21. nedjelja kroz godinu – B
Postalo je gotovo poslovično osvrtati se ili pozivati na činjenicu da u Republici Hrvatskoj živi, prema posljednjem popisu, gotovo 90% vjernika katolika, dok u stvarnom životu vjernici nemaju utjecaj proporcionalan broju. Uzrok tome nije samo da su vjernici pasivna i šutljiva većina, kako se često zna reći, dok glasna manjina postiže sve što želi, već je mnogo značajniji uzrok što svi vjernici ne vjeruju na identičan način i ne zastupaju iste stavove. Izjasniti se vjernikom nije istovjetno svakome onom tko je to rekao, te ne podrazumijeva svakome u isto vrijeme, što je proturječno, i stajati na svim pozicijama vjere i Crkve. Mnogi se tako nazivaju liberalnim katolicima, a bez daljnjega ima i onih kojima bi dobro pristajao i naziv nemoralni katolici. I kad čovjek susretne u osobnim doticajima ili vidi putem medija ljude koji uporno ponavlja da je on vjernik katolik, ali ne vjeruje niti zastupa sve ono što vjeruje i zastupa Crkva Katolička, neminovno se nameće pitanje odakle nekome pravo na takav raskorak između prakse i vjerničkih načela. Ili pak, odakle nekima snaga za nedosljednost koja se očituje u tome da zastupati načela suprotna Katoličkoj Crkvi, njenom nauku i stavovima, istinama i dogmama, a u isto vrijeme se izjašnjavati vjernicima? I u konačnici postavlja se temeljno pitanje, što uopće nekome znači vjerovati, kad vidimo takvu lepezu stavova u mnogim bitnim sadržajima i istinama vjere. A doista nije ključno pitanje koliki je postotak vjernika u društvu, već kako vjeruju oni koji vjeruju i koji se nazivaju vjernicima. Svaki koji vjeruje treba se upitati je li uopće svjestan što znači vjerovati i što je to vjera. Kad vjernici kažu da vjeruju, bilo bi dobro da zavire u dušu i provjere jesu li samo izgovorili religioznu formulu ili su stvarno uspostavili izravni odnos s Bogom. Vrijedno bi bilo kad bi provjerili prihvaćaju li vjeru kao neizmjerni i nezamjenjivi Božji dar, ili je poimaju kao sposobnost vlastitog mišljenja o određenim temama i sadržajima, svodeći je na periodičko zadovoljenje nekih religioznih obreda.
Zato se ne bi smjelo uopće postavljati pitanje postotka, već pitanje kakvoće i snage vjere u onih koji vjeruju, te svjesno raditi na tome da se odgoji što je moguće više uvjerenih vjernika kojima pitanje vjere nije sporedno ili suvišno pitanje, već bitno zadire u svaku poru bića i oblikuje životne stavove. Crkva bi danas trebala neophodno ići u tom smjeru, jer je i sam Gospodin išao tim putem. Vara se doista svatko tko misli da je vjerovati lako i da vjera, dok s jedne strane daje jasnoću i tolike odgovore, s druge strane ne rađa tolikim upitima. I premda je Isus, utjelovivši se, u odnosu na Stari zavjet nebo približio zemlji, objavio slavu Očevo i njegovo lice, ipak niti nakon njega nije ostalo ništa lakše vjerovati. Jer i sam je postavio zahtjeve da se vjeruje u njega da je Bog i jedno s Ocem, da se vjeruje u snagu njegove žrtve i njegove prisutnosti u euharistijskom otajstvu kojim hrani svoje vjernike za život vječni. I sam Isus je, dok je naviještao kraljevstvo Božje i iznosio novu uzvišenu nauku,
Isus svjesno vodi učenike prema zahtjevnom i tvrdom govoru, pa i pod cijenu da ga jedan dio učenika napusti, kao što se i dogodilo. Nikad nije radio na tome da skupi mase radi broja, već je želio da oni koji idu za njim idu u punoj svijesti onoga što čine. Uvijek je očekivao samo to da oni koji se odluče slijediti ga, to čine razlučujući oštroumno i opredjeljujući se korjenito za njega. Zato svaki onaj tko želi ići za Isusom treba najprije sebi postaviti pitanje vjere jasno, duboko i temeljito, kao najbitniju životnu stvarnost. Isus radije dopušta da ga napuste oni koji to ne znaju, nego da idu za njim klateći se kao polovičnjaci, bez stvarnog uvjerenja.
Vjerovati u Isusa značilo je vjerovati u njegovo božanstvo, premda se je to činilo nespojivim s vjerom u jednoga Boga. Vjerovati u Isusa značilo je potom vjerovati i u njegovo čovještvo, to jest da se on kao Bog utjelovio u ljudskom liku, a nije uzeo samo neko prividno tijelo. I doista, nitko ne može reći da je vjerovati u Isusa tako jednostavno i samo po sebi razumljivo, već je potreban dužni napor, a povrh svega dar Duha Svetoga.
Svijet u kojemu živimo, sa svim znanstvenim otkrićima, nameće nam toliko pitanja o smislu i besmislu, mogućnosti i nemogućnosti vjere. Rado i često iznosi podatke, otkrića i činjenice koje suprotstavlja datostima vjere želeći poljuljati i uzdrmati vjeru onih koji prihvatiše vjerovati u Boga koji se objavio i djeluje u povijesti spasenja. Čak ide dotle da želi osporiti nedvojbene povijesne činjenice kao što je Isusovo postojanje. I nije loše da svijet ide do krajnjih granica i pitanja, jer nas vjernika izaziva dati utemeljen, razumski, ali i Duhom nadahnut odgovor, pobjeđujući svaku sumnju i nedoumicu. Uostalom, to na što nas danas obvezuje i prisiljava svijet nije nikakva novost. Krist je od samoga početka obvezivao svoje učenike tražeći da vjeruju u njega i njegovo utjelovljenje, pa i kad im se činilo neshvatljivim. I nije im bilo lako razumijevati, a morali su ići do kraj, temeljito i dosljedno, propitivati i tražiti, pitati i razumijevati. Isus nikad nije predstavljao kao nešto lako i lagodno vjerovati u njega, ali je zato samo prokušana vjera mogla biti nesalomiva i pružiti valjane odgovore svakom čovjeku koji traži Boga. Štoviše, Isus je smatrao vrlo zahtjevnim i teškim vjerovati. Toliko je bio svjestan poteškoće i nevjerojatnih zahtjeva da je jasno i javno govorio kako spoznaja da je on Bog može doći samo kao dar Božje milosti ukoliko Otac nekoga nadahne i privuče. Primjer za to bila je Petrova ispovijest kod Cezareje Filipove, nakon čega ga je Isus nazvao blaženim jer mu nije ljudska narav objavila da je Isus Sin Božji, već sam Otac s neba.
Stoga nas današnje Evanđelje uči da vjerovati ne znači izjašnjavati se ili imati samo svoje mišljenje o određenim stavkama, sadržajima i istinama, već vjerovati znači imati neophodan odnos prema osobi Isusa Krista i navještaju koji je izišao iz njegovih usta. Ako netko ne vjeruje da je Isus Bog i ne održava s njime živi odnos i ne njeguje zajedništvu kao sa živućim Sinom Božjim, onda nema razloga niti vjerovati nijednu istinu koju je on izgovorio objavljujući je čovječanstvu, ma kako mogla kao ideja biti lijepa i privlačna. Ali ukoliko na temelju svjedočanstva i dara Očeva vjernik vjeruje u njega prihvaćajući njegovo božanstvo i čovještvo, onda na tragu njegova autoriteta vjeruje i sve druge objavljene istine u zajednici vjernika u kojoj je on Glava.
Ni nama nema drugoga puta nego s poniznošću moliti Oca nebeskoga da i nama udijeli neizmjerni dar vjere, da nas tim darom privuče u zajedništvo sa svojim Sinom, našim utjelovljenim Gospodinom, Svecem Božjim, koji jedini ima riječi života vječnoga.

20. nedjelja kroz godinu – B
Čovjek u današnje vrijeme iznimno vrednuje svoj rad i jasno zna da mu, ako ne će zasukati rukave “ništa ne pada s neba”. Sve valja steći i zaslužiti, što znači da je netko to morao rukama zaraditi. A onaj tko je radio i mučio se zna uredno istaknuti svoje zasluge da bude zornije da se ništa nije dogodilo samo po sebi. I kad bi netko htio, videći tuđi trud i napor, protumačiti ga kao dar s neba, onaj tko je to stjecao i radio sigurno bi se uvrijedio zbog takve izjave, svjestan koliko je morao uložiti napora i odricanja da do nečega dođe.
