3. korizmena nedjelja – A
Evanđelist Ivan u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje slučajni susret Gospodina Isusa s jednom ženom na Jakovljevu zdencu kod samarijskog grada Sihara. No ovaj slučajni susret Gospodin je iskoristio kako bi joj objavio sebe i svoje božansko poslanje, premda na pomalo čudan i provokativan način. Zapodjenuvši sasvim običan razgovor tražeći gutljaj vode, cilj mu je bio izazvati njezinu reakciju kako bi je doveo do vjere na jednoj većoj razini od one koju je ona poznavala. Kao povod za ovaj razgovor Gospodin je iskoristio simboliku zdenca i zahvaćanja vode, s čime je povezao potrebu ljudske žeđi. Zato je i započeo razgovor tražeći od nje da mu dade piti, svjestan kako svakodnevni ljudski čini mogu imati dublje značenje i simboliku. A kako nema nikoga bez takvih elementarnih iskustava, bilo mu je jasno da su ključne životne potrebe u biti dobra polazišna točka za dublji razgovor.
Dok je žena Samarijanka, usredotočena na tjelesnu žeđ i vodu, došla zahvatiti vode sa studenca, Gospodin je uspostavio kontakt govoreći o dubinskoj žeđi koja se nalazi u svakome čovjeku, a kojoj je samo slika ona tjelesna žeđ. Govorio je o vodi nakon koje se više ne žeđa, što je pomalo zbunjivalo njegovu sugovornicu. Najprije nije odmah razumjela o čemu govori, ali kad je on nastavio uvjeravati ozbiljnim i uvjerljivim riječima, onda se predbilježila za takvu čudotvornu vodu o kojoj je govorio. Htjela je sebi priskrbiti obilje koje bi joj olakšalo život i svakodnevni napor odlaska na zdenac, kao i potrebu taženja žeđi.
Ni čovjek današnjice nije u ništa drukčijem položaju od skromne Samarijanke. Dok se hvata svojih materijalnih sigurnosti, ipak u sebi mašta o potpunom zadovoljenju potreba, nakon čega mu ne će više trebati takva hrana i takvi sadržaji. Sa stvarnosti lako prijeđe u iluziju i mašta eventualno savršeno stanje u koje bi trebalo doći društvo i svaki pojedinac. Danas vjeruje i u apsolutni napredak koji će ga dovesti do rješenja svih problema, ne prihvaćajući da je to iluzija koju Gospodin svojim djelovanjem nije htio priuštiti čovjeku. Tako je isto bilo i sa Samarijancima, jer su i nakon susreta s njime i dalje trebali crpsti vodu na Jakovljevu zdencu. Međutim, našli su zasićenje svojih unutarnjih traženja, te im ništa u životu nije bilo više isto kao prije. Nakon susreta s Gospodinom ostala je ista tjelesan potreba, ali je zato došlo do revolucionarnog otkrića kako je ljudsko srce svakog pojedinca istinski zdenac stvoren kako bi bio vrelo žive vode. Strujanjem žeđi za vječnim i trajnim istinama u srcu, kao što je pitanje smisla života, ljubavi i dobra, čovjek otkriva da je dubok kao zdenac, te da želi biti ispunjen živom vodom što struji u život vječni. Međutim, takvu vodu čovjeku može dati samo Isus, istinski izvor žive vode.
Međutim današnji čovjek se nećka i s nepovjerenjem prihvaća ovu činjenicu koju je Samarijanka tako brzo shvatila. Isus ju je oduševio prodornošću i izvornošću razmišljanja, ukazao na shvaćanje vjere, pozvao na povezivanje i razumijevanje Božjih obećanja, kao i na klanjanje Bogu u duhu i istini. Bila je oduševljena do mjere da se osjetila bogatom i preporođenom u susretu s njime. Gledajući pak kako se suvremeni kršćanin nećka i koleba u vjeri, kako pristupa mlako i neuvjerljivo, može se zaključiti jedino kako mu nedostaje ova svijest i odlučnost, a još prije toga nedostaje mu stvarno korjenito iskustvo Isusa Krista u svom životu. No posljedica toga je golema. Takav je zatvorio u svoje srce pristup onome koji je jedini mogao učiniti da u njemu zastruji živa voda. Isto se događa kad čovjek, nakon što je dopustio da mu u srcu poteče živa voda, ne održava čistim zdenac srca, nego dopušta da se onečisti neprikladnim sadržajima, smećem i otpadom. Ako čovjek u sebi uguši žeđ za istinom i ljubavlju, dobrotom i pravdom, ili joj u životu ne dadne prednost pred drugim potrebama, onda se lišio mehanizma koji mu je održavao srce živim, te dopuštao samom Bogu da ga iznutra natapa živom vodom. Ujedno ga prati velika pogibelj i rizik da zbog zasićenja primarnih tjelesnih potreba osjeti sigurnost kao da su to jedine stvarne potrebe, pa izgubi žar traženja onog što je bitno u cjelovitom smislu riječi. Zatrpan površnim traženjima i težeći k zasićenju isključivo zemaljskih potreba, zastire vlastita obzorja i zatrpava u srcu izvor žive vode.
Korizmeno vrijeme nam stoga služi kako bismo i sami u pustinji života, posvetili malo vremena zdencu srca u kojem žubori živa voda vjere, nade i ljubavi, razlivena u našim srcima snagom Duha Svetoga. Prepoznati nam je kao kršćanima vječne težnje i neugasiva traženja u životu, ne dopuštajući da nam netko ili nešto zaguši upravo svetište iz kojeg nam izvire vječni život. Odbaciti nam je sve varke svijeta i vremena, napose osjećaj dostatnosti koji nam pruža obilje materijalnih dobara, a tražiti obilje duha, spasenja i života vječnoga koje nam nudi Krist Gospodin. Vrijeme je stoga da mu se poklonimo u duhu i istini, to jest gorljivim traženjem iz dubine srca, te da naš život bude navjestiteljsko svjedočanstvo radosti što smo u srcu otkrili živu vodu kojom natapa naš život i daje mu da struji u život vječni.

1. korizmena nedjelja – A
Redovito Sotonu zamišljamo kao odvratnu rugobu koja u nama izaziva osjećaj odbojnosti. Međutim, nije tako, jer to bi bio pojednostavljen način promatranja. Sotona nema ni rogove ni špicast rep, niti je takav da zastrašuje čovjeka. Takvim ga mi predstavljamo sebi, jer je konačni rezultat svih njegovih ponuda propast i smrt za čovjeka. Ali on kad govori o sebi i kad se pojavljuje s ponudama za čovjeka, ne nastupa kao biće koje na prvi pogled izaziva strah. Naprotiv, upravo želi na prvi pogled ostaviti dojam kakav nitko ne ostavlja, jer on i igra na kartu trenutnog dojma. Njemu ne ide u prilog da ljudi razmišljaju ozbiljno i temeljito o svim njegovim ponudama, nego ih hvata u zamku, na riječ ili na dojam, tako da ih skrene s puta ozbiljnog vrednovanja svih ponuda. Sotona je netko tko se zna predstaviti u boljem svjetlu nego što jest, jer se zna predstaviti s one strane na kojoj se ne vidi njegovo pravo lice. U prvom nastupu uvijek pokazuje lijepo i pozitivno, pa stoga ne otkriva svoje prave namjere. Nikad ne govori otvoreno o mogućim posljedicama, zato što želi da do njih dođe, trudeći se navesti čovjeka upravo na takve odluke koje bi ga dovele u beznadno i bezizlazno stanje. Sotona je poput menadžera koji idu okolo i nude ljudima „povoljan“ ugovor ili ponudu, ali mu, uza sva uvjeravanja ne dopuštaju pročitati sve njegove klauzuli, otisnute redovito na poleđini ili u dnu stranice sitnim slovima. Ma što god mi rekli o njemu, sotona se uvijek predstavlja radije kao čovjekoljubac, nego čovjekomrzac. U ruci uvijek ima pregršt rješenja, te se hvasta spremnošću pomoći čovjeku. I dok čovjek shvati kako on svoju djelomičnu dobrotu pokušava predstaviti cjelovitom, a Božjoj cjelovitoj pokušava pronaći mane, navodeći ljude da upravo prema takvom zaključku koji će ih odaljiti od vjere u Božju dobrotu i dobronamjernost.
