Remek-zamisao nebeskog Umjetnika
Kad umjetnik odlučuje praviti neko djelo, onda najprije u glavi mora izbistriti ideje, najprije mora to isto djelo ‘začeti’, to jest dati mu začetke. Isto tako treba ga u glavi dovršiti, to jest ‘poroditi’ na razini ideje, jer ako nema cjelovitog rješenja, teško može pristupiti konkretnom ostvarenju. Zato mora imati ideju i predodžbu lika koji želi napraviti, sa svim značenjima i dužnom ljepotom koju u to svoje djelo želi unijeti. Nijedan umjetnik ne radi nasumce bez ideje i vizije, radeći nešto ‘pa što ispadne’, pogotovo ako bi svojim remekdjelom htio zadužiti čovječanstvo. U tom slučaju se trudi domisliti ga do dužnih detalja.
Predviđena odvijeka…
Tako je i Bog, nebeski Umjetni, imajući u vodi djelo stvaranja svemira, zamislio velebni plan, koji je u njemu samome imao početke. Isto tako u njemu je bio smisao i cilj, te je svako biće, a bez njega nije bilo nijednoga, trebalo imati svoje mjesto i zadaću u okviru stvarateljskog plana. Sve je bilo dobro isplanirano, te je svako biće trebalo poslužiti svojoj svrsi. Bio je njegov plan da povijest stvaranja postane odraz njegove ljubavi, moći i dobrote. Bića proizišla iz njegova umjetničkog genija i ljubavi trebala su dosegnuti svoj vrhunac dotičući njegovu božansku uzvišenost. Ključnu je ulogu namijenio čovjeku, njemu kojega je planirao stvoriti na sliku svoga Sina i opečatiti Duhom životvornim udahnuvši mu dah života u nosnice.
Zamislio je ujedno sva svoja djela kao velebni mozaik u kojem svatko ima svoje mjesto, a ono središnje zamislio je da dopadne čovjeka. Međutim, ovaj Božji otajstveni plani nije uspio u prvi mah. Čovjek se, naime, drznuo graditi neko svoje privatno zdanje, zasebno od Boga, to jest baviti se ‘umjetnošću’ življenja na sasvim drugi način, polazeći od sebe i prema svojim kriterijima. To ga je koštalo pada u grijeh i robovanja zlu, no Bog ga ni tada nije prepustio samome sebi, nego se zdušno brinuo za njegovu dobrobit. Tako je onda povijest stvaranja morao pretvoriti u povijest spasenja, pristupajući tako rezervnom planu, dodatnom znaku njegove ljubavi prema stvorenju. Ovaj drugi plan, kao dužna korekcija prvoga, bio je još genijalniji odgovor na stanje u kojem se čovjek i svijet tada našao. Mariju je zapala središnja uloga, te zato za nju na poseban način vrijede riječi koje izgovori sveti Pavao opisujući Božji otajstveni plan: Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje. Ma koliko Pavao mislio na sve vjerenike, Marija je jedina koja je u potpunosti mogla reći da je bila sveta i bez mane pred njim.
…za suradnju u planu spasenja
Tako je u planu spasenja Marija bila predviđena da ispuni ono što prvi čovjek nije htio, odbijajući se uzdignuti do punine onog budućeg ostvarenja i ne želeći rasti do konačnog suobličenja svom originalu i prototipu, onome koji je postao pravi i budući Adam već od početka, da bi sanirao grijeh Adama zemljanina. Jer od samoga početka, znajući za budući Adamov grijeh, odlučio je njegovo mjesto na mozaiku stvaranja uzeti On, sam Božji Sin, da bi svoj plan priveo do potpunog ostvarenja, te time doveo stvorenje i čovjeka do njihove punine – proslave u Bogu. Marija je sukladno tom planu da budući Adam preuzme mjesto onog nevjernog, dobila zadaću da preuzme mjesto nevjerne Eve, te da postane prava majka svim živima. Predviđena je odvijeka da pruži udomljenje i boravište u svome srcu i biću tom budućem Adamu koji je odlučio iz vječnosti doći u povijesno sada, da uzdigne i uzvisi čovjeka tamo gdje se sam trebao naći, da je ostao vjeran iskonskom Božjem planu.
Marija, jer je odvijeka izabrana za suradnju u djelu spasenja, koje ostaje trajno aktualno i prisutno, određena je odvijeka da i nama danas bude pomoćnica i zagovornica. Ako Bog nije htio bez nje dati svijetu svoga Sina, ni nama danas ne nudi plan spasenja koji bi Mariju isključivao, nego, naprotiv, jer se radi o istom planu spasenja, ona ostaje osoba s jedinstvenom ulogom koju je imala nekada, a za koju je bila predviđena vječnim Božjim planom. Stoga je nama vjernicima prihvatiti Mariju kao majku i zaštitnicu sukladno Božjem planu spasenja koji je se za nas ostvaruje sada, u ovo vrijeme, koje je ništa manje vrijeme povijesti spasenja, nego ono nekada kad je Bog podigao Mariju. Ona trajno ostaje u središtu spasenjskog mozaika, čije punine nema bez nje, jer je bila ključ da se Spasitelj svijeta pojavi na sceni povijesti.
Zato dok u mjesecu listopadu razmišljamo na poseban način o mozaiku povijesti spasenja, ponirući u otajstava spasenja na način kako ih je doživjela nebeska Majka Marija, uočiti nam je koliko je bila značajna njezina uloga za provedbu Božjeg plana i dovršenje tog istog mozaika. Zrnca krunice koja prebiremo su kao kamenčići mozaika koji valja složiti, tražeći na tom velebnom djelu Božje ljubavi i svoje mjesto u okrilju Marijinih skuta. Ona nam je podarila prigodu da preko otajstava krunice razmatramo vječni Božji plan spasenja primjenjujući ga na vlastiti život, to jest trudeći se životom postati dio njega. Diviti nam se Marijinoj ulozi koju je izvršila vjerno, kako nekad u Palestini, tako i kasnije kod Lepanta i u tolikim drugim spasenjskim potrebama kršćanskoga puka. Ona koja je iz Božje vječnosti izabrana u vremenu, pomaže i nama da se iz vremena vinemo u Božju vječnost. Ako je ona bila dokaz koliko je Božja ljubav sposobna iznenaditi maštovitošću, koliko tek može i treba biti nama nevjerojatno nadahnuće dok i sami ne doživimo učinak i plodove milosnog izabranja i posinstva u Isusu Kristu, za koje je i nas Bog odredio odvijeka kao i Majku Mariju.