5. korizmena nedjelja – C
Oduvijek je preljub bio teški grijeh, te je tako bio i tretiran ne samo u Starom zavjetu, nego i tijekom povijesti Crkve do naših dana. Štoviše, Mojsije je imao i odredbu da se preljubnike kazni smrću kamenovanja. Upravo zato je vrlo delikatan slučaj koji pismoznanci i farizeji stavljaju pred Isusa dovodeći ženu uhvaćenu u preljubu. Da je olako oslobodi, optužili bi ga da krši Zakon i pristrano umanjuje težinu grijeha koji je uvijek bio teški prijestup. Da je i on osudi, kao što su ono učinili, ne bi više među pukom mogao uživati status posebnog učitelja, u prvom redu punog razumijevanja i smilovanja za ljude, po čemu je bio poznat. Htjeli su ga na neki način dovesti u raskorak između Boga i čovjeka, te bi se opredjeljenje za bilo koju od tih strana smatralo pogubnom i naišlo bi na kritike i neodobravanja. Nošen božanskom snagom, Isus je međutim pronašao rješenje kojim je spasio i jedno i drugo, a ista tako se izvukao iz zamke koju su mu namjestili njegovi protivnici.
Bila je dovoljna tek jedna jedina rečenica da ušutka pismoznance i farizeje, te istim činom spasi optuženu ženu: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen. Rješenje je to božanski veliko, jer je dao do znanja da u Božjoj prisutnosti čovjek nema pravo uklanjati grešnika iz svoje sredine bacajući se kamenom na drugoga. Istina je također nepobitna da Bog nije htio čovjeka grešnika u svome narodu, jer je čovjek stvoren da se ostvaruje u zajedništvu s Bogom i s drugim čovjekom, a ne da se troši grijehom koji ga narušavanje i prema Bogu i prema ljudima. I dok čovjek nije pronalazio druge metode uklanjanja grijeha, nego da ukloni grešnika, Isus pokazuje da Bog ipak nije iscrpio sva sredstva prije konačnog uklanjanja. Bog je imao još jednu mogućnost i to da dođe osobno među ljude milosrdno im opraštajući grijehe, te je time Isus naznačio ispravni smisao starozavjetnih odredbi, jer Bogu nije do smrti grešnikove, nego da se obrati i živi. Ako Bog išta želi, onda želi život u svetosti i pravednosti, te očekuje od grešnika da se obrate od svoga zlog puta i žive pred njim skrušeno. Sam Bog je, dakle, zainteresiran ukloniti grešnika iz ljudske sredine, ali, znajući da su svi ljudi grešnici, ne pogubljujući ih, jer bi ih morao sve pogubiti, nego radije spašavajući ih. Zato je bilo neprimjereno to što su sami ljudi uzeli u svoje ruke ovlasti glede grešnika, propuštajući pravi smisao Božje odredbe.
Uostalom, upravo onima koji se, navodno, bore protiv grešnika trudeći se iskorijeniti ih iz društva, trebaju grešnici, jer nisu sposobni pokazati duhovnost i duhovne vrijednosti ukoliko nemaju protivnika. Da nije grešnika ne bi se oni mogli istaknuti kao pravednici, tako da im grešnici ustvari dobro dođu za samopotvrđivanje. No kad se pojavio Gospodin Isus koji je raskrinkao njihove stavove, onda su se poslužili sirotom grešnicom da se suprotstave njemu i njegovim kritikama. Tako doista mnogima u društvu trebaju grešnici, da bi imali protivnike čijim progonima se nadahnjuju i maskiraju svoju iskrivljenu duhovnost. Jer je daleko lakše prozivati drugoga nego mijenjati sebe suobličujući se Božjoj volji i rastući do razmjera koje je on zadao. Onaj tko tako živi nemilosrdno progoneći grešnika, bori se i protiv ljudi i protiv Boga, a samo tko voli čovjeka i traži njegovo cjelovito dobro, neće se tako lako bacati osudama na druge. Tražit će najprije sebe promijeniti, jer svaki čovjek svojom slabošću i grijehom uvjetuje, to jest potiče ljudsku grešnost onih koji žive oko njega.