U tom smislu bilo bi nezahvalno dijete kad ne bi shvatilo da ne postoji samo od sebe, kao da roditelji ne bi imali udjela u događaju njegova postojanja i života. Roditelje bi sigurno povrijedilo ukoliko bi se njihovo dijete ponašalo kao da je palo iz neba ili sa stabla, zaboravivši i njihovu ulogu u nastajanju novoga života. Bilo bi neuviđavno ukoliko dijete ne bi prepoznalo što sve roditelji za nj čine, bilo bi nepromišljeno kad bi mislilo da živi samo od sebe.
I kolikogod bi se odrasli čudili djeci da iziđu s takvim stavom, zanemarujući vrednovati besplatnost dara života i roditeljske ljubavi o kojoj ovise, po kojoj su primili postojanje i po kojoj su nastavili živjeti, s druge pak strane oni sami se ponašaju prema Bogu kao neuviđavna i nezahvalna djeca, o čemu svjedoči i današnje Evanđelje. Zato Isus ne prekorava bez razloga svoje sunarodnjake što ne shvaćaju da im život dolazi od Oca nebeskoga, kao što im i svaki dobar dar dolazi od njega. Onaj istinski život prema kojemu je upućen svaki čovjek ne dolazi niti pripada čovjeku sam po sebi. Taj novi, preporođeni i vječni život dolazi samo kao dar s neba po Kristovu tijelu i krvi, koji postaju počelo novoga života koji uvodi u potpuno zajedništvo i jedinstvo s Ocem, kao što je i on u savršenom zajedništvu vječne ljubavi.
To vrijedi i danas za bilo kojeg vjernika. Ukoliko ne bi spoznao da mu je cjelokupno postojanje Očeva dar, sličio bi čovjeku koji kao za se tvrdi da mu je palo s neba. Doista nema toga što nije Očev dar u životu, samo je pitanje trudimo li se barem mi vjernici to prepoznati. U trenutku kad ne prepoznajemo, onda odbijamo čitati znakove s neba i stupiti u zajedništvo s darovateljem tih znakova, kao što je narod Izraelov bio slijepih očiju kad je trebao pročitati znak mane koji ih je upućivao da vjeruju Bogu, te da s većom sigurnošću prihvaćaju istinu kako oni u stvari žive po njemu. Bio bi promašen i nezahvalan život ukoliko ne bismo uočili iskon i počelo svoga postojanja, kao što bi bilo uvredljivo kad djeca ne bi prepoznala požrtvovnost roditelja koja im je dala i održava život.
Euharistija, čineći nas da budemo jedno s Isusom, čini nas jedno s Trojstvom, te se u ovom svijetu ne osjećamo kao “pali s Marsa”, nego pozvani Očevom ljubavlju. Ujedno prepoznajemo da ne živimo sami po sebi, nego i svoj naravni život živimo po Bogu koji nas održava u postojanju, kao stvarni Stvoritelj i Otac, kao što nam daje i nadnaravni milosni život. Stoga mi živimo po njemu, jer nas ne bi bilo bez njega. Živimo po njemu jer ne bi bilo ni naše vječne budućnosti da nam je on nije zajamčio i priskrbio šaljući svoga Sina koji je odsjaj slave i otisak bića njegova. Živimo po njemu jer nam u svojoj neizmjernoj daje kruh života vječnoga: Tijelo i krv svoga Sina, koji primamo u euharistiji kao počelo života po kojem živimo već sada svoje postojanje, ali i kao zalog života vječnoga.
Kao ni mana s neba, tako ni euharistijski kruh nije dan da utaživa tjelesnu glad, već da bude hrana duša gladnih Boga. Kao što je mana trebala biti ne samo hrana za prolazak kroz pustinju već i znak Božje dobrote, što Izraelci nisu razumijevali, Kristovo tijelo i krv također postaje znak te iste ljubavi i dobrote. Štoviše, postaje i više od znaka, jer je i stvarnost koja daje novi život, te zalog uskrsnuća i vječnog života. Kao što je Izraelcima bilo bitno u pustinji da se najedu mane, a ne da bolje upoznaju Boga koji ih vodi u slobodu, tako i prilikom umnažanja kruhova traže Isusa samo da bi se zasitili kruha, što im Isus zamjera pokušavajući ih poučiti. Bilo im je dano duhovno jelo da shvate da žive po Bogu i od zajedništva s njime, a oni to ne razumješe. Zato je Bog poslao svoga Sina da njegovo tijelo i krv budu nova mana, nova stvarnost ljudskog života koja konačno hrani postojanje kojem ne će biti kraja.
Zato je mana u pustinji, veliki Božji dar, bila samo nagovještaj neizrecivog Božjeg plana spasenja da ih sjedne za svoj stol, to jest uvede u potpuno zajedništvo. A oni, umjesto da otkriju da ih Otac hrani, bacili su se na hranu propadljivu kao da je bilo najbitnije napuniti stomake. Mana im je trebala poslužiti da otkriju da im nije sama od sebe pala s neba, nego da ju je poslao Otac nebeski. Izraelci bijahu slijepi, te usmjeriše radije pogled prema zemlji s koje su je skupljali, nego da zahvalni učvrste svoju vjeru u Oca koji skrbi za njih.
Ražarimo stoga kao vjernici svijest da ne živimo po sebi niti samo od sebe, već od Božjeg dara koji nam se u punini daje u Isusu. Ne ustručavajmo se stoga sjesti za Božji euharistijski stol i ne odbijmo ponuđenu hranu euharistijskog stola, jer je pripremljena neprocjenjivom očinskom brižljivošću, jer ako želimo život vječni, ostati nam je u Kristu i živjeti po njemu blagujući njegovo Tijelo i Krv s euharistijskog stola. I naposljetku, u svijetu koji ne vidi i ne prepoznaje Oca nebeskoga kao počelo svoga postojanja, budimo svjedoci ove čudesne istine i pozovimo svakog čovjeka da otkrije Onoga po kojemu ima život i kojemu smjera vječna budućnost. Amen.

Velika Gospa 2009.
Vjerujem da je svatko od nas koji iskreno vjeruje u Gospodina i štuje ga u svecima, napose u nebeskoj Majci Mariji, bio u situaciji i imao razloga tražiti od Gospodina određene znakove. Čak i u smisli potvrda za istinitost vjere, jer svi koji se trudimo uspostavljati s Gospodinom odnos vjere, dobro znamo kako taj odnos prolazi i kroz područja sumnji i nevjera, kroz pravo trnovito ili minsko polje nevolja gdje svaki krivi korak može biti bolan ili koban. Zato smo tražili i tražimo određene opipljive znakove i čudesa kojima bi nevidljivi Bog potvrdio istnitost svojih riječi i dijela među nama ljudima. Kad uz to kao ljudi osjećamo potrebu da nas netko zaštiti pred strahovima i nedoumicama i problemima postojanja, onda je razvidno s koliko žara moramo ištati i iskati znakove s neba. Uočavajući kolika je velika želja za sigurnošću i spasenjem u ovom nesigurnom svijetu, jasno je kako nam je bitan svaki, pa i najmanji znak s neba, da će Bog biti uz nas i zaštititi nas, kao što nam je obećavao i davao tolike znakove tijekom povijesti spasenja. Nekad se doista osjećamo toliko pritisnuti i ugroženi pred događanjima ovoga svijeta da gotovo ne vidimo drugih izlaza, već poželimo pobjeći iz svoje kože ispred tolikih problema i odgovornosti, bilo u obiteljima bilo u društvu.
A Bog nas doista ne želi ostaviti na cjedilu. Ne uživa u tome da nas drži u neizvjesnosti, niti prepuštenima na milost i nemilost, već nam daje znakove prisutnosti i blizine, kao i one kojima nam ukazuje na put kojim nam je ići. U stvari, svaki znjegov znak za nas ljude sadržava i jednu i drugu dimenziju. U isto vrijeme tražimo i primamo znak njegove vjerodostojnosti, kao i potvrdu zauzetosti za nas. O jednom takvom znaku nam govori danas čitanje iz knjige Otkrivenja: I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. I to što sveti Ivan nekad zapisa promatrajući u viđenjima znak Žene u kojoj je vidio lik Crkve, možemo danas primijeniti na Mariju, stvarnu i ostvarenu Ženu koja je ujedno i pralik Ckrve i njeno ispunjenje u osobi. Kao što je Ivan onda promatrao Ženu koju progoni Sotona svojom mržnjom za sve što je Božje u svijetu, a ona postala znak koji vjernik promatra i u kojem se tješi i nalazi zaštitu, tako nam je jasno da je Marijino uznesenje također znak neba poput znaka iz ondašnje Ivanove vizije. Veliki znak njenog uznesenja na nebo nije samo znak na nebu, nego je znak samoga Neba kojim čovjeku otkriva svoje planove, svoju ljubav, skrb i zaštitu. Jer Marija je bila osoba koja je božanskom Djetetu pružila zaštitu, pa i kad je morala bježati s njime u pustinju, u skrovitost, da ga zaštiti. Ona i danas kao Majka svojim uzašašćem svoj posinjenjoj djeci Božjoj pruža znak utjehe i sigurnosti u nesigurnim prostorima zemaljskog postojanja.
