U bijegu od sebe i svoga identiteta,
ljudi se prekrivaju maskama
i drugim pokrivalima prekrivaju lice.
Kao da je najvažnije
kako se pokazati pred drugima,
kako skriti sve ono
što ne želimo dopustiti vidjeti.
Dok stavljamo maske
izlaze na površinu prikrivene strasti,
neostvarene želje i tajni snovi.
S maskom na licu daje se prostora
svemu grešnom i animalnom
što se danima taloži u nama.
Ali ni u kojem slučaju nije dostatno
prekriti nečisti obraz,
nego ga treba oprati,
jer treba živjeti tako
da si možemo pogledati u lice.
Stavljajući masku jedan dan u godini,
možda prije svega pokazujemo
što to cijelu godinu prekrivamo
maskama u svojoj nutrini.
Te tako vrijeme maskenbala
pokazuje pravo unutarnje lice,
a ne skriva ga karnevalskim maskama.
No jedino Bog nas oslobađa
maske lukavosti i grijeha,
najgore od svih maski,
tog unutarnjeg izobličenja osobnosti,
koje život pretvara u maskenbal.
Grijehom nam je narušena
dužna čistoća obraza,
a i bolan grč nam nakazi lice.
Skinuti nam je stoga masku
navučenu u sivilu svakodnevnice,
a zaodjenuti nam se
novim iskonskim čovjekom,
po Bogu stvorenom.
Umjesto da prekrivamo
nečistoću i izobličenja duše,
bolje nam je hoditi
putem preobraženja iz slave u slavu,
dok ne prispijemo u vječnu proslavu.
Tamo će pasti sve maske,
a mi ćemo se gledati licem u lice
s Onim koji nam je pripremio
vječni život bez maskenbala.