Upravo o takvom scenariju koji nudi sotona čitamo i današnjem Evanđelju u kojem Evanđelist Matej opisuje kušnje kojima je bio izvrgnut Gospodin Isus. Pristupajući Gospodinu izgladnjelu od četrdesetodnevnog posta, stvara dojam kako je sam zainteresiran pomoći. U njegovoj velikodušnoj spremnosti sadržan je i skriveni žalac protiv Boga. Dok se navodno brine da se Isus nečim nahrani, u isto vrijeme je usmjerena optužba na takvoga Boga koji od ljudi traži da se trape i poste, da izgladnjivanjem slabe svoja tijela. Jer ako je dobar onaj koji ih je stvorio, onda je upitno zašto očekuje takve oblike pokore koji gotovo dovode u pitanje sam život i ljudsko zdravlje. Napastujući Isusa pri drugoj kušnji predstavlja se nekim kome je stalo do Isusove slave, nukajući ga da je ostvari čudesnim skokom s Hrama. I konačno, pri trećoj kušnji nastupa gotovo kao dobrotvor koji će velikodušno Isusu dati sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu.
No sotona je htio prekrite ostale uvjete pogodbe, jer je davao na uvid samo pozitivne elemente ukazujući Isusu isključivo na dobit koju bi time ostvario. No nije iznio posljedice niti potraživanja u odnosu na njega. Nije mu objasnio što bi izgubio, te što bi se u svakoj pogodbi iziskivalo od njega. Kako vidimo sotona je bio stručnjak za prikrivanje tragova, to jest maskiranje pravih ciljeva i svojih zlih namjera. Ponašao se kao igrač šaha koji je isplanirao nekoliko poteza unaprijed, te čeka da se protivnik uhvati na zamku i učini onaj prvi krivi potez, nakon kojeg bi ga on prisilio redom i na ostale.
Korizmeno vrijeme sa svim sadržajima kršćanske duhovnosti i odricanja služi kako bi kršćani uspjeli prozreti taktiku Zloga, te se oduprijeti njegovim zamamnim ponudama, koje su u stvari samo trik. Razotkrivajući njegove stvarne i nimalo čovjekoljubive namjere možemo izbjeći onaj prvi krivi potez na koji nas želi navući zli, a koji, ako ga ne izbjegnemo, pokreći cijeli lanac zla u životu. Jer Sotona neće nikome doći sa zahtjevom da se odrekne Boga i Božjeg bogosinovstva, nego će ga navesti najprije na one naoko sitne prijestupe, nakon kojih će biti uvjetovan ići dalje istim putem dok ne dođe do bezizlazne situacije.
Dopuštajući biti kušan Gospodin Isus nam je dao primjer kako se postaviti prema sotonskim privlačnim ponudama pozorno otkrivajući đavolje ciljeve i ne dajući se uhvatiti u njegove zamke. To je izvedivo od trenutka kad se vjerno držimo Božje riječi, kad svim žarom želimo razvijati božanski život u sebi i držimo prvenstveno do njegovih vrijednosti u svome životu, vjerujući u njegovu ljubav. Dopustiti da se uvuče sumnja ili napravi pukotina u našem odnosu prema Bogu, vodi nas potom prema stvaranju nepremostivog jaza, te svojevrsne izolacije u sotonskom okruženju iz kojeg potom ne možemo pobjeći, jer smo sami porušili mostove prema Bogu, koje je, uostalom, on sagradio prema nama. Isus nas tako, tjerajući sotonu svojim odgovorima, uči kako i sami moramo živjeti od Božje riječi kao od kruha, kako Boga ne smijemo iskušavati, nego mu se klanjati i njemu jedinome služiti. Uči nas da je za čovjeka blagoslovljenije odricanje na koje ga Bog poziva, nego obilje koje mu sotona nudi. Vrijeme korizme nam stoga treba biti time obilježeno i po tome prepoznato, kako bismo odbili lažnu privlačnost zloga, te ostvarili sebe i svoj život u potpunoj vjernosti Bogu.

9. nedjelja kroz godinu – A
Teško bi se danas moglo reći da postoji čovjek koji sebe ne smatra mudrim, držeći mudrošću sposobnost izabiranja ispravnog načina življenja. Ali ako se osvrnemo oko sebi, ne mislim kako možemo zaključiti da je baš previše mudrosti uloženo oko nas u društvo i život. Ne želeći nikome osporavati pravo da procjenjuje svoj život i izbore kao mudre, ipak držim kako je jedino Gospodin Isus s mnogo jasnoće i sigurnosti poučio sve nas mudrosti. Stoga danas u Evanđelju slušamo kako on mudrim naziva svakoga koji sluša njegove riječi i vrši ih, te ga prispodobljuje čovjeku koji gradi kuću na stijeni. Isto tako, ludim čovjekom naziva onoga tko ne sluša njegovih riječi, a prispodobljuje se čovjeku koji gradi kuću na pijesku. Iz te prispodobe se vidi kako bismo kao ljudi znali prosuđivati ljudske čine poput graditeljskih zahvata, ali u isto vrijeme ne znamo napraviti taj isti solidni zahvat u duhovnome životu. Bez problema bismo nazvali ludim čovjeka koji gradi kuću na pijesku, a ne uočavamo da to isto činimo u izgradnji duhovnog života.
Stoga bismo na temelju Gospodnjih riječi iz današnjeg Evanđelja mogli reći kako se mudar čovjek trudi upoznati bit života i prema njoj težiti svim srcem, dok lud čovjek to ne čini.
Kako onda tako i danas, bilo je onih koji su se predstavljaju vjernicima i vrlo duhovnom ljudima, pravim Kristovim sljedbenicima, ali nisu tražili i ne traže bit i samo središte života, nego njihov napor i traženje ostaje na lijepim riječima. Obraćaju se Bogu s „Gospodine, Gospodine“, ali bez iskrene namjere uspostavljanja zdravog i cjelovitog odnosa s njime, nego samo radi ostvarenja svojih želja. Ne zato što Boga žele priznati isključivim Gospodinom i Gospodarom, nego što teže zadovoljenju svojih potreba. Praveći se njegovim, pokušavaju ga zavarati, a sebi pred ljudima steći koristi ispovijedajući ime njegovo. Rezultat je, međutim, da mogu zavarati tek pokojeg neupućenog i naivnog vjernika, ali Boga ne mogu zavarati svojim izjavama iza kojih ne stoji srce, a ne vide se niti djela.
Nije nemoguće, nadalje, da se neki vođeni prijetvornošću i izopačenim interesom domognu i kršćanskog imena, pa neki čak i crkvene službe ili dara koji im omogućuje propovijedati, đavle izgoniti ili čuda činiti, a da uopće ne budu u stvarnom zajedništvu s Ocem. Nije isključeno da čine i čuda i druga velika djela, navodno u ime Božje, a u biti da budu vođeni interesom. To se događa i danas kad se u kršćanskom svijetu pojavljuju mnogi čudotvorci i skupine vjernika kojima je čudo najveći dokaz Božje prisutnosti, a da uopće ne vode računa o istinskom crkvenom zajedništvu koje je temelj kršćanskog života i preduvjet stupanja u zajedništvo s Bogom. A ako nismo shvatili kako smo samo po Crkvi uspostavili istinsko zajedništvo s Ocem, onda je sve drugo što činimo zaludu.
Isto tako je moguće da ima drugih crkvenih službenika koji oštro prozivaju, kritiziraju i odbacuju druge, napose spomenute pojedince i skupine, a da ih nisu dovoljno upoznali. A što je još pogubnije da svoje motive nisu utemeljili u spoznaji i svijesti koja izvire iz Krista Gospodina, nego samo iznalaze tehnička rješenja sukladna svojim duhovnim sklonostima. I jedni i drugi na isti način potpadaju pod osudu Kristovih riječi današnjeg Evanđelja. Bilo da čine čuda ili prorokuju ili propovijedaju u Kristovo ime, ako njihov život uopće nije suobličen Kristovu, niti je iznutra oblikovan voljom Oca nebeskoga, poradi današnjeg Evanđelja trebali bi se preispitati.
