2. uskrsna nedjelja – C
Veliki ljudski umovi bavili su se problem ljudskog postojanja i razumske spoznaje kao najizvrsnijeg dara naravnog ljudskog života. Oni koji su željeli steći sigurnost i doći do uporišta i temelja ljudskog postojanja oblikovali su pojedine filozofske principe, kao što je bio onaj poznati: Mislim, dakle jesam. Naravno, mnogi se s takvim principom ne bi složili, držeći da ljudski um ne može biti temelj, nego da mu prethode drugi oblici spoznaje, te stoga zacijelo oni imaju prednost ispred ljudske misli. U konačnici, čovjek može misliti i nešto što je nestvarno, te time tražiti uporište svojim umom u onome što nije, a ne što jest, što bi bio pad u ništavilo, to jest pogodak u prazno, ili što bi se reklo alkarskim jezikom: U ništa!
Stoga bi, navodno primarni oblici spoznaje bili bi osjetilni, jer doista osjetila spadaju u osnovna sredstva spoznaje. Ne samo da čovjek ima pravo na osjetilnu spoznaju i provjeru svih razumskih datosti, nego njegova spoznaja počinje od osjeta. I o tome su se izjašnjavali umovi filozofa i teologa, došavši do zaključaka kako nema ničega u umu što već prije nije bilo u osjetilima. Osjetilima i osjetilnoj spoznaji čovjek zato pridaje važnost, jer njome stupa u neposredni odnos sa stvarnošću, te mu takva spoznaja postaje primjerni obrazac spoznaje. Zato i svako razumsko zaključivanje izvire iz osjetilne spoznaje, te ne može biti suprotno osjetilnim zaključcima. Štoviše, snaga spoznaje i sigurnost razumskih istina mjeri se prema tome koliko odgovaraju osjetilnoj stvarnosti i očevidnosti. Iz toga bi se dao formulirati princip: Spoznajem osjetilima, dakle jesam.
Ali kad dođe i do ovakve formulacije, uvijek se postavlja pitanje, je li čovjek prije jest ili prije spoznaje oko sebe stvarnost. Dosljedan zaključak će uvijek dati prednost postojanju, te će ići u korist postojanja na sljedeći način: Jesam, dakle spoznajem osjetilima. No osim toga nas zanima i gdje je u cijelom ovom slučaju vjera i koja je njezina uloga u spoznaji, jer vidimo da je ona središnja tema današnjeg evanđeoskog odlomka? Uglavnom se zna da je čovjek, kako danas tako i u Gospodinovo vrijeme, vjeru poimao kao znanje neke niže vrste, koje traži svoj prostor tamo gdje osjeti i razum ne mogu doprijeti, čiji zaključci ostaju uvijek upitni i dvojbeni, podložni sumnji. Postavlja se stoga ozbiljno pitanje je li Toma trebao vjerovati svojim kolegama i prijateljima ili je pak opravdan njegov zahtjev da provjeri opipom svoje ruke istinu koju su mu navijestili. Pitamo se koliko je uopće zamjeriti apostolu Tomi što je želio provjeriti svojim rukama stvarnost Isusova uskrsnuća, što je želio ne pouzdati se samo u promišljanje utemeljeno na priči drugih apostola, nego je htio steći sigurnost osobno provjeravajući. Zašto ga je Gospodin ukorio, ako je Tomin zahtjev i postupak bio logičan, rekavši mu da su blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju, kad znamo da je Toma želio isključivo sigurnost glede spoznaje njegova uskrsnuća? Treba li Tomi zamjeriti zato što nije vjerovao, ako vjera nema nikakvog značajnog mjesta u ljudskoj spoznaji? Ako Toma nije želio ništa nelogično, onda je neophodno razumjeti Isusove razloge da bismo shvatili zašto su Tomi uopće upućeni prijekori. Ako je vjera nebitna, zašto ga prekorava, a ako je bitna, u kojem je odnosu prema osjetilnoj i razumskoj spoznaju na kojoj je Toma želio temeljiti svoja uvjerenja? Je li im vjera suprotna? Je li superiorna ili inferiorna drugim oblicima spoznaje i svijesti? Može li ih zamijeniti ili im se mora podrediti, kako je mislio Toma?
Tkogod razmišlja o činjenici i značenju vjere u ljudskome životu, doći će do zaključaka da je odnos vjere prethodio i osjetilnoj i razumskoj spoznaji. Naime, tkogod postoji, postoji jer mu je netko podario život i jer je skrbio za njegov život, te još prije nego je mogao o tome donositi umske zaključke, uspostavio je prema njima povjerenje. Zato se može oblikovati i treći princip: Jesam, dakle vjerujem! I on nije ništa manje značajan za ljudski život od prethodna dva.
