Druga uskrsna nedjelja – C
I današnji evanđeoski odlomak iz Evanđelja svetog Ivana jedna je u nizu potvrda koliko su apostoli i ostali Gospodinovi učenici nakon uskrsnuća bili zbunjeni svime što se dogodilo, te koliko im je teško bilo povjerovati u uskrsloga Učitelja. U tom smislu nam sveti Ivan opisuje reakciju svog kolege Tome koja je prilično znakovita i poučna vjernicima u svakom povijesnom trenutku. Ivan nije imao namjeru poniziti svoga kolegu u apostolstvu, jer ni on nije bio ništa manje zbunjen od Tome događajem uskrsnuća, nego je imao namjeru prenijeti ovaj događaj kako bismo vjerovali mi i svi oni koji slušaju ovaj izvještaj. Jer samo vjerujući da je Isus Krist, Sin Božji, imamo po vjeri život vječni u imenu njegovu.
U cijelom ovom događaju i tekstu ključna je Gospodinova rečenica kojom je Gospodin prekorio Tomu, upućujući ujedno i hvaleći blaženstvo vjere svih onih koji će kasnije vjerovati: Budući da si me vidio, povjerovao si! Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! Upravo jer je ključna ova rečenica, nuka nas da je bolje obrazložimo, te da pokušamo razumjeti što je sve Gospodin njome htio poručiti. A da bismo to mogli, trebali bismo znati što Gospodin podrazumijeva pod pojmom vjera, to jest što za njega znači vjerovati. Iz samog događaja iščitavamo da Toma nije htio ispasti lakovjeran – povjerovati svojim kolegama nešto takvo neuobičajeno i gotovo nemoguće. Pa i kad ga je Gospodin prekorio što nije povjerovao, nije ga prekorio da ga učini lakovjernim, to jest da vjeruje bilo kojem čovjeku koji iznosi duhovna iskustva i tvrdnje. Gospodin Isus nije htio da njegovi učenici postanu poput ljudi i naroda iz poganstva koji, nemajući prave vjere, postaju lakovjerni. Takvi su onda vjerovali kojekakvim čudacima i prihvaćali su religije i obrede, da nisu ni mogli ni znali provjeriti istinitost njihovih sadržaja ni ispravnost tvrdnji, principa i nauka. U takvom svijetu svatko je imao pravo na svoju religioznu ideju, na svoj način štovanja božanstava, te su se u biti i čudili židovskom poimanju vjere koja je bila prihvaćanje Božje objave. Nije stoga čudo što je poganska religioznost onoga vremena bila najveće svetogrđe prema pravom, živom i istinitom Bogu, jer je prezirala, odbacivala i ismijavala sve vrijednosti Bogom objavljene, a promicala je, pod izlikom štovanja božanstava, tolike oblike nemorala.
No prevarili bismo se ako bismo mislili da je i današnji svijet drukčiji, jer i on funkcionira na istovjetan način kao i nekadašnji poganski svijet, te za mnoge vjernike se može reći da je njihov način vjerovanja poput ‘vjere’ proizišle iz poganske religioznosti, to će reći da je premalo utemeljena u Bogu. A kako bi bila što više i u onoj mjeri u kojoj je neophodno utemeljena u Bogu, može nam pomoći upravo događaj opisan u današnjem Evanđelju. Jer upravo odbijajući povjerovati bilo koju vijest, a jer živimo u svijetu prepunom lakovjernih ljudi, Tomina gesta nas uči da vjera nije vjerovati neprovjerenim glasinama i nepovjerljivim izvorima. Jer živimo u svijetu u kojem se religiozna uvjerenja stvaraju naprečac i na neozbiljan način, Tomina reakcija je putokaz koji nas u prvi mah štiti od pretvaranja istinske vjere u jednako tako smiješnu i neutemeljenu stvarnost. Jer živimo u svijetu u kojemu ljudi misle da se vjera sastoji od njihovih osobnih uvjerenja, Tomin nam slučaj dokazuje da to baš nije tako, te da vlastitom uvjerenju prethodi Božji zahvat u ljudsku povijest.
Toma bi, međutim, trebao biti blaženiji da je povjerovao. Gospodinov prijeko u ovom slučaju je vrlo slojevit. Kao prvo, on ne bi očekivao od Tome da tek tako povjeruje apostolima jednu nečuvenu novost, da ta novost nije bile nagoviještena u Starom zavjetu. Zato u biti Gospodin predbacuje Tomi da ne pozna dovoljno dobro lice samoga Boga, ljubitelja ljudi, ni ti pozna Božje naume spasenja. Nadalje, takva novost nije bila apsolutna novost jer ju je i Gospodin nagovijestio svojim propovijedanjem, kojem je Toma bio svjedok. Očito je u tom trenutku Toma bio loš poznavatelj Božjih nauma i loš učenik u Gospodinovoj školi, te tako nije imao dobre preduvjete da povjeruje apostolima. Međutim, ostao je ipak postojan u činjenici da ne bi trebao svakome tek tako na riječ vjerovati, dok ne provjeri, s time da je išao provjeravati na krivi način. Prava provjera je mogla biti u tome da zaviri u Pisma u kojima se Bog objavljivao i da se prisjeti svega što je Učitelj govorio, jer uskrsnuće se ne može provjeriti rukom nego duhom.
Ovaj opisani događaj govori nam kako je Toma morao preispitati svoju vjeru i stavove. Da je znao o Bogu ono što je trebao znati, onda bi bio kadar i apostolima povjeravati. I nama ovo treba škola i poticaj da i sami preispitamo sebe i svoju vjeru, da otkrijemo koliko je naša vjera ukorijenjena u samome Bogu, a koliko se temelji eventualno na privatnim ljudskim mišljenjima i stavovima. Nama se preispitati kome i zašto vjerujemo, kako naša vjera ne bi bila lakovjernost i povođenje za ljudskim novotarijama i izmišljotinama, jer o kreposti vjere se može govoriti samo ako je riječ o vjeri u Boga, Boga koji ljubi i spašava čovjeka. Da je Toma imao svijest o takvome Bogu, bilo bi mu lakše povjerovati u uskrsnuće. No svojom nevjerom, to jest opiranjem lakovjernosti, barem je nama dao prigodu da i sami izgradimo zreliji stav vjere, nego što je bio njegov i nego što je stav onih koji vjeru svode na ljudska uvjerenja. Dopustimo sebi biti blaženi na način na koji je Gospodin Isus proglasio ovo blaženstvo, što pretpostavlja da istinski upoznamo živoga Boga i Stvoritelja, kako glasi u prvom članku vjere, koji nas po svome Sinu obdaruje svojim životom, kako bismo iz te perspektive vjerovali i u vlastito uskrsnuće, što ispovijedamo u posljednjem članku vjere. Budimo ljudi vjere u Isusa Krista, Božjeg Sina i uskrslog Gospodina, te poput apostola navijestimo potom jednu jedinstvenu i jedincatu vjeru na spasenje svakom čovjeku.