a) Opće odrednice kršćanske apologetske književnosti prvih stoljeća
b) Sveti Justin
c) Kratki pregled informacija o ostalim grčkim apologetima iz ovog stoljeća: Kvadrat; Aristid; Ariston iz Pele; Tacijan; Atenagora; Meliton iz Sarda; Teofil Antiohijski; Poslanica Diognetu.
a) Opće odrednice kršćanske apologetske književnosti prvih stoljeća
Apostolski oci i prvi kršćanski pisci upravljaju svoje spise vjernicima i nastoje oko njihove duhovne izgradnje. Apologeti u 2. st., za razliku od toga, podižu se u obranu kršćanstva protiv najčešćih poganskih optužbi i napada.
— Protukršćanski napadi pogana u 2. st. Glavni napadi polaze od ideje da kršćanstvo razara društvo i da je neprijatelj Carstva. Stoga optuživahu kršćane za:
- ateizam,
- antropofagiju,
- moralni nered,
- mržnju prema ljudskom rodu.
Po svjedočanstvu sv. Justina postoji i židovska mržnja prema kršćanstvu. Bila je dovoljna optužba da bi se osudilo kršćane (usp. Trajanov odgovor Pliniju iz 2. st.). Mnogi poganski pisci pišu da izrugaju i omalovaže kršćanstvo. Među njima se ističu:
- Lucijan iz Samosate: De morte peregrini (170). Izruguje kršćanski osjećaj bratskog zajedništva i ljubav prema smrću.
- Fronton iz Cirte: Govor. Učitelj Marka Aurelija.
- Celso: Istiniti govor (“alethes logos”)(178). Drži da je kršćanstvo mješavina praznovjerja i fanatizma.
— Stav apologeta prema napadima pogana
Uglavnom se radi o tri temeljna stava:
- Raspravljaju o optužbi da je Crkva opasnost za Carstvo.
- Predstavljaju istinu o Bogu, čovjeku i svijetu protiv poganskih zabluda.
- Predstavljaju kršćanstvo kao pravu filozofiju.
— Promatrajući iz bližega apologetsku obranu kršćanstva može se primijetiti da:
- odbacuju optužbe; tvrde da je Crkva neophodna za dobrobit i red svijeta, a nije nikakva opasnost;
- brane kršćane od optužbi puka (kanibalizam, incest, orgije) iznoseći kreposnost kršćanskog života; apologije se upravljaju civilnim vlastima i učenim osobama; gorljiva obrana slobode savjesti, neophodne za istinsko štovanje Boga;
- pokazuju nepomirljivost kršćana prema progoniteljskim zakonima (započetim s Neronom – religio illicita – a konkretiziranima s Trajanom), pokazujući primjernost građanskog ponašanja kršćana.
- kritiziraju rimsku religiju (idolatrija, štovanje cara), upućujući na savršeniji put koji se nudi u kršćanstvu;
- dokazuju superiornost kršćanstva u odnosu na pogansku filozofiju (monoteizam, Božja providnost, itd.). Jedan od vrlo značajnih dokaza je argument starine kršćanstva koje nastavlja predaju Izraelskog naroda. Apologeti, izlažući istinu o kršćanstvu helenističkom obliku, evangelizirali su helenističku kulturu.
- dokazuju da je kršćanstvo prava religija (Kristova čuda, proročanstva, itd.)
- šire Evanđelje i među visoke intelektualne slojeve, učenim jezikom i racionalnom metodom, sukladnom mentalitetu onog vremena. S tim ciljem poseban naglasak su stavljali na istine koje su mogle imati više značaja među poganima: monoteizam (protivan idolatriji), sloboda neodvojiva od odgovornosti (protiv stoičkog determinizma), uskrsnuće tijela, itd.
- židovima pokazuju da nisu stigli do punine istine;
- uzvraćaju na heretičke zablude, koje su stvarna prepreka širenju kršćanstva.
— Kršćanstvo i poganska filozofija
Apologeti, u kontaktu s helenskom kulturom, započinju filozofsko izlaganje kršćanskih istina. Apologeti su učeni pogani obraćeni na kršćanstvo, te postaju prvi teolozi. Koriste helenističku filozofiju, ali polazeći od uvjerenja kako je kršćanstvo superiornije od filozofije. Na primjer Justin veli: «Oni koji su rekli neku istinu… ono su naši i njihova istina nama pripada.»