Pozvani smo doista uklanjati grijeh i temeljito se boriti protiv grijeha uklanjajući ga iz društva, međutim, grijeh se može i treba uklanjati na više načina, čime se također uklanja i grešnika. Tako grijeh uklanjamo i onda kad uklanjamo svoju grešnu potražnju, a ne samo nasilnim uklanjanjem grešnika. Grešnika se, istina, može ukloniti silom i iživljavanjem, s time da bi opet u onima koji to čine ostala grešna težnja i potražnja, što bi bio znak da nisu uklonili grešnika u samome sebi. Bog, dajući odredbu o uklanjanju grešnika iz svoje sredine, htio je da prvotno to naučimo o sebi i o drugome.
Žena grešnica kojoj je prijetilo da bude uklonjena bila je samo žrtveno janje na koje su svi bacali svoje grijehe, pa je trebala ispaštati u ime svih. Njezini optužitelji otklanjali su odgovornost za grijehe sa sebe prebacujući sve na nju, pa je ona kao krivac umalo izgubila život. Isus ih je, međutim, poučio da u procjenjivanju grešnosti trebaju poći od sebe a ne od drugoga. A ako pak primijete da i netko drugi griješi, što se ne može ne primijetiti, onda bi primarno bilo pomoći grešniku da se najprije oslobodi svoje grešnosti, a ne mu stavljati na leđa i svoje grijehe, kao što je bio slučaj ove preljubnice. Ako je i bila grješnica, nije griješila sama, nego su i mnogi drugi bili dionici njezina grijeha, o čemu uopće nisu htjeli razmišljati dok ih Isus nije na to upozorio.
Nešto slično se događa i danas. Ako u društvu postoji toliko javnih i otvorenih grijeha i grešnika, a ne može se reći da ih nema, nije to samo zbog onih koji su se takvima izjasnili, nego je to zato što postoji veliko zanimanje i potražnja koji stvaraju grešni mentalitet u glavama ljudi. A za takav mentalitet smo svi odgovorni, a ne samo oni koji su prozvani kao javni grešnici i koje bi bilo vrlo lako kamenovati kao krivce, a da ipak ne riješimo bitne probleme. Zato Isus veli: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.
Možda bi izgledalo neprimjereno da Isus tako dovodi u vezu različite grijehe i grešnike, no očito je imao razloga. Dao je naslutiti da su i svi oni koji su sebe smatrali pravednicima u odnosu prema javnoj grešnici, ipak i samo grešnici koji se ne mogu izvući od odgovornosti. Jer nema nijednog grijeha koji ne bi imao posljedice i na cjelokupno okruženje, pa zato nitko ne može izuzimati sebe od odgovornosti. Da mi u svojoj slabosti ne žudimo za grijehom i da ga ne konzumiramo, ne bi se otvaralo prostora za grešnike. Da smo svi mi pravedniji i čestitiji, neki ljudi ne bi bili prisiljeni baviti se nečasnim stvarima, niti bi neki drugi u tim istim nečasnim stvarima pronalazili unosan posao.
Zato je Isusova poruka i pouka doista golema i obvezatna za svih nas. Pokazao nam je kako je on uklonio jednu grešnicu iz društva oslobodivši je grijeha i dvoličnih tužitelja. Njegovih riječi: Idi i ne griješi više, nije mogla prečuti. Vrijeme korizme mora i za nas biti vrijeme radikalnog uklanjanja grijeha iz života, ali najprije onoga iz svoga života. Mora biti vrijeme i korjenitog obračuna s grešnikom, ali najprije ukoliko sam to ja sam sebi. A grešnika najbolje uklanjamo kad se kajemo za svoje grijehe, te kad za drugoga molimo milosrđe i obraćenje, kako nas je Gospodin učio. Nemojmo se nećkati, nego pođimo odvažno naznačenim putem koji vodi u vječno spasenje.