A svjedoci smo kako se i danas tkivo crkvenoga života nagriza suprotstavljenostima ovakvih ekstremnih rješenja i odnosa, a nijedan od njih nije mudro rješenje, to jest nije utemeljen u onome što Isus drži bitnim. Dolazi tako do napetosti između karizme i institucije, službenika župnih zajednica i duhovnih autoriteti pojedinih skupina. Svi se oni pozivaju na svoja prava i dokazuju ispravnost, no očito argumentima koji nisu dostatni. Stvaraju se napetosti u kojima nije dovoljno reći: Ja činim čuda, dakle, ja sam pravi Kristov službenik i ja sam u pravu u svemu što činim. Isto kao što nije dovoljno reći: Ja imam službenu crkvenu ovlast propovijedanja, što znači da sam ja u pravu u svakom pogledu. Kako smo čuli u Evanđelju, nijedno ni drugo nije dovoljno jamstvo u onaj dan kad stanom pred Gospodina. Nego prije svega postoji autentična obveza spoznati i vršiti volju Oca nebeskoga. Mudar je dakle samo onaj tko se posveti slavljenju Boga vršeći njegovu volju, pa i onda kad ne čini čudesa, ne prorokuje ili ne izgoni đavle. No sama njegova mudrost pred Bogom bit će najveće čudo, proroštvo i najveći doprinos tjeranju đavla iz crkvene sredine. Svakom onom tko kao član Crkve obnaša neku službu ili djeluje u ime Boga, vršenje Božje volje mora biti pretpostavka i stvarni cilj. Tko tvrdi da služi Bogu i njegovoj stvari u svijetu, ne može onda djelovati pokazujući odbojnost prema Crkvi kao takvoj, isto kao što ni onaj tko djeluje u ime Crkve nema dovoljno vjerodostojnosti ako mu je glavni argument snaga vlasti koju posjeduje.
Isus nas stoga poziva da se ponašamo na onaj način koji se sviđa Ocu nebeskome i koji Otac nebeski prepoznaje kao zaslužan, kako nas ne bi otjerao od sebe kao bezakonike, bez obzira koja čudesa činili ili koliko visoko bili pozicionirani na hijerarhijskoj ljestvici. Isto tako, dok smo pozvani prosuđivati svjedočenje i djelovanje svakog službenika i svakog vjernika, samo vršenje volje Božje može biti ispravan kriterij, jer da bilo tko napravi čudesna i zaslužna djela, malo mu vrijedi ako ih nije napravio vršeći volju Oca nebeskoga, nego provodeći samovolju. Isus nam time želi reći također da nam danas u Crkvi ne trebaju ni čudotvorci ni autoritativni vladari, nego nam trebaju vršitelji volje Božje koje on smatra istinski mudrima. Takvi su otkrili kako je najveća mudrost potpuno se osloniti na Boga i potpuno se usmjeriti prema njemu u svome djelovanju.
Primimo sa svom ozbiljnošću Gospodinove riječi, jer ako veli da neće imati razumijevanja niti za one koji su činili čudesa i pravili iznimna djela u njegovo ime, ako ne budu vršili volju njegova Oca koji je na nebesima, kako će tek onda biti s nama koji sebi polažemo pravo na mlakost, na osrednjost i slabost, ili pak na rješenja koja nisu Božja ni božanska? Kako će tek biti nama koji polažemo pravo biti loši kršćani, to jest ako ne razumijemo koliko je velika i odgovorna čast biti kršćaninom. Odazovimo se, stoga, njegovu pozivu, te kao vjernici budimo mudri graditelji svoga života na Stijeni koja se zove Krist, Očeva Mudrost i vjerni izvršitelj njegove volje i poslanja. Trudimo se živjeti mudro otkrivajući volju Očevu i živeći sukladno njoj, umjesto da vjerničko postojanje svedemo na traženje sitnih zemaljskih usluga. Napor i nastojanje oko stjecanja mudrosti učinit će nas poniznima i samozatajnima, te će nas poticati da, jednom učvršćeni na Stijeni Kristu, i druge učvršćujemo na tom istom temelju, učećih da se posvećuju vršeći volju Božju, što nam postaje preduvjet vječnoga spasenja.

8. nedjelja kroz godinu – A
Svaki čovjek zna da je život vrijednost, samo je pitanje kako ga do kraja procijeniti i vrednovati. Problem nastaje kad treba odrediti koliko vrijedi. Oni razboritiji shvatit će kako je on neprocjenjiva vrijednost, te se neće niti truditi procjenjivati ga, nego će ga prihvatiti kao takvoga, dok oni nerazumniji sve čine kako bi vrijednost života izrazili zemaljskim kategorijama, nesvjesni da upravo time samom životu čine najveću nepravdu. Jer glede vrednovanja vlastitoga života ljudi su redovito pristrani vrednujući samo jedan njegov dio. Rijetko se nađe netko tko vrednuje život u njegovoj cjelovitosti, to jest tko vrednuje život kao život. Kad se radi o procjenjivanju vrijednosti života najčešće se stavlja naglasak na sporedne sadržaje koji nisu niti vrijedni spomena, a do njih se, međutim, drži na osobit način. Kad bismo danas samo pogledali na kolike suvišne i nebitne stvari u životu trošimo život, tratimo vrijeme i sposobnosti, zaprepastili bismo se. S druge strane svi očekujemo pomake u društvu prema boljitku, a razasipamo životne energije na ono što život nije, ne uočavajući kako se ponašamo proturječno.
No vrednujući uglavnom ono vidljivo i zemaljsko, izvanjsku pojavnost i prizemljene vidove života, čovjek time upravo sebi i svome životu čini najveću štetu. Uvriježen je običaj da se život procjenjuje novcem i drugim dobrima, te uvjerenje da je kvalitetniji što je čovjek bogatiji. Radije se gleda na odjeću nego na čovjeka kao takvoga. Ako se pogled svrne na čovjeka, onda ga se procjenjuje po odjeći i obući, po nakitu ili tjelesnoj eleganciji. Kao što se dobrota čovjeka ne može procjenjivati prema debljini novčanika, nego po veličini srca, tako se ni život ne može vrednovati mjerama koje se primjenjuju na materijalne kategorije. Danas na žalost kvalitetu i vrijednost života vrednujemo isključivo standardom, izvanjskim uvjetima života, a ne bujanjem unutarnjih duhovnih snaga koje rastu iz susreta s Bogom.
A Gospodin Isus u današnjem Evanđelju htio bi nas naučiti ispravnom vrednovanju života. Boreći se protiv iskrivljenih poimanja i vrednovanja života Isus nam upućuje svoju riječ, kao što je nekoć uputio svojim sunarodnjacima. Promatrajući komu i čemu ljudi služe, čime se bave i oko čega su zabrinuti, Isus iščitava što smatraju svojim vrijednostima. Ne slažući se s njima, želi skrenuti njihovu pozornost prema samom životu, umjesto prema izvanjskosti i pojavnosti. Dok ih je promatrao kako se posvećuju jelu i piću, pod izlikom života, kako opravdavaju životom i životnim potrebama toliku skrb oko jela i pića koja ih obuzima i toliko vremena i energije uzima, želio je da podignu pogled prema samom životu i posvete se tom čudesnom dahu koji je u ljudskim grudima, a koji dolazi od samoga Boga. Tko je sposoban slijediti ga, pokazuje time svoje povjerenje u Oca nebeskoga koji skrbi za svoju djecu, očekujući od njih da više promatraju njegovo lice nego tanjure koje im je on prostro na stolu, bez obzira koliko su oni toga svjesni a koliko nisu. No sve skupa odražava stanje našega duha i sposobnost da se kao ljudi posvetimo bitnim stvarima u životu.