Govor o njenom uznesenju nije stoga isprazni govor i tlapnja, izbjegavanja stvaronosti i zavaravanje nebeskim rješenjima tamo gdje ne vidimo ljudska, nego ispovijedanje činjenice da mi ljudi odgovor za probleme svojeg zemaljskog postojanja možemo najbolje riješiti ako promatramo znakove neba, među kojima je i ovaj izvrsni znak i putokaz kojimm Gospodin i nama pokazuje put. I kao što Marija nije pobjegla iz svoje kože, a toliko je bilo situacija u kojima joj nije bilo lako, tako Gospodin i od nas očekuje da ne bježimo iz kože niti nam nudi ovu svetkovinu kao znak koji nas potiče da bježimo iz kože. Marija je do posljednjeg trenutka bila vjerno u „svojoj koži“, prihvaćajući s pouzdanjem sve što je Gospodin od nje tražio, ali uvijek pogleda uprtog u nebo, nadahnuta nebeskim viđenjima i božanskim rješenjima problema. Zato je doživjela proslavu nebesku, ne kao bijeg iz svoje kože i zemaljske stvarnosti, nego kao proslavu svoga tijela i duše u nebu, jer je znala biti potpuno vjerna Bogu na zemlji. Zato što pred nikakvim zaprekom, nedaćom ili zadaćom nije bježala iz svoje kože u neki drugi zamišljeni svijet, već vjerno ispunjvala volju Božju kao službenica njegova, bila je nagrađena kao prvina ljudskoga roda, nakon Krista, cjelovitom proslavom u nebu, nakon čega nam njena proslava sjaji kao znak na nebu i znak samoga neba koliko nas ljubi.
Zahvalimo Svemogućem Bogu što nam je dao znak Marijina uznesenja, te možemo i u današnjim vremenima, kad tražimo znakove i trudimo se pronaći odgovore na pitanja i krize koje nas muče, imati jasnoće i svjetla o tome što nam je činiti. Sva nevolja čovječanstva leži u tome i događa se onda kad čovjek pusti maha sotonskom i grešnom Zmaju da nam proždre, to jest da u nama uguši ono što je božansko, darovano kao istinska vrijednost neba čovjeku. To Marija nikad nije dopustila, te je radi toga postala znakom neba. Vratimo se stoga i obratimo od svoje grešnosti, ispovjedimo se od zala, iskorijenimo grijehe, a rastimo u božanskim krepostima i milostima, pa ćemo vidjeti kako se zemlja oko nas preporađa i kako živi novim životom. Znak Marijina uznesenja pozivana nas da se skloniom pod njene skute i da zatražimo njenu zaštitu, koja opet podrazumijeva da nas je ona, Milosti puna, zagrnula svojom milošću i osnažila da mi, djeca njena i djeca Crkve, živimo vjerno poput nje, pogleda uprta u nebo i nebeske vrijednosti, jer to je jedini put čovjeka na zemlji. Hodeći tim putem ostat će i sebi dosljedan i postojan, jer neće zaželjeti bijeg iz vlastite kože, nego će prihvatiti vjernički život na zemlji uslijed kojega će primiti kao nagradu uzdignuće na nebo, te konačnu proslavu i tijela i duše u kraljevstvu nebeskom, gdje nas već očekuje ona, naša nebeska Majka.
Neka nam stoga Marija, Majka i zagovornica izmoli kod Gospodina ove milosti, da bismo i mi jednom mogli s njom, Kraljicom na nebo uznesenom, kraljevati u sve vijeke vjekova. Amen.

19. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem Evanđelju Ivan opisuje kako su židovi mrmljali protiv Isusa nakon što je ustvrdio da je kruh koji je sišao s neba. Tako Evanđelist dovodi u izravnu vezu ovaj događaj s onim starozavjetnim u kojem su Izraelci mrmljali protiv Boga i protiv Mojsija kad im je bilo ponestalo vode i hrane ili kad su bili u oskudici. Stavljajući ova dva događaja jedan uz drugi, Evanđelist neće osporiti Mojsijevu važnost i ulogu za oslobođenje naroda, niti će umanjiti znakovitost blagovanje mane u pustinji, zahvaljujući kojoj se Izraelski narod u pustinji spasio i preživio, nego će pokazati da oni sami ne znaju čitati znakovitost sadržanu u događajima, bilo da se radi o onim prošlim kao što je bilo blagovanje mane, bilo da se radi o aktualnim kao što je bilo umnažanje kruha i Isusovo naknadno tumačenje. Zajedničko ovim događajima je da se radi o čudesnom Božjem zahvatu kojim hrani narod. Otac nebeski je dao Izraelcima manu u pustinji, kao što je poslao Sina da bude kruh duše na putu oslobođenja i prijelaza iz vremena u vječnost iz zemaljskog prostora u slavu nebesku.
No zajedničko ovim događanjima je i mrmljanje naroda. Narod je mrmljao u oskudici hrane protiv Gospodina i Mojsija, a isto tako je mrmljao protiv Isusa jer je htio iskoristiti umnažanje kruha kao božanski znak da ih pouči i da im vjeru osnaži, a njima je umnoženi kruh trebao isključivo samo kao ključ izlaska iz oskudice tjelesnog kruha. Zato nam je jasnije sagledati što to znači mrmljati, a pogotovo mrmljati protiv Boga. Mrmljati znači govoriti ispod glasa na nekoga ili protiv nekoga izražavajući time svoje nezadovoljstvo. Onaj tko mrmlja govori ispod glasa jer ili nije sposoban ili nema snage jasno i razgovijetno artikulirati svoje zahtjeve i stavove. Mrmlja i onaj tko nema dovoljno argumenata vezanih za predmet rasprave ili pak nema dovoljno hrabrosti za sučeljavanje. U mrmljanje se upušta i onaj tko nema dovoljno osobnosti za zrelo suočavanje s istinom i sa svim naznakama koje na nju upućuju, te se radije prepušta nejasnoći i stvaranju nezdravog raspoloženja. Tko mrmlja nema dovoljno snage za otvoreni bunt, jer je sputan bilo već spomenutim činjenicama bilo nekim drugim razlogom, ali se nikad ne zna kad njegovo neprijateljsko držanje, potpirivano unutarnjim nezadovoljstvom, može prijeći u agresivnost. Onaj tko mrmlja, iako ne znaju konkretno što hoće pa zato i mrmljaju sebi u bradi, pokušava uvjeriti druge da bi on bolje izveo ono što treba izvesti, nego onaj protiv kojeg je upereno njegovo mrmljanje. Problem je samo u tome što njemu nije omogućeno da bude na pravome mjestu. Mrmljanje je potom odraz ljudske nutrine. Ako je nutrina nerazgovjetna, čovjek onda ne može razgovijetno razumjeti Boga, a još manje onda to može jasno izreći.
Premda onaj tko mrmlja nije siguran u to što hoće, ni danas ne nedostaje onih koji mrmljaju na mnogo toga u životu, pa tako onda i na Boga kao dežurnog krivca svih pojava i stanja u društvu i svijetu. I danas ljudi često i mnogo mrmljaju stavljajući Boga na osuđeničku stolicu, umjesto da kao ljudi ponizno raščlanimo svoje ponašanje, uslijed čega bi bilo jasno da bismo se mi trebali naći na toj stolici. Mrmljanjem se stvara podmuklo ozračje, jer tko mrmlja ne traži jasnoću svjetla, već lovi u mutnome zaobilazeći otvoreno sučeljavanje koje bi raskrinkalo njegovu površnost. Štoviše, suvremeni čovjek se bezbožnim ateističkim ideologijama drznuo prijeći u vrlo agresivni napad na sve što je Božje u svijetu, pa i kad nije imao dovoljno razumskih argumenata, upotrebljavao je silu želeći Boga iskorijeniti iz svoje sredine. Kao i nekad u Mojsijevo vrijeme ili pak u vrijeme Gospodina Isusa, tako je i naše vrijeme obilovalo ‘umovima’ koji su potpirivali i potpiruju vatru neprijateljstva protiv Boga, da bi se potom pojavili i oni koji će povaditi kestenje iz vatre rušeći sve ono što je moglo imati veze s kršćanstvom i njegovim vrijednostima.
Isus stoga svojim sunarodnjacima želi ukazati na pogubnost mrmljanja, jer u trenutku kad su počeli mrmljati protiv nauka koji on, za razliku od njihova mrmljanja, formulira vrlo jasno, ustali su se protiv Boga, jer im je Bog po umnoženom kruhu dao novi znak svoje ljubavi. Kad su se pobunili protiv Isusa – kruha nebeskoga, sami su sebe sveli na zemaljsko i tjelesno, dok ih je Bog htio po tom istom kruhu učiniti dionicima svoje naravi. Kad su mrmljali protiv Isusa – kruha utjelovljenog, htjeli su Boga udaljiti iz svoje povijesti držeći je mjestom svoje samostalnosti, dok je sam Bog htio biti njihov pomoćnik, okrjepa i snaga, pa se zato i utjelovio i ostavio im se u euharistijskom kruhu.
