3. nedjelja došašća – C
U današnjem evanđeoskom odlomku odzvanja pitanje koji su mnogi postavljali Ivanu Krstitelju kad su čuli njegov navještaj dok ih je krstio vodom obraćenja: Što nam je dakle činiti? Na postavljene upite Ivan je strpljivo i jasno odgovarao dajući savjete svima zainteresiranima među kojima je bilo i carinika i vojnika. Njih je poticao da ne čine nepravde i bezakonja, dok je cijelom mnoštvu davao savjete da dijele svoja dobra s potrebnima. Tako se je Ivan pokazao duhovnim vođom mnogima koji su bili nesigurni i izgubljeni po pitanju konkretnih čina ne samo prema Bogu, nego prije svega prema svojim bližnjima.
Pitanja postavljena Ivanu bila su potpuno usredotočena na aktivnost, to jest na djelovanje, pa bismo s pravom mogli reći da odražavaju i mentalitet današnjega čovjeka radoholičara. Doista, danas smo svi mi usmjereni prema praktičnim djelima, u njima se iscrpljujemo i njima se do kraja posvećujemo ne primjećujući da djelima prethode ispravna uvjerenja. Uglavnom prevladava mišljenje kako je smisao života u ispravnom djelovanju, te se u ime toga zapostavlja ispravno vjerovanje. U tom smislu bismo možda mogli protumačiti i današnji odlomak kao poticaj da se više bavimo onim što je činiti, a manje onim unutarnjim duhovnim pitanjima, razmatranjima i promišljanjima koja se tiču vjere. Shodno tome pronalazimo mnoge vjernike koji ne prakticiraju vjeru u vidu molitve i pobožnosti, jer to smatraju gubitkom vremena i nepotrebnim teoretiziranjem, neaktivnošću i nedjelotvornošću, a s druge strane se diče izjavama kako su oni dobri ljudi jer oni čine dobro drugima.
I ma kako se treba čuvati napasti da pitanje o tome ‘što nam je činiti’ sagledavamo samo kroz prizmu ljudskog aktivizma, ipak ga treba postaviti radikalno i ozbiljno, što vrlo rijetko činimo. Naime, češće se pitamo što nam je ne činiti da bismo bili vjernici nego što nam je činiti. To jest, češće se pitamo što je onaj minimum koji ne smije prekršiti, koje su minimalne odredbe protiv kojih ne smijem griješiti da bih mogao ostati i dalje članom Crkve ili kako ne bih morao biti isključen iz vjere. Tako se u biti pitamo koji je minimum da ne budemo otpadnici, a ne što moramo činiti kako bismo bili pravi vjernici. Zato mnogo manje postavljamo ovo pitanje koje bi trebali imati pozitivan prizvuk i aktivan pristup vjeri: Što iz dana u dan mogu bolje i savršenije činiti da bih bio bliži Bogu i braći ljudima? Iz toga vidimo da vrlo površno postavljamo pitanje o tome što nam je činiti.
Onaj, naprotiv, tko traži put hoda prema Bogu ne može se ne upitati sa svom ozbiljnošću što mu je činiti. Međutim, činjenica je da onaj tko ne pozna Boga teško može doći do jasnog odgovora glede toga. Naprotiv, onaj tko nije svjestan Božjeg postojanja, uopće si i ne postavlja to pitanje. A preduvjet da bismo postavili ovo pitanje je da znamo što je ispravno i dobro, a što neispravno i loše. Nije dostatno samo ne činiti zlo, nego je potrebno činiti dobro kako bi netko bio dobar vjernik. A da bi se činilo dobro, potrebno je znati što je dobro i ispravno. U tom duhu i onaj koji kaže da ne čini zlo, morao je učiniti prvi korak svijesti prema dobru i zlu, te otkriti što je to dobro a što zlo. Ako slučajno ne pozna Boga, teško može onda govoriti o dobru i zlu, te teško može znati što mu je činiti. Jer tko ne zna što mu je činiti, jednako s teškom mukom otkriva što ne bi trebao činiti. Samo tko ima jasnu ideju o dobru, može znati i što ne bi trebalo činiti.
