a) Povijesni kontekst nakon Konstantinova mira
b) Nove mogućnosti i nove poteškoće za Crkvu
c) Opći osvrt i sveobuhvatno vrednovanje ovog razdoblja
a) Povijesni kontekst nakon Konstantinova mira
Da bismo mogli bolje razumjeti kršćansku literaturu 4. st. i prve polovice 5. neophodno je u kratkim crtama prijeći povijest ovog razdoblja s tri posebne točke gledišta, jer nam samo zbroj ovih elemenata može pomoći da stvorimo pravu sliku o događanjima:
- carska politika;
- crkveni uspjesi i crkvena politika;
- teološka pitanja.
Da bi se razumjelo carsku politiku u ovom razdoblju, te njezin utjecaj na crkvena pitanja, treba imati u vidu da poimanje Rimskog carstva, od Konstantina do Teodozija Velikog, podrazumijeva ideju jedinstva: jedno carstvo, jedan car, jedan Bog (ili bogovi koji predstavljaju jedinstvo carstva). U carskoj osobi se pokazuje dinastičko-sakralna ideja carstva. Car nije bio samo vrhovni upravitelj, branitelj jedinstva i čuvar dobara carstva, nego i vrhovni svećenik, štoviše „bog“ u kojem se utjelovljivala ideja jedinstva i dobra carstva. Samo dolaskom germanskih, slavenskih, gotskih i drugih plemena, zbog rasprostranjenosti carstva, Dioklecijan je bio prisiljen uspostaviti tetrarhiju (285.), koja ipak nije dovodila u pitanje temeljno jedinstvo carstva.
Četvrto stoljeće je i u tom smislu bilo razdoblje velikih perturbacija i borbi za vlast, što ne bi imalo utjecaja na Crkvu da nije postojala ideja kako i religija bitno pripada carskoj strukturi i carevoj ovlasti i skrbi. Živjelo se u uvjerenju kako su bogovi učinili Rim velikim, sačuvali ga i zaštitili, te se njihovo djelovanje pokazivalo u carevu političkom napretku, uspjesima koje bi izvojevao, blagostanju koje je priskrbio. Ako je car Konstantin u svom okretanju prema kršćanstvu odbacio poganske bogove, nije odbacio temeljnu ideju carstva. U bitci protiv Maksencija na Milvijskom mostu kršćanski Bog se pokazao jačim od poganskih bogova, te je on zauzeo mjesto koje su oni imali prije toga. Konstantin kao car će biti glasnogovornik ovog Boga ukoliko će biti vođa političko-sakralnog jedinstva carstva, kao što su to bili carevi prije njega, u ime starih božanstava. Euzebije će ga nazvati zajedničkim biskupom (koinos eposkopos), a on će se sam nazvati nadglednikom onih koji su vani (episkopos ton ektos). Ovaj naslov će odgovarati naslovu pontifex maximus koji su nosili i kršćanski carevi sve do Teodozija, premda u Crkvi nije podrazumijevao nikakvu svećeničku ulogu. Sakralno poimanje carske uloge opravdavalo je i obvezivalo nositelja službe da skrbi koliko za političko dobro, toliko i za ono religiozno cijelog naroda.
Stoga su kršćanski carevi djelovali i kao svojevrsni upravitelji i vođe Crkve: sazivali su sabore i poticali ih, potvrđivali ili odbacivali saborske odredbe, odobravali izbor biskupa ili ih skidali s njihovih stolica, a čak su određivali, na poticaje i savjete teologa ili sinoda, valjana i obvezujuće vjeroispovijesti, sve dok Teodozije to nije uzdigao na razinu državnog zakona (381.). Crkva je postala državnom religijom, a druge se religije moglo istovremeno tolerirati ukoliko nisu predstavljale nikakvu opasnost za carstvo.
Ova univerzalna ideja carstva, kao i temeljni cilj njegova jedinstva i blagostanja, mogla je pronaći različitu primjenu i oblike: ne samo prelaskom s kršćanstva na poganstvo u vrijeme Julijana Apostate, nego i unutar različitih kršćanskih struja i ispovijesti (pojedini su nastojali arijanizam učiniti državnom religijom). Najčešće se radilo o izborima u kojima se ogledavao politički oportunizam, a ne dogmatska uvjerenja. U političkom uspjehu iščitavali su blagonaklonost Božju i ispravnost svojih vjerskih uvjerenja. Religiozna carska politika bila je dio njegove politike moći, te je stoga, bilo Crkva bilo vjera, mogla biti korištena kao sredstva moći.
Ovo razdoblje je u isto vrijeme i zlatno otačko razdoblje Crkve (4. i 5. st.):
- Kršćani su zahvalni Bogu za mir i širenje kršćanstva po svem svijetu: “te per orbem terrarrum confitetur Ecclesia” (Te Deum).
- Carevi ulaze u savez s Crkvom, ali, ne rijetko, nastoje je podrediti svojim interesima (cezaropapizam).
- Na istoku se javljaju velike dogmatske kontroverzije i nastaju hereze, osuđene potom na velikim saborima.
- Razvija se fenomen monaštva, najprije na Istoku, a potom na Zapadu. Germanski narodi dolaze na povijesnu scenu. Bilo je velikih papa. Pojavljuje se islam.
Pogrešna je ideja i teza o „konstantinovskoj eri“ kao o razdoblju vremenitog kompromisa Crkve i Države, koja će dovesti do gušenja savjesti. Lažne se zato i nade o nekoj „post-konstantinovskoj“ eri u kojoj će se Crkva vratiti na svoje isključivo duhovne perspektive. Crkva nema nekih svojih era, već je uvijek ista u različitim vremenima u kojima se mora snalaziti i prenositi evanđeoski navještaj.