Isus, naprotiv, zna da se život vrednuje unutarnjim bogatstvom i unutarnjim dinamizmom duše koja se okreće prema božanskim vrijednostima. Svjestan je stoga kako se život mjeri isključivo trajnim rastom svih dobara koje Bog daje duši i bogatstvom koje Bog trajno uvećava. Bogat je onaj tko ima Boga i koliko ima u sebi Boga toliko mu je život dobio na vrijednosti. Bogat je onoliko koliko mu život posjeduje kakvoće i snage koja se ne može novcem steći. Jer jao svakome tko vrijednost života mjeri onim što se može kupiti. Gospodinove riječi iz današnjeg Evanđelja žele nam ukazati također da prije svega Bog zna našu pravu vrijednost, pa i onda kad je mi ljudi ne poznamo. Bog nas poučava kako bismo trebali znati otkloniti od sebe brigu za nevažne stvari u životu, a isto tako one važne staviti ne njihovo mjesto. Ne dopušta nam da izokrenemo ljestvicu vrijednosti, jer time ugrožavamo sebe i svoj život, a obezvrjeđujemo svoju vrijednost. Zaboravom i zanemarivanjem Boga i duhovnih vrijednosti kao istinski bitnih, pokazujemo kako ne poznamo niti sami sebe, niti pravu vrijednost života. Vrednovanjem bezvrijednoga i obezvrjeđivanjem vrijednoga dovodimo u pitanje najprije sami sebe. A Bog, naš Otac nebeski, želi nas kao djecu povesti na pravi put učeći nas koliko smo dragocjeni i neponovljivi. Ukazujući nam kako se vrijednost ljudskog života ne mjeri zemaljskim nego nebeskim metrom, očinskom poukom oslobađa nas napasti da preračunavamo neprocjenjivo u ljudske brojke, a neizmjerno mjerimo ograničenim metrom. Što to bolje shvatimo, shvatit ćemo kako smo neprocjenjivo vrijedni, do te mjere da nikada ne možemo izraziti vrijednost života ljudskim kategorijama, nego samo božanskim. I kad se, prema Gospodnjoj sugestiji, pretvorimo u gorljive tražitelje Kraljevstva Božjega, otkrit ćemo u sebi neprolaznu vrijednost života zapisanu rukom Božjom kojom smo određeni za vječni neprolazni život. Stoga nam ne preostaje drugo nego se posvetiti traženju neprolaznoga u svome životu, te življenju za ono bitno. Prihvatimo sa svom ozbiljnošću riječi današnjega Evanđelja kako bi nam život postao neizrecivo lijep i neprocjenjivo bogat. Tražimo najprije Kraljevstvo Božje kako bismo primili puninu života u sebe, a sve druge će nam se dati još na zemlji, a na nebu neprolazni neprocjenjivi život po sve vijeke vjekova. Amen.

7. nedjelja kroz godinu – A
Dva su stanja u kojima život gubi svoju osobitost. Jedno od njih je naviknutost na životnu osrednjost, a drugo je iščekivanje prigoda za velike stvari. Kad se dogodi da se čovjek navikne na život, te u životu traži samo dobar prosjek, bez upućenosti prema stvarnoj punini, život onda gubi svježinu, snagu i draž. Za onoga tko se navikne na osrednjost i sivilo, život tada gubi ljepotu i posebnost koju nosi svaki trenutak doživljen intenzivno i punim plućima. Činjenica je, doista, da nije lako živjeti život proživljavajući svaki trenutak kao izuzetan dar i milosno ispunjenje. Mnogo je onih koji uopće ne znaju što bi trebali činiti u trenutku kad u sebi otkriju želju za posebno bogatim životom. Neki od njih takvu želju protumače kao želju za zemaljskim bogatstvom, dok drugi odluče čekati posebne velike prigode kako bi životu dali oduška, te iskazali pred drugima ostvarujući sve svoje potencijale. Međutim, onaj tko provede život čekajući velike prigode za ostvarenja, najčešće ostane sjediti pokraj put dok život mirno prolazi pored njega.
To što vrijedi za život uopće, vrijedi, na žalost, i za život vjere. Jer gledajući poteškoće u kojima se nalaze ljudi glede ostvarivanja svojih posebnosti, Bog im je došao u susret dajući im obilje svoga života po vjeri. Bog je tako odlučio svaki njihov trenutak, pa i najmanji ispuniti osobitim bogatstvom. Bog je htio da čovjek svaku svoju situaciju, pa i onu najbolniju, proživljava na božanski način, kako bi je pretvorio u osobito bogatstvo. Naš Tvorac ne želi da nam život prođe u uhodanosti svakodnevnice u kojoj ne opažamo posebnost svakog trenutka i obogaćujuću iznimnost svakog događaja. Stoga je poslao svoga Sina koji nas je poučio kako nije dobro nijednu prigodu božanskog obogaćenja odbaciti od sebe. Tko zanemari prigode koje nam Providnost nudi kao darove osobite naklonosti, osiromašuje vlastiti život. Ako itko, onda bi kršćani trebali biti svjesni ljepote života i iznimnosti svakog pojedinog trenutka koji postaje prigoda za susret sa samim Bogom, što čini život izuzetno vrijednim. Stoga je Gospodin Isus pozvao kršćane da u svakoj prigodu budu svjedoci takve nevjerojatne mogućnosti, koju ne može zapriječiti ništa osim vlastita slabost i grijeh. No na žalost i mi kršćani se također navikavamo na život kao i svi drugi ljudi. Postajemo tako ovisni o svojim ljudskim navikama i procjenama, te ne shvaćamo koliko je kršćanstvo neobična religija. Točnije, zaboravljamo kako ono nije ljudska religija, nego božanska vjera. Tako nam vjera postaje nešto uobičajeno, to jest prelazi nam u običaj biti vjernicima, te tima gubi snagu oblikovanja životne svakodnevnice gdje svaki tren postaje dragocjen po zajedništvu koje uspostavljamo s Bogom i koje potom primjenjujemo u konkretni život. Stoga na žalost kao kršćani ne idemo dalje od običaja, te se zadovoljavamo biti kršćani iz običaja ili kršćani po kulturnoj baštini. Vjernički život postaje onda nešto sasvim obično, bez izuzetne vrijednosti koja se pretače u praktično življenje. A kad se susret s Bogom pretače u svakodnevno življenje, onda i najobičnija situacija postaje vrelo bogatog iskustva koje ne zalazi, jer ima čak vječnu vrijednost.
Zato je doista neophodno da mi kršćani prihvatimo Gospodnji nauk i njegove poticaje koje nam je iznio i u današnjem Evanđelju. Bilo bi loše da i nama predbaci kao što je mogao predbaciti svojim suvremenicima, a iskoristio je njihovo nesnalaženje da pouči svoje učenike: Jer ako ljubiti one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Nama bi danas još dodao: Ako je vaša vjera takva kao što je religijska praksa i prirodna religioznost bilo kojeg drugog čovjeka, što osobito činite? Ako ste odnos s Bogom sveli na običaj, što osobito činite? Ako vam vjera nije oblikovala cijeli život, što vam onda osobito znači zvati se kršćanima?
Bog ne želi da nam život prođe u običnosti, nego nam dolazi ususret kako bi ga uzdigao do neizrecive ljepote i nevjerojatnog bogatstva. Odazovimo se na Gospodnji poziv i trudimo se biti savršenima kao što je savršen Otac naš nebeski, od kojega nam dolazi poticaj za život na izuzetan način. On nije pristran prema nikome, jer njegova dobrota nije ovisna ni o okolnostima ni o uvjetima, niti o ljudima, nego je potpuno nesebično sebedarje koje izvire iz srca, čime i nas želi obdariti. On nam je uzor i ideal kojemu trebamo težiti ako želimo živjeti izvanrednim životom, životom koji Isus naziva savršenim. Takav život će se odlikovati ljubavlju prema svakom čovjeku, posebno u okolnostima u kojima nam ne dolazi spontano iskazivati ljubav drugima. Zato je s ovim Gospodnjim naukom došlo do radikalnog zaokreta prema starozavjetnom nauku, koji je dijelom bio ozakonio ono prirodno ljudsko ponašanje, koje nije bilo bez svojih razloga. No takvo ponašanje prema drugima nije bilo pred Bogom zaslužno, niti je bilo na tragu Božjeg savršenstva. Neka nam vjera u Boga, koju nam je podario Isus, bude pretpostavkom i prvim korakom prema spoznaji života u svoj njegovoj izvanrednosti. Ona nas jedina može osposobiti za osobite čine, koji životu daju neuobičajenu i neprolaznu ljepotu, koja se iz ovog života prelijeva u život vječni.

