29. nedjelja kroz godinu – B
Gospodin Bog je nas ljude stvorio sa smislom, a smisao pretpostavlja ostvarenje darova i talenata, te uspjeh u životnim naumima i planovima. I nema ništa normalnije ni zakonitije od toga da ostvarujemo vlastiti život, jer nas Bog nije stvorio da se besciljno klatarimo na zemlji, već da se ostvarujemo osmišljavajući vlastiti život i upravljajući ga jasnom cilju. U tom smislu mnogi ljudi sanjaju o velikim profesionalnim uspjesima, ostvarenjima u javnosti, doprinosima u društvu. Mnogi žive za velika djela po kojima će postati poznati i po kojima će ih drugi pamtiti. A onda i kada nema snova i planova o velikim djelima, najčešće svi bolujemo od bolesti zemaljskih ostvarenja, pri čemu u drugi plan idu ona duhovna. Tako danas i običan čovjek uglavnom sanja veću zaradu i bolje radno mjesto, ili uopće usredotočuje se na to kako poboljšati svoj materijalni status i uvjete svoga življenja. I bez obzira što jedni imaju veće a drugi manje mogućnosti, dogodi se često da i jedni i drugi sanjaju isto, to jest teže isključivo samo zemaljskoj dobrobiti, dok duhovni život služi samo kao pokriće zemaljskih prizemljenih težnji.
Nešto slično se dogodilo u Evanđelju u kojem nam sveti Marko opisuje kako su se dvojica učenika, Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, odlučila sebi priskrbiti bolji položaj od drugih. Njih dvojica traže od Isusa da mu budu u slavi jedan zdesna, a drugi slijeva. Dakle traže da budu prvi do njega, zanemarujući što će drugi učenici reći. Njih dvojica su se do te mjere