21. nedjelja kroz godinu – B
Nakon nekoliko nedjelja u kojima smo razmišljali o događaju umnažanja kruha kako je opisano u šestom poglavlju Ivanova Evanđelja, današnjim odlomkom došli smo kraju spomenutog opisa. Čitamo tako sam konac poglavlja, to jest završetak Gospodinova razgovora kako sa skupinom svojih učenika tako i drugih sljedbenika i slušatelja, u kojem nam Evanđelist stavlja pred oči sam rasplet cijelog razgovora koji je imao vrlo neobičan završetak. Sveti Ivan, naime, napominje kako dio učenika nije prihvaćao Isusov govor i tvrdnje o kruhu života, držeći to tvrdom besjedom. Nadalje, napominje također da ga je jedna velika skupina učenika i napustila, jer su im njegove tvrdnje i zahtjevi bili neprihvatljivi. Neprihvatljivo im je bilo vjerovati u njegov silazak s neba među ljude, kao i njegov božanski identitet i govor o Ocu koji ga je poslao, kao što nisu držali vjerojatnim da je njegova riječ sposobna dati život i obnoviti ljudski duh novom snagom. Rezultat svega toga je da su napustili Gospodina i nisu više išli za njim kako bi slušali njegove pouke i od njih živjeli.
Osim što se može reći kako su oni napustili njega i prestali su ići za njim, može se također opaziti kako je u stvari Gospodin Isus svjesno izazvao njihovu reakciju. On se tako korjenito postavio prema njima od samog početka kako bi ih prisilio da temeljito razmisle o motivima i ciljevima koji su ih navodili da ga slijede. Jer Isus ne želi da njihovo opredjeljenje bude površno, nepromišljeno i neutemeljeno, nego naprotiv da bude cjelovito, potpuno, usredotočeno na razumijevanje božanskog života. Njima je takav Gospodinov pristup i stav bio pretežak. Oni su bili previše pragmatični, držali do svoga stava i mišljenja, da bi mu dopustili da utječe na njih, da ih mijenja i vodi putem života koji je bio poznat njemu. Znali su što očekivati od njega, a sa svoje strane nisu bili spremni uskladiti se s njegovim očekivanjima. Držali su mnogo važnijim da im on priskrbi kruha ili da odigra neku značajnu političku ulogu, nego da preispitaju svoju vjeru. Skrb oko vlastitih zemaljskih potreba držali su važnijom od razumijevanja Božjega otajstva koje im je on tumačio.
Upravo zato je Gospodin imao dobar razlog da ih osvijesti i da im ukaže što bi trebala biti prava vjera. Ako bismo sebi htjeli bolje predočiti njegov stav, onda bismo to mogli učiniti na sljedeći način. To bi bilo kao da zamislimo biskupe i svećenike da pozovu vjernike da napuste vjeru i Crkvu ako nisu kadri ispravno vjerovati. Možda bismo mogli sebi i poželjeti tako odlučne i hrabre pastire koji s iznimnom jasnoćom naviještaju riječ Božju i očekuju od vjernika da joj vjeruju. Kamo sreće kad bismo imali takve vođe u vjeri da, na neki način, izazovu i prisile vjernike da se izjasne i opredijele u vjeri. Kamo sreće kad bi po njima vjernici sazrijevali i shvaćali da vjeru ne možemo osmisliti traženjem vlastitih interesa, nego samo kao dublje razumijevanje Božjeg otajstva. Kamo sreće kad bismo kao vjernici odbacivali svoja ljudska očekivanja od Boga, a prionuli vršiti ono što on očekuje od nas. Jer samo ako se naša ‘očekivanja’ u vjeri podudaraju s Gospodinovim ciljem i poslanjem na zemlji, onda smo na putu zrele vjere, jer će tada vjera oblikovati naš život, a ne obrnuto.
Na žalost danas je stanje naših kršćanskih zajednica takvo da u njih ulaze svi kao po nekom zadanom redu, umjesto da pripadnost bude na temelju svijesti vjere. U mnogim situacijama nije uopće jasno kojim se idejama i motivacijama vode oni koji se nazivaju vjernicima, niti kojim ciljevima teže, dok je Gospodinu Isusu to iznimno bitno. Čak je mnoštvo onih koji se nazivaju vjernicima, ali su u biti nevjernici, jer nisu prihvatili niti su uvjereni u nijednu bitnu Gospodinovu poruku i događaj. A Gospodin Isus, doista, iza sebe ne želi imati masu sljedbenika, nego svjedoke uvjerene u bitne sadržaje vjere. Zato je on, upravo jer je znao koliko je sveto i uzvišeno biti njegov učenik i slušati njegove riječi, odbijao od sebe sve one koji nisu znali osobno prionuti uz ono što je on bio i govorio. Tko u prvi plan stavlja sebe i svoje potrebe, a ne Gospodina Isusa, njegovo uskrsnuće i božansku moć, taj doista ne zna što je vjera i bolje bi bilo da se ne zove kršćaninom. Tko ide za Isusom kako bi ostvario vlastite ambicije, bilo bi bolje da na vrijeme odustane, jer bit Gospodinova dara vjere nije u zemaljskim dobročinstvima. Tko se priključio Gospodinu kao učenik, ako nije svjestan da bi ga trebao slijediti isključivo kako bi živio od njegova tijela i riječi, bilo bi bolje da se ne zove njegovim učenikom.
Gospodin stoga očekuje i od nas da budemo vezani uz njega i njegovu riječ na način na koji je apostolski prvak Petar izrazio: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga. I mi vjerujemo i znamo: Ti si Svetac Božji. On želi da budemo njegovi gorljivi sljedbenici jer riječi koje izgovara duh su i život, jer su riječi Božje s kojima se ne može mjeriti riječ nijednog čovjeka. Isusova besjeda poziv je nama vjernicima da živimo svoju vjeru kao korjenito i temeljito opredjeljenje za Isusa i snagu njegove riječi, bježeći od svake nesigurnosti i mlakosti pred njim. Nama koji se držimo ispravno motiviranima i opredijeljenima za njega, poticati je druge koji se zovu vjernicima da shvate bit vjere i života s Isusom, da steknu potrebnu jasnoću, a ne da zloporabe svet kršćansko ime. Stvarati nam je, doista, kršćanski naraštaj koji zna što vjeruje i zašto vjeruje u Isusa, koji je iskusio neizrecivu i neponovljivu snagu njegove riječi. Pozvani smo biti naraštaj koji odstupa od ljudskih poimanja vjere, a prihvaća ono božansko, Gospodinovo, kako bismo doista bili pravi učenici na jedincat način povezani sa svojim Gospodinom. Neizmjerna je to milost, koja nam posreduje nevjerojatno veliku snagu duha, pa molimo stoga da nam Otac nebeski udijeli taj dar, jer nitko ne može na takav način pristupiti Kristu Gospodinu i slijediti ga poput apostola, ako mu nije dano odozgor.