Mislio je kako je lijepo i korisno
imati tako istančan osjet
za svaki dašak vjetra oko sebe.
No njegova časna zadaća
bila je ujedno prirodna mana
i osobna kobna nedaća.
No nije shvaćao koliko je
neprimjereno povodljiv i povitljiv
pred svim tim vjetrovima
što kruže oplošjem zemlje
i tjeraju nestabilne prevrtljivce
da im se bez opiranja klanjaju.
Okretao se na krovu kuće,
mada se često ponosno kočoperio,
a da nikad nije izgradio svoj stav,
ni shvatio koliko je ponižavajuće
izgubiti svoj ja i čvrstoću karaktera.
Poput vjetrokaza na krovu
i suvremeni je čovjek
koji se bez razmišljanja okreće
za svakim vjetrom ljudske misli,
uvjeren u intelektualnu tankoćutnost.
Ali ne samo da nema osjećaj
za šum Božjeg lahora s neba,
nego da se na nj spusti
i snažna oluja Božjeg Duha,
on bi radije izabrao
biti nošen vjetrovima ovoga svijeta,
koji će ga nemilosrdno otpuhnuti
s povijesne scene bez ikakva traga.
Pa ipak radije voli biti u vrtlogu
nestalnosti ljudske misli,
nego izgraditi čvrsti stav
kojem je polazište i uporište
Božja Misao i Vječna Riječ.
Šteta što je odbio otkriti
da je njegova prvotna zadaća,
za koju je stvoren i osposobljen,
trebala upravo biti ova:
otkrivati šum Duha Božjega
instrumentima svoga duha
stvorenog na sliku Njegovu.