Sergija Pavao, rimski upravitelj Cipra, bio je prvi poganin kojeg je Pavao pridobio za Krista navještajem svoga Evanđelja, prvi stranac koji je ostao zanesen snagom Pavlova svjedočanstva. Taj bogobojazni kulturni Rimljanin je mogao napokon u svojoj iskrenosti zahvaliti Bogu što se, zahvaljujući nastupu i odlučnosti jednog Židova, oslobodio onih tajnih sila koje su, kivne na svaku dušu koja traži jasnoću božanskog svjetla, njega držale u tami zablude uvjeravajući ga kako je na pravom putu.
Rodio se vođa
Kao što je upravitelju bila sretna okolnost što je upoznao Savla, tako je s drugu stranu i Savlu bila sretna okolnost da je jedan rimski uglednik zaželio primiti navještaj spasenja. Bila je sretna okolnost i to što je Taržanin bio rimski građanin pa je mogao vlastitim primjerom pokazati da život i sadržaj mudrosti koju naviješta nije tlapnja, nego je snaga Božja sposobna preobraziti život i dati smisao ljudskim koracima. Kao rimski građanin i čovjek iz imućne obitelji mogao je govoriti upravitelju kao sebi jednakom u društvenom pogledu, a opet s tolikom uvjerljivošću i žarom vjere koju je mogao imati samo iskreni uvjereni Židov, svjestan da je član naroda u kojem je Bog objavio svoje lice, čiju ljepotu on sad tako zanosno naviješta. Svojim oštrim nastupom protiv Elima spontano je stekao status vođe male apostolske skupine što se prije ravnala uglavnom prema Barnabinu nadahnuću. Savao do tada o vodstvu nije nikad razmišljao, nego je ponizno vršio svoju dužnost i davao svoj doprinos za stvar Gospodnju, no sada je bila presudna odlučnost i snaga što su izbijali iz njega, te je i ne misleći preuzeti takvu odgovornost, ipak morao preuzeti mjesto za kormilom.
Nakon obraćenja Sergija Pavla, kako će njegovo djelovanje sve više zahvaćati helenističko okruženje, odlučio se onda ubuduće koristiti samo svoje latinsko ime Paulus – Pavao. Ono je u njemu budilo sjećanje na tog prvog poganina kojeg je obratio na vjeru u Isusa Krista, koji je uz to nosio i isto ime. No, ime Pavao je uz to imalo i određeno značenje. Značilo je maleni, neznatni, kao što se on i osjećao. Držao je sebi najmanjim od svih apostola, ne samo što je bio posljednji koji je izabran na to mjesto, nego i radi toga što je u duši trajno osjećao žalac boli zbog progona kojima je svojedobno pustošio Crkvu Božju. Zato mu se učinilo prihvatljivijim i znakovitijim od tog trenutka rabiti samo svoje građansko ime, koje je u poganskome svijetu prepoznatljivije od židovskoga Savao.
Prvo razmimoilaženje
Pošto je preuzeo vodstvo, te posavjetovavši se s onima što bijahu s njim, odluči otići s Cipra i u druge krajeve koji još nisu čuli njihovo evanđelje. Zato se otisnuše od Pafa i odjedriše prema Maloj Aziji, točnije dođoše u Pergu Pamfilijsku. Upravo tu će se pokazati da apostolska djelatnost nije bila bez izazova i poteškoća, to jest da mogu postojati i drukčija mišljenja i pristupi čak među prijateljima koji dijele isto poslanje, ma koliko to bilo bolno prihvatiti. Naime, dok je Pavao s oduševljenjem pričao o planovima prelaska preko planine i dok je nestrpljivo iščekivao da u svim većim gradovima donese Božju riječ, Barnabin rođak Marko ga je gledao s dosta uzdržljivosti, vjerojatno misleći o opasnostima koje su se krile na nepristupačnom i brdovitom Tauru. Tako obeshrabren Marko nije želio nastaviti sa skupinom navjestitelja, nego se radije odlučio vratiti u Jeruzalem brodom. Učinilo mu se suludim i fanatičnim što Pavao tako tvrdoglavo ustrajava na ideji da dođe do galicijskih područja kad su im se na putu ispriječile tolike prepreke, i prirodne u vidu nepreglednih planina i ljudske u vidu razbojnika i pljačkaša.
Rascjepom s Markom koji nije mogao slijediti ritam apostolske skupine Pavao je pak bio jako pogođen, jer je znao da uspjeh njihove zadaće ovisi i o snazi zajedništva kojem je to bio ne mali udarac. No radi toga nije želio mijenjati svoje planove. U sebi je osjećao takvu snagu i sigurnost pa nije mogao zamisliti da bi moguće izvanjske poteškoće mogle odvratiti Božjeg poslanika od temeljnog poslanja naviještanja događaja spasenja koje mu je povjerio Duh Sveti. Apostol Isusa Krista je trebao biti neustrašiv, nošen sviješću da za riječ Božju treba i trpjeti, jer mu nije bilo provoditi svoj plan, nego spasenjski plan koji mu dolazi od Boga. A s druge strane pred očima su mu bili toliki ljudi koji su živjeli u neznanju, od vlastitih sunarodnjaka i sljedbenika Zakona Mojsijeva do onih pogana koji su stvarno bili kao ovce bez pastira. Nije mogao ne učiniti sve da i jednima i drugima navijesti da su se Božja obećanja ispunila, te da nitko više ne bi smio lutati na svome putu prema Bogu. Nije se mogao mirno vratiti u Antiohiju ili u Jeruzalem dok tolike osobe žive u bespućima nepoznavanja prave istine. Nije mogao sebi dopustiti da im ta istina eventualno odnekud zaluta, nego je znao da je i sam odgovoran za prenošenje te istine do svih onih koji su je gladni. U tako delikatnim uvjetima najmanje što je smio sebi dopustiti je da kalkulira s Božjom porukom.
U Antiohijskoj sinagogi
Nakon višednevnog putovanja uz tok rijeke Kestra i penjanja preko planinskih prijevoja, došli su na pizidijsku visoravan gdje je glavno upravno središte bio grad Antiohija. I u ovom gradu, kao i tolikim drugim diljem Azije, bila je značajna židovska kolonija, nastala zahvaljujući povlasticama koje su Židovi imali kao trgovci diljem Carstva. A ovdje su mogli razviti trgovinu kožom.
Pavlova skupina je po svom običaju u dan subotnji otišla u sinagogu, slušati riječ Gospodnju iz Zakona i Proroka, što im je ujedno bila prigoda da uspostave kontakt s bogobojaznim Židovima, te da ih upute u otajstva kraljevstva koja je Bog po Kristu obznanio. No ovdje je glas o njima već bio došao do ušiju odgovornih nadstojnika sinagoge, koji nakon čitanja Svetoga pisma poslaše k njima poslužitelje sa zamolbom: Braćo, ima li u vas koja riječ utjehe za narod, govorite! Bila je to ne samo zamolba već i vapaj pobožnog Izraelca koji je poput tolikih drugih Izraelaca iščekivao Utjehu Izraelovu, govor o onom koji je jedini mogao biti istinska utjeha u patnjama, bolima i iščekivanjima vjernog naroda. Zato je bilo vrlo logično da je ustao Pavao, te zaustio da progovori, dok su željne uši slušale njegove riječi i upijale ih kao suha zemlja blagorodnu kišu.
