29. nedjelja kroz godinu – B

Gospodin Bog je nas ljude stvorio sa smislom, a smisao pretpostavlja ostvarenje darova i talenata, te uspjeh u životnim naumima i planovima. I nema ništa normalnije ni zakonitije od toga da ostvarujemo vlastiti život, jer nas Bog nije stvorio da se besciljno klatarimo na zemlji, već da se ostvarujemo osmišljavajući vlastiti život i upravljajući ga jasnom cilju. U tom smislu mnogi ljudi sanjaju o velikim profesionalnim uspjesima, ostvarenjima u javnosti, doprinosima u društvu. Mnogi žive za velika djela po kojima će postati poznati i po kojima će ih drugi pamtiti. A onda i kada nema snova i planova o velikim djelima, najčešće svi bolujemo od bolesti zemaljskih ostvarenja, pri čemu u drugi plan idu ona duhovna. Tako danas i običan čovjek uglavnom sanja veću zaradu i bolje radno mjesto, ili uopće usredotočuje se na to kako poboljšati svoj materijalni status i uvjete svoga življenja. I bez obzira što jedni imaju veće a drugi manje mogućnosti, dogodi se često da i jedni i drugi sanjaju isto, to jest teže isključivo samo zemaljskoj dobrobiti, dok duhovni život služi samo kao pokriće zemaljskih prizemljenih težnji.

Nešto slično se dogodilo u Evanđelju u kojem nam sveti Marko opisuje kako su se dvojica učenika, Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, odlučila sebi priskrbiti bolji položaj od drugih. Njih dvojica traže od Isusa da mu budu u slavi jedan zdesna, a drugi slijeva. Dakle traže da budu prvi do njega, zanemarujući što će drugi učenici reći. Njih dvojica su se do te mjere usredotočili na sebe, svoje želje i potrebe svoga ostvarenja, da ih nije bilo briga što će reći ostala desetorica, pa im nije bilo da se uspostavi i neki objektivni ključ po kojem bi se dogodila raspodjela mjesta oko Isusa, ako je već trebalo do nje doći. Sinovi Zebedejevi su htjeli najprije zadovoljiti svoje ambicije i apetite, ne vidjevši da ih pogoni nezdrava motivacija. Jer kad su izrazili želju da budu u Isusovoj slavi zdesna i slijeva, nisu mislili na nebesku slavu i život vječni, već na onu ograničenu i privremenu zemaljsku. Pri tome ih nije vodio ni nadahnjivao ni Otac nebeski ni Gospodin Isus, već su ih je motivirale ohole ljudske želje i ambicije. Nisu ni bili svjesni u kolikoj su duhovnoj pogibelji bili kad su sebi dopustili priželjkivati ljudsku slavu uz Isusa, i to nauštrb svojih prijatelja i kolega u apostolskoj službi.

Doista, jedna od najvećih duhovnih pogibelji je oholost života, kako će kasnije sam sveti Ivan zapisati u svojoj poslanici. A njezina duhovna ‘kćer’ je nezasitna ambicija za zemaljskim ostvarenjem koja zarobi dušu do te mjere da joj ne dopusti razmišljati ni o čemu drugome. Čovjek zahvaćen ambicijom ima svoje ciljeve i planove, a ne Božje. Njemu nije u primisli nasljedovati Isusa slušajući njegove riječi i promatrajući primjer, niti mu je u primisli pratiti njegove stope i način života, već sami sebi postaju mjera života i određuju svoje prioritete sukladno zemaljskom metru. Oholom i ambicioznom čovjeku u prvom planu su slava i zarada kao najvažniji ciljevi život. Toliko su zaslijepljeni time da misle kako bi novac riješio sve njihove probleme, a uopće ne vide koliko stvarnih životnih problema stvara trčanje za novcem i bogatstvom, slavom i vlašću. Oholica potom ne primjećuje da je zemaljski život ograničen i prolazan, te ne vodi računa o njegovoj krhkosti.

A ono najgore sljepilo koje mu se navuče na dušu, a kojim ga zaslijepi ambicija, je da ne prihvaća da je Bog iznad njega, pa se ponaša kao isključivi gospodar svoga života koji može neograničeno raspolagati svojim bićem i vremenom, sposobnostima i mogućnostima. Sadržaj njegova govora i njegovih razgovora je obojen govorom o slavi i novcu, boljem položaju i napretku, promociji i vlasti nad drugim ljudima, uslijed čega ne vidi koliko je zapustio razmišljati i govoriti o daleko bitnijim stvarima kao što je ljubavi i vjernost Bogu, kao što je duhovni napredak i spasenje, ili pak dobrota, velikodušnost i milosrđe prema ljudima.  A kao što je selektivan u govoru, ambiciozan čovjek je selektivan i u slušanju: čuje samo ono što želi čuti, te nakon toga to tumači na svoj način. Tako su i Ivan i Jakov, dok su slušali Isusa govoriti o svojoj slavi, oni tu slavu zamišljali polazeći od sebe i svoje ambicije, a ne u duhu onoga što je Isus govorio. Jer Isus kad je govorio o svojoj slavi, nikada nije ni mislio ni govorio o ambiciji i prestižu, već o vječnoj proslavi u nebesima do koje se dolazi mukom i smrću na križu.

Ovim evanđeoskim događajem Isus podsjeća i nas da ne zaboravimo danas na skroman i jednostavan život, jer nas ambicija ovoga svijeta lako odvuče i zavara dušu usmjeravajući je u pogrešnom smjeru. Ako nismo pozorni na duhovni život i rast u Bogu, povuku nas i odvuku svjetovne želje, te zaboravimo da Bog s nama ima planove, to jest da želi da mi ostvarimo svoj život na drugačiji i na puniji način od samog zemaljskog ostvarenja. Isus ne želi da zaboravimo na ostvarenje života kao takvoga, dok sanjamo planove profesionalnoga zemaljskog ostvarenja. Slijedimo stoga njegov primjer i njegove riječi, jer nas je do te mjere ljubio da je služio našemu spasenju dajući svoj život za nas. Odstranimo iz svoga života nezdrave ambicije, a prionimo uz ponizno služenje, jer ćemo time neizmjerno više dobra napraviti i za pojedince i za društvo u cjelini, jer dok drugima služimo i dajemo život za njih i sami ga primamo, a po nezdravim ambicijama ga oduzimamo i sebi i drugima.

Share: