10. nedjelja kroz godinu – C
Nešto najteže i najtragičnije što se može dogoditi ženi jest da ostane bez muža i bez sina, sama i nezaštićena na vjetrometini života. Tragediju poput gubitka voljene osobe ne tražimo i ne želimo, ali ona dođe sama. U konačnici takav gubitak je neizbježan, a tim je bolniji ukoliko se dogodi prije mimo redovnog životnog tijeka. Takva bol je stoga tim veća, kao što je bol majke što gubi dijete, kojemu je dala život da bi mogao biti produženi život svojih roditelja, napose majke koja posebno osjećajno doživljava odnos prema djetetu. Sličnu tragediju spominje evanđelist sveti Luka u današnjem Evanđelju kad opisuje Isusov susret sa sprovodnom povorkom na izlazu iz grada Naina koja je iznosila mrtvog mladića, sina jedinca u majke udovice. Gospodin Isus, pun sućuti za tuđe živote dotaknute tragičnim i bolnim događajima pristupa povorci i uskrišava mladića vraćajući ga njegovoj majci.
Budući da su ovakve ili slične tragedije svakodnevno i danas predmet novinskih stupaca i radio i televizijskih priloga, ovaj nam događaj nije stran, a može nam ponuditi i stanovitu nadu, utjehu i poticaj kako usmjeriti svoje živote prožimajući ih vjerom u Krista Gospodina. Nije li činjenica da i danas postoji toliko samohranih majki, žena koje su doživjele mnogo patnje i boli u životu? No osim udovica ostalih bez muževa, postoje i druge kategorije čija je bol čak veća. Nije li činjenica da je među spomenutim ženama tek jedan dio udovica čiji su muževi umrli, nastradali ili poginuli, dok je mnogo onih koje su ostale same premda su im supruzi živi? Nije li činjenica da se mnoge majke bore za život, za odgoj i vjeru svoje djece, dok s druge strane muževi ne haju i ne vide to kao nasušnu potrebu? Nije li činjenica da su tako mnoge majke ostale ucviljene kao bez djece, premda su im djeca živa, to jest ne uspijevaju primiti ljubav za ljubav ni vjernost za vjernost, jer im djeca izmiču kontroli ne želeći slušati savjete, upute i opomene? Nije li činjenica da su mnoge majke svjedoci duhovne smrti svoje djece, bilo da ih imaju negdje blizu ili daleko? Nije li istina da su se mnoge majke i pomirile sa sudbinom svoje djece udaljene od vjere i od Boga, tješeći se, eventualno, da su u konačnici njihova djeca dobra i poštena, pokušavajući umanjiti tragičnu bol što su udaljena od stvarnih vrijednosti koje jamče cjelovitost i zajedništvo obitelji i obiteljskoga života? Nije li bolno to što doživljavaju tolike majke koje iz dana dan promatraju kako gube vlastitu djecu, premda su im živa, zato jer ne žele živjeti životom neumrlog duha i božanskih vrijednosti? Nije li istina da je mnogim majkama duhovna smrt njihove djece nanijela toliko bolo da ih je ubila, da im je oduzela radost života? Nije li istina da bi o tome netko trebao povesti računa i upitati se što vraća svojim roditeljima kao uzdarje, kako im uzvraća za darovani život, žrtvu i ljubav?
No i nakon bujice ovakvih pitanja, nama danas nije postavljati pitanja, premda očajnički krik često daje oduška bolnoj duši. Nama je danas, dok slušamo o njegovoj sućuti prema udovici iz Naina, upraviti pogled na Sina Božjega i njegovu božansku moć tražeći zahvat njegove ljubavi i smilovanja. Promatrajući njega koji uskrišava sina i vraća ga njegovoj majci, pozvani smo razmišljati o njemu kao jamcu naših ljudskih odnosa. On je pobijedio smrt, a čim je pobijedio smrt može pobijediti i svako umiranje, to jest sve ono što nas međusobno udaljava. Jer čim se udaljavamo od Krista, čim njega ne smatramo važnim u životu, ujedno se udaljavamo i međusobno, te gubimo iz vida onoga tko je jamac duhovnog rasta i međusobnog uvećavanja radosti. Samo po Kristu možemo jedni drugima dati pravi život i biti ponosni na ono što imamo i u međusobnom darivanju. Ukoliko živimo, a Krist nije središte, okosnica i jamac života, onda smo međusobno jedni drugima mrtvi i uzrok žalost. A samo je on moćan pobijediti ona što nas dijeli i razdvaja, kao što je jedini moćan učvrstiti i osnažiti ono što nas spaja da se možemo međusobno radovati životu i trajno rasti prema njegovoj punini.
Nakon ovog događaja udovica iz Naina je bila bogatija za uskrišenog sina, ali i za vjeru u Krista Gospodina, koji je bio jamac njihova života. Kao što je ovog mladića Gospodin vratio njegovoj majci, isto tako želi vratiti svako dijete njegovoj majci, njegovu roditelju, jer je i danas mnogo onih koji, premda živi, daleko su od roditelja, te time za njih ujedno mrtvi. Samo ako Isus oživi nekoga, taj je stvarno živ. To bi moralo biti jasno svakom roditelju i svakom djetetu. No na žalost toliki mladi ljudi se sustavno ubijaju uz odobrenje svojih roditelja, a čak i uz prešutnu pomoć, i duhovno i moralno, a potom onda i tjelesno, a uzrok njihove smrti bio je u odbacivanju i neozbiljnom prihvaćanju Kristove riječi i spasenjske snage u životu.
Ako uzimamo druge na dar i ako im se darujemo, a to ne činimo u Kristu, snagom Božjom, onda je to nedovoljno, te je prije ili poslije osuđeno na propast. Krist nas uskrišava već sada za život, a mnogo je oni koji bježe od njegove božanske snage i života koji daje. Na žalost danas smo navikli jedni s drugima komunicirati i živjeti bez Krista, što se onda pretvara u veliku zloporabu života i osoba, pa i onih najbližih i najdražih, a ne život kojim drugima darujemo svoje bogatstvo i jamčimo radost i mir. Žalosno je da se ne znamo darivati jedni drugima uz pomoć Kristovu i u Kristu, nego siromašimo sami sebe i svoje odnose kad njega isključujemo iz tog životnog procesa. Kao što ni majka ne može proživljavati iskrene duboke životne radosti u zajedništvu sa svojim sinom, ako to nije u Kristu, na način da Krist bude jamac i obogaćenje onih iskonskih odnosa, tako ni sin ne može biti sin ako to nije na način na koji ga Krist poziva i obogaćuje njegovo sinovsko življenje.
Neka nas ovaj evanđeoski događaj potakne da jedni drugima ne uzimamo život i ne nanosimo smrt, da jedni druge ne činimo udovcima i udovicama, ožalošćenima i pogođenima bolju i tragedijom, nego da prihvaćajući Kristovu božansku moć i prisutnost u životu, već sada živimo i rastemo za uskrsnuće dok ne prispijemo do punine u vječnosti. Amen.