Nakon što će u bitci protiv Maksencija (312.) prihvatiti kršćanskoga Boga, te ga držati zaslužnim za pobjedu, tako će biti uvjerenja i kasnije protiv Licinija (324.) kad postaje jedinim carem. Cilj će mu biti zaštiti carstvo od vanjskih neprijatelja i učiniti da se unutra razvija blagostanje. Vođen principom jedan Bog, jedna Crkva i jedno Carstvo, Konstantinu će teško pasti teološke rasprave koje je pokrenuo Arije, te će se zauzimati za njihovo rješavanje sazivajući Nicejski sabor. Istom pozornošću pratiti će i kasniji razvoj polemika, trudeći se pronaći formulu jedinstva i izmirenja. U tom duhu podupirat će Crkvu, zauzet će se za gradnju bazilika (sv. Petar, sv. Pavao i sv. Ivan Lateranski u Rimu, a u Jeruzalemu crkvu groba Kristova). Godine 330. Utemeljit će Carigrad. Umire 337. godine na Duhove, a krštenje je primio neposredno prije smrti po rukama nekog arijanskog biskupa.
Carevi su u ovom razdoblju nakon Konstantina bili kršćani (izuzev Julijana Apostate). Postavljaju granice poganskoj religiji, a doći će i do odluka o njenom gušenju:
- Konstancije (337.-361.)
- Julijan (361.-363.): daje prava i službenu potporu poganskoj religiji; quita a la Iglesia lo que tenía; no pone cristianos en cargos públicos; favorizirao je arijansko krivovjerje; favorece un templo en Jerusalem…
- Gracijan (375.-383.): odriče se naslova Pontifex Maximus, uklanja oltar božice pobjede iz rimskog Senata; suprotstavlja se Simahu (senator et vir eloquens) po savjetu svetog Ambrozija.
- Teodozije Veliki (379.-395.): staje u obranu Nicejskog vjerovanja; katoličanstvo uzima za državnu religiju.
b) Nove mogućnosti i nove poteškoće za Crkvu
S Konstantinovim mirom (313.) Crkva se mogla otvoreno posvetiti svome poslanju. Povećao se broj obraćanja, a katekumenat se prilagodio novonastaloj situaciji. Rasprostranjeno u svim dijelovima carstva, kršćanstvo je vrlo brzo postalo religija kojoj se pridružila većina stanovnika, na poseban način u gradovima. Nešto kasnije počet će se obraćati i stanovnici ruralnih sredina (pagus), od čega će i doći pojam pogani.
S druge strane barbarske provale, počevši od 4. st., bit će prigoda da kršćanski misionari počnu propovijedati vjeru i drugim narodima. Tako će se vjera proširiti i među narodima ne toliko romaniziranima kao što je bila Britanija, a Evanđelje će prodirat i u Irsku, te među germanska plemena koja će biti s druge strane granice (limes) carstva.
Crkvena hijerarhija se učvršćuje, prije svega u gradovima, ali neće biti rijetkost da se stvaraju župe i među pukom u seoskim sredinama.
Povećava se broj sinoda i koncila u cijelom carstvu. U 4. st. se pojavljuje prilično dobro organiziran i monaški život, kako na Istoku, tako i na Zapadu, te će on biti značajan element prihvaćanja i obnove gorljivog kršćanskog života.
Počevši od 4. st. i rimski primat stječe djelatniju ulogu. S druge strane ekumenski će sabori, na kojima će sudjelovati oci iz cijeloga carstva, učvrstit će jedinstvo u vjeri.
U ovom se razdoblju pojavljuju veliki crkveni oci:
—Na Istoku:
- Atanazije: Tri govora protiv arijanaca, Život svetog Antuna.
- Veliki “Kapadočani”: Bazilije (zakonodavac monaštva, biskup Cezareje, nauk o Trojstvu), Grgur iz Nise (veliki teolog i mistik), Grgur Nazijanski (carigradski biskup, teolog).
- Ivan Zlatousti: život, spisi o svećeništvu.
- Ćiril Aleksandrijski: (kristološke i mariološke rasprave u 5. st.).
—Na Zapadu:
- Ambrozije Milanski: odnosi s Gracijanom, Valentinijanom II., Teodozijem.
- Jeronim: prevoditelj Svetoga pisma na latinski: “Vulgata”.
- Agustin: Ispovijesti, O državi Božjoj, De Trinitate, itd.
- Leon Veliki: rimski primat, Tomus ad Flavianum.
- Gregur Veliki: Moralia, liturgijska obnova.
Ovo je također razdoblje kad nastaju velike trojstvena i kristološka krivovjerja.
c) Opći osvrt i sveobuhvatno vrednovanje ovog razdoblja
Krivovjerja u ovom razdoblju su značajnija i prodornija nego prije. Nastaju u istočnoj Crkvi. U raspravu se uključuje i carska vlast koja saziva sabore. Na krivovjerja slijedi i snažna otačka reakcija, tako da je ovo ujedno zlatno razdoblje patristike. Glavna krivovjerja:
- Trojstvena krivovjerja (arijanizam i makedonijanizam),
- Kristološka krivovjerja (arijanizam, apolinarizam, nestorijanizam, monofizitizam, monoteletizam),
- Antropološke kontroverzije (pelgaijanizam na Zapadu)
- Manje značajne rasprave: donatizam i pitanje Tria capitula.