Isus nas stoga poziva da dopustimo da nas Otac pouči i privuče k sebi, te ćemo tako najbolje osjetiti njegovu božansku skrb i zaštitu kojom nas nikad ne napušta, prema nama ljudima nije uvijek baš jasno i razumljivo njegovo ponašanja. Vjerujući u Isusa, primajući ga u euharistijskom kruhu u kojem je utjelovljen i za nas, shvatit ćemo koliko nas Otac ljubi, jer nas želi obdariti vječnošću, te ćemo imati razloga za radost i zahvalu umjesto za mrmljanje. Dopustimo mu da nas zahvati svojim Duhom, da mognemo shvatiti kako nam je dao besmrtnost ulazeći u naš život, te će nestati svake naznake i traga mrmljanja s usana i iz srca. Otvorimo oči duše i srca da otkrijemo čime nas je obdario kad nam je dao da gledamo Oca i budemo njegovi učenici, jer svoje ljudsko nezadovoljstvo na Boga ili čak protiv Boga, možemo iskorijeniti samo ako budemo znali čitati znakove koje nam ostavi po svome Sinu, koji je s neba sišao da bude hrana za život svijeta, te da nas tako uvede u slavu nebesku. Amen.

18. nedjelja kroz godinu – B
U odlomku današnjega Evanđelja uočavamo više detalja koji se mogu primijeniti i na čovjeka današnjega vremena. Tako vidimo kako mnoštvo ljudi nastoji pronaći, a potom i susresti Isusa koji se nakon umnažanja kruhova povukao u osamu jer su ga bili planirali zakraljiti. Ukrcali su se u svoje lađice i otišli su s drugu stranu Galilejskog mora, jer im je stalo da ga nađu. Ni danas vrijeme nije drugačije, te postoji mnoštvo ljudi koji traže Isusa, izlažući se također i stanovitim naporima da ga pronađu. Kao što su se onda Isusovi sunarodnjaci ukrcali u barke i otputovali na drugu stranu mora tražeći ga, tako i danas ima mnoštvo onih koji prelaze preko mora i oceana, preko gora i planina da dođu na neko mjesto gdje su čuli da se tamo osjeti na poseban način njegova prisutnost. Takva mjesta su najčešće mjesta na kojima očekuju vidjeti ili doživjeti neko čudo ili zadobiti uslišanje u svojim zavjetima i molitvama. Stoga se može reći da ima mnogo onih koji se izlažu naporima, a ponekada i opasnostima da prevale velike udaljenosti da bi ostvarili ispunjenje vlastitih želja, bilo da se radi o želji za zdravljem, ili pak o nekoj drugoj potrebi.
Isus međutim jasno odgovara i nekadašnjim i današnjim svojim tražiteljima: Tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Jasno im daje do znanja da je razumio njihove nakane koje nisu najispravnije, te da onda niti rezultat traženja ne može biti dostatan. Potom im upućuje i preporuku koja bi trebala biti nit vodilja svih njihovih napora i zalaganja: Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni. Nedvojben je bio njihov trud i napor, ali kriva nakana i pozadina uloženog truda ne dopuštaju ostvarenje najvećeg rezultata. Kako onda, tako i danas, neosporno je da se čovjek današnjega vremena iznimno mnogo trudi i da radi, pa i onda kad se odlučuje na određene vjerske inicijative i pothvate. Kako se onda trudio da dođe do Isusa da bi mu Isus osigurao lagani kruh, tako i danas mnogi bi Isusa htjeli za zaštitni znak lagodnijeg života i kao pomoć u iznalaženju boljeg i lakšeg komada kruha. Mnogo je spornije i upitnije, međutim, drži li se današnji čovjek u svim svojih nastojanjima poticaja i pravila koje Gospodin iznese u Evanđelju: Radite za hranu nepropadljivu koja ostaje za život vječni! Sva naša pozornost i svako nastojanje moraju biti vođeni ovom nakanom, ukoliko želimo doći do središta osobe Isusa Krista, do onoga što on ustvari je, a ne do neke njegove karikature koju tražimo shodno svojim potrebama i rabimo po svom nahođenju.
Zato nam se može dogoditi da Isusa intenzivno tražimo i zazivamo, a da on ipak bude daleko, jer ne tražimo od njega ono radi čega je on htio biti s nama, već se usredotočujemo na sasvim sporedne sadržaje, jer nam je pred očima hrana propadljiva umjesto one neprpadljive. Kad bismo mi vjernici usmjerili sebe i svoje živote punim intenzitetom prema Gospodinu, tražeći ga radi njega samoga, da mu se poklonimo i da život ispunimo njegovom prisutnošću koja nas duhovno krijepi i snaži, kad bismo svoje energije posvećivali više traženju Kruha nebeskog nego zemaljskog, stvarao bi se sasvim novi poredak u kojem nikome ne bi nedostajalo kruha, jer bismo jedni u drugima prepoznavali braću. Ovako, dok grčevito stišćemo koricu kruha u ruci, dok se mučimo kako je uvećati i kako steći zalihe za budućnost, trošimo svoje energije na ono što je u životu sporedno, te također svome životu dajemo neki sasvim drukčiji tijek. U takvom kontekstu i kad vidimo neki znak, ne vidimo ga kao znamenje Božje, već kao sredstvo svoje koristi koje bi htio pretvoriti u kapital ili od njega stvoriti životnu olakšicu.
Vrijeme je da ozbiljno poslušamo glas Gospodnji. Umjesto da isključivo i najviše razmišljamo o tome kako se domoći kruha, on u nama potiče želju da vjerujemo u njega kao u Božjeg poslanika i da u njemu razmatramo božansku prisutnost. Umjesto da se zasljepljujemo vlastitim željama, on nas potiče da radimo za hranu nepropadljivu koja nas prosvjetljuje i krijepi za život vječni. Umjesto da budemo usredotočeni na svoje potrebe, on nam nudi svoja znamenja da bismo u njemu pronašli sigurnost i utemeljenje. Jer želja za kruhom može čovjeka zaslijepiti, dok želja za Bogom u čovjeku otvara nova obzorja i skida mu mrenu kratkovidnosti nakon čega uočavamo Boga koji nam se približava i koji djeluje za nas. Zato Isusa ne traže zbog Mesijanskih znamenja, niti zbog potrebe da mu se poklone kao Bogu i da preko njega otkriju veličinu Božje ljubavi, već ukoliko smatraju da im je dovoljan Bog kojega mogu iskoristiti kao proizvođača ili dostavljača osnovnih živežnih namirnica. Traže ga zbog svojih potreba koje su više egzistencijalnog nego esencijalnog tipa, čime pokazuju da ne poznaju dobro ni sebe same ni svoje potrebe, dok on pokazuje da u čovjeku čita i pronalazi mnogo više i dublje nego to sam čovjek u sebi vidi.
Okrenimo se stoga traženju onog Kruha života i radimo za hranu nepropadljivu! Usmjerujući sav svoj život Isusu i euharistijskom kruhu u kojem nam se nudi kao istinski kruh, stvarat ćemo novi svijet i doživjeti radost ispunjenja vlastitog života. Tražimo ga i trošimo se uključujući se potpuno u ovu djelatnost, jer nas samo on može nahraniti i napojiti do te mjere da ne ogladnimo i ne ožednimo nikada. Radimo za hranu nepropadljivu ukoliko i sami želimo ostvariti nepropadljivost života vječnoga koja se stječe jedino na ovaj način.

17. nedjelja kroz godinu – B
U posljednjih nekoliko tjedana imali smo pred očima tekstove Markova Evanđelja u kojima opisuje Isusovu skrb za narod u vidu propovijedanja Kraljevstva Božjega i liječenja bolesnika i nemoćnika, a kroz narednih pet nedjelja Crkva odlomcima iz šestog poglavlja Ivanova Evanđelja dopunja Markove opise. A šesto poglavlje Ivanova Evanđelja u cijelosti je posvećeno događaju umnažanja kruha i naknadnoj raspravi koju Isus vodi sa svojim sunarodnjacima koji su blagovali umnoženi kruh, te potom tražili i repete. Današnji odlomak govori o načinu i okolnostima u kojima se dogodilo umnažanje kruha, iz čega se može izvući više znakovitih pouka i za današnji život.
