Često u Svetome pismo
svetopisci govore o kamenom
ili okamenjenom srcu.
To je srce tvrdo i tvrdokorno,
neosjetljivo na Božju riječ
i njegove svete poticaja.
To je srce zatvoreno za Boga,
a ni čovjeku nije dano pristupiti
do njegove unutrašnjosti.
Ali srce stvoreno Božjom rukom
kao svetište ljubavi i života
ne nastaje odjednom kamenim.
Ako čovjek dopusti da se u njemu
počnu hvatati naslage kamenca
ili taložiti naslage zakrčenja,
samo će najednom otkriti
da sloj na stijenci nije više
nezamjetljiv, fin i gladak,
već da je postupno oduzeo
sve životne funkcije
i učinio da srce usahne.
Tako čovjek još za života
duhovnom neozbiljnošću
pokopa sebe u vlastitom srcu
pretvarajući ga u hladni grob.
Samo je Isus moćan zapovjediti,
kao što je naredio da se odvali
kamen s Lazarova groba,
naše srce očistiti od kamenja
hladnoće, tame i smrti
i pretvoriti ga u svetište
uskrsnuća i života vječnoga.