a) Povijesni i doktrinarni kontekst kršćanstva prije Konstantinova mira (313.) i Nicejskog sabora (325.)
b) Podjela ovog razdoblja
a) Povijesni i doktrinarni kontekst kršćanstva prije Konstantinova mira i Nicejskog sabora.
— Utemeljenje Crkve
Za vrijeme vladanja rimskog cara Augusta, posla Bog arhanđela Gabrijela u galilejski grad imenom Nazaret da Mariji navijesti da će roditi Mesiju. Isus je živio trideset godina u Nazaretu radeći kao tesar u Josipovoj radionici. Petnaeste godine Tiberijeva vladanja (oko 27.) Isus počinje propovijedati i naviještati evanđelje, radosnu vijest. Na početku svoga javnog djelovanja izabire dvanaest učenika. U više prigoda im povjerava poslanje da naviještaju evanđelje sve do krajeva zemlje. Daje im moć da poučavaju, posvećuju, upravljaju sve ljude koji prihvate evanđeoski navještaj. Svojom mukom, smrću i slavnim uskrsnućem, Krist otvara mogućnost spasenja svim ljudima. Dolazak Duha Svetoga dovršava Božji naum s Crkvom koja se rodila.
— Širenje kršćanstva
Ubrzo počinju prvi progoni. Godine 42. umire prvi apostol, Jakov Stariji, kojemu daju odrubiti glavu. Mnogi Kristovi učenici bježe u Antiohiju i Aleksandriju koji su bili, s Rimom, najvažniji gradovi Carstva. Nakon događaja Pedesetnice kršćani se razilaze po cijelom Carstvu i dolaze do najudaljenijih krajeva. U tri prva stoljeća života Crkve, najpristunija je u Maloj Aziji, Egiptu i Siriji. Ipak postoje vrlo važne jezgre kršćana i u mnogim grčkim gradovima, u Italiji, Hispaniji, Galiji i Prokonzularnoj Africi.
— Organizacije Crkve
1. Svaka lokalna Crkva ima dvije skupine vjernika: kler i laike (ordo i plebs). Kler je sastavljen od biskupa, svećenika (prezbitera) koje izabire vjerni narod a zaređuje biskup, i đakona. Uprava je monarhijska, a ne demokratska. Zajednice su osnivali apostoli, i zaređivali svećenike (prezbitere) kao svoje nasljednike (na primjer Timotej, Tit, itd.). etc.). Svaka Crkva je imala svoga biskupa, a bila podijeljena na različite župe, čiji su se vjernici okupljali u privatnim kućama. U 3. st. pojavljuju se seoske crkvene zajednice kojima je na čelu svećenik koji ovisi o biskupu. Područje biskupije je sastavljeno od grada s okolnim područjima. Primat Rimske Crkve uočava se od samih početaka Crkve. Rimski biskup vrši ulogu i ima ovlasti u zajednici Crkava koje je Isus dao Petru u odnosu na ostale apostole. Sv. Irenej donosi popis rimskih biskupa od Petra do Eleuterija (svi povjesničari potvrđuju autentičnost). Što se tiče đakona, ustanova se može vidjeti u Dj 6, 1-6, premda je
2. Dijeljenje Krštenja. U početku, krštenje se dijelilo neposredno nakon što je onaj koji ga je primao učinio ispovijest vjere. Oko 220. godine se pojavljuje katekumenat. U tom slučaju se krštavalo dvaput godišnje (Uskrs i Duhovi), uglavnom uranjanjem i po vlastitom obredu. Ali već Didachè svjedoči da je od samih početaka bilo moguće podijeliti krštenje i trostrukim polijevanjem.
3. Euharistijsko slavlje. Godine 155. sv. Justin ga opisuje u svojoj Prvoj apologiji. Sve se odvijalo u velikoj jednostavnosti: čitalo se Sveto pismo, s kruhom i vinom na stolu, posvetne molitve na koje se odgovaralo s Amen, poljubac mira i pričest što su je dijelili đakoni («tijelo i krv Isusa Krista utjelovljenoga»), himni, propovijed, euharistijski kruh što su đakoni uzimali za odsutne. Vjernici su odvajali po svojim mogućnostima kruga i ostalih potrepština, što se potom odnosilo i dijelilo s drugima.
