Razmišljanje uz treću nedjelju došašća
Treća upaljena svijeća došašća predstavlja daljnji korak kojim se zakoračilo u dubinu otajstva pripreme za proslavu Božjeg dolaska među ljude. Naime, slutnja što prelazi u obraćenje, pretvara se u proročki navještaj. Dok čovjek nije obraćenjem pročistio dušu, još nije sposoban pravo govoriti ni o sebi, ni o drugome. Svaki govor prije toga bi bio nedorečen, kriv i neutemeljen. Obraćenje u njemu proizvodi početnu jasnoću životnog obzorja, poput sunca koje svojim zrakama rastjeruje maglu.
Zadivljen viđenim, ponukan je progovoriti o ljepoti obzorja koja mu se otvaraju, svjestan da time još nije ostvaren konačni susret, to jest punina onoga što mu duša žudi, ali se osjeća mnogo bolje, jer jasno vidi što mu je u nutrini. Isto tako, osposobljen upraviti pogled prema obzoru koji ga privlači i koji mu se nudi pun obećanja, duhom nazire u daljini i sadržaje koji mu nedostaja.
A stvarnost koja mu nedostaje, izvan je dohvata njegove moći i pogleda. No, on nedvosmisleno ćuti da ta stvarnost njemu dolazi, da mu se približava, da se stavlja u njegov vidokrug i na dohvat njegovih duhovnih moći. Ali kao što mu je rastjerivanjem magle podarila vid, tako mu je podarila u isto vrijeme i glas da o njoj progovori, da nagovijesti njezinu blizinu i njezin dolazak. Svjedočanstvom da vidi, jer mu je Netko osvijetlio pute u duši, da čuje, jer mu je Netko dao sluh, otvorio uši i poslao riječi, postaje navjestitelj, glasnik i prorok. Iz šutnje u kojoj je primio osnovne spoznaje, počinje proročki naviještati Božju blizinu. Dotičući i potičući srca slušatelja da se podlože istom spasenjskom procesu, ako žele doživjeti životne radosti Gospodnjeg dolaska, postaje blagovjesnik priprave puta Božjega.
Tako samo onaj tko je u šutnji hranio slutnju i preveo je u obraćenje, tko se othrvao napasti ravnodušnosti i dvoličnosti, pozvan je biti glasnik pred Bogom, onaj koji naviješta Božji dolazak pripravljajući put Gospodinu. Postaje time mali, ali značajni, kotačić u sklopu mehanizma Božjeg dolaska u ljudsku povijest. Zato, ponosan na činjenicu da je Bog, koji je mogao doći i dolazi među ljude na tisuće drugih načina, izabrao proročki navještaj kao povlašteni put govora ocima, da im navijesti dolazak svoga Kraljevstva po rođenju Betlehemskog Dječaka, ni pod cijenu života ne bježi od odgovornosti da kao glasnik služi toj radosnoj vijesti.