Prva pouka vezana je upravo uz okolnosti u kojima se događa umnažanje. Evanđelist, naime, veli kako je silan svijet dolazio k Isusu, a kako se Isus zadržavao u osami, u polupustim predjelima, u molitvi i zajedništvu s Ocem nebeskim, tako je neophodno takva situacija utjecala i na one koji su ga tražili. Tražeći Isusa i dolazeći k njemu u krajeve gdje se živjelo oskudno ostajali su bez osnovnih životnih potrepština, kao što je i Isus živio oskudno i skromno, ne tražeći više od onog što mu je bilo potrebno za život. Ova činjenica sadrži u sebi pouku valjanu u svakom trenutku, pa tako i današnjem čovjeku. Onaj tko traži Isusa i odlučno ide za njim, neminovno dolazi u situaciju oskudice, lišavajući se gotovo i najosnovnijih stvari za život, čega je Isus svjestan premda ne poziva ljude da ga slijede i traže da bi ih osiromašio. I danas je razvidno da se vjernik koji dosljedno živi svoje vjerničko poslanje pred Bogom nepobitno lišava mnogih pogodnosti i izlaže se većem riziku oskudice i skromnog življenja. I danas će vjernik, živeći neporočno u Gospodinu i poradi Gospodina, biti zakinut ili će se svojevoljno odreći povlastica i zamamnosti koje pruža ovaj svijet, te će biti dodatno opterećen križem života. Vjernik koji se ne da skrenuti s puta Gospodnjega neće biti sposoban „snalaziti se“ u svijetu, niti će se znati „ostvarivati“ na način na koji to svijet zna. Predan svojim uvjerenjima kojih se ne želi odreći, izložit će se svojevrsnoj gospodarskoj „krizi“. Zaboravljajući na svjetovne ambicije, koje mu u konačnici mogu pomračiti svjetlo razbora i razabiranja, te ga onda strovaliti u malograđanštinu i snobizam koji u materijalnom standardu vidi jedini motiv i razlog života, možda će biti proglašen luđakom i čudakom.
Izlazeći iz svoga doma i polazeći za Isusom u pustinju života, sigurno će vjernom učeniku biti mnogo teže nego da je ostao nezainteresiran za objavu i znamenja što ih Isus nudi. Ali želeći otkriti znamenje Božje prisutnosti i djelovanja u svome životu, najveću vrijednost koja može uopće postojati, treba žrtvovati mnogo toga, odupirući se zamamnosti i logici ovoga svijeta, spreman živjeti skromno, postojano i pobožno. Tko polazi za Isusom tražeći vidjeti znamenja koja čini, odriče se uljuljanog života dopuštajući da ga privuče snaga Isusove riječi i primjera, što mu postaje iskustvo kojeg se ni u kojem slučaju ne bi želio odreći, pa i onda kad ga to dovodi do nestašice kruha i osnovnih potrepština.
A onima koji traže stvarna duhovna znamenja, Gospodin onda obilato uzvraća svojim darom ne ostavljajući ih niti gladnima. Jer Gospodin ne želi krize, ali je svjestan da čovjek prije same krize živi takvim načinom i ritmom života koji ga vodi ne samo prema krizi već prema tragediji, te je neophodno pročišćavanje vlastitog bića od svih svjetovnih i svjetskih natruha, da bi mogao dobro čuti i provesti u stvarnost Božju poruku. Zato pustinja i kriza uz Isusa ima pedagoško značenje, da omogući vjerniku preko znamenja vidjeti u Isusu stvarnost Božjeg života i mesijanskog poslanja, a sebe naučiti poslušnom i zahvalnom životu pred licem Božjim. U protivnom, društvo samo sebe dovodi u krizu poput ove današnje, jer je živjelo motivirano isključivo gospodarskim napretkom i standardom, a zaboravilo živjeti stvarni život ispunjen vjerom i odgovornošću, skromnošću i nesebičnošću.
A kako svijet, međutim, ne želi proći slobodno kroz pročišćavanja svijesti slijedeći Isusa, njegov primjer i put, suočava se i suočavat će se s izazovom krize koju je sam sebi nametnuo, s time da nam je moliti se da takva kriza ne bude popraćena i većim društvenim nedaćama i zlima. Danas smo došli do situacije u kojoj ne znamo i ne želimo više međusobno se odricati u ime općega dobra, jer smo naučili da svakom od nas bude dobro na način na koji to samostalno zamišlja. A ako želimo biti pošteni, uočit ćemo proturječja i žalosne nelogičnosti u kojima se govori o krizi, neimaštini i siromaštvu, a u isto vrijeme u našoj se zemlji dnevno se bacaju neiskorištene tone kruha. O kakvoj krizi se može govoriti u zemlji u kojoj se svakodnevno potroši milijune kuna na suvišno i nepotrebno, na zabave, zadovoljstva, užitke i ovisnosti, kao da je to nešto po sebi razumljivo i potrebno, a ne štetno i pogubno.
Bilo bi mnogo bolje da smo te iste energije uložili u traženje Isusa, da smo se odricali svega da dođemo do njega, te bi tada odricanje dovelo do blagoslova i napretka svake vrste, jer bi i Gospodin umnožio kruhove našeg siromaštva, umjesto da mi to sami činimo na nezdrav i nezahvalan način, uslijed čega se razbacujemo darom kojega imamo. Stoga kad malo bolje razaberemo uočit ćemo da nismo u krizi neimaštine kruha, već u krizi nedostatka vrednota i ponašanja. U krizi smo jer se teško odričemo stečenog komoditeta, ne želeći prihvatiti činjenicu da se na njemu ne može graditi zdravo društvo, te da je kriza samo plod takvog intenziteta života. Kriza je plod našeg nesnalaženja u životu, te naše preuzetnosti i bahatosti poradi koje ne vidimo kako bismo stvarno trebali živjeti.
Zato nam upravo u takvoj kriznoj situaciju Isus poukama današnjeg Evanđelja daje odgovor. Daljnja pouka je vezana uz njegov upit: Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?, dok se slična pouka iščitava iz naloga koji daje apostolima: Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne! Na tragu njegova pitanja uočavamo da on želi angažirati svoje učenike da odgovor na krizu kruha tražimo svi zajedno a ne samo on. Svima nam je uložiti sve snage da pronađemo dovoljno kruha nahraniti sva gladna usta. Na tragu tog pitanja moramo se i mi vjernici zapitati koliko i sami sudjelujemo skromnim i odgovornim življenjem u traženju rješenja i odgovora na krizu čovjeka i ljudskosti. Ništa manje je jasan je i Isusov nalog, nad kojim bismo se svi morali zapitati koliko ga poštujemo i ostvarujemo, napose u današnjem potrošačkom društvu, gdje potrošnja i zarada opravdava i potiče ne samo razbacivanje nego i kršenje temeljnih ljudskih prava obespravljene radne snage. Skupljamo li i poštujemo li preostale ulomke, ili smo se naučili razbacivati izabirući isključivo ono što nam se sviđa, a odbacujući ono što nije sukladno istančanim ukusima, previđajući ogromnu nezahvalnost prema Bogu iz čije ruke sve primamo?
Razmišljajući o svemu neophodno se ide prema zaključku da kriza bez daljnjega dolazi i prati ljudsko društvo, samo je pitanje hoćemo li upasti u tragičnu krizu silom prilika, ili ćemo se podvrći svojevrsnoj krizi slijedeći Isusov glas i izabirući živjeti evanđeoske vrijednosti. Time bismo se svjesno i svojevoljno oslobodili i pročistili, stvarajući duhovne snage za bolju budućnost. Ali ako ćemo najprije istrošiti upravo takve duhovne snage, živeći nakaradnim životom sukladno zahtjevima ovoga svijeta kao da nema Krista i kao da ga ne treba tražiti, onda ćemo bez daljnjega platiti golemi ceh kad nastupi kriza jer ona onda poprima takve razmjere da jednostavno klizimo prema tragediji i bezdanu beznađa. A ako već moramo proći kroz krizu, onda je bolje proći kroz onu krizu kroz koju nas vodi sam Gospodin, koji je moćan onda uzeti naših pet kruhova i dvije ribice i umnožiti ih za veliko mnoštvo. Jer samo krizno stanje koje nastaje kao posljedica odricanja poradi Krista nosi u sebi pretpostavke i mogućnosti umnažanja postojećih zaliha na dobrobit svih, a također vodi i k poštivanju sveg suvišaka kojim se više ne razbacujemo, nego ga skupljamo svjesni da mogu nastupiti i teži dani.
Slušajući riječi svoga Učitelja na nama vjernicima je pokazati put iz krize koja je zahvatila današnje društvu, pa stoga prihvatimo pouke koje nam daje o kruhu i krizi u današnjem Evanđelju.