4. Pokornička praksa. Među prvim kršćanima postojao je izuzetno moralan način života: radilo se o autentičnoj «zajednici svetih». Stoga se vrlo strogo gledalo na grešnike. Teški ili smrtni grijeh (idolatrija ili nijekanje vjere, ubojstvo, preljub), ponekad (ovisno od biskupa), je bio razlog da se nekoga isključi iz Crkve; premda je, redovito, postojala mogućnost zaokreta da bude primljen nakon pokore. Općenito, nakon krštenja moglo se izmiriti samo jedanput. Pokora je bila dugotrajna: nekad je trajala sve do smrti (umjesto odjeće oblačilo se vreću, posipalo se pepelom po glavi, postilo se, davalo milostinju). Javni grijesi (apostazija) su zahtijevali i javno priznanje to jest pokajanje (ne nužno); tajni grijesi, tajno priznanje. Pokora i odrješenje, to jest izmirenje (pax ecclesiae) bilu su gotovo uvijek javna, a tu ovlast imali su u početku isključivo biskupi. Poslije se daje i svećenicima pokorničarima.
5. Blagdanski i posni dani. Glavni blagdan je Uskrs. Židovi su kao blagdanski dan imali subotu, kršćani nedjelju. Židovi su postili ponedjeljkom i četvrtkom, kršćani srijedom (u spomen na Judinu izdaju) i petkom. Subotom također u latinskoj Crkvi. Najvažniji kršćanski blagdani su Uskrs (muka, smrt i uskrsnuće Isusovo) i Duhovi (Pedesetnica).
6. Moralni i vjerski život kršćana u prva tri stoljeća. Kršćani su bili građani kao i svi ostali. Slijedili su ponašanje poput ostalih, a bavili su se svim vrstama zanimanja. Razlikovali su se pak po svojoj pobožnosti (euharistija, molitva, znak križa…), po tome što nisu prisustvovali javnim spektaklima, po askezi i mrtvljenju, po milostinji i brizi za nemoćne, udovice, siročad, robove, utamničenike, strance… Iznimno su poštivali čistoću u braku i celibatu, protivili su se abortusu, u časti su držali obiteljski život. Mnogobrojni kršćani su živjeli u djevičanstvu.
— Razvoj crkvenog nauka i nastanak krivovjerja
1. Simboli i ispovijesti vjere. Prije krštenja se tražilo da kandidati ispovjede vjeru u Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i u Crkvu. Tako su nastali «simboli vjere». Već od samih početaka Crkve pojavljivale su se klice razdora:
2. Judeokršćani i judaizanti. Judeokršćani su bili kršćani koji su se u isto vrijeme obrezivali i živjeli i po Mojsijevu zakonu. Kad se stvorio problem uključivanja pogana u zajednicu, oni koji su držali prijeko potrebnim obrezanje za sve koji prihvaćaju Krista, nazvani su judaizanti. Neke judeokršćanske skupine su se godine 66. odvojile od jeruzalemske zajednice i osnovali su zajednicu u Pelli (Transjordanija). Oni su kasnije dobili ime ebioniti (ebion = siromašan). Zajednička odlika im je da su prihvatili Isusa samo kao običnog čovjeka (nudus homo), živjeli su po Mojsijevu zakonu i odbacivali su Pavla. Nakon pobune kojoj je bio začetnik Bar Khoba odbačeni su konačno iz židovstva jer nisu prihvatili njegov mesijanizam, tako da su do 150. potpuno nestali.