I kao što čovjek, ukoliko želi biti dosljedan dok razmišlja o sebi, onda mora preokrenuti spomenute formule u: Jesam, dakle spoznajem osjetima i razumom, isto tako će shvati kako je vjera bliska postojanju, te će svoj hod dopuniti uvjerenjem kako je odnos vjere sastavni dio njegova života. Jer vjera nije znanje neke niže vrste, nego jedna drukčija vrsta znanja. Ona postoji sukladno istim zakonima prema kojima postoji osjetilna i razumska spoznaja, koje isto tako jedna drugu ne dokidaju nego potvrđuju i dopunjuju. Svaki čovjek koji spoznaje stvarnost oko sebi i o njoj razmišlja, ne može ne zaključiti kako postoji samo zato što mu je netko dao život i skrbio oko njega, a tom nekome duguje zahvalnost i povjerenje. Da nije imao povjerenje u one koji su skrbili oko njega, dok je njegova spoznaja i svijest bila na vrlo niskom stupnju postojanja, ne bi uopće mogao ni preživjeti ni razviti se. Zato čovjek paralelno s osjetilnom spoznajom i razumom, razvija i osjećaj vjere bez kojeg je nezamisliv ljudski život, bilo pojedinca bilo zajednice. Čim shvaća da jest i da primat ima postojanje, shvaća da mu je netko dao život, te prema njemu mora biti zahvalan i s njim uspostaviti odnos povjerenja, jer on u stvari postoji zato što je netko skrbio o njemu. Samim činom postojanja pozvani smo učiniti dodatni napor i shvatiti da naše postojanje nije neki nevezani čin, nego ima svoje precizne uzroke u drugome kojemu dugujemo poštovanje i kojemu trebamo pristupiti s povjerenjem. Zato će, bez daljnjega, doći do formulacije principa: Jesam, dakle vjerujem. A ukoliko ne dođe do toga, griješi sam protiv sebe i protiv biti svoga života.
Isus to sigurno zna, no ipak ne prekorava Tomu jer je trebao vjerovati naslijepo, nego ga u konačnici prekorava zato što ni nakon tri godine pouke nije uspio prihvatiti ni razumjeti bitno. Niti nakon toliko vremena što im je tumačio Božje istine, Toma nije bio kadar razumjeti! Niti nakon što mu je tri godine pružao prigodu da dotiče rukama otajstvo utjelovljenog Boga, i da o njemu razmišlja donoseći zaključke, nije bio kadar povjerovati u njegovu moć. Naravno da je stoga Isus morao prekoriti njegovu nevjericu i nevjeru, premda nije očekivao da bude lakovjeran, te da vjeruje bilo kome. Jer Isus im je davao sebe tražeći da uz ono što vide i razumom promišljaju dodatno i vjerom prihvate. Jer Isusu im nije tajio događaje koji su se trebali dogoditi, pa tako i događaj uskrsnuća, nego ih je, naprotiv, u to upućivao poučvajući ih. Osim toga, nudeći im da upoznaju Boga, ujedno je nudio da bolje upoznaju sebe, a on niti nakon tri godine Učiteljeve pouke nije došao do dubine svoga bića i otkrio u nutrini da je ono što je Isus navijestio sve božanska istina. Zato je Toma čuo Gospodnji prijekor, jer je, nakon svega što je trebao iskusiti s Gospodinom, doveo u pitanje princip vjere, koji upotpunjuje osjetilnu i razumsku spoznaju.
Ipak je Božja Providnost iskoristila ovaj događaj dajući svjedočanstvo više o Isusovom uskrsnuću. Zahvaljujući Tominoj nevjeri naša vjera u Kristovo uskrsnuće može imati dodatno uporište da učvrsti naš razum i naše osjete, te da ih pokrene prema prihvaćanju vjere. No, onaj tko istinski povjeruje u Kristovo uskrsnuće pozvan je napraviti i korak dalje, te ponovno, na drukčiji način, izmijeniti rezultate svojih zaključaka. Ukrijepivši vjeru na hridi Kristova uskrsnuća, vjera onda postaje središnja stvarnost života, bez koje ne prihvaćamo živjeti, jer bi nam nedostajala samo središte, smisao i cilj življenja.
Tek nakon toga kad u konačnici budemo ljudi izgrađene vjere, onda ćemo spoznati da je vjera u uskrsnuće kruna i bit našeg života, te ćemo moći kliknuti s Tomom: Gospodin moj i Bog moj! Tada ćemo biti uvjereni i uvjerljivi, spremni na konačni zaključak: Vjerujem, dakle jesam!