U tom smislu vidimo da Ivan ima savjet i za jedne i za druge. I za one koji se pitaju što bi trebali činiti, pa im veli da odvajaju i daruju od svojih dobara kako bi izišli ususret potrebnima, kao i onima kojima je već mnogo da u svom poslu nisu učinili zlo nikome i nikoga nisu oštetili svojim ponašanjem. Pojedinci mogu biti velikodušni u dijeljenju vlastitih dobara samo ako poznaju Boga, kao što i oni koji su u prigodi nekažnjeno počiniti nepravdu, to neće učiniti ako su svjesni Božje prisutnosti i odgovornosti za svoju braću, čemu nas poučava sam Bog. Ivan kao pravi Božji čovjek zna s lakoćom i jedno i drugo, a onaj tko ne pozna Boga završi tako da dovede u pitanje i smisao naravnog zakona koji bi mu trebao biti poznat već u savjesti, te tako postane nesvjestan i onoga što u nikojem slučaju ne bi smio činiti. Tko ne komunicira s Bogom olako prekrše njegove zapovijedi, premda su mu upisane i u narav, te ne poštuje ni tuđe vlasništvo ni cjelovitost života. Kako bismo odgovorili što nam je činiti, ključ je, kako vidimo, poznavati pravoga i živoga Boga. Tada je do kraja, i s lakoćom i jasnoćom, moguće odgovoriti što treba, a što ne treba činiti.
Doista, teško da se može činiti nešto dobro bez čvrstih uvjerenja i dobrog poznavanja Boga. Tako da pitanje iz Evanđelja nije samo pitanje prakse, nego pitanje koje zadire u dubinu naše duše gdje bi se trebao dogoditi susret s Bogom koji nas obraća i preokreće. A to nam pokazuje i konkretan život jer i u našem konkretnom društvu ako postoje oni koji čine za druge iskazujući milosrđe, onda su to vjernici koji svojim odricanjem i odvajanjem od vlastitih usta čine mnoga dobra djela. Pa ako samo nepristrano promotrimo koliko konkretnih stvari kao vjernici činimo za dobrobit ovog društva i njegovih pojedinaca, za razliku od mnogih’čovjekoljubaca’ koji ništa ne dijele s drugima, niti na bilo koji način pomažu siromasima i ugroženima, onda imamo razloga biti još ponosniji na sebe i svoju vjeru. Štoviše, to nam postaje i dodatni poticaj za još veći angažman, te da ne nasljedujemo one koji se najčešće zaustavljaju na tome da drugima dijele lekcije što treba činiti, napose nama vjernicima, dok oni sebi prisvoje pravo jedino uzimati iz proračunskih sredstava za svoje izmišljene humane projekte, čime u biti ostvare jedini svoj cilj: napuniti vlastite lisnice. Na taj način podijele sa sobom ono što je bilo zajedničko u kasi, ali iz svoga redovito ne odvajaju za druge.
No bez obzira kako drugi živjeli oko nas, nama je mjerilo ponašanja sam živi Bog, koji je ujedno i najuzvišenija motivacija i pokretač našeg djelovanja. Zato svaki onaj tko traži put do Boga, to jest želi biti na onom putu kojim Bog dolazi nama ljudima, ne može se ne pitati trajno što mu je činiti kako bi se susreo s Bogom koji mu dolazi ususret. Pogotovo što, kako vidimo iz Evanđelja, susret s Bogom koji dolazi pretpostavlja i susret s braćom ljudima do kojih treba doći milosrdnom ljubavi. Zato neka nam i danas još snažnije odzvoni ovo pitanje: Što nam je činiti ovoga došašća? Što nam je činiti danas u Nedjelju caritasa?
I na koncu, u duhu današnjeg odlomka, valja dati i odgovor na ovo pitanje. Doista, prije svega zaustaviti nam se od aktivizma i uronjenosti u zemaljske aktivnosti. Valja nam se više okrenuti molitvi i razmišljanju noseći u srcu iščekivanje Kristova dolaska, te u tom smislu dopustiti da nas primjer Ivana Krstitelja vodi, nadahnjuje i potiče na dobra djela. Samo ako se tako zaustavimo možemo vidjeti osobe pored sebe i s njima podijeliti što treba, sukladno Ivanovu savjetu, jer nam oni koji su uronjeni u Boga najbolje mogu reći što nam je činiti u ovom trenutku i ovoga došašća kako bismo spremni dočekali Mesiju, te jednog dana bili sabrani kao žito u njegovu žitnicu.