6. nedjelja kroz godinu – A
O Gospodinu Isusu smo navikli redovito razmišljati iz perspektive blagosti i milosrđa kojim je, došavši potražiti zalutalo i spasiti izgubljeno, ušao u ljudski život kao sućutni i milosrdni Bog. Rijetko kada dopustimo sebi kao kršćani biti iskreni do kraja i sagledati temeljito zahtjeve koje nosi njegov naviještaj, kao i kršćanski život u koji nas je pozvao. Ako bismo sebi dopustili biti površni tumači Gospodinova života, onda bismo njegove zahtjeve prilagođavali svojim prohtjevima. Ako odbijemo uočiti kako evanđeoski život ima svojih preciznih zahtjeva, onda ćemo Isusa promatrati samo s jedne strane, i to one gdje bismo pomislili kako je nama više naklonjen. Ako ne sagledavamo cjelokupnost njegova nauka i djelovanja, bit ćemo u napasti svesti njegov nauk na mjeru svojih grijeha i slabosti, pravdajući se kako je on sam ljubio grešnike i grešnicima opraštao. Tako se dođe do proturječja: veličajući njegovu ljubav opravdavamo svoj grijeh, umjesto da slavimo njegovo milosrđe koje nam oprašta grijeh i zlo koje počinismo. Pozivajući se na njegovo opiranje starozavjetnome legalizmu, kao grešnici ostajemo podložnicima zakona grijeha, umjesto da se odvažimo za slobodu koju nam on podaruje. Premda je istina kako se je ljubio grešnike, bio milosrdan i protivnik legalizma, ipak njegov nauk ne smijemo uzeti olako, nego trebamo imati u vidu cjelovitu istinu i sveobuhvatan nauk koji je on iznio o spomenutim temama.
Današnje Evanđelje je potvrda njegova radikalizma. Ali ne radi se o radikalizmu rušenja ćudorednih zakona i vrijednosti, nego o tumačenju u duhu Zakonodavca. On se, istina, opire svakom legalizmu, ali ne znači da je bez stava glede čovjeka i njegovih vrijednosti. Štoviše, on tako radikalno promišlja dobro samoga čovjeka, da ne želi niti da se ljudi jedni prema drugima ukopaju u svoje legalističke pozicije, nego da, u ime dobro svoga bližnjega, iziđu iz rovova svojih interesa, i naprave radikalan korak kojim jamče duhovnu dobrobit koja mora biti temelji imperativ življenja i rasta. Zato se Isus nije opirao legalizmu kako bi dokinuo Zakon, nego kako bi Zakonu udahnuo dušu. A oni koji dokidaju Zakon kako bi ostali u svojim grijesima, ne uspijevaju ni nadići ni dokinuti Zakon.
Jasno je stoga da je Isus još rigorozniji od starozavjetnih odredbi. Povredu bratske ljubavi smatra mnogo težim prijestupom nego što se to moglo nasluti u Mojsijevu zakonodavstvu. Njegovo kraljevstvo traži ljude nove pravednosti i novih odnosa. A istinski odnosi među ljudima, ma kako bili pravedno definirani, ne mogu se i ne smiju svesti samo na pravnu razinu, jer pravi odnosi među ljudima inače teže prema većoj prisnosti, povjerenju i darivanju. Štoviše, svaki odnos među ljudima teži za ostvarenjem istinske bratske ljubavi, koja jedina može biti pretpostavka i opravdanje postojanja čovječanstva i zajedništva među ljudima. Isus stoga s pravom naučava kako zakonodavna pravednost nije dostatna kako bi određivala međuljudske odnose, premda je i zakonodavstvo prijeko potrebno u situacijama u kojima se krši pravo drugoga.
Prava pravednost koju Isus želi uspostaviti u odnosima među onima koji pripadaju njegovu kraljevstvu gradi se na pravednosti ljubavi. Takva se pravednost stječe pred Bogom, kroz svijest kako je Bog potpuno ljubio čovjeka grešnika, te da onda i svaki čovjek mora do kraja, radikalno i dosljedno, ljubiti svoga brata. Pravednost koju Isus nudi čovjeku i čovječanstvu je evanđeoska pravednost koja ljubi i ljubavlju pritječe bratu u nevolji. Zato poziva svoje učenike, a time obvezuje i sve nas vjernike, da njihova pravednost bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, jer se njihova pravednost gradila na zakonodavnim odredbama, a Isusova na hitroj i zauzetoj ljubavi. Ovakva pravednost stoga ne mogu onemogućiti niti pretrpljene nepravde, jer ljubav prema dobru i spasenju svoga brata tjera pravog pravednika da prijeđe preko svoga povrijeđenog ponosa, da oprosti nanesenu uvredu, te da pristupa bratu uvijek otvorena srca, noseći Božji mir u duši. Isus nas stoga uči mnogočemu što ne bismo smjeli činiti, pa ni pomisliti, ako smo istinski prožeti ljubavlju Božjom. Tada će nas želja za vlastitim duhovnim rastom, kao i ona za dobrobiti našega brata, poticati da prema drugima djelujemo sukladno onoj pravednosti koja dolazi s vrela Božje ljubavi.
Kako vidimo, isključivi motiv kojim se vodi Gospodin Isus u oblikovanju svoga nauka, je ljubav prema Bogu i bližnjemu. Time i nas vjernike potiče na zauzetu ljubav, ljubav koja je isključiva pokretačka snaga u međuljudskim odnosima za stvaranje svijeta nove pravednosti, jer je ona ljudska pravednost nedostatna i istrošena. Samo ljubav može pojedinca motivirati i zahtijevati, ako treba, radikalno odricanje od svoje volje, kako bih učinio dobro drugome. Samo onaj tko ljubi drugoga, daje se nadahnuti ljubavlju i uspijeva ozbiljno poraditi oko svoga duhovnog rasta, kako bi svoga brata mogao obogatiti vrijednostima unutarnjeg života. Samo ako gradimo unutarnje zakone po mjeri ljubavi na koju nas Isus poziva, nadići ćemo legalističku razinu ponašanja i odnosa, a izgrađivati odnose na pravednosti koja je veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, od pravednosti zakonodavstva i pravosuđa.
Prihvatimo, stoga, sa svom ozbiljnošću, Gospodinove stroge kriterije kojima nas uči i osposobljava za pravednost ljubavi, jer se njima daje doprinos dobrobiti čovječanstva. Širimo pravednost Kraljevstva Božjega u svijetu u kojemu živimo, kako bismo onda s pravom mogli iščekivati i njegovo potpuno ostvarenje u vječnosti!

5. nedjelja kroz godinu – A
Slušajući Gospodinove riječi o soli, svjetlu i dobrim djelima iz današnjeg evanđeoskog odlomka, možda nam se čine samorazumljivima. Poradi toga olako prelazimo preko njih uvjereni kako ih već vršimo, te kako se ne trebamo posebno zadržavati na njihovu značenju. Kršćani koji sebi nemaju predbaciti nekih teških prijestupa ili otvorenih grijeha, drže kako samim time dovoljno svijetle, te kako ne trebaju nekih drugih djela kojima bi slavili Oca nebeskoga. Tumačeći ovaj tekst iz ‘zdrave pameti’, velika većina kršćana zaključuje: Ne varam, ne kradem, ne činim preljub, nisam ubio, dakle ja sam dobar kršćanin što slavi Boga svojim djelima. I svi oni koji vide takva djela, imaju prigodu vidjeti moje svjedočanstvo, te i sami iskazati slavu Bogu.
Takvo pojednostavljeno tumačenje samo je na prvi pogled ispravno tumačenje ovoga teksta. Upitno je, doista, zašto bi uopće Isus tražio od svojih da dobrim djelima slave Oca koji je na nebesima, ako je to tako samorazumljivo, te i tako svi to čine ne čineći zlo. Isus je, međutim, bio svjestan kako i nevjernik može ne činiti zlo, ali se vjernik nikada ne bi smio zadovoljiti tom razinom djelovanja. Njegova najveća djela ne mogu biti usmjerena samo prema odmaku od zla, jer čak i građanski zakoni prisiljavaju ljude na takav odmak. Prava djela kojima se slavi Oca moraju biti djela vjere, koja se razlikuju od svega onoga što bi mogao učiniti nevjernik, što nadilazi domete kojima se ravna čovjek snagom naravi i svoga razuma. Zato je Gospodinov nauk bio nauk koji nadilazi ovakav način razmišljanja, u protivnom nije ga trebao niti iznositi kao svoju posebnost.
