4. korizmena nedjelja – C

Četvrte korizmene nedjelje slušali smo Isusovu prispodobu o dobrom Ocu i izgubljenom Sinu. Bolje rečeno, prispodoba govori o dva izgubljena sina, s time da jedan od njih dolazi do svijesti da je izgubljen, a drugi to neće nikada. Doista, ovaj drugi je u biti pravi izgubljeni sin koji ne zna da je i koliko je izgubljen. A Isus je i ispričao ovu prispodobu poradi onih koji su mrmljali zato što je bio dobrohotan prema grešnicima. Zato je sveti Luka i zapisao: “Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.” Ovim riječima Evanđelist je otkrio u čemu je bio problema koji je Isusa ponukao da ispriča ovu prispodobu. Polazeći od ove činjenice da su Isusa jedni slušali, a drugi su protiv njega mrmljali, valja nam se vratiti i u vlastitu životnu situaciju te upitati o svom pristupu Isusu. Pogotovo što smo odlučili ove korizme učiniti? Provoditi vrijeme slušajući Isusa, ili jednostavno mrmljajući i ne čineći ništa za vlastitu dušu? Na koji način se okupljamo oko njega i s kojim ciljem? Dolazimo li slušati njegovu riječi, ili ostajemo hladni i zbunjeni svime što čujemo?

A kako bi se odgovorilo na to pitanje, potrebno je definirati svoj stav pred Bogom, jednako kao što su ova dva sina iz prispodobe trebali to napraviti pred svojim ocem. Jer obojica su živjeli s ocem kao stranci, nezainteresirani za očevu ljubav i dobrotu. Svaki od njih je na svoj način težio prema vlastitom probitku, premda im način nije bio istovjetan. Mlađi sin je bio rastrošniji i htio je više uživati, dok je stariji sin bio za varijantu štedljivca koji gradi očevo imanje očekujući naslijediti kao ugledan čovjek koji je primio nasljedstvo na zakonit način.