanje sadržajima te iste spoznaje. Ako nam je preteško isključivo teološko promišljanje božanskog života u sebi, kao da bi se radilo o zamršenoj apstrakciji i teoriji, onda nam je poći onim lakšim putem spoznaje koji od posljedica, to jest učinaka, ide prema uzroku. Dva su pravca promišljanja kojima možemo poći. Jedan nam dolazi izravno iz Božje objave, a drugi, nadahnut objavom, propituje bitne točke ljudske konstitucije kako bi zaključio da nam ne pripadaju slučajno, nego da nam dolaze od Tvorca.
Ponajprije mi kršćani koji smo primili i prihvatili Božju objavu da smo stvoreni na sliku Božju, te da smo obdareni darom otkupljenja i posvećenja, ne možemo ne promatrajući čudesna Božja djela i darove zaključiti i o samom autoru i darivatelju. Nadalje, kad prepoznajemo sebe, svoj bitak i život, način na koji smo mi ljudi zadani i darovani, nesumnjivo u tome otkrivamo upravo njegove tragove. I sami shvaćamo kako je darivanje u ljubavi jedna od najbitnijih dimenzija života. Osjećamo da se ispunjamo i ostvarujemo upravo kad se darujemo i kad za druge izgaramo u ljubavi. Zato shvaćamo kako u našem životu to nije slučajnost, nego je time određen svaki čovjek po svojoj naravi, koja opet nije nastala sama od sebe, nego Stvoriteljevim darom. Premda to vrijedi za svakog kršćanina, nama kršćanima je ovo razmišljanje tim više olakšano, jer smo primili objavu o Bogu koji nas je ljubio i nama se darovao, pa lakše razumijevamo odakle i nama identične dimenzije života.
Upravo razmatrajući po vjeri njegov odnos prema nama ljudima, uočavamo da je Bog onaj koji se daje bezrezervno, a nije kao netko tko prvenstveno traži od čovjeka. On nije samo sudac koji od nas traži da izvršavamo njegovu volju i zapovijedi, nego je ljubav koja se daje i žrtvuje za čovjeka. Upravo to što kod njega pronalazimo kao temeljno obilježje u odnosu prema nama ljudima, shvaćamo da je temeljno obilježje njegova vječnog života, te da je on u sebi takav i prije i bez svijeta i čovjeka. To nas navodi na zaključak da je on prije svega u sebi bezrezervno darivanje i neizmjerna ljubav, te od ljudi traži samo ono što je dao. On u samome sebi ostvaruje posvemašnje darivanje, inače ne bi bio savršen, nego bi došao do savršenstva teko odnosom darivanja i ljubavi prema nama ljudima. Zato je nužno da je Bog takav, to jest da je Trojstvo, jer samo kao Trojstvo može u sebi biti darivanje i ljubav. A tek nakon što on u sebi ostvari potpunost predanja, može i od nas tražiti ono što nam je dao. On nas je odredio darom i zadao samim sobom, a ne izvanjskim odnosom i naknadnim zakonom. Mi smo iznutra u svome biću određeni darom Boga živoga, Boga trojstvenog darivanja i ljubavi.
Zato kad od nas bude tražio račun o upravljanju darovanim darovima, tražit će da mu objasnimo kako smo njegov božanski život prihvatili i primijenili u vlastiti život. Za nas to, nadalje, znači da će nas pitati jesmo li i sami postali dar i ljubav. Jer ako smo razumjeli Boga u mjeri u kojoj nam je dano, znači da samo i sami nastojali biti poput njega, pa i onda kad ne znamo riječima izraziti sve odnose. Ono minimalno i dragocjeno koje razumijemo poziva nas i potiče da i mi u svoj život primjenjujemo božanske odnose, jer postojimo kako bismo nasljedovali božanski život. Ako mi koji smo Boga upoznali ne želimo nasljedovati njegov život darivanja, onda smo i sami poput one nezahvalne kćeri koja je primila život, ali je odlučila živjeti sasvim drukčije od svjedočanstva koje je imala u svojoj majci. Ako mi kršćani odbijamo živjeti poput svoga Boga, onda možemo na neki način reći, da je i sam Bog Trojstvo, bio ‘lud’ što nas je obilježio svojim životom, a mi ga bez razmišljanja odbacili. Možemo ga proglasiti naivnim i držati da je pogriješio što nas je stvorio, a potom se žrtvovao darujući život svoga Sina kako bi nas otkupio, no prije bi se moglo reći da smo mi nezahvalni i površni jer smo mi prezreli njegov način razmišljanja i ponašanja, a on dobra i velikodušan.
