Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg

Dok slavimo danas svetkovinu uskrsnuća Gospodnjega – najveći mogući Božji zahvat u povijest ljudskoga roda, uložiti nam je veliki napor duha da što bolje i dublje razumijemo što se tim događajem dogodilo za nas i što se promijenilo kako u našem životu tako i u životu svakoga čovjeka. Ovaj napor duha je nasušna potreba, a možemo ga usporediti s bolnom nedoumicom u kojoj se našla Marija Magdalena kad je primijetila da nema Gospodinova tijela u grobu: „Uzeše Gospodina iz groba i ne znam gdje ga staviše.“ Kao što se ona pita što se dogodilo s Gospodinovim tijelom, tako i dvojica učenika Petar i Ivan trče prema grobu da pokušaju naći odgovor na ovaj upiti koji je od tog trenutka i njih počeo mučiti. I njih je obuzelo ovo pitanje i želja da odgonetnu gdje je završilo tijelo njihova Učitelja ako ga već nema u grobu. Ali za dobiti odgovor na to pitanje trebalo se potruditi, trčati svim snagama i imati želju duha da iz ponuđenih znakova otkriju ono što ih zanima. Zato im je trebalo snage i hrabrosti zaviriti u Kristov grob i otvoriti svoju pamet i svoje srce vjeri u Boga na sasvim drukčiji način nego je bilo do tada. Od uhodane vjere trebalo je povjerovati na živ i konkretan način da je Bog zahvatio u ljudski život time što je uskrisio svoga Sina.

Upravo to se dogodilo kada su ušli u Kristov grob: povjerovali su u njegovo uskrsnuće od mrtvih koje su Pisma davno najavila, a njima je to bilo skriveno. Na sličan način može ostati i nama skrivena snaga Kristova uskrsnuća, ako se ne približimo njegovu grobu sa svim žarom srca otkrijemo odgovor no to presudno sudbonosno pitanje koji se tiče i nas i našega života. Ako nam pitanje uskrsnuća nije najvažnije pitanje koje sebi danas postavljamo, onda teško da nam današnji dan može značiti više od običnog obreda kojim smo ispunili obvezu da proslavimo ovaj najvažniji kršćanski blagdan. Ali ako i nas ovo pitanje muči iz dubine duše, ako smo mi osobno zainteresirano saznati što se dogodilo s Kristom, ako tražimo istinsku blizinu i dodir s njime, onda ćemo snagom Duha Božjega nazrijeti koliko danas stojimo pred čudom živoga Boga koji je uskrisio svoga Sina da bi nama zajamčio uskrsnuće i život vječni.

Velika subota – uskrsno bdjenje

U ovoj velikoj i svetoj noći razmatramo čudesna divna Božja djela, kako ona starateljska, tako i ona otkupiteljska. Bog je vrlo ljubavi, te iz te ljubavi izviru nadahnuta djela kojima je od ničega stvorio zemlju, a onda još nadahnutije na njoj stvorio život i kao krunu samoga čovjeka. Kao nadahnuti tvorac svega skrbio je o svemu što je stvorio, jer onaj koji ljubi na posvemašnji način ne može nego skrbiti do kraja o svemu što je njegovo. Njegova skrb se očitovala dodatno u tome što je čovjeku nakon grijeha dao nadu u povratak u zajedništvo, te ga je u Abrahamu pozvao na vjeru da će jednom doći vrijeme predanja u ljubavi. No onaj iskonski Božji plan koji je bio kao jedno veliko zdanje čovjek je ugrozio grijehom i otpadom, nevjerom i hladnoćom vlastitoga stava i duha. Grijeh je bio kao potres koji je ozbiljno narušio odnose povjerenja između čovjeka i Boga, a time onda i samo zdanje čovjekova života.

Ali Bog toliko ljubi čovjeka da se nije dao ničim obeshrabriti. Jer je vrelo nade, vjere i ljubavi, nije htio dopustiti da čovjek to iskonsko vrelo zatrpa svojim grijesima. Jer je on čvrst oslonac i temelj zdanja života, nije želio je pokazati da čovjek ne može do kraja razgraditi taj isti temelj postavljen u svijet, a još više u ljudsku narav koja je stvorena na sliku njegovu. On koji je vodio povijest ljudskoga roda, nije dopuštao da to povijest sile zla razore i pretvore u pustoš. Zato je od samoga početka predvidio i način na koji će sanirati temelje zdanje koje je sam izgradio, a čovjek ga urušio dajući više povjerenja sotoni nego njemu. Znao je što će u svojoj ljubavi napraviti da izliječi ljudsku narav čiji je korijen počeo gnjiti. Dosita, stanje ljudskoga roda moglo se usporediti s narušenom građevinom koji razara potres grijeha ili sa stablom kojemu je počeo odumirati i sušiti se korijen, jer je odbio pružiti svoje žile do božanskog izvora. A ako temelji neke zgrade nisu dobri onda je upitno sve što se izgradi iznad površine. I što se više gradi, te potom postane veća razvalina. Ili ako stablo ne prima dovoljno vlage, upitni su plodove koji rastu po granama.