Stoga se nameće zaključak kako je Isus mislio na neku sasvim drugu vrstu djela, na djela koja nadilaze naravne ljudske čine, te razlikuju vjernika od nevjernika. Djela na koja on poziva svoje učenike pretpostavljaju drukčiji pristup životu, uzvišeniji od života zadanog dobrom koje je upisano u ljudsku narav. Zato djela na koja Isus poziva, a po kojima vjernici trebaju biti sol zemlje i svjetlo svijeta, te se ujedno ne mogu skriti posudama ljudskih ispraznosti, sasvim su druga. Radi se o djelima bogoljubnosti i izravnog štovanja Boga, koja iz nas izviru kad dopustimo Bogu da prožme cijelu našu ljudsku narav i naš karakter. Isus poziva svoje učenike da čine djela posvemašnje upućenosti na Oca, to jest na djela koja izviru iz potpunog predanja njegovoj volji i riječi. Djela koja svijetle pred ljudima, djela su što proistječu iz iskrenog zajedništva s Bogom, iz veće ljubavi i boljeg upoznavanja njegova lica. Samo onaj čiji je život Bog preobrazio iznutra obraćenjem, a ispunio vjerom, može osjetiti što je Isus htio reći. Samo onaj tko je bio zahvaćen Božjom blizinom i u srcu osjetio prisutnost živoga Boga, zna što znači svijetliti kao svijeća na svijećnjaku i biti grad što leži na gori i biti sol što daje ukus tuđem životu.
Na takva nas djela poziva naš Gospodin Isus, to jest na iskustvo života potpuno ispunjeno Božjom prisutnošću i podložno njegovim poticajima. Iz stava posvemašnje otvorenosti pred Bogom mogu onda proizići i ona izvanjska djela što nadilaze ljudski prirodni instinkt prema dobru i bježanje od zla. Djela kojima se slavi Oca nebeskoga, djela su koja proizlaze iz vjere i iz osobnog zajedništva s njime. Tek ako u svakom našem djelu drugi vide vjeru u Oca koji nam je nadahnuo takva djela, ako vide u našim ljudskim činima djela nadahnuta nebeskim vrijednostima, onda mogu slaviti Oca nebeskoga kao poticatelja takvih djela, te ih i sami prigrliti.
Današnje Evanđelje je stoga poziv da mi kršćani premislimo svoje djelovanje u svijetu, jer i naše djelovanje u današnjem svijetu često je poput svjetovnog djelovanja bilo kojeg drugog čovjeka, pa i onih koji u Boga ne vjeruju. Štoviše, mnogo puta djelovanje pojedinih kršćana ne zadovoljava niti minimalne norme moralnosti, a kamoli da budu djela kojima se slavi Oca nebeskoga. Isus nam je povjerio zadaću soli i svjetla, te ako ovaj svijet tone u tamu, preispitati nam je vlastito djelovanje, jer samo djelima po Bogu učinjenima možemo proslaviti Oca nebeskoga i izvući svijet iz tame. Prihvatimo stoga upućenu pouku kao i njegov sveti primjer, kako bismo mogli činit djela koja je on činio otkrivajući svijetu lice Oca nebeskoga. Vršimo zdušno povjereno nam poslanje, jer nas je izabrao da činimo djela spasenja i otkupljenja ljudskog roda, kao što je i sam činio. Budimo stoga, u najizvrsnijem smislu riječi, sol zemlje i svjetlo svijeta, da ljudi vide naša dobra djela i slave Oca našega koji je na nebesima.

4. nedjelja kroz godinu – A
Svi znamo koliko je važno školstvo i školovanje, pogotovo danas kada je, za razliku od nekada kad su samo pojedinci imali mogućnost omogućiti sebi neki stupanj školovanje, školska pouka pretvorena u nezamjenjivi i neprocjenjiv sustav. U odnosu na prijašnja vremena, u našem društvu školska je pouka postala obvezatnom za sve pojedince, što je hvale vrijedno. No samim time ne mogu se uvijek i u svemu dosegnuti novi stupnjevi kakvoće, niti je uvijek sigurno da škola postiže ciljeve i ostvaruje rezultate koje bi trebala ostvariti. U današnjem svijetu, doista, školska pouka sve više postaje, to jest pretvara se, isključivo u djelatnost u kojoj se prvenstveno misli na materijalnu korist koju donosi onome koji poučava, a ne na časnu zadaću koja u prvi red stavlja naglasak na cjelovitu dobrobit onih koji se daju voditi poukom. Pa i oni koji potom uče i studiraju, ne čine to uvijek s najsvetijim motivima i razlozima, nego i sami onda vođeni željom za interesom. Školstvo se tako, kao i učiteljska služba, pretvorilo se stoga u relativno dobro plaćenu djelatnost, sposobno zadovoljiti ambicije i osobna stremljenja onoga koji je obnaša, a ne u prostor u kojem bi se netko učio vrijednostima koje vode u blažen život. Škola je, kako se čini, usmjerena prije svega prema prenošenju znanstvenog znanja, dok je u sasvim drugi plan prešla odgojna zadaća koja bi trebala biti njezina bitna sastavnica. Učitelj je u društvu, kao ugledna osoba, s pravom, imao i ima povlašten status, jer je znanja kojim je baratao predstavljalo moć, te mnogi ostaju motivirani isključivo takvim težnjama.
S druge pak strane također valja uočiti kako čovjek današnjega vremena, tražeći blaženstvo života, naglo usvaja sve više tehničko-znanstvenih spoznaja, međutim nije navikao ni voljan imati učitelje mudrosti i vrijednosnih stavova. Kao da mu glede toga smeta bilo koji savjet, pa se onda ograđuje pozivajući se na osobna prava i tražeći poštivanje privatnosti. Gotovo da svaki pojedinca glede toga smatra sama sebe jednakim autoritetom ravnopravnim drugim ljudima. Nitko stoga, tko se bavi obrazovanjem, a niti školski sustav u cjelini, i ne pokušava sebi prisvojiti prava na pouku vrijednosnih stavova, nego se zadržava na prenošenju stručnog znanja. Kad potom promatramo mlade ljude i naraštaju, vidimo kako je malo tko spreman danas slušati životne mudrosne savjete za blaženo življenje. A kad promatramo starije i odrasle ljude, istini za volju, uočavamo kako je malo tko sposoban davati takve savjete, nego svu svoju pouku svede na obične tehnike preživljavanja ili lagodnog življenja, koji su jednako tako daleko od stvarnog ljudskog blaženstva.
No takvo stanje nije samo u školstvu, koje se gotovo odriče odgojne uloge, krijući se iza barijere obrazovanja, nego je takvo stanje na žalost u cijelom društvu, a što je najtragičnije, i u obitelji. Obitelj se sve više pretvara u zajednice poslovnog odnosa, izvanjske djelatnosti, prostor gotovo turističkih ponuda i sadržaja u kojima tek postoji prostorno-vremenska podudarnost ili neka vrsta tehničke službe ili servisa. Svaki pokušaj davanja duhovno-moralnog savjeta proglašava se pametovanjem, a da ne govorimo ako bi obitelj htjela biti mjesto gdje se ne samo savjetuje, nego i zahtjeva moralan život. Razvidno je iz svega kako je i sama obitelj, kao mjesto odgoja za vrijednosti, ugrožena u svom poslanju. A ako je ugrožena obitelj u svom učiteljskom poslanju, tim više je ugrožena i Crkva u svojim bazičnim župnim zajednicama, prema kojima također postoji određeno podozrenje glede sposobnosti da nekoga odgoje za blažen život.
Doista mnogi ljudi našega vremena drže kako im nitko ne treba govoriti što im je činiti, pogotovo ne netko iz vjerske perspektive. Mišljenja su kako se nitko ne treba praviti pametnijim od drugoga i drugima držati lekciju, kako svatko ima pravo u životu misliti i činiti ono što smatra najboljim u životu i za život. Ti isti ljudi ne misle kako su, najčešće, u oblikovanju takvih stavova slušali neke ‘učitelje’ kako bi izgradili takve ‘vrijednosne’ stavove. Tako mnogi ljudi ne shvaćaju odmah da slušaju radije lažne učitelje koji, učeći ih da odbacuju svaki učiteljski autoritet, nude im sami sebe za učitelje.