16. nedjelja kroz godinu – B
Jedna stara latinska poslovica glasi: Festina lente – žuri polako! Nastala je na temelju općepoznatog ljudskog iskustva žurbe i brzopletosti koja se javlja kad čovjek osjeti slast ostvarenja, bilo da se radi o slavi ili dobiti neke druge vrste. Da bi što prije zadovoljio spomenute apetite spreman je ići preko svojih granica samo da se toga domogne. Ne misli, međutim, kako će, idući preko granica svojih mogućnosti i izdržljivosti, najprije isprazniti sebe, a potom će doći do toga da će se i pogaziti, te je rezultat svega neizmjerna duhovna šteta sebi i onima oko sebe. A rad i profesionalna aktivnost zbog više razloga uvijek su bili vrlo primamljiv mamac da se čovjek na nj uhvati. Dok radi u čovjeku se najprije stvara osjećaj ispunjenja zbog obavljenoga posla, čpime je sebe dijelom ostavio u svomje djelu. Pogotovo kad je povezan s dobiti neophodnom za preživljavanje. Drugi primamljivi osjećaj, a onda potom i izgovor, je svijest o društvenoj korisnosti. Radeći pojedinac služi čovjeku i čovječanstvu, zbog čega se ne može nijekati humana dimenzija. Logično je stoga da svakog tko se bavi djelatnošću te vrste valja uvažavati, te u isto vrijeme od njega uvijek više potraživati za dobrobit cijele zajednice iskorištavajući njegov potencijal.
Imperativ daljnjeg potraživanja može postati začarani krug iz kojeg se onda pojedinac teško može izvući vani. Što se više daje, više ga traže, pa se mora još više davati da bi zadovoljio tolikoj potražnji. To postaje i normalni mehanizam ukoliko ne primijeti da ga to i troši, a ne samo ostvaruje. Štoviše, slijep je ako ne primjeti da ga takav aktivizam više troši nego ostvaruje, te da je samo prividan osjećaj ostvarenja koji mu pruža. Samo je pitanje ima li dovoljno razloga i volje istrgnuti se iz tog vrtloga.
Posljedice ovakvog trošenja u začaranom krugu možemo vidjeti oko sebe u tolikima koji su pod stresom i u depresiji, u što nisu upali sami od sebe, nego zbog trajnog nesmiljenog ritma vrtnje kojoj su izloženi. Posljedice su također vidljive u onima koji su umorni od svega, pa čak i od samog života, te jedini izlaz vide u zaboravu i bijegu od njega. A zaborav i bijeg od života događa se na više načina. Najradikalniji je onaj kad se istrošen čovjek odlučuje na samoubojstvo, ali ima i drugih, ništa manje pogubnih načina. Koliko je samo onih koji traže utjehu u alkoholu ili u divljim zabavama koje dijelom brišu sjećanje na ono što nas troši, dok se čovjek ne probudi iz svog mamurluka još potrošeniji nego je bio, ali sretan utoliko ukoliko se je bar nekoliko trenutaka istrgnuo iz gravitacijskog vrtloga aktivizma. Pokazatelj pogubnosti aktivizma je i vapaj suvremenog čovjeka za godišnjim odmorima koji postaju u današnjem svijetu gotovo obredni.
Umora i istrošenosti nisu pošteđeni niti navjestitelji Evanđelja, koji su i sami izloženi kojekakvim naporima i opterećenjima, kako nam to zorno svjedoči i današnje odlomak. Uslijed takvih napora gotovo je logično da čovjek traži određenu kompenzaciju, najčešće u vidu ljudske utjehe. A tražeći ljudsku utjehu isto tako se ide linijom opravdanja grešnih postupaka izgovorima: Pa i ja sam samo čovjek. Pa to je sve ljudski i normalno. U tome nema ništa loše. Zar nemam na to pravo? Tako čovjek uslijed umora i istrošenosti pribjegava rješenjima kojima ne bi pribjegao da je sačuvao ravnotežu i pravda grešne postupke koje ne bi pravdao u redovitim uvjetima i okolnostima. U situacijama veće izloženosti razina tolerancije grijeha je sasvim drukčija, te u čovjeku postoji sklonost da opravdava mnoge postupke kao normalne, ili za njih traži opravdanje, što u redovitim okolnostima nikad ne bi učinio. U iscrpljenosti i umoru čovjeku nedostaje volje i snage, pa i kad vidi što bi bilo dobro ili bolje. Osjeća se kao sputan i obamro zbog umora, kao sputan nevidljivim sponama, te može jasno razaznati kako tjelesna prenapregnutost dovodi u opasnost psihofizičku cjelovitost i ravnotežu, što u njemu potiče ispade i iživljavanja najgore vrste, koji u pojedinim situacijama sežu sve do bestijalnosti i zločina.
Zbog svih spomenutih posljedica s pravom postavlja pitanje mjere u kojoj je netko dužan davati se drugima. Kao što se postavlja i pitanje u kojoj mjeri netko može zahtjevati od nekoga da se daruje, polažući tako pravo na njega i njegov život. Koja je prava mjera aktivizma? Gdje, kako i kada onaj koji se daje može zaštititi svoju cjelovitost? Ima li pravo reći ne darivanju sama sebe za ljude?
Odgovor na ova i ostala pitanja nudi nam današnje Evanđelje koje opisuje jednu takvu situaciju u kojoj su se našli Gospodinovi učenici. Toliko su imali obveza i posla, toliko je ljudi dolazilo i tražilo pomoć da nisu imali kada ni jesti. A Isus, kao nenadmašiv poznavatelj života i čovjeka, svjestan je da se može dogoditi da duh bude spreman, ali da tijelo bude slabo i iscrpljeno, čime može postati zapreka i teret duhu da ispuni svoje poslanje. Zato im savjetuje da odlaskom u osamu iziđu iz začaranog kruga aktivizma, to jest da se odmore otpočinuvši malo. Svjestan je mogućeg stresa i iscrpljenosti, pa zato želi da se njegovi učenici odmore, to jest da izbjegnu nepogode koje može sa sobom donijeti neprekidni rad i aktivnost. A najbolji lijek protiv takvih nepogoda je zdravo stanje duha, koje se ne mjeri samo kriterijem psihologa, nego božanskim metrom duhovnog zdravlja koje izvire iz osame i drugovanja s Bogom. Zato Isus svojim učenicima ne govori da uzmu godišnji odmor, premda je nekad i to potrebno, nego im veli da idu u osamu, kako je i on običavao. Ne traži od njih da se „odmore“ zabavama, što bi ih bez daljnjega rastreslo i udaljilo od njihove odgovornosti i poslanja za ljude, nego im savjetuje da malo otpočinu.
U svijetu u kojem živimo i koji nas nesmiljeno troši, najbolji savjet nam može dati Onaj koji je pobijedio svijet, jer on ne želi da se izvlačimo od odgovornosti za svijet i svakog čovjeka, s time da ne želi niti da nas taj svijet apsorbira i istroši da mu nemamo što dati. On zna kada njegovi mogu dati najviše okrepe i pomoći čovjeku kad imaju božanski mir i prisutnost u duši, kad ne žive po mjerilima ovoga svijeta, jer ih svjetovni aktivizam troši pa i kad ostavlja osjećaj ostvarenja u duši. Ako itko onda Isus očekuje od svojih učenika da se daju potpuno, bez zadrške, ali da se ne prazne niti da daju od svoje ispraznosti i praznine, već da, nakon drugovanja s Bogom u osami, obnovljeni njegovim Duhom, mogu davati od punine života što struju u njima. Za određene ciljeva treba se i umoriti, iscrpiti i potrošiti, ali darujući od obilja božanskog života, čime se onda sam život trajno obnavlja. Potrošeni život nije dar ni Bogu ni čovjeku, niti se može u sebi obnavljati. A kako nitko nema neograničene mogućnosti, zato mora paziti na to da ne istroši što ima prije nego dođe do cilja, već da živi na takav način da se, usprkos trošenja, trajno Bogom obnavlja.
Stoga poslušajmo svoga Gospodina, koji je mnogočemu poučavao iscrpljeni svijet što bijaše kao ovce bez pastira, da bismo mogli biti puni njegove okrijepe i za sebe i sve one koji je traže umorni i iscrpljeni na bespućima i stranputicama ovoga svijeta. Gospodin želi da primimo u dušu Neograničenoga i njegov milosni dar da bi naše darivanje moglo biti neiscrpno i višestruki blagoslov: i nama i drugima za život vječni.

15. nedjelja kroz godinu – B
S pravom se moramo upitati kojeg smisla ima danas ovo Evanđelje i Isusove riječi i upute što ih dade apostolima, kad već više stoljeća da i nema pravih apostola, kad već više stoljeća Crkva više sliči nepomičnoj građevini utemeljenoj na stijeni. Kojeg smisla imaju Isusove riječi upućene putujućim propovjednicima kad u Crkvi već dugo nema takvog putujućeg dinamizma, već prije svega postoji kruta struktura, institucionalizirana i statična. Dužni smo upitati se mogu li riječi današnjeg Evanđelja, iz kojih se odražava slika i struktura Crkve iz prvog stoljeća, još išta reći nama u dvadeset i prvom stoljeću kad je situacija sasvim drukčija. Što mogu značiti vjernicima kad već dugo nije pod svoj krov primio nijednog apostola? Što mogu značiti u svijetu u kojem vidimo da su putujući propovjednici uglavnom članovi pojedinih sekti?
