1. korizmena – A
Korizma je vrijeme intenzivne duhovnosti koja se ne svodi samo na izvanjske radnje i aktivnosti, već pretpostavlja i one duhovne, unutarnje. Primjer za to nam daje naš Gospodin koji odlazi u pustinju četrdeset dana i četrdeset noći gdje intenzivno posti. No za njega duhovni život nije bio samo opsluživanje izvanjskih odredbi o hrani, već je u isto vrijeme bio i prostor duhovnog opredjeljenja za stvarne vrednote koje dolaze od Boga, a koje se osjete u nutrini. Prema njegovu svjedočanstvu istinska duhovnost nije samo izvanjska pojavnost, već cjelovitost unutarnjeg stava o kojemu ovisi ono izvanjsko. To je vrlo očito upravo u sotonskim kušnjama kojima je bio izložen. Na njega sotona vrši kombinirani napad koji pretpostavlja i tjelesne i duhovne potrebe i stavove.
Isto tako sotona čini s nama: nudi nam kruha i zadovoljenje svih zemaljskih potreba, ali mu je cilj domoći se našega srca i naše nutrine. Kad uspije prodrijeti unutra, onda je on gospodar našega života. A jer u svima nama, u našim dušama, postoji težnja za sigurnošću kruha, jednako kao i ona za slavom i za bogatstvom ovoga svijeta, sotoni je to prigoda da nam oduzme ono što je najvrijednije za nešto zemaljskih ustupaka.
Kao i Gospodin Isus, i on dobro zna da srce teži beskraju i da ga je teško zadovoljiti. I tu sada nastupaju dva pristupa i dvije različite metodologije. Isus zna da srce treba obuzdati pokorom i žrtvom, a sotona mu uvećava ponudu zemaljskih dobara. No prava je istina na Isusovoj strani: srce se obuzdava odricanjem, konkretnim i snažnim prihvaćanjem stege kroz koju je prošao i on sam, kao i mnogi drugi sveti ljudi koje je Bog podizao svome narodu. A opredjeljujući se za post i odricanje vidimo iz današnjeg evanđeoskog odlomka da je i sam Isus bio izložen kušnjama koje se nisu ticale samo tjelesne izdržljivosti, već je bila prije svega riječ o kušnjama vjernost srca i životnih apetita.
Mi ljudi smo prvenstveno kušani iznutra, iz našega srca, dok je Isusovo srce bilo u potpunosti vjerno Bogu. Zato mu je svaka kušnja dolazila kao izvanjska, od sotone, premda je bila takva da mu je stavljala na ispit prije svega srce i dušu, a ne samo tijelo. Nama se pak događa da ako nam srce nije cjelovito i Bogu vjerno, to jest ako je dijelom zaraženo svjetovnim težnjama, da je kušnja ne samo izvanjska već i naša unutarnja. Tada nam se napasnik ne razotkriva da nas on napastvuje, premda je u biti svaka kušnja, pa i ona kojom je iskvario naše srce, u biti došla od njega. Sotona se na istovjetan način približava i Isusu nudeći mu da poveća svoje želje i apetite u odnosu na zemaljska dobra koja ima ili kojima u nekoj mjeri oskudijeva: kruh, slava i bogatstvo.
Loše želje su ujedno znak gubitka identiteta, kao što sugerira napasnik govoreći Isusu: „Ako si Sin Božji…“ On dobro zna da je Isus Sin Božji, ali bi ga htio navesti da potroši svoj identitet i da ga upropasti. Sotona čovjeku unosi sumnju i dvojbe u život. Htio bi da posumnja u svoj sinovski status i da oslabi vezu s Bogom. Istinska mu je namjera da dovede čovjeka do toga da izgubi povjerenje u Boga. Vidimo da se to događa i u Isusovu slučaju: sve čini da prekine njegovo zajedništvo s Ocem. A kada ga nije uspio nadmudriti lukavošću, onda ga je htio potkupiti bogatstvima ovoga svijeta. Bolje rečeno, trudio se da u njemu raspali želju prema kruhu, slavi i bogatstvu, čime bi smanjio njegovu usmjerenost na Boga. Isus, naprotiv, svojim primjerom pokazuje da čovjek treba biti potpuno usmjeren na Boga i iz dana u dan sve više težiti prema njemu. Svijet zemaljskih želja možemo i trebamo, ne samo potisnuti u nama, već istisnuti iz vlastitog života. Ako iskreno žeđamo za Bogom i njega tražimo, ispunit ćemo srce njegovom prisutnošću, te ćemo spriječiti svaku frustraciju i mogući krah. Tako ćemo s Božjom prisutnošću potvrditi da je naše srce jače od napasnika kojega inače sami od sebe ne možemo pobijediti.
Kao što ni Gospodin nije dopustio sebi nijednu nezdravu želju, te napasnik nije imao pristupa u njegovo srce, tako smo i mi pozvani slijediti njegov primjer u ovom korizmenom vremenu. Ozdravljenje želja i srce je put naše korizme koji se ne tiče samo izvanjskih djela pokore i milosrđa, već prije svega se tiče srca i unutarnjih djela kojima se snaži naše srce i njegove infrastrukture. Sotona nam daje iluziju da mislimo da će se time sve riješiti ako imamo kruha, slave i bogatstva, dok nam s druge strane onemogućuje onaj ispravan pogled na stvaranost, a to je da uočimo da nam je prva hrana, slava i bogatstvo sam Bog. I dok postimo s Isusom od ovog zemaljskog, dok gladujemo od zemaljske hrane, hranimo se Bogom, jer samo on našem srcu daje pravu stabilnost i snagu da se odupre svim napastima i ostane vjerno nebeskome Ocu.