Često u Svetome pismo

svetopisci govore o kamenom

ili okamenjenom srcu.

To je srce tvrdo i tvrdokorno,

neosjetljivo na Božju riječ

i njegove svete poticaja.

To je srce zatvoreno za Boga,

a ni čovjeku nije dano pristupiti

do njegove unutrašnjosti.

Ali srce stvoreno Božjom rukom

kao svetište ljubavi i života

ne nastaje odjednom kamenim.

Ako čovjek dopusti da se u njemu

počnu hvatati naslage kamenca

ili taložiti naslage zakrčenja,

samo će najednom otkriti

da sloj na stijenci nije više

nezamjetljiv, fin i gladak,

već da je postupno oduzeo

sve životne funkcije

i učinio da srce usahne.

Tako čovjek još za života

duhovnom neozbiljnošću

pokopa sebe u vlastitom srcu

pretvarajući ga u hladni grob.

Samo je Isus moćan zapovjediti,

kao što je naredio da se odvali

kamen s Lazarova groba,

naše srce očistiti od kamenja

hladnoće, tame i smrti

i pretvoriti ga u svetište

uskrsnuća i života vječnoga.