3. Gnoza i gnosticizam. Gnoza je posebni oblik spoznaje kojoj su predmet božanske tajne dostupne samo skupini izabranika; moguće ju je pronaći u različitim religioznim i filozofskim strujama, pa čak i prije Krista i kršćanstva. Gnosticizam kao religiozni pokret nastaje u 1. stoljeću. Gnostička gnoza je jedna vrsta religiozne spoznaje kojoj je predmet stvarno duhovno dobro čovjeka. Pouka se prenosi mitskom pričom. Različiti gnostički sistemi su uglavnom sinkretistički (mješavini istočnjačkih religija, grčke mistike, filozofije), no nije isključeno da je nastao na način da je jedna etno-kršćanska struja prihvatila tek nastajuća gnostička promišljanja i dala im kršćanski smjer. Drži se da je Šimun Čarobnjak (Magus) bio utemeljitelj gnostičkog pokreta (usp. Dj 8, 9-25), ali izgleda da već Pavao upozorava na opasnost ovog krivovjerja (usp. Kol 2,8; 1 Tim 1, 3-4; 1 Tim 6, 20). Glavni predstavnici su im: Bazílid (Aleksandrija, 120-145), Valentin (Roma, oko 140).
4. Borba protiv gnosticizma. Dovršila se izbacivanjem gnostika iz Crkve i apologetsko-književnom djelatnošću kršćanskih autora (Justin, Tertulijan, Hipolit, Irenej).
5. Maniheizam es je jedna religiozna sekta koju je utemeljio Mani (216-277) polovicom 3. st. u Babilonu, u Perziji. Mješavina je rigidnom zoroastarskog dualizma s elementima budizma, kaldejskih učenje, židovstva i kršćanstva.
— Unutarnji život Crkve u prva tri stoljeća
Neke od već spomenutih tema vrijedi pogledati i iz drugog kuta da bi se stekla potpunija slika u stanje Crkve i društva. 1. Organizacija prve Crkve. Apostoli su u osnovanim zajednicama ostavili nasljednike, zvane biskupima. Na primjer, sveti Pavao je ostavio Tita u Efezu, a Timoteja na Kreti. Biskupi, uz pomoć svećenika i đakona, naviještahu riječ Božju, dijeleći sakramente i upravljajući prvim kršćanskim zajednicama. 2. Svakodnevni život kršćana. Kršćani su pripadali svim staležima, premda je u početku većina bila iz reda siromašnih. Tako već od početka susrećemo ljudi iz svih skupina: vojnike, tesare, trgovce…, uključujući čak i članove bogatih rimskih plemićkih obitelji, pa čak iz same Cezarove kuće. Jedna od najvažnijih kršćanskih aktivnosti je bila molitva, i to više puta na dan. Štoviše često su se, ne samo nedjeljom, okupljali i na liturgijska slavlja, koja imaju istu strukturu kao i današnje. Običavali su i postiti više puta godišnje, napose pred Uskrs. Dobrostojeći su svojim dobrima pomagali siromašne. Živjeli su u velikoj skromnosti i čistoći odlikujući se kreposnim ponašanjem u društvu koje je bilo obilježeno velikim hedonizmom.
3. Kateheza i počeci teologije. Već u spisima Novog zavjeta postoje formule kojima su kršćani ispovijedali sadržaje svoje vjere. Koncem 2. stoljeća stvoreni su već prvi simboli. U isto vrijeme kršćanski pisci (Irenej u Lyonu, Origen u Aleksandriji i Cezareji) počinju produbljivati sadržaje vjere uz pomoć sustavnog razumskog izlaganja (teologija).
— Progoni Crkve u prva tri stoljeća
Između 1. i 3. st. kršćani imaju dva glavna protivnika:
- Izvanjski protivnici: progoni od strane Carstva i suprotstavljanje poganskoga puka; na vidjelo izlazi junačka strpljivost kršćana.
- Unutarnji protivnici: krivovjerja (uglavnom gnosticizam i montanizam); kršćani potvrđuju pravi nauk i distanciraju se od zajednice koja je u zabludi.
Usprkos toga, brzina širenja je zadivljujuća (pretpostavlja se da je 313. godine kršćana oko 10 milijuna, petina ukupnog broja stanovnika Carstva). Glavni progoni
- Neron (54-68). U progonu je nastradalo mnogo kršćana. Među njima Petar i Pavao.