Stoga neki apologeti odbacuju i kritiziraju pogansku filozofiju, drugi je prihvaćaju kao pripravu za Evanđelje bilo da prihvaćaju činjenicu da je razum sposoban spoznati neke objavljene istine iz naravnog reda, bilo da misle da misle kako su stari filozofi mogli preuzeti neke od ovih istina iz Mojsijevih spisa.
Na poseban način Homer, a iznad svega Platon (poimanje stvaranja u Timeju, poimanje duše u Fedru, bijeg od svijeta da bi se približio Bogu u Teetu) bili su izvori nadahnuća apologetskog posla. Nadalje, korištenje pojma Logos (kao posredničkog bića preko kojeg Bog stvara svijet: kozmološko poimanje) pripisujući ga Kristu, slijedeći pavlovski i ivanovski nauk koji promatra Krista kao Logos, Mudrost Očevu, pokazat će se vrlo značajnima u budućnosti koliko zbog opasnosti od subordinacionizma koju je sadržavao, toliko poradi bogatstva koje sadrži za formuliranje kristološke dogme.
—Vrste apologija
- Pobijanja optužbi.
- Kritike poganstva.
- Razrješavanje privatnih konkretnih sumnji pojedinih pogana.
— Prenošenje teksta
Gotovo sva apologetska djela poznajemo preko Codexa Parisinusa (gr. 451), a radi se o kodeksu koji je cezarejski biskup Areta dao kopirati 914., a sada se čuva u Nacionalnoj knjižnici u Parizu. U njemu su sadržani Justinovi spisi, tri knjiga Teofilova djela Ad Autolycum, Hermijin Irrisio i Poslanica Diognetu.
Neki teološki naglasci apologetske misli
— Teologija jedincatosti Božje
Među optužbama koje su pogani iznosili protiv kršćana najznačajnija na teološkom planu bila je optužba za ateizam i bezbožnost. Takva optužba je možda mogla i stajati gledano iz perspektive poganske religioznosti, međutim kršćanstvo se nije moglo pomiriti s time da se religioznosti i pobožnosti dadne tako isključivo i površno tumačenje. Zato su apologeti, osnaženi vjerom, mogli dosljedno nastupiti, te naposlijetku u ime razuma i uz pomoć filozofije oblikovati teološke principe, koji u odnosu na helenističke filozofske teorije nisu zvučala samo jedno od mišljenja (doksa), već su se predstavljala kao jasna i sigurna istina (aletheia).
Prvi takav teološki kriterij odnosio se na Božju jedincatost. Dakle, ne samo da su vjerovali da Bog postoji, već su uvjerljivo zastupala istinu da je Bog jedan jedini, što se podudaralo s filozofskom sviješću poganske kulture koja je došla do spoznaje da onaj prvi božanski princip može biti samo jedan. Istina o jedincatosti Božjoj dovodi gotovo do poistovjećivanja ontološkog s gnoseološkim, jer se Bog poistovjećuje i s istinom i s dobrom. Bog je jedan i istiniti, istiniti jer je jedan. Ipak kršćanski monoteizam se odlikuje i drugim obilježjima, jer se predstavlja u svojoj isključivosti i aposolutnosti u odnosu na filozofsko poimanje prvog principa. Vjera u kršćanskog Boga, osobnog, jedinog i živog po sebi podrazumjeva odbacivanje svih ostalih oblika štovanja, tako ne samo da apolgeti odbacuju optužbu za ateizam, već s pravom tvrde da posjeduju jedinu i ispravnu teologiju.
Obilježja koja se pripisuju božanskoj bitu su preuzeta iz grčke filozofske tradicije, te dosljedno tome božja narav nije podložna trpnji (impassiblis), nepromjenjiva je (immutabils) i nespoznatljiva (incognoscibilis). Što se tiče ovog posljednjeg atributa, apologeti su mnogo radikalniji od poganskih pisaca zastupajući tezu da je čovjeku potpuno nemoguće steći spoznaju Boga svojim snagama.
Nadalje, u moru filozofske nedosljednosti tumačenja postojanja svijeta, kao i gnostičko-mitskih ideja, apologeti su, sukladno biblijskoj objavi, Bogu pripisivali stvarateljsku djelatnost u stvaranju svemira i čovjeka. To je odudaralo od uvriježenog filozofskog mišljenja koje je stvarateljsku funkciju pripisivalo „drugom bogu“ (deuteros theos), budući da je filozofima bio nepojmiv bog koji se miješa s materijalnim svijetom. Bilo kakva njegova djelatnost prema materijalnom svijetu, uključivala bi i određenu vrstu promjene u njegovoj biti, te su stoga filozofi izbjegavali dovoditi u izravnu vezu Boga i svijet.
