2. nedjelja po Božiću
Ako ozbiljno pratimo sebe i ako nam je stalo do kvalitetne komunikacije s drugima, onda ćemo primijetiti kako su naši razgovori vrlo često površni. Ne izgrađujemo pravo povjerenje niti se bogatimo razgovorima s drugima jer su ‘izgrađeni’ na vrlo siromašnim argumentima. Zato nam svima nedostaje iskustva susreta koji dušu ispunjaju i obogaćuju ljepotom i smislom življenja. Naši razgovori i rasprave sliče razgovorima gluhih ljudi koji jedni druge ne čuju, te onda i ne razumiju. Kad razgovaramo, najčešće slušamo samo sebe, te se i ne trudimo čuti drugoga. Trudimo se eventualno oko toga da mu nametnemo svoje mišljenje, a da se pred Bogom i njegovom Istinom ne pitamo o ispravnosti svoga mišljenja. Umjesto da se trudimo otkriti prave preduvjete razumijevanja i prihvatiti pretpostavke kvalitetnog razgovora, najčešće se ukopamo u svoje rovove, ne želeći niti tražiti mogućnost susreta koji se može dogoditi samo polazeći od pretpostavke da postoji Riječ koja nas povezuje, Istina koja nas prosvjetljuje, te da se možemo čuti i susresti s drugima zahvaljujući njezinu sjaju.
Doista, nerazumijevanje se događa najčešće radi toga što svatko za sebe misli da sve zna, te se grčevito drži svojih uvida u život i ne pitajući se što Bog govori o životu. Hvatamo se svoga znanja i ne pitajući se o Mudrosti. Ponosimo se svojim spoznajama i ne žudeći za Istinom. Uznosito se busamo u svoje riječi i ne želeći čuti Riječ. Doista, u trenutku kad zanemarimo ili ne želimo čuti da je Bog Riječ, to jest da je Božji Sin Logos – Riječ, Mudrost, Istina, Znanje i Spoznanje, onda poimanje istine i mogućnost komunikacije spuštamo na privatnu ljudsku razinu, čime je u biti time i dokidamo. Međuljudsku kvalitetnu komunikaciju doista dokidamo kada svatko sebe postavi za kriterij istine i znanja, a zaboravljamo da postoji ona prava, sveopća i apsolutna Istina u svjetlu koje možemo s drugima komunicirati i tražiti istinu o svemu što govorimo.
Kada je Bog došao među nas, on se očitovao i kao uvjet našeg međusobnog razumijevanja i razgovora. On je otvorio mogućnost, a i dao jamstvo, da naša ‘istina’ može doista postati nešto više od naše, privatne istine. Po njemu, ako se s njime konfrontira i prema njemu modelira, i naša istina može biti čvrsta, pouzdana i stabilna kao što je on čvrst, pouzdan i stabilan u svemu što je rekao i učinio za nas. Zato je došao da nam ne bi nedostajao onaj pravi i apsolutni kriterij koji je objektivan i nepristran. Taj kriterij i temelj doista nisu ljudski i ne mogu biti, već nadilaze ljude jer dolaze od Boga neprevarljivoga, te baš zato vrijede za sve ljude kao objektivni, neupitni i nepogrešivi.
Imajući sve to u vidu sveti je Ivan, u dijalogu s društvom svoga vremena, ali i za izgradnju svojih vjernika, jasno protumačio što se dogodilo dolaskom Sina Božjega na svijet. Pokazuje nam da je Bog uspostavio najprije novi način komunikacije s čovjekom, to jest progovorio je na ljudski način čovjeku. No zbog toga nije smanjio svoje božanske kriterije, niti je zanemario cilj svoga djela među ljudima. Nije dovodio u pitanje da je došao kako bi ljude poučio istinskoj komunikaciji utemeljenoj na Riječ Mudrosti i na Svjetlu Istine. Kao Stvoritelj i Spasitelj, ljudima je progovorio životom svoga Sina ne odustajući od svoga vječnog plana da puninom života obdari svakoga čovjeka. Štoviše, životom svoga Sina je upravo saopći do kraja taj plan. Dajući im svoga Sina, poslao im je vječnu Istinu i svoju nepogrešivu Riječ Mudrosti, čime nije zatomio sjaj svoga neugasivoga svjetla, već je, naprotiv, njime obasjao svijet.
Doista, Božja vječna Riječ – Logos uvjet je razumijevanja Boga i čovjeka, jer je njemu svemogući Bog povjerio vječnu istinu da je izreče jasno i razgovjetno svojim utjelovljenjem i naukom. Osim toga, utiskujući sebe u srca i pameti ljudi on postaje uvjet i međusobnog razumijevanja među ljudima, jer je on ta nepogrešiva istina koja je postala kriterij međusobnog ljudskog shvaćanja i prihvaćanja. Kao neprolazna istina, pomaže nam da svoje shvaćanje suobličimo njemu, te da se ne dogodi da svatko od nas ima neku svoju istinu, to jest da svatko od nas ima neko svoje shvaćanje stvarnosti i života, umjesto da svi budemo usklađeni s Istinom koju nam je Bog darovao. Utjelovljena Riječ kao apsolutna i opća istina otvara, bez daljnjega, ljudima mogućnost komunikacije i zajedništva s Bogom, ali i onog međusobnog. Bez njega ne možemo do kraja čuti riječ Božju, niti razumjeti njegove svete volja, ali isto tako ni jedni druge ne možemo razumjeti, pa onda niti uspostaviti zajedništvo. On se zato i utjelovio kako bismo mi njega postupno iz dana u dan utjelovljivali i primali jasniju spoznaju života i ostvarivali veći stupanj zajedništva.
Po Riječi Božjoj koja nam je dana mi smo Bogom obdareni i u tijelu i u duši. U nas je utisnuta punina spoznaje po toj Riječi, te smo i sami kadri govoriti iz punine istine, jer smo primili od Njegove punine. Otkako je Sin Božji došao u naš svijet, otkriva nam da je moguće pobijediti vlastiti ego i ne komunicirati više kao ljudi, već kao oni koji su dali u svome životu prostora Riječi Mudrosti i Svjetlu Istine, po čemu smo osposobljeni za nepogrešive i uzvišene zaključke. Dopustimo da se tako i u nas ta ista Riječ utjelovljuje, da možemo vidjeti i iskusiti njegovu slavu još za zemaljskoga života, te njome biti potpuno ispunjeni u vječnosti.