No usprkos svega, možemo reći da je Bog trojstvenog darivanja i Bog koji ne gubi nadu da će nas ljude oduševiti svojim životom, premda je imao razloga doživjeti tolika razočaranja tijekom ljudske povijesti. On je Bog Trojstvo koji je u sebi bezrezervno darivanje Oca, Sina i Duha Svetoga, te ne može drukčiji biti ni prema nama. Život našega Gospodina u tom smislu je najveće svjedočanstvo trojstvenoga dara, jer nam je Gospodin Isus i Duh Sveti, čije smo darivanje slavili na Uskrs i Duhove, samo znak neizmjernog i nepovratnog darivanja. Otajstveni događaji povijesti spasenja daju nam odškrinuti i nazrijeti ovo veliko otajstvo čiji je život u nam ostavio traga, ili rečeno drugim riječima koji se preslikao u naš. Nastojmo stoga i mi vjernici savršeno odgovoriti na taj poziv, jer nam je ova sličnost dana kao zadatak da je održavamo, da je popravljamo kad je nagrdimo ili narušimo.
Prihvativši sveto krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, prihvatili smo dar i zadaću trojstvenog darivanja i ljubavi. Prihvatili smo trojstveni plan darivanja za naš život, jer je to postao tek početak života sukladna otajstvu Trojstva. Uskladimo stoga svoj život s životom Presvetoga Trojstva, težimo njegovu punom ostvarenu, jer samo tako dajemo svome životu otajstvene dubine, koje ćemo u vječnom životom u Bogu dovesti do konačnog ostvarenja potpunim međusobnim darom zajedništva u ljubavi.

Svetkovina Duhova
U svakodnevnom vjerničkom i teološkom govoru današnju svetkovinu se naziva rođendanom Crkve, jer se na današnji dan, snagom Duha Svetoga, u Apostolima dogodio svojevrsni preokret, kako nam zorno opisa sveti Luka u Djelima apostolskim. Nakon što ih je zahvatila sila odozgo Apostoli su napokon stekli hrabrost biti ono što jesu, ne bojeći se svjedočiti za Krista Gospodina i njegovo uskrsnuće svim ljudima svoga naraštaja. Ovaj iznimni događaj i njihov stav i nama se nameću kao model radosnog života i odvažnog vjerničkog svjedočenja, koje je često ugroženo strahom ili opterećeno interesima. No bit ovog događaja i svetkovine treba nam postati pokretačka snaga kako bismo odvažno živjeli i svoje ljudsko određenje pred Bogom i ljudima.
Promatrajući prirodu oko sebe uočavamo, naime, kako su različiti stupnjevi života, od nežive prirode do čovjeka kao duhovnog bića. Svako biće živi sukladno svome principu života. I neživa priroda, i biljke i životinje, svako biće živi sukladno onome što jest. Kamen ne može biti biljka, niti biljka može biti životinja, a ni obrnuto. Od njih se i ne očekuje drugo, nego da žive sukladno svojoj naravi kojom su zadani. Od svih bića čovjek ipak ima najposebniji status, to jest kao slobodno biće može izabirati i opredjeljivati se hoće li živjeti sukladno principu koji je zapisan u njegovo biće. Hoće li živjeti sukladno svojoj naravi. I dok bi se svi ljudi složili s ispravnošću logike iznesenog pravila da svako biće živi sukladno svome principu, to jest naravi, s druge pak strane ne bi se baš svi složili oko toga kako definirati taj princip, to jest narav.
Upravo to postaje sporno i u današnje vrijeme u suvremenom društvu. Svi se pojedinci i skupine pozivaju na ljudska autentična prava, pa i oni koji se zauzimaju za ono što mi kršćani uočavamo i ispovijedamo zlom i grijehom. U ime slobode i prava na svoju osobnost, pa onda i na ‘naravan’ život, to jest život sukladan onome što se naziva normalnim i naravnim, ljudi opravdavaju svaki svoj porok i grijeh, pa i onaj najgnjusniji. U isto pak vrijeme se odbacuju kršćanske vrijednosti kao ograničene i protivne univerzalnosti ljudske naravi definirane na naturalistički i proizvoljan način.
Kršćani vjeruju, sukladno onome što im je Bog objavio, da čovjek ima uzvišenu narav kojom graniči s božanskim životom, jer je stvoren na sliku Božju i Bog mu je udahnuo u nosnice dah života. U njegovu narav je upisan poziv živjeti sukladno Božjem daru Duha, to jest dosljedno primljenoj milosti. Isto tako vrijedi za nj da odbacivanje takvog dara je degradiranje samoga sebe. U suvremenom svijetu se događa proturječje arogancije ljudskoga prema Bogu: odbacuje se nauk Crkve koji u tolikim pitanjima, sukladno Božjoj zadaći povjerenoj Crkvi, štiti razumijevanje uzvišenosti života. Sam čovjek, kojemu su usta puna govora o ljudskom dostojanstvu i pravima, tako pristrano i površno, popuštajući svojim niskim pobudama, baca pod noge Božji nauk kojim mu Bog želi ukazati na uzvišeno dostojanstvo, iz kojega, naravno, proizlazi i uzvišena odgovornost skrbi za život. Mnogi su primjeri koji nam pokazuju kako čovjek ne želi prihvatiti božanski princip života, nego se poziva na onaj animalni, kojim opravdava svu bezočnost i bezakonje u koje upada.
