Tragom misli i djela apostola Pavla (7)

Na tragu proročkog djelovanja

Tamo gdje je Marija, Žena i roditeljka, bila Majka svima, svi su se zvali braćom, pri čemu je ime bilo odraz stvarnosti. Tako se i on, Savao, među njima osjećao. Imao je prigodu doživjeti ono što je i prije obraćenja čuo u jeruzalemskim kuloarima. Živjeli su u slozi i miru razmišljajući o riječima i djelima Gospodinovim prema svjedočanstvu apostola, odlazili su u Hram na molitve, u kućama lomili kruh, sva dobra su međusobno dijelili, hvaleći i slaveći Boga. Nije čudo stoga što su uživali veliku naklonost u narodu. Tako je, pridružujući se jeruzalemskoj zajednici, postigao prvi i prvotni cilj svoga dolaska, ucijepiti se u srce zajednice Isusovih učenika, da ne bude kao odsječena grana sa stabla, niti vuk samotnjak.

U sili Ilijinoj

Međutim on ne bi bio zadovoljan da je njegov nemirni duh prihvatio takvu idiličnu sliku i stvarnost kakva mu se pružala u zajednici, da nije pokušao ostvariti i drugi cilj radi kojeg je došao u Jeruzalem. Bilo je providonosno što je susreo Barnabu, poznanika iz studentskih dana, koji ga je uveo u zajednicu apostolskog zajedništva, ali nije želio propustiti prigodu susresti se s i onima s kojima se prije natjecao progoniti Crkvu. Stvarna zapreka navještaju su bili oni, koji su smatrani ocima i učiteljima naroda, te je njegova želja bila posvjedočiti upravo njima kako su u velikoj zabludi i neznanju glede ostvarenje Božjeg plana u Isusu. Bio je uvjeren da su upućene njemu riječi proroka Malahije što mu odzvanjahu u ušima kao poziv: Ići pred Gospodinom u sili Ilijinoj, te obratiti srca otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih spremajući Gospodinu narod pripravan.
Već njegova prisutnost bila je kao pljuska ‘ocima’ s kojima je nekad zajedno kovao planove o progonima, čije je prizemljene niske motive i neutemeljenost stavova dobro poznavao i sada ih mogao najbolje raskrinkati. Zato nije trebalo niti petnaestak dana da ponovno dođe do oštre reakcije protiv njega čijoj gorljivosti nije bilo usporedbe, čijem znanju nije bilo premca, a uvjerljivosti tumačenja nije bilo zamjerke. Silinu žalca kojim je progonio Crkvu, nosio je još uvijek u svome tijelu kao žal zbog nedjela, da bi ga sada prometnuo u prodorni navještaj koji je Židovima postao kao trn u oku. Otvoreno i vatreno je raspravljao sa židovima grčkog jezika, pa i oni, poput damaščanskih židova, snovahu pogubiti ga.

Bijeg iz Jeruzalema

Zbog njihove tvrdokornosti i nerazumnosti našao se kao pred zidom. Tražio je u molitvi snagu i nadahnuće, pogotovo što se ponovno iznad njega nadvila smrtna opasnost. Braća stoga nisu držala da je pametno tako otvoreno izazivati i navlačiti na sebe bijes protivnika, te su mislili da je bolje da se udalji iz Jeruzalema. On se u sebi dvoumio. Nije se bojao smrti, jer je imao snagu života koju je naviještao, ali opet nije želio niti srljati u smrt bez razloga. Isto tako nije mu bila želja ni cilj izazivati heleniste, nego jednostavno nije mogao ne govoriti o svom obraćenju i poslanju koje je time primio. Prije svega želio je naviještati i svjedočiti, a ne izazivati. U raspravi je mogla vrijediti snaga argumenta, a ne sila batine i jačina prijetnje. Prisjetio se ponovno i Stjepana, kojemu nisu omogućili ni suđenje niti su uvažili snagu dokaza, osjećajući da je dužan i njegovoj prolivenoj krvi ne mariti za svoju, nego samo za navještaj istine.
U nedoumicama i dvoumljenju Bog kojem se tako usrdno povjeravao nije ga ostavio bez odgovora. Dok se tako jednom zgodom u Hramu žarko molio, dok je u zanosu bio ponesen u treće nebo i u raj, te slušao neizrecive riječi, čuo je jasno kako mu Gospodin veli u viđenju: Pohiti, žurno iziđi iz Jeruzalema jer neće primiti tvoga svjedočanstva o meni. I dok se nećkao, misleći kako mora prije iskupiti svoj život i proganjanje vjernika, što je imalo svoj vrhunac u Stjepanovoj smrti, koju je i sam odobrio i skrivio, Gospodin mu ponovi još izričitije: Pođi jer ću te poslati daleko k poganima! Tada dopusti braći da ga, zbog sigurnosti, odvedu u Cezareju, nakon čega se odlučio vratiti u Tarz.

Prorok u zavičaju 

Nakon bijega iz Jeruzalema ostao mu je gorak okus u ustima, ali u njemu je bujala snaga Božja da bi se on tek tako lako predao. Nastavio je obznanjivati u rodnom gradu i u sirijskim i cilicijskim krajevima sadržaj objave koju mu je Gospodin povjerio. U životu je sve drugo mogao dovoditi u pitanje, ali ne i činjenicu da je Isus živ, jer ga je susreo pred damaščanskim vratima, jer ga je vidio u svjetlu, s njim razgovarao, njegov glas i upute slušao. Rodbini, prijateljima i znancima mogao je djelovati čudakom, ali nije mogao ne govoriti o ispunjenju Božjih obećanja narodu Izraelovu u osobi Isusa Nazarećanina.
Kad je nailazio na nerazumijevanja poput onih jeruzalemskih, tješio se jer je i sam Gospodin, nakon što je bio odbijen u svome kraju, rekao da nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. I ne radi se samo o Tarzu ili Ciliciji, nego ga je boljelo što njegov narod u svojoj cjelini, proročki navještaj i svjedočanstvo o Isusu, prihvaća s toliko zadrške. Žalosno je bilo da je Gospodin svojima došao, a njegovi ga nisu primili, što se ponavlja i u njegovu slučaju, dok im je pokušavao otvoriti uši i srca za razumijevanje proročanstava o Isusu.
Ali je isto tako Bogu zahvaljivao za svaku otvorenu dušu koja ga je htjela saslušati i prihvatiti poruku njegova evanđelja koje je zdušno propovijedao. Toliki navjestiteljski trud u kojem je sve više pronalazio sebe nije mogao proći bez odjeka, tako da se je po Crkvama u Judeji, koje su zbog toga slavile Boga, pronio glas: Nekadašnji naš progonitelj sada navješćuje vjeru koju je nekoć pustošio. A on se osjećao ispunjenim dok je ovcama doma Izraelova, koje su stajale u nekoj vrsti predvorja, otvarao Vrata Božjeg ovčinjaka u koji napokon nije ulazio kao razbojnik i najamnik, već kao istinski pastir. Zato je iz dna duše pjevao zahvalne psalme i himne Bogu. Napose mu sviđao Psalam 68. koji pjeva o slavnom putu Jahvinu od Egipta do Siona, a koji se ostvario Isusovom pobjedom na Sionu, poradi koje vjerni Izrael, okupljen oko apostola, u svečanim zborovima slavi Boga. Sebe je, naprotiv, tražio u melodioznim riječima:Predvodi ih najmlađi, Benjamin, koji ide pred njima.