4. nedjelja kroz godinu – B
I u današnjem svijetu i kulturi koja je prožete tehničkim dostignućima i u kojoj prevladava više osjećaj za praktično nego za dubinsko promišljanje stvarnosti oko sebe, nije rijetkost susresti ljude koji vješto barataju jezikom i posjeduju moć uvjeravanja, bilo da govore o onom što znaju, bilo da govore o onom što ne znaju. Tako ima onih kojima je dužnost i cilj uvjeravati svijet oko sebe u kakvoću svojih proizvoda, ispravnost ideja, opravdanost političkih stavova, domet znanstvenih otkrića ili religioznih izbora. Nepristrani slušatelj, koji sluša budnim uhom, lako može otkriti tko je taj tko govori iz uvjerenja, tko je taj tko zna što govori, a tko govori samo da ostavi dobar dojam, da zavede na krivi trag, tko barata materijom a tko je nedosljedan i nedorečen, tko govori da obmane javnost, a tko govori s nekim svojim posebnim ciljem, tko je stručan i iskusan, a tko nestručan i priučen u svom znanju i zvanju.
Pa kad su takve razlike u situaciji kad se govori o opipljivim sadržajima i stvarima koje je moguće provjeriti, kako je tek u slučaju kad se govori o Bogu nevidljivome i neizrecivome. Tako je bilo i rabinima onoga vremena, koji su govorili svake subote praktički o onom što ne znaju, to jest o Onome kojega ne poznaju dobro.
I kao što je teško bilo rabinima svake subote govoriti o Bogu, a onima koji su ih slušali moralo je biti mučno, jer su ovi govorili bez autoriteta i sigurnosti, tako je teško i svakome onom tko danas govori o Bogu ako o Bogu govori iz svoga neznanja i neupućenosti. A pozvani smo, međutim, svi mi vjernici o njemu govoriti, od najmanjega do najvećega, ne samo svake subote ili nedjelje, već svaki dan. A svatko od nas, ne samo svećenik na oltaru, sigurno je doživio nedoumicu, a nekad i nesigurnost govoreći o Bogu, isto kao što je mogao doživjeti radost i Božju prisutnost onda kad je osjetio da mu Bog iz duše progovara. Svatko tko je govorio zna kako je lako govoriti kad si uvjeren, kad te prožima vjera i ljubav Božja, kao i onda kako je mučno kad te mori sumnja i nedoumica, kad te ne zanima ni poruka ni pouka, ili kad slabo vjeruješ u to o čemu bi trebao uvjerljivo govoriti. Štoviše, radosno svjedočiti! Svatko od nas se prepao dubine ili se zaprepastio veličinom Božjeg otajstva, koje je tako lijepo, neizrecivo da djeluje nestvarno, koje je tako čudesno da se bojimo bezrezervno ga prihvatiti, jer u konačnici uvijek se pitamo je li to baš tako! Pa nam se dogodimo da govorimo sputani, neuvjereni i neuvjerljivi, kao da vozimo auto, te u strahu od velike brzine držimo podignutu ručnu kočnicu.
Zato nam je danas dano i upućeno ovo Evanđelje koje opisuje kako Isus, nakon što okuplja svoje učenike, započinje svoje djelovanje naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu. Bez obzira što ne znamo točan sadržaj njegove prve propovijedi, znamo da su je ljudi dugo pamtili, a osim toga pamtili su dugo dojam koji je ostavio propovijedajući tom zgodom. Marko nas izvještava da Isus nije imao nedoumica, jer je govorio kao onaj tko zna što govori. On se nije morao stidjeti ni bježati od sebe, jer nije bio u situaciji da jedno govori po dužnosti, a drugo misli u sebi, a treće čini u praksi. Ne znamo o čemu je govorio, jer Evanđelist to ne spominje, ali ne zaboravlja spomenuti dojam koji je ostavio na svoje slušatelje, koji su osjetili da ih poučava na drukčiji način od njihovih rabina. A ostavio je dojam jer ih je poučavao kao netko tko ima vlast, a ne kao osoba koja bi htjela pošto poto ostaviti dojam. Govorio je kao netko tko ih želi obogatiti svojim spoznajama, a ne kao zavodnik koji bi ih htio namamiti svojim trikovima. Govorio je kao učitelj istine, a ne kao demagog koji ih zavarava lijepim riječima i ispraznim obećanjima. Zato Marku gotovo i nije bio bitan sadržaj onog što je u tom trenutku govorio, nego način kako je izgovorio.
Iz onog što možemo razaznati iz ovih nekoliko crta, pravi dojam na slušatelje može se ostaviti tek jasnom riječju iza koje stoji životno iskustvo, te čisto srce bez primisli zle nakane i interesa, isključivo zainteresirano za dobrobit svojih slušatelja koja se može ostvariti samo dubljom spoznajom Boga. A tko želi samo ostaviti dojam na drugoga, taj će biti kao bljesak koji zasljepljuje, kao kozmetički dotjerana vanjština bez unutarnjeg sadržaja. Isus radije svjedoči i predaje nauk, umjesto da ostavlja dojam, jer samo nauk Božji može u konačnici ispuniti slušatelje da u njima ostane trajni dojam koji nije poput prolaznog bljeska, nego poput trajnog svjetla u duši. Dojam može i mora biti posljedica iskustvenog nauka, a ne omotnica bez sadržaja, ukrasni papir bez dara. Isusov nastup, jer je bio poučavanje, a ne jeftino moraliziranje, iskreni i duboki nauk, a ne priučeno dogmatiziranje, poziv na slobodu pred Bogom i u Bogu, a ne stroga zakonska kazuistika, govor vjere, a ne dnevnopolitičko strančarenje, mogao se je duboko dojmiti njegovih slušatelja. Isus se nije imao potrebu s nikim dokazivati, ni prepirati, već je znao svoje znanje i iznosio iskustvo. Ono što je govorio bilo je dio njega, dio njegova svijeta i života.
Stoga dok se danas i propovjednici i vjernici pitaju kako treba govoriti o Bogu, Isus nam svojim primjerom daje odgovor. Štoviše, on na nas prenosi svoje iskustvo i svoj život, i ovlast da govorimo o Bogu, ne više kao neznalice, nego kao svjedoci. U protivnom, da nije bilo njega i objave koju nam daje, o Bogu bi bilo najdosljednije šutjeti. Prihvatimo bez zadrške riječi i djela svoga Gospodina, dopustimo da nas preporode, prosvijetle i nadahnu, da bismo svakom čovjeku, snagom njegova nauka, govorili o Bogu naviještajući život vječni u Kraljevstvu Božjemu. Amen.