— Teologija Logosa
Međutim ovakvo je filozofsko poimanje Boga od kršćanstva, koje se predstavljalo kao objavljena religija, očekivalo odgovore kako pomiriti Božju nepromjenjivost i stvaranje svijeta, nespoznatljivost i objavu, nemogućnost trpljenja i povijesnu istinu o Kristu patniku. A unutar samoga kršćanstva trebalo je pomiriti trojstveni obrazac vjere s krutim monoteizmom koji je bio zahtjev bilo folozofije bilo židovskog religioznog naslijeđa.
Apologeti se stoga upuštaju u teološka promišljanja kojima pokušavaju pomiriti dvije naoko nepomirljive stvarnosti, a spona koja im to omogućava jest Logos. Stoicizam i srednji platonizam 2. stoljeća pružaju im sliku Logosa kao razumnog principa koji uređuje i održava u postojanju svemir. Već je prije toga Filon Aleksandrijski, težeći pomirenju židovskog obrasca vjere i grčke filozofije, poistovjetio kozmičku stvarateljsku silu i božansku Riječ s bićem ne baš određenih obilježja, ali kojega ipak naziva „prvorođenim sinom Božjim“. Krećući se ovim smjerom promišljanja apologeti Logosa priznaju kozmičkim Objaviteljem-Urediteljem i Isusom Kristom Spasiteljem, objedinjujući tako u njemu različite funkcije.
Ne treba podcijeniti niti utjecaj Biblije na ovakav iskorak, budući da svetopisamski tekstovi govore o Bogu čija riječ (dabar) stvara (usp. Ps 33, 6. 9 i izvještaj o stvaranju knjige Postanka), a to je Logos, riječ proizišla iz Božjih usta koja se poistovjećuje sa starozavjetnom preegzistirajućom Mudrošću koju Bog rađa u funkciji stvaranja. S jedne strane Bog je u sebi transcendentan i nespoznatljiv, a s druge strane je Stvoritelj svega, međutim njegova transcendentnost nije ugrožena budući je sve stvorio po svome Logosu. Tako je govor o božanskom Logosu doveo do identifikacije Krist-Sin-Logos, čime se uspijevalo pomiriti Božju nepromjenjivost i stvoriteljsku ulogu, te tako otvoriti teologiji vrata prema dubljem istraživanju tajne Trojstva. Ujedno je teologija Logosa bila jedini put za ispravno nadilaženje židovskog rigidnog monoteizma koji ne bi mogao dati zadovoljavajući odgovor niti na upit kako je moguće Božju transcendentnu bit, u sebi nepromjenjivu i ljudima neshvatljivu, pomiriti s istinom vjere da se Bog objavio i objavljuje u povijesti. Bilo zbog činjenice da je stvaranje već svojevrsna Božja objava, bilo zbog objave u pravom značenju te riječi u riječima i djelima (verbis gestisque), u čemu je Logos imao ključnu ulogu, počela mu se pripisivati i objaviteljska funkcija.
U ovom teološkom postupku razvidno je da je u konačnici Logos zauzeo mjesto koje je u filozofskom okruženju 2. stoljeća imao „drugi bog“ (deuteros theos), s time što je, zahvaljujući naporu apologeta, između Boga i Logosa uspostavljena jedna vrsta jače srodnosti, u odnosu na poimanje koje je o „drugom bogu“ imala stoička i srednjeplatonska filozofska škola koja mu pripisuje samo kozmološku dimenziju. Kršćanska perspektiva je mnogo bogatija, te umjesto isključivo kozmološke, Logos ima još objaviteljsku i spasiteljsku ulogu.
— Helenizacija kršćanstva?
Kao posljednje pitanje se postavlja odnos kršćanstva i helenizacije. Postavljalo se pitanje je li se dogodila helenizacija kršćanstva u prihvaćanju helenističke filozofije. Postojale su teze među nekim znanstvenicima koji su govorili da je kršćanstvo izgubilo autentičnost i da se religija helenizirala tj. pofilozofila (protestantski krugovi). Kršćanstvo je otvoreno svim kulturama i traži mogućnost dijaloga. Da nije tako ostalo bi zatvoreno u uski krug židovstva. Prihvaća sve dobre stvari svih kultura. Ipak je prevladala teza da se malo-pomalo dogodila kristijanizacija helenizma tj. inkulturacija evanđelja i evangelizacija kulture. Kršćanska poruka je uvijek ostala autentična iako je koristila sva sredstva i metode svog vremena.
