4. korizmena nedjelja – A
Kad je Gospodin stvarao nas ljude, onda nas je stvorio sa mnogostrukim sposobnostima, a ne samo kao jednostrana ili prizemljena bića. Obdario nas je sposobnošću spoznaje, to jest posebnom vizijom, jer ne spoznajemo samo okom i pogledom, već i srcem i umom. Naš Stvoritelj nam je dao moć da spoznajemo na dubok i višestruk način, te zato kada on promatra nas ljude, ne promatra našu vanjštinu, već nam promatra srce i dušu u kojima je sadržana bit našega života, jednako kao i bit našeg promatranja stvarnosti. On nas je obdario darom da promatramo njega kao srce svoga života, jer nam od njega dolazi sposobnost da gledamo srcem. Sukladno tome, ako želimo do kraja koristiti svoje sposobnosti i darove, on bi trebao biti središte naših vizija i predmet našeg pogleda. Na žalost to se u mnogim situacijama ne događa.
Doista, njegov božanski plan za nas, to jest darovi promatranja života koje nam daje, mogu biti zamračeni ili oslabljeni na više načina, pa vrlo lako njega izgubimo iz vida i vidokruga, to jest s obzorja svoga života. Zato ako nas je Gospodin stvorio da gledamo srcem kao što i on gleda. Jasno je onda da ako ne vidimo dobro njega, da nešto nije u redu s našim srcem. To može značiti samo da je naše srce u tami ili je možda zaspalo i nalazi se u snu, ili je možda bolesno i nesposobno vidjeti. No kad se to dogodi, mi ljudi imamo obrambene mehanizme. Vrlo lako pronalazimo obrazloženja i opravdanja. Tako na primjer odlučimo vid mjeriti oštrinom oka, a ne srca i uma. Ili se pak navikavamo na vlastito stanje da ga proglasimo vjerodostojnim i mjerodavnim za svaku takvu ili sličnu situaciju. Ako se ne znamo oduprijeti takvim opasnostima, onda ih prihvatimo kao neminovnosti i jednostavno proglasimo ih mjerom promatranja stvarnosti oko sebe.
Primjer za takvo ponašanje pronalazimo u današnjem evanđelju u kojem Isus, prolazeći Jeruzalemom ugleda jednog čovjeka slijepa od rođenja. Tom čovjeku nije preostalo drugo nego prihvatiti svoju situaciju koju nije mogao promijeniti. Navikao se na mrak svoga stanja od kojeg nije znao za bolje, te se dalje nije ni trudio kombinirati pogled srca i uma s očinjim vidom kojeg nije imao. Njemu je tako zakržljao i pogled duha, poradi nedostatka vida, što je sigurno utjecalo na spoznaju cjelokupne stvarnosti koje je bio dio, ali nije mogao pronaći pravi lijek za svoje probleme.
No to što se ovom čovjeku događalo na tjelesnom planu, mnogima od nas se dogodi na duhovnom. Zakržlja nam pogled duha, samo što to ne primjećujemo zbog toga što nam je tjelesni pogled zdrav. Ili pak, mislimo da dobro rasuđujemo po svom ljudskom umu, pa i onda kad je zatvoren svjetlu uma Božjega. Slično možemo reći i za pogled srca: mislimo da je naš ljudski pogled srca, to jest ljudsko osjećanje zdravo, samo zato što smo sposobni za ljudske osjećaje i doživljaje, pa i onda kad ih ne znamo prožeti ili obojiti božanskim osjećajima i njegovom ljubavlju. Na taj način se i mi navikavamo na svoje sposobnosti, ali jer su nam tjelesne funkcije zdrave, odbijamo prihvatiti da su nam one duhovne potpuno zakržljale.
Upravo zato Gospodin Isus liječi ovog čovjeka želeći preko ovog izlječenja ostaviti svima znak kakvom se zahvatu trebamo svi podložiti. Ovaj čovjek je do kraja progledao tek kad je ispred sebe vidio Isusa, te je uz tjelesni vid progledao i duhom vjere kojim je Isusa priznao ne samo za proroka, već i za Sina Čovječjega. On je primjer čemu naš pogled oka, srca i uma treba služiti: spoznaji Isusa Krista. Sve što je manje od toga, nedoraslo je i zakržljalo, čime naše sposobnosti ostaju neiskorištene i zakržljale kao što je zakržlja oko slijepe osobe koja nije mogla vidjeti. Samo kada nam je Isus pred očima, to jest kad osjetimo njegovu snagu i uočimo srcem i umom njegovu prisutnost, tada ispravno vidimo. Tada smo svom oku posudili pogled srca i duha, te smo ga obdarili novom vizijom života, što nam potom omogućuje da cjelokupnu stvarnost promatramo u svoj njenoj dubini i oštrini. Samo po Isusu koji je izraz Očeva srca, njegova misao i njegov pogled, nas je Bog mogao susresti, ali kad treba i potražiti kao što je on učinio s ovim slijepim čovjekom. Upravo na taj način je i nas obdario darom duhovnoga gledanja, da i mi povratno gledajući njega gledamo Boga i njemu se jedinom klanjamo.
Kao što je oslobodio ovog slijepog čovjeka, tako i nas Isus oslobađa tame iz našega života, da nas nauči gledati drukčije. On kao svjetlo moćan je raskrinkavati tamu u svakom njenom obliku. On je kadar ući u naš um i srce odagnavajući tmine navika, naslage grijeha i otklanjajući svaku drugu zapreku koja se ispriječi pred našim očima da ga ne možemo dobro vidjeti i spoznati. On najbolje zna koliko je tame u našem srcu, pa i onda kada mi gledamo drukčije i jedni druge prosuđujemo po izvanjskom izgledu ili pojavnosti kojom se prikazujemo pred drugima. ako je mogao razbiti tamu čovjeku koji je bio slijep od rođenja, moćan je biti svjetlo našega života i učiniti da dođemo do iskustva ljepote dok promatramo njegovo lice. Stavimo to sebi i za cilj, te se trudimo tražit njega, svoga Boga, pogledom oka, srca i uma, te već sada na zemlji doći do blaženoga gledanja koje ćemo imati onda u punini u nebesima.