Činjenica je, doista, da čovjek bez Duha Božjega ne poznaje niti najdublju svoju bit, te ne zna niti što znači biti čovjek u onom najizvronijem smislu, ako ne dopusti da mu Bog to objavi. Isto tako ne može djelovati u skladu s tom istom biti, ako je niti ne pozna. Tako je najvažnija spoznaja njegova života vezana uz dar Duha Božjega. Samo Duh Božji zna što je u nama i to nam može objaviti ako smo ga voljni slušati želeći u njegovu svjetlu otkriti sami sebe. Pozvani smo stoga u poniznosti prikloniti svoje uho onoj istini koju Duh Sveti izgovara o nama, to jest pozvani smo i sami tražiti njega koji nam, kad ga primimo, može objaviti svu istinu o nama samima. Zato nam Bog i nije htio ni mogao dati drugo doli svoj božanski život, da njegovom snagom živimo i djelujemo. To je najuzvišeniji dar od kojeg nam više nije mogao dati, te se kršćanin prepoznaje isključivo po tome daru, po tom principu života koji je primio odozgor. Primajući Duha Svetoga primamo, dakle, božanski princip sukladno kojem onda i trebamo živjeti i djelovati, kao što i svako drugo biće živi i djeluje sukladno svome. U ovoj snazi prepoznajemo svoj iskonski pravi princip bez kojeg ne bismo bili ljudi, nego bismo bili nedostatni i svedeni na život koji se ne priliči čovjeku. Zato, kao što se od svakog drugog bića očekuje život sukladan njegovoj naravi i principu života, i od nas se očekuje da živimo sukladno daru Duha Svetoga koji nas uvodi o otajstvo božanskog života. Čovjek je doista stavljen pred ovaj izazov dinamizma slobode: ljudsko je biće, ali je zadan u svojoj biti božanskim principom i božanskim mogućnostima. Pozvan je primiti dar Duha Svetoga, taj najuzvišeniji princip života i živjeti sukladno njemu. Stvoren je obilježen Duhom kako ne bi živio samo sebi i kako ne bi bio samo čovjek, jer to bi bilo ispod njegove stvarne razine, nego da živi dotičući uzvišene granice Božjeg života.
U tom duhu nam je slaviti ovu veliku svetkovinu kad je Duh Sveti, silazeći na apostole na dan Pedesetnice, najprije njima, a potom i svima, objavio ovu uzvišenu istinu ljudskoga života pozivajući ih na život izmiren s Bogom. Biti vjernik katolik ne znači držati se poslušno nekih ‘katoličkih’ principa kao da nam ih Crkva određuje i nameće svojim autoritetom. Biti vjernik, naprotiv, znači živjeti po ovom velikom Božjem Principu Životvorcu od kojeg nam dolazi sav život, a koji je Crkva primila na dan Pedesetnice i dalje prenosi svim naraštajima vjernika da ih iznutra oživljuje i nadahnjuje za božanski život. Tim smo Duhom i sami napojeni i ispunjeni po svetim sakramentima, te nastojmo živjeti dostojno njegova poziva pozivajući i druge da postanu dionici radosti svete Crkve po njegovoj životvornoj snazi.

Uzašašće Gospodinovo – B
Današnja nam misna čitanja opisuju otajstvo Gospodinova uzašašća koje slavimo zasebnim blagdanom u ozračju uskrsnog vremena. Jer njegovo uzašašće je jedna od značajnih sastavnica cjeline uskrsnog otajstva koje podrazumijeva sva slavlja tijekom pedeset dana. Uskrs je bio vrhunac ekonomije spasenja kojom je Bog došao ususret čovjekovim potrebama, a blagdani uskrsnog ciklusa tvore jednu otajstvenu cjelinu. Zato bi i Uzašašće samo u sebi bilo nerazumljivo ako ne bismo imali u vidu činjenicu da se radi o normalnom slijedu događanja. Zato nam sveti Luka u Djelima apostolskim svjedoči kako je događajem uzašašća Gospodin okrunio svoj boravak među apostolima koje je u razdoblju od četrdeset dana više puta susreo, te im se pokazao živim i poučavao ih o otajstvima kraljevstva Božjega prema kojem su i sami bili usmjereni.