Štoviše, takvo odbacivanje se najčešće odnosi na stavove kojima nas po vjeri uči nebeski Učitelj, koji jedini zna što je istinsko dobro za blažen život, što je izrekao u odlomku iz Matejeva Evanđelja koji smo danas čuli. On je za to da osobno iskustvo postane mjera životnih saznanja, razabiranja i stavova, ali ne samo ljudsko osobno iskustvu, nego ljudsko iskustvo s Bogom. Samo prihvaćajući Boga kao učitelja suvremeni čovjek može izbjeći ona isključivost i uobraženost od koje boluje, završavajući najčešće kao sljedbenik lažnih i zlonamjernih učitelja. Pa ako bi takvi i htjeli predstaviti jedino znanstvene informacije objektivnima i univerzalnima istinama, prepuštajući proizvoljnost na području odgoja i vjerskih vrijednosti, Gospodin Isus je svjestan kako je to pogubna zamka u koju suvremeni čovjek pada. Jer život u svojoj cjelini nije protumačiv do kraja nikakvim kriterijima, osim kriterijima vjere, to jest onim kriterijima koji dolaze od Boga, darovatelja života. Stoga svaki čovjek koji teži blaženome življenju, treba se dati Bogom odgojiti, jer jedino Bog ima pravo davati životnu pouku čovjeku. Nijedno učilište ni sveučilište ne mogu zamijeniti nauk koji nam je došao s Božjih usana.
A ako tko ima pravo ljudima davati životnu pouku na zemlji, otvoriti školu života koja neće biti škola ispraznih ambicija i površnog života, onda je to božanski Učitelj koji pozna opsege i domete života, kao i ispravan način življenja kojim se stiže do vječnoga blaženstva. On je jedini Učitelj koji izgovara spasenjske riječi koje vode u nebo. S tog naslova smo čuli u današnjem Evanđelju kako Krist Gospodin sjede i poče naučavati nakon što mu pristupiše učenici i mnoštvo željno njegovih božanskih riječi. Time je počeo vršiti svoju božansku odgojiteljsku vlast među ljudima, učeći ih blaženome životu, čega nema bez života po Bogu. I nama je danas vrijeme da odbacimo tolike lažne učitelje koje slušamo i ne misleći kako nas svaka škola ne vodi blaženom životu. Doista samo nas ona božanska može istinski odvesti u blaženstvo. Vrijeme nam je da i sami sjednemo do nogu Učiteljevih, kako bismo naučili i radosno živjeli istinske vrijednosti života, te svoje suvremenike uputiti ovom Učitelju koji jedini ima božanski nauk, koji ne može nadomjestiti nikakva škola i koji ne mogu pomutiti lažni učitelji. Kamo sreće kad bi Gospodinove riječi preobrazile i škole i obitelji, kao i svakoga onog tko daje pouku drugima, kako bismo svi, snagom njegove riječi bili pouzdani učitelji drugima. Budimo njegovi dobri učenici, kako bismo potom postali vjerodostojni učitelji blaženoga života. Prigrlimo stoga njegov božanski nauk, kako bismo živjeli blaženo na zemlji, te snagom njegova obećanja prispjeli i u blaženu vječnost.

3. nedjelja kroz godinu – A
Započinjući opisivati Gospodinovo djelovanje, nakon uhićenja Ivana Krstitelja, sveti Matej izvještava kako je prvi mesijanski nastup bio u Galileji, u području grada Kafarnauma, koju već prorok Izaija naziva poganskom. Dan joj je naziv poganska, jer su u vrijeme prijašnjih, babilonskih i perzijskih osvajanja, pogani najprije uspijevali osvojiti nju, i tek kasnije su se spuštali do Jeruzalema. Osvajajući je, ostavili su najviše svoga utjecaja upravo u takvim rubnim područjima gdje se je miješalo stanovništvo, te je onda uz židove bio i priličan broj pogana koji ju je nastavao. U Isusovu navjestiteljskom nastupu, međutim, Evanđelist vidi ispunjenje Izaijina proročkog nagovještaja prema kojem je upravo narod u poganskoj Galileji najprije vidio svjetlost veliku, to jest njima koji su mrkli kraj smrti obitavali, svjetlost jarka je osvanula. Jer Gospodinovo propovijedanje Evanđelja bilo je doista velika svjetlost ne samo za židovski narod, nego i za pogane koji su u tom trenutku bili u doticaju sa židovima mnogo više u Galileji, nego u Judeji. U svakom slučaju, Gospodinov nastup sadržava, kako ispunjenje proročanstva, tako i sveopći poziv na obraćenje koje je potrebno svakome čovjeku. Njegov glas je doduše odjekivao najprije u sinagogama i među židovima, što je moglo izazvati čuđenje, jer su oni sebe, u odnosu na pogane, smatrali vjernicima kojima nije potrebo obraćenje. Ako je, međutim, židovima trebalo obraćenje, možemo misliti u kolikoj je mjeri taj isti poziv trebao vrijediti za pogane, koje su židovi držali potpuno isključenima iz Božjeg spasenjskog plana.
Gospodinova navjestiteljska revolucija i revolucionarna poruka obraćenja kojim se dolazi do spasenja, tiče se i nas danas, jer svaki čovjek i svaki naraštaj trebaju nanovo stati pred ove Gospodnje riječi i suočiti se s pozivom što je odjekivao s njegovih usana: Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko. Jer kraljevstvo nebesko nije kraljevstvo koje ima svoj kronološki tijek, niti prostorni smještaj, premda teži tome da se smjesti u ljudski prostor i vrijeme. Kraljevstvo je božanska stvarnost koju svaki pojedini vjernik i svaki pojedini naraštaj treba za se steći, jer se ne prenosi kao povijesna stečevina i tradicionalna baština. Tradicionalnim slijedom prenošenja možemo prenijeti njegovu izvanjsku pojavnost, ali ne i unutarnju djelotvornost, koja je svojstvena samo osobnom suočavanju i susretu s Bogom, koje ne dopušta nikakvu uhodanost. Isto tako posluh vjere i obraćen stav jednog naraštaja ne znači sam po sebi kako će i naraštaj koji slijedi biti jednako vjeran i obraćen. Zato Gospodinova poruka obraćenja nije bila samo za ljude njegova naraštaja i galilejskog kraja, nego se ni mi danas ne smijemo izuzeti od tog poziva. Preuzetno bi bilo smatrati kako nama obraćenje ne treba, nego, naprotiv, pozvani smo pozorno slušati Gospodinov navještaj u svim dimenzijama.
Pogotovo što je danas očito i neskriveno ljudskim očima, kako je ovo društvo, koje se nekada nazivalo kršćanskim i u kojem je kršćanstvo ne samo ostavilo dubokoga traga, nego mu predstavlja i sam temelj, krenulo već odavno putem poganstva. Danas se doista može reći suprotno od onog što je Matej rekao za stanovnike Galilije: Narod koji je vidio svjetlost veliku, odlučio se vratiti tminama poganstva! Europa koja je nekada bila prosvijetljena svjetlom kršćanske vjere, odlučila se odbaciti svjetlo vjere proglasivši ga suvišnim i nepotrebnim. Europa se opredjeljuje za poganski život, a to je život bez korijena vječnosti i bez smisla budućeg života u uskrsnuću. Osilila se je u svojoj moći, te se uvjerava kako može naprijed bez Boga. Zaslijepila se obrtanjem velikih novčana sredstva, te ne vidi kako bi obraćenje trebalo biti njezino najveće bogatstvo. Pozorna je gotovo na sve sastavnice ljudskoga života upirući pogled u centre ljudske moći, ali ne vidi zašto i kako bi trebala skrenuti svoj pogled prema Bogu i obratiti pozornost na riječ što izlazi iz njegovih usta.
