4. nedjelja kroz godinu – C
Današnji evanđeosko odlomak nastavak je odlomka od prošle nedjelje u kojem je sveti Luka opisao Isusov prvi nastup u sinagogi u Nazaretu. Dakle, nakon što je Isus rekao da se na njemu ispunilo Pismo koje je pročitao, to jest tekst iz Knjige proroka Izaije, dogodio se ovaj nesporazum i spor. Vrhunac tog spora je bio u odluci njegovih slušatelja i sugrađana da ga izbace iz sinagoge i “iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave”. Njihov otpor prema svemu što je on govorio i naviještao bio je tako velik da nisu mogli suspregnuti svoj bijes, ne prežući niti od toga da ga ubiju. U trenutku kad im je htio skrenuti pozornost da je njihova pobožnost prema Bogu na samome rubu vjere, to jest da je njihov život na samome rubu zajedništva s njime, oni su se pobunili i njega odveli na rub svoga mjesta, to jest izgurali ga iz svoje sredine. Jer nisu htjeli da im njegova pouka i njegova osoba bude u središtu života, gurnuli su ga na rub svoga življenja. Želeći ga strmoglaviti s brijega, pokazali su koliko je dubok ponor grijeha i bezbožnosti u koji su sami pali.
Takve pojave to jest događaji, kao što je bio taj nazaretski, nisu izoliran slučaj. Njih ima i u našem vremenu, premda na nešto drukčiji način nego u ovom evanđeoskom događaju. Ako se ne događa često i čovjeku našega vremena da ga netko odvede na neki rub brda ili litice da ga strmoglavi, postoji, međutim, toliko drugih načina na koje jedni druge dovodimo do ruba, to jest izlažemo smrtnoj opasnosti ili u nju dovodimo. Naši sebični izbori i potraživanja mogu dovesti bližnjega na rub egzistencije. A život u materijalnom obilju i u užicima mogu ga dovesti na rub ispravnog poimanja života, te, umjesto da ga izgrade u kreposti i ćudoređu, mogu ga razgraditi i uništiti mu volju za životom. Usmjerenost prema nevažnim sadržajima i davanje važnosti sporednim stvarima kao da su bitni i kao da se bez njih ne može, dovodi čovjeka do ruba uravnotežena ponašanja. A da ne spominjemo kako često jedni druge dovodimo do ruba živaca i strpljenja, umjesto da budemo potpora i pomoć onima s kojima živimo i onima koje poznamo.
Iz tih primjera vidimo kako jedni druge dovodimo do ruba, te često nepažnjom izguravamo kako iz svoje sredine, tako i stvarnog životnog središta koje je u Bogu. Lošim ponašanjem one oko sebe obespravljujemo za njihovo pravo na život u središtu, te ih grubo zanemarujemo gurajući ih na rub i potiskujući ih iz vidokruga svoje odgovornosti. Ne uočavajući dubinu i stvarne potrebe čovjeka oko sebe, guramo ga prema marginama. Usredotočeni samo na materijalno i izvanjsko, oduzimamo mu duhovno središte života. Ne pridajući važnost božanskom, čovjeka ostavljamo na rubu njegove ljudskosti. No to su tek samo posljedice, premda nisu zanemarive, dok je stvarni uzrok je negdje drugdje. A uzrok je loš i nedostatan odnos s Bogom koji čini da se čovjek usmjeri prema marginalijama života, umjesto da živi snažno u samome središtu, jer ga je Bog i stvorio za takav život. Upravo to je otkrila agresivna reakcija Nazarećana prema Isusu, što je bila vidljiva posljedica njihova zabrinjavajućeg stava prema Bogu. Oni su samo pokazali da im Bog nije bio središte života, ma kako su se mogli hvaliti da su članovi njegova naroda, te da vrše njegov Zakon i odredbe.
To je ono što je posebno zabrinjavajući i kod čovjeka našega vremena: ne želi da mu Bog bude u središtu života, a središte života u Bogu, već ga uporno gura na rub. Doduše, ne strmoglavi ga odmah u ponor, već ga ostavi na rubu ‘za svaki slučaj’, ako nešto zatreba da ga može pozvati u pomoći tražeći intervenciju. Ali na žalost, suvremenog čovjeka ne zanima da mu Bog bude u središtu, jer je središte života zatrpao probitcima i ispunio ga ljudskim sadržajima do mjere da za Boga nije ostalo ništa prostora. A kada ljudima netko na to želi ukazati, onda postaju i vrlo agresivni, jer misle da im Bog oduzima njihovo zakonito pravo ili ugrožava probitak. A u biti onaj tko im naviješta živoga Boga kao središte života, vraća ih s ruba ponora u samo središte. Guranje Boga na rub jedan je od najvećih grijeha koji čovjek može počiniti i prema samome sebi, jer tada gubi svoje usmjerenje i svoj smisao. Tek ako je živi Bog u središtu, a ne tek neka norma, pravilo ili zakon, onda imamo ispravno usmjerenje, jer nam je on zajamčio prave orijentire.
Isus nas stoga poučava da se ne damo gurnuti na rub, to jest da ne dopustimo da nam ljudi oko nas prikažu važnost zemaljskih i ljudskih sadržaja kao primarnu. Kao što je on prošao između onih koji su ga htjeli strmoglaviti i otišao dalje, ne dopustimo ni mi da nas ljudi uhvate u mreže ljudskih sitnih probitaka i da nas strmoglave u ponor bezboštva. Ne dajmo da nas dovedu do toga da trošimo život na sadržaje koji ne zaslužuju da im posvećujemo svoje vrijeme i snagu, već se potpuno predajmo Bogu i živimo od zajedništva s njime. Držimo se živoga Boga, stavimo ga u središte života i ustrajno se vraćajmo njemu, jer će nam on tako osvijestiti neprocjenjivu ljepotu života i nezamjenjivu važnost spasenja koje se stječe po zajedništvu s njime.