18. nedjelja kroz godinu – A
Čudo opisano u današnjem Evanđelju, prema kojem je Gospodin Isus nahranio nekoliko tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe, moglo bi se u naše vrijeme smatrati suvišnim, dok je za ono vrijeme kad je bilo daleko teže proizvoditi živežne namirnice bilo gotovo nasušna potreba. Dok je nekada bilo neizvedivo da samo jedan čovjek proizvede hrane za mnoge, u najboljem slučaju za svoju obitelj uz mukotrpan rad, danas i prosječno imućan seljak u nekoj od visoko tehnološki razvijenih zemalja može proizvesti toliko žita da bi mogao prehraniti par tisuća ljudi cijelu godinu. Osim toga takve se mogućnosti sve više i više povećavaju, tako da se uočava kako je suvremeni svijet pošao pute Gospodinova primjera, jer želi čovječanstvu priskrbiti nove izvore i nove zalihe hrane. Slično kao što je Gospodin imao moć umnožiti kruh, tako i današnji čovjek osjeća čarobnu moć stvaranja kruha na razne načine, od prirodnih do umjetnih.
Ali osim već rečenoga, valja upozoriti i na neke druge dimenzije. Premda čovjek osjeća u sebi čudotvornu moć stvaranja kruha, zbog toga, međutim, nije izuzet od napasti manipulacije i zloporabe položaja. Stoga uz dužne napore, umjesto da joj zajamči maksimalnu plodnost, zemlju ostavlja i dalje pustom i podložnom nepravednim odnosima. Uz sve mogućnosti koje posjeduje, čovječanstvo se svakodnevno susreće s istinom koju izrekoše učenici Gospodinu: Pust je ovo kraj. Ma koliko društvo bilo dobro izgrađeno i uređeno prema svim standardima, zemlja je uvijek ujedno i stanovita pustara. Pa i da uredi cijeli svijet prema tim mjerama i kriterijima, uvijek iznova čovjek se nalazi pred činjenicom pustoši u sebi, koja potom uvjetuje i onu pustoš što se stvara oko njega. Uvijek iznova se pokazuje kako je život pustara u kojoj čovjek glođe jedan drugoga kad nema što drugo glodati, te je čovječanstvo trajno u neizvjesnosti glede svoje budućnosti. S jedne strane trajno se nameće pitanje hoće li oni koji povećavaju proizvodnju samo poradi ostvarivanje veće osobne dobiti ipak do te mjere iscrpiti zemlju i svesti je u nekom trenutku na pustaru, ili će zbog prevelikih razlika i nerazmjernih interesa doći do novih globalnih sukoba čiji će učinak biti identičan.
Upravo radi toga, i jer želi potaknuti čovjekovu odgovornost jednih za druge, odzvanja trajno Isusova riječ apostolima: Dajte im vi jesti. Isus pretpostavlja međusobnu ljudsku solidarnost kako bi ljudi mogli živjeti kao braća, te ne dopušta apostolima da tek tako operu ruke od zauzimanja za druge. Bez osjećaja odgovornosti jednih za druge, bez obzira koliko čovječanstvo imalo mogućnosti i zaliha hrane, kruh postaje kamen spoticanja, umjesto hrana života. Isus time bez daljnjega zahtijeva zauzetu skrb u djelu oplemenjivanja zemlje i traženju ispravnih načina njezine plodnosti.
Zato ni danas, uz sve tehničke mogućnosti čovjeka i čovječanstva, Isusova prisutnost i djelovanje nisu suvišni. Premda je suvremeni čovjek osjetio moć ‘umnažanja’ hrane, ipak nema uvijek ispravnu nakanu prema tome poput Gospodina. Ne vodi se Božjom mišlju i čovjekoljubivim motivima, nego radije interesnim. Stoga bi dobro bilo, ako čovječanstvo želi praviti pomake i na dobro iskoristiti moć koju je otkrio, ipak slijediti Gospodinov primjer u kojem se pronalazi spoj ljudskog i božanskog, a osobito su u njemu iskristalizirane čiste namjere prožete ljubavlju i dobrotom.
Iz rečenoga se vidi kako ni u okolnostima današnjega svijeta nije suvišno Božje djelovanje među ljudima i za ljude, te time što uspijeva proizvoditi veću količinu hrane, nije učinio nepotrebnom Božju prisutnost među ljudima. On je jamac pravilnih motiva proizvodnje, kao i pravične raspodjele među ljudima, čime onda kruh koji ljudi na svoj način stvaraju i umnažaju, postaje blagoslovljen i polučuje pravi učinak. Mi kršćani smo pozvani nadasve svjedočiti kako je istinita Gospodinova riječ, te, bez obzira na globalne okolnosti, morali bismo imati dovoljno snage dijeliti svoj kruh s gladnima, to jest biti odgovorni za pravičnu raspodjelu kruha u našem društvu. Odgovorni smo i dužni u pustoš ljudskog življenja pozvati Boga, kao što apostoli pozvaše Krista da intervenira, jer pustoš nastaje upravo tamo gdje se čovjek odrekao Boga. Tek vraćajući Boga u naše ljudske odnose, omogućujemo da se i kruh svagdanji svakome podijeli prema njegovoj potrebi. Ako je s nama Bog što razlama kruh i koji se svaki dan u euharistijskom slavlju razlama za na, ne bismo se trebali bojati. Pristupiti nam je odvažno ‘umnažanju svoga kruha s drugima’, provodeći tako u djelo Kristov plan skrbi za čovječanstvo, kako bismo prostor na kojem živimo pretvorili u plodni Božji vrt koji nas hrani. Onaj koji nas je poučio da kruh umnažamo samo kad ga dijelom s drugima, te se u tom duhu i predao za nas kao kruh života, neka nas iznutra osnaži za djelo takvog služenja čovjeku i čovječanstvu.
