6. vazmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus svojim učenicima pokazuje ispravan put života na kojemu ostati i ostvariti sami sebe u svjetlu uskrsnih darova koji dolaze od njega. Jedan od tih darova koji su potvrđeni i zapečaćeni njegovim slavnim uskrsnućem, jest njegova sveta ljubav kojom je ljubio svoje učenike do predanja za njih. Upravo ljubeći ih do kraja predao je sebe i svoju ljubav njima, te je htio da je iskuse u potpunosti i da ih ona prožme i obilježi svom snagom koja od njega dolazi. Jer Isus je poznavao svu ljudsku krhkost i nedostatnost kada je u pitanju ljubav, pa je zato imao potrebu upravo nju osnažiti i pročistiti. Ljudi doista, ljube počesto svojom egoističkom ljubavlju koju ne izgrade i kojoj ne daju božanski okvir. Takva ljubav je puna sebeljublja i potraživanja, umjesto da bude ljubav poput njegove otvorena darivanju.

Doista, njegove riječi i njegovo otkupiteljsko djelo dani su nam da se dobro preispitamo i zamislimo nad vlastitom krhkom ljudskošću koja nije u stanju biti postojana, te trajno steći ono oko čega nastoji. Slučaj je to i s ljubavlju koju mi ljudi ostvarujemo kao privremeno zapaljivo sredstvo, kao hrpu emocija u kojima nema ništa drugo osim nas. Napose kad je riječ o ljubavi prema Bogu, puni smo površnosti i formalizma, puni smo prijetvornosti i iluzija, te se zavaravamo u svojoj sljepoći i opravdavamo svoju ograničenu i površnu ljubav. Počesto smo kao ljudi i sputani tolikim sponama slabosti i unutarnjeg duševnog nereda i nemira, da ne dopuštamo Bogu pristup u vlastitu nutrinu.