Spomen svih vjernih pokojnika (Dušni dan)
U suvremenom svijetu, zbog praktičnih i drugih razloga, svjedoci smo da spomen svih vjernih mrtvih baca u sjenu svetkovinu Svih svetih, što je sasvim nelogično. Kada je riječ o spomendanu svih vjernih mrtvih, onda se nad ljude nadvija neka vrsta tugaljivosti, kao da ostaje neka sjena smrti koju ne znamo i ne možemo odagnati. Kao da tinja u podsvijesti atmosfera tuga i groba, koju ne znamo odagnati iz svoga života. Pogotovo što svatko tko se sjeti svojih pokojnika, drži se vrlo pobožnim i duhovnim, što vrijedi i za ljude koji se sjećaju svojih pokojnika, a da uopće ne vjeruju u Boga niti ih se sjećaju pred Bogom. Tako vidimo da u današnjem svijetu ne svetkuju svi ovu značajnu crkvenu svetkovinu i ne poznaju njezino značenje, ali gotovo svi odlaze na grobove svojih pokojnika odnijeti cvijeće ili zapaliti svijeće. Time kao da izražavaju neko svoje ljudsko poštovanje za svoje pokojne, ali ne više od toga. Čini im se sasvim prihvatljivo iskazati im ljudsku počast, dok uprijeti pogled prema nebu i vjerovati u njihovu svetost i ulazak u kraljevstvo nebesko, kao da je nama ljudima predaleko i previsoko, kao da nadilazi naše mogućnosti. A ponekada kao da se i plašimo da to i nas poziva na svetost, a draže nam biti ‘obični’ ljudi nego sveci, te onda naša ljudskost potiskuje potrebu da ljudskost izrazimo kroz prizmu svetosti.
Pobjeda Božje snage
Očita je dakle činjenica da je danas svetkovina Svih svetih potisnuta, kako zbog ovih, tako i nekih drugih praktičnih i pragmatičnih razloga. Na primjer, budući da je riječ o neradnom danu, mnogi onda iskoriste taj dan da odu pohoditi groblja, te tako sama svetkovina ostane u drugome planu prelazeći u popodnevne komemoracije vjernih mrtvih i molitve odrješenja po grobljima. Tako se gubi njezino značenje i bit svetkovanja kojemu malo tko posvećuje pozornosti, a isto tako se gubi osjećaj da ta svetkovina daje smisao dušnome danu koji u smisla svetosti na koju su svi pozvani, ima svoje uporište. Doista, spomen svih vjernih mrtvih nije besmislena godišnja komemoracija onih koji su živjeli prije nas, već je značajna ispovijest vjere u vječni život i besmrtnost svih onih koji su živjeli Bogu vjerno i koje je prožimala njegova snaga.
Zato ovaj spomen ima svoj smisao u svjetlu vjere Crkve koja vjeruje u život svetih, to jest život u kraljevstvu nebeskome, na koji su pozvani svi ljudi ucijepiti se po Kristu koji je pobijedio smrt i otvorio vrata raja i besmrtnosti. Ako nije tako, bilo bi besmisleno uopće se spominjati vjernih mrtvih iz samo nekog ljudskog pijeteta koji bi jedino očitovao našu nemoć pred smrću. Ali svi koji smo kušali snagu Kristovu, a opet s druge strane i vlastitu nesavršenost, vjerujemo da Krist u nama svojom snagom pobjeđuje svaku nesavršenost koju smo za života počinili, te nas priprema tako za vječnost i nakon što smo prešli s ovoga svijeta. U tom duhu moliti za pokojne i ostati u punom zajedništvu s njima ne može se ljudskom snagom, već isključivo onom božanskom, Kristovom. Jer ovaj dan je ispovijest vjere u njegovo pobjedu nad smrću, koja nam je jamstvo života vječnoga. Stoga je ovaj spomendan svih vjernih mrtvih trenutak da upremo pogled u Krista i njegovu pobjedu, te da kroz optiku njegova uskrsnuća promatramo one koji su nam prethodili i pošli Kristu ususret, unatoč vlastitim nesavršenostima koje su pod njegovom vlašću. Pogotovo što znamo da je on došao radi nas, da nas obdari puninom života, te da učini sve da ne propadne nijedan od onih koje mu je Otac povjerio
Vjera u ostvarenje
A onda nakon toga uprijeti nam je pogled i u vlastiti život koji s njime dolazi do punine svojih ostvarenja. S njime sve naše mogućnosti postaju stvarnost, a sve naše autentične želje dolaze do ispunjenja. Jer Gospodin nije bio samo Presveti među grešnicima, već je i nama donio obvezu svetosti. Naime, nije dostatno da svaki od nas ime i nekog pokojnika kojega se sjeća, kao što svi činimo, već valja nam oživjeti svijest da je svaki od naših dragih pokojnika po vjeri bio obdaren mogućnošću da uđe u zajednicu svetih, te da je to i ostvario ili će ostvariti. Spomendan vjernih mrtvih poticaj je da najiskrenije molimo da naši pokojnici dođu u život svetih, da bismo bili ponosno što u svojoj obitelji imamo svetih. Ali isto tako, ne manje važno, da i sami živimo sveto na tragu svetaca koji su prošli kroz naše obitelji. Promatrati svoje pokojnike sa sviješću da nas je Gospodin stvorio za vječnost i spasenje budi u nama ponos da smo i sami dio Božje obitelji svetih, čime se vlastitom životu daje smisao postojanja na zemlji.
Promatrajući svoje preminule kroz prizmu vjere i ljubavi Božje, i naša želja da dosegnu puninu Božju ima smisla i učinka. Ne možemo se kao ljudi zadovoljiti da ostanemo na pola puta, ili da se ostvarimo na polovičan način. Pa i kada nam je proći kroz čistilište, to je zato jer nas Gospodin priprema da uđemo u puninu života. Zato je spomendan svih vjernih pokojnika prigoda da ražarimo svijest o smislu svoga postojanja i pozivu na puninu života. A na žalost, počesto za života ne težimo punini koju nam je Krist donio, već se zadovoljimo živjeti život po nekom svom nahođenju i po ljudskim mogućnostima, umjesto da se otvorimo onim božanskim, za koje jedino ima smisla živjeti. Ne dopustimo da na ovaj sveti dan prevlada ljudski pijetet, te da odemo pohoditi grobove svojih najmilijih upaliti svijeću i odnijeti cvijeće s tugom u srcu, već s punom sviješću i vjerom u zagrobni vječni život za koji smo stvoreni. Jer upravo kršćanska vjera u zagrobni život dovela je do toga da se i nevjernici osjećaju potaknutima sjetiti svojih pokojnika, no s druge pak strane ne bi nam se smjelo dogoditi da sada svedemo svoj odnos prema pokojnima na čin ljudskog poštovanja. Radije se vedro molimo i tražimo u Bogu uporište da i mi natopljeni njegovom ljubavlju težimo punini života na koju je pozvao naše drage pokojnike.