Međutim, ipak je neophodno pozorno slušati i ovo Evanđelje, premda su crkvene i društvene prilike sasvim drukčije od onih iz vremena prve Crkve kad je ono zapisano. Makar danas gotovo i nema više apostola, gdje pod ovom pojmom ne podrazumijevamo ne samo uži krug Isusovih učenika, već putujuće navjestitelje kao u prvim vremenima Crkve, Crkva ipak nikad nije prestala biti apostolska, to jest utemeljena na Kristovim apostolima i poslana naviještati Evanđelje cijelom svijetu. Pa i usprkos poimanja Crkve kao statične strukture i institucije, Drugi vatikanski sabor nije se ustručavao nazvati je zajednicom u hodu, narodom Božjim na hodočasničkom putu prema vječnoj domovini. Isto tako svećenici, premda ne žive pod istim krovom s onima koji im daju gostoprimstvo u župi,ipak su svjesni da, na ovaj ili onaj način, žive od dobrote i pomoći svojih župljana, te na taj način kao da su i pod njihovim krovom.
Osim toga Isusove riječi imaju trajnu vrijednost u svim vremenima, pa tako i u našem koje u sebi nosi prijetnju da umrtvi pastoralni rad i duhovne inicijative i potrebe, bilo svećenika bilo vjernika. Nitko više nije lišen napasti i opasnosti statičnosti u svom životu, a osude i kritike češće pogađaju svećenike. Nije rijetkost da se proziva i kritizira njihovo ponašanje kao samodostatno i zatvoreno. Predbacuje im se da su statični i bez inicijativa, da misle samo na to što stječu i kako se nose, što jedu i koliko novca imaju. Predbacuje im se ono na što bi ih Isus u ovom Evanđelju htio upozoriti kad im zapovijeda da ne nose ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu. Na stranu što će takve kritike ostati vječna tema koju će dežurni kritičari izvlačiti iz ladice, te na račun pojedinaca kritizirati cijelu Crkvu, ali ostaje činjenica da Isusove riječi sačinjavaju neosporno pravilo života kako svećenika tako i cijele Crkve.
Isus svojom božanskom riječju želi potaknuti cijelu Crkvu, a napose svećenike, na autentični dinamizam koji bi odražavao njenu okrenutost dobrobiti čovjeka i naroda, primarnoj skrbi oko spasenja i nebeskih vrijednosti, umjesto da kao ljudi gradimo sigurnosti u stjecanju zemaljskih dobara. Današnji navjestitelji Božje riječi, premda ne putuju svijetom kao što su to nekada činili apostoli, ipak su pozvani sačuvati onaj autentični, iskonski i apostolski, dinamizam duha, te u svom djelovanju pokazati da se nisu uljuljali, već da jasno razaznaju da je primarni pastoralni interes rad na propovijedanju kraljevstva nebeskog i obraćenju ljudi. Isusovi savjeti bez daljnjega mogu im i moraju pomoći da otkriju autentičnu slobodu i neopterećenost u pastoralnom djelovanju, čime stječu ne samo veći uspjeh, već i veću vjerodostojnost. Jer upravo u trenutku kad se liše potpore i pomoći svih izvanjskih čimbenika, kad je u njima kristalno jasna nakana da služe drugima ne želeći se služiti za svoje interese i probitke, ostaje im samo božanska snaga i vlastiti život iz kojeg se rađa nevjerojatni dinamizam vjere, što sačinjava svjedočanstvo koje vjerodostojno govori samo za se. Postaju vjerodostojni upravo u trenutku kad im je najveći motiv djelovanje želja za spasenjem duša, a ne novčana zarada, koja je sposobna zagušiti sve druge motive i motivacije onima koji ne vode skrb oko svog duhovnog života.
Kristovi navjestitelji su zato pozvani sve učiniti da njihova misija bude uspješna, pa tako i sebe suobličiti zahtjevima Isusove zapovijedi koja se tiče njih i njihova nastupa među ljudima, a sve s ciljem da bi svojim životnim dinamizmom mogli biti svjedoci apostolske i hodočasničke dimenzije cijele Crkve. Ništa manje Gospodnje riječi nisu znakovite i samim vjernicima, potičući ih da prepoznaju dinamizam duha pravih Kristovih apostola, te ih prihvate u poslušnosti, najprije kao jamstvo osobnog duhovnog rasta i dobrobiti, a potom i stavljajući im se na raspolaganje u njihovu pastoralnom radu i potrebama.
Ove Kristove riječi neka se stoga urežu u srce svakog vjernika i cijele Crkve, a napose onih koji vrše odgovorno poslanje naviještanja, jer nemaju pravo osobnim interesom, grijesima i propustima obezvrijediti njenu iskonsku snagu niti devalvirati njenu autentičnu vrijednost. Osim toga osnaženi su i evanđeoskim primjerom apostola koji su, vjerni Učitelju, imali i mnogo uspjeha u svom djelovanju, čega neće biti lišeno niti djelovanje svakog drugog vjernog Kristova apostola.

14. nedjelja kroz godinu – B
Općepoznata je stvar da ljudi s ponosom ističu velike i znamenite ljude svoga kraja da se pohvale kako dotični kraj nije običan kraj, već može biti upamćen i po izdancima svoga roda, bilo da se radi o književnicima, političarima, športašima, glumcima, pjevačima ili nekoj drugoj osobi iz javnog života. U isto vrijeme postoji nada da takvi ljudi, osim što proslave rodnu grudu veličinom svoga uma i duha, kulturom i gospodarskom sposobnošću, književnošću i umjetnošću, mogu doprinijeti i razvoju iste.
Takav lokalpatriotizam može prijeći i u veliku malograđanštinu od trenutka kada samozvani lokalni dobročinitelji, jer se žele proslaviti u svome kraju, nisu sposobni izdići se iznad lokalnih interesa, već sve čine isključivo za dobrobit svoga mjesta, zanemarujući opći interes i objektivni ključ onoga što je potrebno učiniti. Naravno, dobročinitelji toga tipa su proslavljeni, jer su asfaltirali dio ceste bolje nego što je to u susjednom mjestu, jer su doveli vodu struju i telefon, eventualno izgradili neki športski objekt kakvog nema u cijeloj okolici. Ljude koji se na ovakav način postave i žive, pa taman da se radi i o tajkunima, narod veliča, prihvaća i o njima priča kao o svojim dobročiniteljima, o nekim veličinama koji su iza sebe ostavili prepoznatljiv trag koji vodi do ili od malog mjesta u kojem je djelovao ili nešto dobra učinio. Tako oni dok se zalažu za opće dobro, zalažu se u prvom redu podići sebi neki spomenik i izgraditi slavu među budućim pokoljenjima.
Gore spomenuta pravila ne vrijede ipak za proroke, što može biti manje ili više čudno. Zaključujemo to iz opisa događaja koji smo čulu u današnjem evanđelju. Naime, Isus na početku javnog djelovanja dolazi u svoj zavičaj sa svojim učenicima. Ničim se ne ističe niti ičim želi privlačiti pozornost, jer nije namjeravao činiti djela kojima bi cilj bio stjecati slavu, ni sebi ni njima, već jednostavno proslavljati Boga. Tek kad je došla subota, počeo je poučavati u sinagogi, te su njegovi sumještani ostali preneraženi pitajući se odakle mu takva mudrost. Njegov nastup i božanska mudrost postaju zapreka da ga sumještani prihvate, te je nepovjerenje i odbacivanje išlo do te mjere da su se sablažnjavali o njega.
Isus će, analizirajući ovaj događaj, iznijeti i dijagnozu odgovarajući zašto su se tako čudno postavili prema njemu. Odbacili su njega i njegovo djelovanje jer je on došao u svojstvu proroka, pa je stoga i izjavio da „nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom“. Da je došao u svojstvu političara i tajkuna od kojeg su mogli imati materijalnih potraživanja, onda bi ga dočekali ponosni na njega i njegovo djelovanje, a ovako od proroka nisu mogli očekivati takve koristi. Osim toga prorok je slao poruku koja je izazivala i pozivala na potpuno zajedništvo s Bogom, te on nije mogao žrtvovati cjelovitost takve poruke niti radi njihova materijalnog dobra niti radi svoje popularnosti.
