Zemljom što gorke plodove daje,
trnje je moje niklo
iz znoja i grijeha Adamova,
te kaznom neizbježnom postaje.
Stablo sam neplodno
što (se) s čovjekom rađa,
grijehom iskonskim zatrovano.
Kao onom prvom jabukom,
ljudi se, ne znajući,
mojim plodom hrane.
Dok se lovorikama kite
i slobodoumnim napretkom hvale
trnovu krunu sebi pletu.
A Onog koji moga žalca
u tijelu nije nosio,
htjela sam slomiti ubodom boli.
No, on me u tijelu svome ponese
i prikova na drvu križa osudu moju,
da iščupa iz zemlje grijeh
zbog kojeg postojim,
usadivši novo drvo,
stablo plemenito,
tron kraljevski,
na mjestu drva neposluha.