Razmišljanje uz drugu nedjelju došašća
Pa i onda kada čovjek u sebi prepozna slutnju o Bogu, kad joj prepusti prostora u svome srcu, svjestan je njezine krhkosti. S jedne strane kao da se nema za što čvrsto uhvatiti, jer mu materijalizirani svijet želi predstaviti Božju duhovnu prisutnost nestvarnom fikcijom, ljudskim umišljajem, mameći ga u isto vrijeme «konkretnijim» sadržajima života, vrlo opipljivima i stvarnima. Usprkos napasti takve «konkretnosti», on svejedno, stječući potvrdu o svojoj slutnji, osvjedočen o miru koji ona rađa u duši, ima potrebu u sebi zaštititi njezinu krhkost, te prijeći u veću sigurnost onoga što sluti, za što mu je potrebno mnogo snage i pravo umijeće.
Othrvavši se napasti, na slabašnoj, krhkoj slutnji nastavlja graditi život. Dajući prednost svojoj slutnji, čovjek stječe jasniju svijest o tome kako se on ne približava Bogu, nego se Bog približava njemu. Štoviše, on je u njemu, samo što ga uvijek ne uspijeva jasno vidjeti. Da nije tako, da mu On ne dolazi ususret, ne bi se ni dogodio susret slutnje. A dok se Bog približavao njemu, on sam je lutao od sebe i od svoje slutnje, od drugih ljudi i od svoga Stvoritelja.
Gradeći napokon na slutnji, iščekujući i osluškujući u šutnji, želeći u sebi iskristalizirati onu prisutno koju sluti, čovjek postaje svjestan sebe pred Naslućenim. U njemu to rađa nove spoznaje, te se osjeća pozvanim stati pred njega. Osjeća potrebu uskladiti svoju volju s njegovom, što nije moguće ako ne odluči zastati na trenutak, napraviti zaokret u samom sebi i sa samim sobom, svjestan kako nije dovoljno dobar, a ni dostojan slutnje što u njemu uzima maha.
Tako slutnja u njemu rađa plod koji on zove obraćenje, ali mu je jasno da bi ga mogao nazvati prosvjetljenje, pristajanje uz dosljednost svoga smisla i cilja ili čak nekim drugim imenom. Obraćenje je u njemu kao smirivanje vode u uzburkanom jezeru, jer dok se na njoj stvaraju valovi i valići, dok je bilo čime uznemirena, nikakav lik se u njoj ne može jasno nazrijeti. Obraćenjem smiruje svoje srce, da bi mogao vidjeti neslućeno lijep odraz u sebi naslućivane Slutnje koja je napokon dobila jasne obrise. Obraćenje je vijača kojom se odstranjuje pljeva iz duše, da bi ostao čisti plod koji hrani postojanje.
Ovaj rast u duhu došašća, predstavljen paljenjem druge svijeće, poziv je vjernicima da i sami pretvore slutnju u obraćenje, da bi mogli zadobili daljnju sigurnost Božjeg dolaska u njihov život. Trajno obraćeni pred Bogom, poput Ivana Krstitelja, stječu svijest i krepost vjerničke dosljednosti, bez koje je nemoguće doživjeti Božić. Zato za njih obraćenje postaje put čišćenja duše od vlastite nedostojnosti, čime dolaze još korak bliže Onome koji je i prije njihova obraćenja Emanuel – Bog s nama.

Razmišljanje uz prvu nedjelju došašća

U traganju za svojim sigurnostima, čovjek se hvata onog materijalnog i neposrednog oko sebe, misleći kako će time zadovoljiti i osmisliti svoje postojanje. No upravo time guši u sebi onaj iskonski osjećaj, onu slutnju koja ga upućuje prema uzvišenoj stvarnosti koja ga nadilazi, ali koja ga u konačnici ispunja i ostvaruje.
Slutnja Božje prisutnosti i djelovanja, Božje ljubavi i opraštanja utkana je u svako ljudsko srce, samo je pitanje je li čovjek u grudima ugušio ili zatrpao slutnju koja ga je vezivala s nebom, ili ju je obnavljao trajno živeći po njoj kao po principu svoga života.
Ukoliko ju je zatrpao, a mnogima i često se to dogodi, prva nedjelja došašća predstavlja se kao vrijeme buđenja u grudima zapretane slutnje. S njom se budi osjećaj nadnaravi ljudskog porijekla, smisla i cilja, te nosi poruku, kako vjernicima, tako i svim ljudima koji njeguju taj osjećaj u sebi. To je slutnja za nebom i slutnja neba u srcu, poput one koju je imao Noa kad je gradio korablju, te je postao sveopći simbol potrebe da se čovjek ne ravna po onom što po ljudskim kriterijima drži sigurnim i konkretnim u životu, kao što je jelo, piće, zabava, nego da svoj život uskladi po onoj nevidljivoj slutnji koja postaje sigurnija i od najjače sigurnosti, jer je jamac sam Bog.
Za život po slutnji potrebna je hrabrost, jer se moraš u sebi suprotstaviti svakoj svjetovnoj očevidnosti, jer moraš pobijediti strah od ljudi koji će te ismijavati i odbaciti iz svoje sredine. Nadalje, život po slutnji može se dogoditi samo u šutnji, iz koje Bog progovara i u kojoj se pokazuje blagoslovom onom tko se upustio u život po slutnji neba. U šutnji slutnje čovjek čuje kako nebo progovara do te mjere rječito da se nebeska vječna Riječ utjelovljuje u ljudsku stvarnost.
Prva nedjelja došašća potiče stoga svakoga da u sebi prepozna i otkopa slutnju, te da je postavi kao temelj svoga postojanja. Tko bude na njoj gradio, tko se bude njoj prepustio, imat će zvijezdu vodilju koja ga može dovesti do betlehemske štalice, do susreta s Kristom Gospodinom, koji je svojim tijelom sagradio korablju spasenja svima koji se spašavaju iz voda potopnih. Došašće kršćanima ima smisla upravo kao razbuđivanje slutnje, rastvaranje nebu svih iskonskih općeljudskih težnja, jer samo u takvo srce se onda spušta nebo, i u njemu Krist pronalazi svoj smještaj.