Ali ako se Gospodin nije ustručavao Galileji poganskoj uzviknuti: Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko, zašto bismo se mi ustručavali viknuti poganskoj Europi: Europo, obrati se, jer svojim ponašanjem odbacuješ kraljevstvo nebesko koje ti je bilo naviješteno! To vrijedi i za naš narod i hrvatsko društvo koja je dio Europe, te se ovakvi procesi odbacivanja kraljevstva i u njoj, na žalost, bilježe i odvijaju nezaustavljivom brzinom. Ali jer naš život nije isključivo dio ovih povijesnih procesa, nego je mnogo vrjedniji i ozbiljniji, moramo se vratiti na put obraćenja kojim nam Bog otvara oči kako bismo to prepoznali. Stoga moramo sami prihvatiti Isusov navještaj obraćenja kao događaj svjetla kojim prosvjetljujemo tamu poganstva u našim srcima, koje nastaju zamračenjem grijeha. Navijestiti nam je koliko može biti zasljepljujuće i koliko tamno, svjetlo koje se stvara u radionicama ljudskoga kraljevstva, a koliko spasonosno i korisno svjetlo vjere kojim nas Bog obasjava. 0braćenje je proces progledavanja kojim spoznajemo sebe i svoj život pred Bogom, ne bježeći od istine kako smo poprilično udaljeni od njegova svetog života. Obraćenje je proces kojim odbacujemo iz sebe i svoga života sve ono što ne diše i razmišlja sukladno istini o kraljevstvu Božjemu što je među nama.
Stoga je pravi trenutak i krajnji čas da ozbiljno poslušamo Gospodinovu riječ danas upućenu nama: Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko!, kako bismo je mi potom prenijeli onima što žive u tami nepoznavanja Boga, te kako bismo zajedno s njima primili vječnu baštinu tog istog kraljevstva. Amen.

2. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku imamo jednu zanimljivu tvrdnju Ivana Krstitelja koji izjavljuje: Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu. S jedne strane govori o svom neznanju, to jest o nepoznavanju Mesije, a s druge strane o tome kako je našao načina otkriti tko je Mesija i učiniti da se očituje narodu. Ivanova zadaća nije bila tako jednostavna kad se sjetimo samo tolikih samozvanih mesija koji su sebi prisvajali mesijanski naslov. Trebala mu je snaga Duha kako bi razabrao tko je tko. Trebao je neke objektivne kriterije prepoznavanja da upravo ovoga koji se nije hvali ni bučao kako je on Mesija, spozna kao Mesiju i javno očituje. Upravo jer ga nije poznavao, morao je tražiti objektivne kriterije prepoznavanja koji će i njemu samome dati sigurnost da nije rukom pokazao prema pogrešnome, te bi onda bio krivac zavođenja naroda na krivi put. Takvu nepristranu sigurnost Ivan je imao po krštenju koje je dijelio, kao što veli: dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu. Krštenje obraćenja i pokore bilo je snažno sredstvo razlučivanje pravoga od lažnih mesija, a isto tako i pretpostavka kako bi ga potom on mogao očitovati drugima. Ivan je krštavao, a to je značilo da je činio pokoru i pozivao narod da se krsti krštenjem obraćenja i pokore, kako bi mogao uočiti onoga koji dolazi kao Jaganjac i kako bi imao snage prihvatiti ga i poći za njim. Mada nije poznavao Mesiju osobno, Ivan, kao Božji čovjek, dobro je znao, snagom Duha Božjega, čime se Mesija morao odlikovati, to jest kako je trebao biti skroman i ponizan poput janjeta, kako bi dao svoj život kao otkupninu za ljude. Zato je mogao odbaciti svakoga onoga tko je dolazio s nekim drugim oblikom mesijanizma.
Ivan je tako primio očitovanje Duha koje ga je poticalo da sva svoja životna traženja usmjeri prema Bogu, prema onome koji ima doći u naš život. Još prije nego je upoznao Isusa licem u lice, njegovo djelovanje prožeto Duhom, bilo je osmišljeno time da uz dužni napor ukazuje na Božje znakove u svijetu, te je time bio u službi očitovanja Božjega u svijetu koje je išlo svojoj punini. Zato je on krstio ispirući savjesti pokorom, kako bi njegovi sunarodnjaci koji su ga slušali mogli primiti očitovanje, u protivnom je Božji pohod mogao biti neprimijećen. Učeći druge i sam je morao znati po čemu prepoznati Mesiju, a kriteriji prepoznavanja bili su mu Božji dar koji je mogao primiti samo ako je držao do kreposna života, do pokore i obraćanje, do Božje riječi i objave.
I mi kršćani smo u sličnoj situaciji kao i Ivan, a isto tako nam je povjerena i ista zadaća kao i njemu. Nitko od nas ne poznaje Gospodina do kraja, savršeno, pa ni oni koji posjeduju iznimnu teološku spoznaju, ne poznaju ga na način na koji ga poznaje Otac nebeski. Zato smo i pozvani ići smjerom upoznavanja njegove osobnosti i značenja za nas. Pozvani smo njegovu otkrivanju pristupiti sa svom ozbiljnošću kojom je pristupio Ivan Krstitelj, koji ga nije poznavao, a trebao ga je objaviti, jer ga i mi kršćani moramo očitovati našemu narodu.
Da nam Krist ne bi promakao i izmakao izvan dometa naše spoznaje, a to se može dogoditi ako ga ne spoznajemo iz dana u dan dublje, onda smo pozvani na duhovnu ozbiljnost koja počiva na zbiljnosti Božje prisutnosti i svijetu. Krist je došao i prisutan je u Crkvi i u svijetu, ali ako ga ne tražimo životom, ako se iz dana u dan ne obraćamo, nego živimo površnim životom poput svih ostalih ljudi, onda ga ne možemo niti uočiti, a kamoli spoznati u punini njegove osobnosti i poslanja. Ako kao vjernici ne napravimo onaj temeljni korak posluha i ne počnemo živjeti duhovnim životom na koji nas Bog priprema i koji od nas očekuje, opasnost je da proživimo život kao kršćani, no bez stvarnog uvjerenja kako smo otkrili Mesiju i očitovali ga sebi i svijetu, što bi doista bila golema tragedija. Živeći intenzivno poput Krstitelja, u trajnom naporu osluškivanja glasa Božjega i primanja snage Duha, ostvarujemo pretpostavke susreta s onim koji je Jaganjac Božji, to jest naš Spasitelj. Samo slijedeći Božji glas i ostvarujući se sukladno njemu razumijevamo koliko je Božja objava velika, koliko je svaka njegova riječ ispravna i dragocjena. Tako primamo očitovanje koje nas uvodi u ono unutarnje ostvarenje kroz razumijevanje tajne života. Shvaćajući kako Bog za nas ljude ima odgovore na naša životna traženje, postaje prvo očitovanje Isusa u našem životu, a da ga još i ne znamo potpuno, kako se dogodilo i Krstitelju. Pronalazeći potvrdu kako je sve što je Bog objavio i obećao doista istinito i odgovara ljudskim potrebama, te uočavajući kako nam je potrebno Božje spasenje prema kojem smo upućeni, imamo pretpostavke za spoznaju Isusa Krista.
Zato život nas krštenika, krštenih krštenjem Gospodinovim, pretpostavlja i Ivanovo krštenje pokore, pri kojem se zbilo prvo Mesijino očitovanje. Prvi korak života koji vodi k očitovanju Gospodinovu je krepostan život, život odricanja i pokore sukladan Božjoj objavi i volji, koja nas pripravlja na dolazak njegova Sina. Tek onda možemo doživjeti i puninu i smisao svoga krštenja koje nas suobličuje Kristu. Ali kako bismo uopće mogli govoriti o suobličenju Kristu, ako ga ne bismo raspoznali niti na onaj prvoj elementarnoj razini? A ako živimo kao grešnici u ovom grešnom svijetu i grešnom naraštaju, ako ne činimo pokoru i ne obraćamo se, jasno je da nam se ne može očitovati tek tako lako. Ne može se očekivati stvarno očitovanje Kristovo kršćaninu, niti kršćansko suobličenje Kristu, ako mi kršćani živimo poistovjećeni i subličeni svjetovnom načinu života. Ne možemo primiti očitovanje Gospodinovo bez ovog preduvjeta na koji nam skreće pozornost Ivan Krstitelj. A pogotovo ne možemo očitovati Krista drugima, kao što je učinio Ivan, ako naša djela i naš život govore suprotno.
I nama je zamoliti ovaj dar, te živjeti tako da nam se Isus može očitovati u punini svoje osobnosti, kako bismo onda i mi svojim životom i svojim riječima posvjedočilo za njega da je Sin Božji, te tako ljudskom naraštaju ponudili da otkrije Spasitelja.