Stoga kad prorok djeluje ili govori, on ne djeluje iz niskih lokalpatriotskih pobuda, već izaziva cijelu osobu želeći je dovesti do susreta s Bogom. Ne želi je ostaviti u neznanju ili s lažnim uvjerenjima, pa joj se zato i ne dodvorava jeftinim uslugama. Njegovo je ostaviti takvo svjedočanstvo da stavi čovjeka pred Boga na način da se više ne može i ne želi izvlačiti od odgovornosti vjerničkog života i rasta, odbacivši uljuljanost u tradicionalna uvjerenja i reloigioznost izvanjskoga. Prorok na takav način svjedoči Božju prisutnost da se svaki onaj koji čuje poruku prema tome određuje ili prepuštajući se potpuno Božjem vodstvu ili, poput Isusovih mještana iz Evanđelja, traži izgovor da ne napravi potrebni zaokret. Naravno, tražeći izgovor žele prebaciti odgovornost na druge. Problem stoga ne smije biti u njima, već je problem onda u onome tko im proročki naviješta Božju riječ. Odbacujući proročki glas odbacuju komunikaciju s Bogom. Odbacujući proročki glas odbacuju ispit savjesti neophodan svakom tko je svjestan svoje slabosti. A izgovor kojim žele omalovažiti njegove riječi sumnjajući u proročku dimenziju gotovo je smiješan: oni, navodno predobro poznaju njega i cijelu mu rodbinu da bi ga mogli smatrati Božjim poslanikom. Time su izravno izrazili sumnju u svoj kraj, koji, po njima, očito nije mogao dati Božjih ljudi, moćnih na riječi i djelu, dok je eventualno mogao dati poduzetnika i ulag(iv)ača.
Neka ovaj evanđeoski događaj bude poticaj nama koji smo se do te mjere „udomaćili“ s Kristom i njegovom riječi da onda ne vidimo ili ne želimo vidjeti njenu izuzetnost u svome životu, te nam svaki izgovor postaje jači od njegova poziva da živimo život u izravnoj povezanosti i otvorenosti Bogu. Bolje da se mi sami začudimo nad svojom nevjerom, nego da se jednoga dana začudi nad njom Isus, te učini da se u onaj dan zbog nje postidimo svoje površnosti. Ne bi bilo dobro da nam malograđanski lokalpatriotizam bude izgovorom da se držimo udaljenima od njega, jer nam ne odgovora poziv koji nam upućuje da ga slijedimo izbliza, da mu dopustimo navijestiti riječi spasenja i iscijeliti naše otupjele savjesti. Jer Isus i danas propovijeda i čini čuda u našim “sinagogama”, samo je pitanje želimo li ga prihvatiti kao autentični izdanak svoga kraja, ili ga se upravo zbog toga želimo odreći budući da nam njegova poruka para uši jer joj ne damo da prodre do srca.

13. nedjelja kroz godinu – B
Bolni događaj opisan u današnjem Evanđelju nije pojedinačni slučaj iz neke prošlosti, nego je opis onoga što se događa i danas, premda na nešto drukčiji način. Nema nijedne tako bolne situacije nego kad se roditelj bori za život svoga djeteta, bez obzira koliko posesivnom mogli nazvati takvu ljubav. A u naše vrijeme više nego prije, roditeljska ljubav prema djeci postaje posesivna i gotovo idolatrijska. Upravo posesivnost i idolatrijski način iskazivanja ljubavi prema djeci dovodi do neviđenih pogrešaka i posljedica. Zato bi nam ovaj događaj iz Evanđelja morao poslužiti da revidiramo svoje stavove i da od samog početka izgradimo ljubav prema mjeri Gospodina Isusa.
Naime, u Evanđelju se radi o jednoj dvanaestogodišnjoj djevojčici, kćeri nadstojnika sinagoge Jaira, čiji je život na pragu adolescencije ugrožen. Na umoru je i njeni roditelji očajni dolaze do Isusa tražeći da je dođe ozdraviti. Isus prihvaća njihov poziv i molbu, te polazi izliječiti je. No putem je bio zaustavljen, to jest usporen događajem jednog drugog izlječenja, da bi ga na tom mjestu zatekla poruka nadstojniku Jairu kako mu je kći već umrla, te da ne treba dalje mučiti Učitelja. Isus, čuvši taj razgovor, ohrabruje Jaira i traži od njega da vjeruje, da bi naposljetku i oživio njegovu preminulu djevojčicu.
Znakovit je ovaj događaj jer se radi o djevojčici na pragu adolescencije koja nas podsjeća kako je i danas u naše vrijeme mnoštvo mladića i djevojaka, adolescenata, koji su, u ime slobodnog i lagodnog života, prepušteni duhovnoj i moralnoj smrti i umiranju. Nitko ne želi priznati niti se time ozbiljno pozabaviti što su prepušteni onome što donosi društvo i okruženje, što su prepušteni odgoju samo iz medija ili iz svoje ljudske površnosti, udaljeni od stvarnog životnog središta. Kolike samo i roditelji upućuju prema životnim ambicijama i dopuštaju im razne prohtjeve, od onih nepotrebnih do onih nakaradnih, a sve pod izlikom da je to ispravno, moderno, poželjno. Do određenog trenutka oni žive gotovo kao nedodirljivi idoli koje nitko ne smije niti krivo pogledati, a kamoli reći. O njima niti roditelji ne vode brigu na pravi način, već skrbe o njima idolatrijski, to jest vođeni ljudskim načelima i idealima, a ne Božjim. U stvarnom smislu riječi o njima ne vode računa jer odbacuju ili dopuštaju odbaciti i bilo kakvu pomisao da bi Isus imao što reći ili da bi mogao pomoći kao putokaz na životnim raskršćima.
Pred stvarnim smislom i razornim plodovima ovakvog odgoja i života zatvaraju se oči dok se ne dogodi tragedija, koja onda povlači mnoštvo pitanja koja onda prelaze u optužbe. Naravno, u optužbe protiv Boga kojega nije bilo kad je trebalo, umjesto da se shvati kako je Bog uvijek bio tu, a zakazujemo mi ljudi. Tek kad jednom bude prekasno, onda ožalošćeni roditelji traže odgovornost, s time da u tom traženju ne pripisuju odgovornost sebi ni svojoj udaljenosti od Boga, svojoj vjerskoj površnosti i nedosljednosti odgoja, te uslijed toga ne znaju na pravi način niti živjeti svoju roditeljsku odgovornost i zadaću, koja se svodi na stjecanje zemaljskih dobara, umjesto na odlučno vjerničko življenje. Na žalost malo tko u društvu misli ozbiljno i odgovorno o tome čime hranimo djecu i adolescente, mladiće i djevojke, jer njihovo duhovno izgladnjivanje i duhovno-moralna smrt ne događa se preko noći, premda se redovito događa u noći, ali ne naglo već iz noći u noć. Roditelji ne bi smjeli dopustiti da se oko njih nagura previše bukača-savjetnika, koji im silnom bukom zaglušuju uši, te ne primjećuju koje im sve zločeste i grešne, pogubne i štetne ponude podvaljuju pod izlikom slobode, a kad se dogodi zlo, onda ti isti rone krokodilske suze ne prihvaćajući da smo svi, ama baš svi, odgovorni i pozvani širiti u društvu sigurno i zdravo ozračje, umjesto zaraza i boleština kojima smo uzročnici kao prijenosnici.
Nadstojnik sinagoge Jair primjer je ipak kako treba Isusa zvati još dok je navrijeme, čim se opaze prvi simptomi bolesti. Roditelj bi trebao tažiti pomoć za svoje dijete, napose one na pragu adolescencije, i ne dopustiti da se na smrt izmore od rana i bolova, da se ne izgube u lutanjima i prazninama, već bi im trebali upravo u takvom osjetljivom razdoblju nuditi ozbiljnu pomoć. A ta ozbiljna pomoć ne sastoji se u slušanju bukača i narikača, od onih „mudrih“ glava koje ne gledaju život božanskim očima, kojima roditelji daju previše povjerenja i prostora, jer se ufaju isključivo u ljudsku mudrost, kojom se i sami vode u svom odgoju, ostavljajući najmanje prostora iskrenom i istinskom odnosu s Bogom. Nadstojnik Jair je pokazao da je bit uspjeha upravo u tom odnosu s Bogom. Njega koji je u sinagogi naviještao vjeru u živoga Boga, Isus poziva da i sam vjeruje u njega, jer samo živa vjera u živoga Boga može biti lijek protiv svake bolesti, pa i protiv smrti njegove kćeri. Drugi korak, nakon što je Isus ozdravio djevojčicu, bila je poslušnost glasu Gospodnjem koji traži da je nahrane, ali ne više bukom i naricanjem, ne više zdvojnošću i očajem, već od tada za njih postaje obveza hraniti je Isusovom riječju i životom, ako je žele zdravu sačuvati.
Učinimo stoga sve da Gospodin Isus stupi u kontakt sa svakim mladićem i djevojkom koji je u traženju životnog stava, tko se bori za vlastiti rast, jer samo s Kristom ima mogućnost cjelovitog i zdravog rasta. Upravimo svoju molitvu Gospodinu da pohodi naše adolescente koji su izloženi raznim pošastima u dobi u kojoj se nalaze, da dopuste da ih on uhvati za ruku i povede putem spasenja. Neka uvijek budu vjerni njegovu spasenjskom zahvatu, te neka nikad ne odbijaju hranu vjere koju je on zapovjedio da im daju, da bi mogli živjeti čilo i krepko, sposobno potom i druge hraniti primjerom svoga života.