- Domicijan (81-96).Godine 93/94 osudio je Flavija Klementa (konzula i rođaka) i ženu mu Flaviju Domitilu, radi “ateizma”. Sv. Ivan je zatvoren na Patmosu.
- Trajan (98-117). Mučenici: sv. Ignacije Antiohijski:
- Marko Aurelije (161-180). Mučenici: Sv. Justin i njegovih šest sudrugova u Rimu 165. (jedan od njih je bio rob iz Cezarove kuće) i Lionski mučenici (177.).
- Septimije Sever (193-211). Izdaje dekret protiv katekumena (“ne fiant christiani…”). Mučenici: Perpetua i Felicita u Africi, Leonida (Origenov otac) u Aleksandriji.
- Maximin Tračanin (235-238). Mučenici: sv. Hipolit i sv. Poncijan.
- Decije (249-251). To je najveći progon do tada. Izdao je dekret o općem progonu onih koji ne prinesu žrtve (supplicatio) što se posebno tražilo od biskupa. Bilo je mnogo mučenika (Sv. Fabijan, papa) i ispovjedalaca (confesores).
- Gal (251-253). Papa Kornelije umire u izgnanstvu.
- Valerijan (253-260). Izdaje dekret protiv pastira (257.), zabranjuje bogoštovlje i posjećivanje groblja pod prijetnjom izgona. Godinu dana kasnije, pod prijetnjom smrti, ponovno traži od predstojnika da žrtvuju, a druge kršćanske ugledne ljude liši imovine, te i njih pogubi, a carske službenici šalje na prisilni rad i ropstvo. Mučenici: sv. Sixto II. (uhvaćen na prepad dok je slavio misu s četvoricom đakona u Kalikostovim katakombama), sv. Lovro, sv. Ciprijan…
- Dioklecijan (284-305). Početkom 4. stoljeća u Rimu je bio priličan broj kršćana; u Italiji stotine zajednica (većina na jugu). U Kartagi većina romanizirane populacije bili su kršćani s vlastitim biskupom na čelu. U 3. st. bilo je kršćana u Trijeru, Kölnu i drugim većim gradovima. U 3. st. bilo je već mučenika u Britaniji. Pretpostavlja se da su oko 300. godine gotovo 10% stanovništva Carstva bili kršćani. Dioklecijan je izdao četiri edikta protiv kršćana. To je bio najkrvaviji progon Crkve. Kršćane se mučili i smicalo čak i u skupinama od 10, 60 i 100 odjedanput. Posebno je žestok progon bio na Istoku.
Crkva nije popuštala. Na tako zahtjevnom putu pretrpjela je mnogo. Naposljetku uslijedila je pobjeda protiv neprijatelja kad su izgledali nepobjedivi. Cijena je bila mnoštvo mučenika (pretpostavlja se između 20 i 60 tisuća).
b) Podjela ovog razdoblja
Postoji više metodoloških vidova iz kojih se može studirati ovo razdoblje prenicejskih otaca. Ovdje smo se odlučili na četiri vida razvijena u nekoliko tema: A. Razdoblje Apostolskih otaca (1. i 2. st.)
- tema 3. Apostolski oci
- tema 4. Kršćanstvo i židovstvo (judeokršćani i etnokršćani, ebioniti)
- tema 5. Kršćanska apokrifna književnost
B. Prvo sučeljavanje s poganskim svijetom
- tema 6. Grčki apologeti drugoga stoljeća
- tema 7. Početak književnosti o mučenicima
C. Prva krivovjerja i početak antiheretičke književnosti
- tema 8. Gnosticizam i krivovjerja u 2. stoljeću
- tema 9. Kršćanska reakcija na krivovjerja
D. Prve ispovijesti vjere i stvaranje biblijskog kanona
- tema 10. Simboli, “regulae fidei” i stvaranje biblijskog kanona