U ovakvoj literaturi i načinu pisanja se može vidjeti i misionarska literatura tj. cilj apologeta je bio uvjeriti one kojima pišu da postoje valjani razlozi da vjeruju u ono u što kršćani vjeruju. Osim pobijanja optužbi je bio protunapad. Apologeti su dokazivali da je poganska religija nemoralna i apsurdna, s druge strane filozofija je bila nedostatna i u zabludama.
Uz protunapad apologeti su tumačili kršćanski nauk. U pozitivnom se smislu iznosi ono što kršćani vjeruju. Žele vlastima i narodu, onima koji nedovoljno poznaju kršćanski zajednicu i Crkvu protumačiti kršćanstvo. Žele dokazati da je ona nešto drugo od onih stereotipnih fraza koje se o njoj pričaju. Kršćani su ljudi koji su moralni i pobožni, jer im njihova vjera nalaže da budu takvi, oni su neporočni i pošteni.
Druga stvar koju je trebalo dokazati bila je besmrtnost duše. Besmrtnost duše je bila vezana uz otajstvo vječnoga života. Filozofske škole nisu u nju vjerovale. Treća stvar je bila otajstvo vječnoga života. Ove istine su bile izazovne ljudskom razumu pa se nisu mogle tumačiti Biblijom.
Vjera u Božju transcendenciju prenijela se iz židovstva. Bog je toliko transcendentan da se ne može svijetu objaviti u svojoj biti, nego ga se može spoznati samo posredno u stvorenju. Ulogu posrednika imao je Logos tj. Božja Riječ. Logos je različit od Oca. Numerički je prije svakog stvorenja. On je imanentan u Bogu. Bio je izgovoren i na taj način je izišao od Oca. On je dio Božje imanencije. Svi koji su se služili filozofijom bez Biblije pogriješili su. U punini vremena Logos dolazi na zemlju. Prvi izlazi od Oca prije stvaranja (stvaranje + utjelovljenje).Pozitivno tumačenje stvaranja svijeta, ne kao otpad od eona nego kao čin volje Božje koji se mogao eksteriorizirati samo preko Logosa, čime se spašava Božje transcendencija i tumači stvaranje. Taj Logos je izišao iz Oca, a bit će spoznatljiv samo u Sinu. Ova nauka o logosu je zanimljiva kao nauk u kojem se kršćani susreću s poganskom filozofijom (i traže zajedničku nit sa njima) tražeći njezine greške da bi ih ispravili i okrenuli ih kršćanstvu. Kršćani polaze od činjenice da može postojati samo jedna jedina istina. Ona je bila sadržana u logosu. TajLogos je bio Sin Božji koji se utjelovio i koji je prosvijetlio sve iskrene tražitelje istine.
Sjene i čestice logosa javljaju se i u grčkoj filozofiji, ali taj logos nije cjelovit, on je raspršen, premda je bilo ljudi koji su živjeli po logosu, a da nisu pripadali kršćanstvu. Oni su bili baštinici logosa. Neki apologeti su radikalno nijekali grčku filozofiju (Tacijan, Tertulijan, pa i Teofil), dok su Justin, Atenagora i Klement Aleksandrijski vrednovali filozofiju i filozofske kategorije jer su ih smatrali potrebnima za kontakt sa svijetom.
Prevagnula je prva struja koja je prihvaćala dijalog s filozofijom, korištenje filozofskih kategorija, činjenicu da filozofija ima dobrih stvari, ali su to bili samo raspršeni djelići i fragmenti, te postavljaju model kršćanstva kao istinske filozofije, u kojoj je cjelovita istina i u kojoj se Logos cjelovito objavio. Za to je trebalo imati određene postavke. Kršćani su se trudili objasniti da oni nisu nikakva nova religija bez tradicije, nego da oni baštine tradiciju Staroga zavjeta i da je Mojsije njihov kao i židovski. Žele reći filozofima da je Mojsije stariji od njih (filozofa); i da kršćanstvo kao religija nije nova, nego seže na same početke čovjeka.