Zato i mi, dok razmišljamo o ovom događaju Gospodinove proslave i uzlaska u nebo, otkrivamo iznimno značenje i za svoj život. Jer kao što se Gospodin utjelovio, umro i uskrsnuo poradi nas i našega spasenja, on je i uzašao na nebo vođen istim motivima. Uzišao je s desne Očeve uzdižući i proslavljajući našu ljudsku narav u nebu. Nije se zadovoljio samo time da je proslavi na zemlji slavom uskrsnuća, nego je htio proslaviti je po svu vječnost u kraljevstvu Božjemu. Nama stoga nije dopušteno biti zbunjeni niti sumnjičavi glede njegova odlaska u nebo, kao što anđeli nisu dopustili ni apostolima da oko toga dvoje i zdvajaju. To je očito u trenutku uzašašća kad su ostali gledati za njim put neba, nakon što je iščezao njihovim očima, ukazaše se anđeli i rekoše: Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.
Time će sveti Luka posvjedočiti vjeru prve kršćanske zajednice u Gospodinovo drugi dolazak. On nije samo otišao na nebo k Ocu, nego će se opet vratiti, pohoditi čovječanstvo kao gospodar i sudac povijesti. Međutim, Gospodinovo uzašašće nije apostolima bilo samo putokaz eshatološke budućnosti, nego ih je bitno pozivalo da se okrenu sadašnjem trenutku, jer Gospodin ni u jednom trenutku nije bio otišao od njih, nego ostaje prisutan na drugi način. Zato im ljudi u bijelom i ne govore da nastave gledati u nebo i iščekivati ga stojeći i čekajući, nego im rekoše da prestanu stajati i gledati u nebo, a da radije krenu izvršiti njegov nalog, to jest propovijedati radosno vijest svim ljudima. Upravo o tome nam svjedoči evanđelist Marko kad opisuje kako im je Gospodin nakon uskrsnuća zapovjedio da propovijedaju evanđelje svemu stvorenju, što su oni onda i činili: Oni pak odoše i propovijedahu posvuda, a Gospodin surađivaše i utvrđivaše Riječ popratnim znakovima. Tako nam u stvari sveti Marko potvrđuje da je Gospodin bio s njima djelatan, prateći i utvrđujući njihovo djelovanje.
Vidimo da nam Lukin i Markov opis dopuštaju izvući obilje zaključaka o apostolskom životu nakon uskrsnuća i uzašašća, koji su se i apostolskoj zajednici nametnuli kao vrlo prihvatljivi i dosljedni, a mogu i našem životu biti nit vodljiva razumijevanja otajstva uzašašća. Naime, Bog je šaljući svoga Sina da se objavi u ljudskom obličju pokazao svoju ljubav prema nama, ali je isto tako bilo logično da se Isus vrati u zajedništvo Očevo u božanski život, to jest da uzdigne našu narav s desne Očeve. Jer on je došao među nas, ne da trajno ostane s nama na zemlji žrtva zemaljskih uvjeta, nego da nas oslobodi zemaljskih spona. Njegov odlazak Ocu nije bio bijeg od nas, nego proslava našega tijela, te ga tako treba i doživjeti i slaviti.
Nadalje bilo je logično da ipak ostane među njima prisutan svojom božanskom snagom, prisutan u njihovoj svijesti u koju je urezao slavu svoga uskrsnuća. Zato je on potvrđivao njihova djela i utvrđivao riječ popratnim znakovima. Njihovo djelovanje na zemlji od tog trenutak obilježeno je stremljenjem prema uskrsnuću i uzašašću, čime će zadobiti najjasniji oblik i najveće ispunjenje. Osim toga, tek kao onaj koji je uzišao Ocu mogao ih je privući k sebi potpuno, kao što je i obećao. Iz toga je i apostolima i nama svima postalo razvidno kako ljudsko odredište nije zemlja nego upravo ono vječno, u nebesima, gdje je kao naša Glava uzišao on.
I nama stoga predstoji isti duhovni angažman i isti duhovni stav pred otajstvom Gospodinova uzašašća. Nakon uskrsnuća postaje nam jasno, u što smo uvijek više uvjereni, da je Gospodin među nama trajno živ i prisutan. Prisutan je na nov način, snagom svoje nevodljive prisutnosti kojom ga doživljavamo, te ga ujedno svojim životom među ljudima proslavljamo. Kao i apostolima, i nama je ostavio nalog i zapovijed da propovijedamo svemu stvorenju radost kojom nas je obdario, pa stoga ne zanemarujmo zadaću koju nam je povjerio u svijetu.