U širokoj travnatoj aleji,
šećući kao nekad peripatetici,
razgovarahu dva fizičara,
stručnjaka za energetiku,
o nemogućnosti akumuliranja
i skladištenjasunčeve energije.

„Akumulirati sunčevu energiju“
– to je tipično ljudsko pitanje,
prokomentira vlat trave,
koja je iz prikrajka slušala njihov razgovor,
znajući za sklonosti ljudske naravi.
U nemogućnosti da im ponudi
tajnu svoga života kao izum
dometnu sama sebi:
Sunčevu energiju treba
pretvarati u život,
a ne akumulirati.
Tako je najbolje iskorištena.

Kao ispunjeno čarolijom,
nakon ljetnog pljuska,
zazrcalilo se nebesko plavetnilo
u alpskom jezeru
savršenim preslikom u vodi.
U isto vrijeme,
lokva koja se stvorila pokraj puta,
uzaludno je ulagala napore
da i sama bude posrednica
nebeskog odraza
u raskoši mnoštva boja.
Jer sve što se u njezinoj vodi zrcalilo,
bilo je kao blatom uprljano,
nimalo slično nebu
koje se prema njoj naginjalo.
Čudeći se takvoj „nepravdi“ neba,
zanemarila je uočiti
kako je neophodna stanovita dubina
da bi se slika nebamogla
vjerno odraziti na zemlji.

Bjesomučnom hukom valova
more je dokazivalo svoju snagu
svakodnevno udarujući u hridine.
Ponosno je što od njezine siline dršću brodovi,
od kojih je tisuće neopreznih
nepovratno prikovalo zagrljajem za svoje dno,
dok je mnoge hrabre mornare
spriječilo u njihovim naumima
postajući im noćna mora.
Međutim i ono ima svoju bolnu točku
koju od sramote ne smije na glas izgovoriti
jer krnji ugled njegove moći.
Naime, neizmjerna mu je želja
zarobiti u svojoj utrobi obični mjehurić zraka,
što mu nikako ne polazi za rukom.
I kad ga nekim slučajem ili varkom
dovede do određene dubine,
on se uvijek pobjedonosno
oslobađa njegova zagrljaja
isplovljavajući bez napora na površinu
i sjedinjujući se sa svojom cjelinom.
Tako snaga moćnog mora,
što dominira nad svakom vrstom tvari
koja njime plovi,
nepobitno priznaje svoju nemoć
pred duhovnom snagom
tek neznatnog mjehurića zraka.

Zahvaljujući dobrim osjetilima
i izvježbanim sposobnostima,
crna muha se je uspijevala uvući
u svježe i hranom bogate prostorije,
gdje drugima nije polazilo za rukom,
izlažući se uz to mnogostrukim rizicima
jer njezina prisutnost redovito nije bila poželjna.
Međutim, oboružana samopuzdanjem i oprezom,
opremljena satelitskim okom,
uz izuzetnu sposobnost manevra krilima i krilcima,
na vrijeme je izbjegla tolike udarce
koji su se na nju obrušavali,
bilo otvoreno ili iz prikrajka.
Znala je kad i gdje se treba primiriti,
a kada otvoreno izići i uživati
u blagodatima namirnica
koje su ljudi ostavljali iza sebe.
Sve je bilo dobro do onog dana
kad je osjetilaneodoljivi miris meda u nosnicama.
Opijena njime, kao da je izgubila razum,
nestrpljivo čekajući
da prestane lov koji je bio u tijeku,
da se potom prepusti osjetilima
da je dovedu na izvor blagodati
njoj najdraže hrane.
Dok je halapljivo jela razmazani med
noge su joj sve dublje upadale u ljepljivu smjesu
iz koje se više nije mogla pomaknuti.
Ni iznimni napor krila nije bio dovoljan
da se izvuče iz kobnog zagrljaja slasti
u koji ju je gurnula nezadrživa strast.
Posljednje riječi koje je čula,
prije nego štu su je napori potpuno isrcpili,
bio je komentar prolaznika,
za čiju je mudrost bilo kasno da je primjenjuje:
Više se muha uhvati na žlicu meda
nego na sto litara octa.

