Povratak u javnost

Ponovno u Damasku

Iz pustinje se vratio na ono sveto mjesto gdje je primio nebesku objavu da je Isus Sin Božji, zahvalan Ocu nebeskome što mu je bio tako milosrdan, jer mu takvo što nije mogla objaviti ni put ni krv, nego samo Otac Isusa Krista. Damask je bio sveto mjesto gdje mu je Otac objavio svoje otajstvo od vijeka skriveno. Sada mu je preostalo objavu utisnutu u dušu snagom Duha Božjega glasno ispovijedati. Započeo je neustrašivo svjedočiti o Isusu u svim sinagogama, pozivajući svoje sunarodnjake da se pokaju i obrate k Bogu čineći djela dostojna obraćenja. Bog je u svojoj vjernosti održao obećanje, pohodio svoj narod, sukladno proročanskom nagoviještaju Mojsija i Proroka, šaljući svoga Sina da iskupi narod od grijeha njegovih, te se od svakoga traži izlazak iz neznanja i pristup u takvu milost. No za ovakva gorljivog i govorljivog propovjednika, Damask je uskoro postao pretijesan i prevruć, jer „njegovi“ odlučiše, ne samo ne primiti njegov navještaj, već i obračunati se s njim, kao što se on par godina prije obračunavao sa svima koji su propovijedali Isusovo Ime. I premda je doznao za njihove naume, bio je kao u mišolovci, jer namjesnik kralja Arete, na njihov zahtjev, danju i noću nadziraše gradska vrata da ga uhvati i pogubi. Srećom, učenici ga noću uzeše i krišom preko zidina spustiše oprezno u košari.

Janje u vučjoj koži

Nije toliko razmišljao o opasnosti koja se nad njim počela nadvijati, koliko o tome kojim putem krenuti. Mogao se vratiti u Tarz, svoju domovinu, a mogao je u suprotnom smjeru, put juga, otići u Jeruzalem, što mu se učinilo mnogo izazovnijim. A osjećao je to i nekom vrstom dužnosti. Jeruzalem je bio središte života vjere. U njemu je Gospodin izvršio djelo spasenje, a on započeo svoju „vjersku karijeru“. Iz Jeruzalema je sve poteklo, te je ostao dužan, ako ništa drugo, onda veliku ispriku onima koje je prije toga nemilosrdno progonio i u lance okivao.
U neposrednoj blizini mjesta gdje su kamenovali Stjepana, prisjetio se još jednom tog žalosnog događaja, neizbrisivo upisanog u njegovo pamćenje. Kako je sad, nakon obraćenja, razumio Stjepana i radosnu vijest koju je naviještao! Kako je samo sad razumio neizmjerni dar Božje objave u svom narodu. Napokon je i sam stao na onu stranu gdje je stajao Stjepan, na stanu onih koji nisu više doživljavali vjeru otaca kao židovstvo u iščekivanju nego u ostvarenju, ne polovično nego cjelovito, ne djelomično nego ispunjeno. Stoga je s puno strepnje, ali i nadanja, iščekivao susret s onima s kojima se nekoć natjecao u vjernosti židovstvu progoneći Isusove sljedbenike. Tek sad je uviđao što je trebala biti vjernost Zakonu i Božjoj volji. Do tada je bio kao natjecatelj koji je trčao izvan stadiona ili netko tko nije poznavao prave mjere i natjecateljska pravila. I sada je to trebalo objasniti onima koji su bili slijepi kao i on, ljudima kojima nijedan argument nije bio dovoljno dobar, koji su se pouzdavali jedino u silu Zakona.
Osjećao se kao nošen na ramenima Dobrog Pastira u Božji ovčinjak, nakon dugih i krvavih lutanja. Krv neokaljanog Jaganjca isprala je narav krvoločnog vuka koju je imao kad je posljednji put gazio ovom cestom, premda je ostao nepromijenjen izvanjski izgled. Međutim, i taj izgled je bio dovoljan da ga se i dalje Isusovi učenici u Jeruzalemu boje i izbjegavaju, ma koliko se trudio uspostaviti s njima kontakt. S nepovjerenjem su primili uvjeravanja da je postao učenik, uvjereni da vuk dlaku mijenja, a ćud nikad, te su se kao ovce iz Božjeg ovčinjaka držali podalje od tog vuka u janjećoj koži.

Pridružen stadu
Stvar je spasio Cipranin Josip, prozvan Barnaba, što znači sin utjehe, levit, koji je svojedobno velikodušno prodao svoju njivu kad se pridružio učenicima, stavljajući sav novac pred noge apostolima. On se nije bojao saslušati Savla, povjerovati u istinitost njegova obraćenja i iskrene namjere, te ga dovesti pred Petra, glavu Crkve, i Jakova, brata Gospodinova. Pripovjedio im je kako je Savao pred Damaskom susreo Gospodina, koji mu se ukazao i govorio, te kako je Savao u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo. Savao je napokon izbliza mogao stajati, razgovarati i kretati se po Jeruzalemu zajedno s ovim iskrenim priprostim ljudima koji su imali povlasticu biti svjedoci Gospodina Isusa i jedinstvenih događaja od presudnog značaja za čovječanstvo. I dok je svjedočio o sebi iskazanoj milosti tražeći riječi isprike za prekomjerna nedjela, progone, bičeve i lance u koje je okivao vjernike, upoznao je i Petrovu priču, satkanu od preuzetnosti i slabosti, koja nije manje milosna od njegove, kao ni priče svih ostalih učenika koje je događaj Gospodnjeg uskrsnuća zatekao kao stvarni milosni izljev koji je svoj vrhunac imao silaskom Duha na dan Pedesetnice.
Jeruzalem mu je, sa svim dobro poznatim uličicama i zakutcima, sad bio još znakovitiji. Svaki kamen govorio mu je o Gospodinu. Slavni Salomonov hram je prenosi jeku njegovih pouka, Pilatova sudnica je svjedočila o zakonu koji je sudio Pravedniku, kalvarijsko brdo kao da se još treslo od onog smrtnog krika, dok je odvaljeni kamen i prazni grob u vrtu i dalje nijemo svjedočio o slavi Uskrsloga. Maslinski vrt, dolina potoka Cedrona, dvorana posljednje večere, premda nijemi, bili su tako rječiti, poput one tihe Žene, Majke Gospodinove, koju su svi susretali s poštovanjem i ljubavlju, koje je bila žarište novog života i svojim skutima istinska zaštita svima koje je Umirući povjerio s križa, a među kojima je bio i najmanji od svih – Savao.