Božić – rođenje Gospodinovo

Lako nam se može dogoditi da se zavaravamo i da mislimo da poznamo život. Doduše, logično bi bilo da poznamo što je život kad ga već živimo, ali to nije uvijek tako. Doista, najčešće svi znamo samo onu površnu stranu ili dimenziju života, što nije dovoljno da možemo reći da poznamo život kao takav. A opet, ponašamo se kao da znamo što živimo i što nam je stavljeno na raspolaganje kad nam je bio povjeren život. Ili uzimamo zdravo za gotovo da sve znamo o životu, a da prije toga nismo ozbiljno i temeljito razmatrali o njemu. Pa i onda kad najozbiljnije kažemo da volimo život, najčešće volimo samo neke od njegovih pojavnosti koje nam se sviđaju, ili neke od njegovih sastavnica koje smatramo korisnima, ali ne i život u cijelosti. U tom smislu često govorimo da volimo i želimo bolji život, kako sebi tako i drugima, kako svojoj obitelji, tako i cijelome društvu. Štoviše, čak mnogo toga činimo i poduzimamo jer nam je stalo do boljega života, te nam to postaje pokriće ili izgovor za stavove i odluke. A u stvari izvanjski tehnološki napredak i društvo zabave poistovjetimo s ‘boljim’ ili ‘kvalitetnijim životom’, te je onda nemoguće da kao ljudi i društvo živimo dobro i ispravno ako ne znamo niti što je to život.

Tako na primjer, radimo i mučimo se, provodimo dane i trošimo vrijeme, a da ne znamo točno što je život, te čemu služi i kamo vodi. Ako i imamo neku uopćenu predodžbu, ipak ne razbijamo previše glavu oko toga što bi to moralo značiti za naše konkretno djelovanje. Nije nam uvijek jasna zadaća glede života, kao ni cilj što nam je činiti s njim. U nekoj mjeri znamo čemu nam služe ruke i noge, čemu osjetila i sve što posjedujemo, ali ne znamo čemu služi život. No ako nam nije dano shvatiti odakle dolazi i čemu služi život, onda ne znamo niti toliko dobro čemu nam služe ruke i noge, čemu osjetila i razum, čemu srce i volja. Zato nam se dogodi da život podredimo potrebama nogu i ruku, ili bolje rečeno stomaka i drugih osjetila, umjesto da sve što imamo služi životu kao takvome, njegovom smislu i cilju.

Misa ponoćka – rođenje Gospodinovo

Stvarajući ljude, Bog ih je stvorio na svoju sliku, te im je dao od svojega života, od svoje moći i snage, razuma i volje. Dao im je svijest i slobodu, dao im je smisao i svjetlo u dušu, i toliko drugih darova. No oni su radije voljeli upravljati tim istim darovima kao neosporni gospodari, nego zahvalna djeca koja duguju svome Ocu ljubav i poštovanje, te se služe sa svima što im je dao na način koji je on to predvidio i sukladan njegovoj svetoj volji i želji. U biti sve što su primili, podredili su svojim ispraznim željama, umjesto da razviju i umnože pretvarajući sve što imaju u obilje života. Tako si nekada činili moćnici i narodi u vrijeme proroka, tako su činili rimski carevi i njihovi podanici u vrijeme dolaska našega Gospodina, a tako ljudi i narodi čine i danas. Naime, unatoč tome što slutimo Boga i osjećamo njegovu blizinu, mi ljudi ipak u dobroj mjeri uređujemo svoje živote i odnose, kako osobne, tako i obiteljske i društvene, bez Boga. Štoviše, vrlo često se pozivamo i na pravo i na potrebu da svoje odnose i društvo uređujemo bez njega u punoj autonomiji od njega.

Tako počinjemo koristiti razum i misliti kao da njega nema i kao da nam ne treba, gotovo da pomišljamo da ćemo mi bolje znati bez njega urediti svoje društvo, nego držeći se duhovnih i ćudorednih kriterija koje nam je on postavio kada nas je stvorio. Zato podliježemo staroj i trajnost napasti uređivati svoje društvo ne mareći za Boga i njegovu riječ, čak odbacujući njegovu objavu, zakone i odredbe, te prezirući njegovu volju i ljubav. Zato nije čudo da se naša ljudska povijest na zemlji najčešće definira kao povijest naroda koji hodi u mraku, a naš život na zemlji kao na život u mrklini, kako čitamo večeras iz Knjige proroka Izaije. Doista, ljudska povijest bez Boga je puna zamki i rizika, puna nepravdi i tlačenja, jednako kao što je ljudski život bez Boga blijed i neprepoznatljiv, ispran i isprazan, otrcan i potrošen, bez imalo svježine i žara.