Kotrljajući se niz ljiljanove latice
treperila je na jutarnjem suncu.
Najradije bi ostala gdje je,
upijajući jarke boje i opojni miris,
ali nije bila sigurna
je li njezino poslanje ostati tu.
Zaželi se vratiti u srce cvijeta
iz čijeg je daha i ljubavi izišla,
uz poticaj sunčeva sjaja,
ali je osjećala da nema smisla
okretati se natrag.
A poći naprijed preko ruba latice,
bio je skok u nepoznato, u ponor,
premda je u dubini duše osjećala
da bi se na to trebala odlučiti.
Čak i oblik i usmjerenje latica i lišća
kao da joj je pokazivao put.
Čekajući poticaje laganoga povjetarca,
ipak se odvažila na taj korak i skočila.
Pavši na suhu zemlju
natopila ju je mirisom i vlagom,
postajući spasonosni blagoslov
cvjetnoj sjemenki,kojoj tako,
gotovo potpunu iznemogloj,
dođe spas s neba
u koje bijaše položila sve svoje ufanje.
Utkajući se u život cvijeta,
kaplja rose se uzdigla  u novo postojanje.

Ponosno sam se kočoperila
na ramenima mladog i poznatog rabija
koji je svojim nastupom plijenio pozornost
i privlačio mnoštvo svijeta.
Osobito mi je godilo
kad bi ga još izdaleka p
repoznavali po mojoj jarkoj boji
i ugodnim šarama.
Premda cijenom nisam bila najskupocjeniji komad,
htjela sam da onaj kojemu ja prekrivam leđa
zahvaljujući meni bude najljepši od sinova čovječjih.
Uostalom, u mene je bila
utkana ljubav njegove majke,
što mi je davalo na ljepoti
tamo gdje svaki kriterij objektivnosti prestaje.
Nije mi se sviđalo jedino što su me,
u želji da dodirnu njega,
dodirivale tolike ruke, znojne i nečiste.
Strah me bilo da od kojekakvih dodira
ne navučem neku bolest,
a držala sam poslanjem
zaštiti svog Gospodara.
Trebao mi je zato onaj trenutak šoka
kad je iz njegova bića kroz moje niti
potekla kao vatra neka nevjerojatna snaga
vraćajući zdravlje jednoj nesretnici
od čije bih se krvlju uprljane ruke rado bila izmakla.
Njegova čudotvorna snaga
bijaše za me novo iskustvo
koje je pročistilo moju sebičnu ćud
učeći me da ne trebam njega štititi,
nego mu služiti da i uz moju pomoć
prekrije golotinju svijeta,
da iscijeli rane bolesnima,
da opere znojne i uprljane ruke,
da ponese tuđe boli, patnje i križeve.
Nakon toga mi nije bilo teško
pomiriti se s činjenicom da odijelo ne čini čovjeka,
nego ono stječe vrijednost po onome tko ga nosi.
Naučih da je čistima sve čisto,
te me nije mogao onečistiti onaj dodir izvana,
dok me je iznutra izbjeljivalasnaga života nevinog Jaganjca.

Priča je ovo o dva brata, blizanca.
Iz iste smjese bijahu zamiješani,
od iste majke rođeni,
no sudbina im bijaše različita.
U vrijeme razvoja osobnosti,
prolazili su kroz kojekakve kušnje,
podložni raznovrsnim naporima,
da bi se vježbali u ustrajnosti
spremajući se za izazove života.
Dok je jedan gorljivo pristupio vlastitom oblikovanju,
drugi je dotle popuštao
pred varkama napasti.
Čas mu je smetala hladnoća, čas vrućina,
sad se strastveno zanosio snovima,
praveći vlastitu teoriju i viziju života,
različitu od najdublje biti svoje naravi.
Ne držeći da mora biti tako temeljit i precizan,
nestrpljivo je priželjkivao kraj razvojnog postupka,
nehajno previđajući sitne «nebitne» detalje.
Dopuštao je stoga određena odstupanja
od onoga što su mu savjetovali kao najshodnije.
A onaj strpljivi brat, završivši razdoblje oblikovanja,
te vidjevši da mu je ustrajnost bila nagrađena,
zahvalno je upravljao svoju molitvu:

«Iskušavao si nas teško, Bože,
iskušavao ognjem kao srebro…
prošli smo kroz oganj i vodu,
onda si pustio da odahnemo.
Kušao si nas teško, Bože,
i u pokoj si nas uveo».

Strpljenje se isplatilo kad je vidio da mu,
nakon što se mukom prekalio,
ne može nauditi ni sunce danju ni mjesec noću,
a ne može ga oštetiti ni vatra ni voda.
Oblikovan patnjom dobio je kristalno sjajno tijelo
ostajući neprocjenjivi dijamant
koji nađe mjesto u kruni Gospodarevoj,
a onaj drugi osta čađavi crni ugljen,
ne zasluživši bolje sudbine
nego da ga bace u peć ognjenu.