5. uskrsna nedjelja – C
Osim što današnji evanđeoski tekst govori o proslavi Sina Božjega i o načinu na koji on proslavlja Oca svojom mukom i smrću na križu, ujedno nam govori i o učincima njegova uskrsnuća na apostolski zbor, to jest na njegove učenike koji su s njime blagovali posljednju večeru. Jedan od tih učinaka je prepoznatljivi identitet koji Gospodinovo uskrsnuće utiskuje u duše onih koje je zahvatila njegova uskrsna snaga. Iz Isusovih riječi se pretpostavlja da njegovi pravi učenici trebaju u svijetu biti prepoznatljivi po ljubavi koju gaje jedni za druge: Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.
Gospodinova riječ potvrđuje onu jedinu ispravnu logiku koja i danas treba voditi i nadahnjivati kršćanski život. Kao što je svojstveno učenicima koji pohađaju škole da pokažu svoje znanje, tako priliči i Isusovim učenicima da u svijetu posvjedoče što su primili od Gospodina. Međutim, oni se ne pokazuju u svijetu radi pukog pokazivanja, nego radi svjedočenja dara koji su primili od Gospodina. Stoga biti kršćanin znači osjećati unutarnju potrebu i imati poticaj iznutra pokazati svoj identitet koji mu je utisnut snagom Duha Svetoga. A identitet Isusovih učenika nije umjetan dogovorni odnos, propisan pravilnikom i statutom, nego je obilježen unutarnjom snagom ljubavi, koja je razlivena u njihovim srcima. Zato oni mogu pokazati čiji su učenici, ne potvrdama i uvjerenjima, ne članskim iskaznicama, nego isključivo žarkom bratskom ljubavlju oblikovanom po uzoru na Učiteljevu ljubav. Samo onda kad ljudi vide da je njihova ljubav sebedarna poput Gospodinove, doći će do neupitnoga zaključka kako oni koji se tako ljube, ne mogu nego biti njegovi učenici.
Zato nas ovim Evanđeljem Gospodin poučava kakav bi trebao biti njegov učenik. Učenik, ako je usvojio istinsku krepost, je onaj tko se dao poučiti pokazujući se poučljivim i spremnim s poštovanjem primiti dužnu pouku od učitelja. Učenik, potom, ne ide u školu kako bi njegovo znanje ostalo skriveno, nego da svima pokaže vještine koje je savladao i znanje koje je stekao. Zato su i Gospodinovi učenici pozvani pokazati što su naučili u Gospodinovoj školi, to jest pozvani su biti prepoznatljivi po tome. Oni su, međutim, bili jedini koji nisu išli u školu znanja nego u školu životne mudrosti i školu Božje ljubavi. Gospodin ih je učio životu, te je zato uspostavio s njima prisan obiteljski odnos. Zato ih i zove riječju ‘dječice’. Što ih je više poučavao, to je htio da oni razviju još veći djetinji odnos prema Bogu.
Stoga se njihov identitet kao Isusovih učenika ne očituje u znanju, polaganju ispita i stjecanju diploma, nego u povjerenju i djetinjem odnosu prema Bogu i prema Uskrslome. Jer samo tako se moglo steći najveće znanje, a to je znanje o Kristu raspetome i njegovu slavnome uskrsnuću. Samo tko je dijete pred Bogom, može s povjerenjem primiti povjereni nauk koji vodi u život vječni. Samo tko je dijete može ljubiti bezinteresno kao što je i Gospodin ljubio darujući sama sebe. Samo dijete može biti spontano, to jest na spontan i neposredan način biti ono što jest. Samo kršćanin koji je dijete nije kršćanin na dvostruk način, to jest ne ostavlja u javnosti jednu sliku o sebi, a u biti misli drugo, nego je dosljedan sebi. On ne govori i ne čini nešto da ostavi dobar dojam pred ljudima, nego djelima ljubavi svima daje naslutiti tko je i u koga vjeruje. Zato je kao dijete, jer dijete ne živi dvostrukim životom, a sve što čini, čini u jednostavnosti uvjerenja. Tako i kršćanin sve čini iz uvjerenja, a ne glumeći pred drugima nešto što nije u samome sebi.
Zato i Gospodin od svojih učenika očekuje da ne žive svoju vjeru na usiljen način, nego da jednostavno i spontano provode u život ono što ih je on učio, to jest da se međusobno ljube. A ljubav ne može biti namještena kao kazališna ili kino predstava za javnost, nego je življena stvarnost plodna dobrim djelima. I kao što je logično u svakodnevnici da iz znanja i stručnosti dođemo do zaključka tko je koju školu završio i koliki je stupanj osposobljenosti postigao, isto vrijedi i za kršćane. Kao što bi bilo žalosno da liječnik dokazuje diplomom a ne medicinskom vještinom da je liječnik, tako bi bilo žalosno da kršćanin samo krsnim listom pokazuje i dokazuje svoju vjeru, umjesto da vjerničkim životom i intenzivnom bratskom ljubavlju pokaže tko je i što vjeruje. Bratska ljubav mu u praksi života služi kao iskaznica i diploma koja o njemu najviše govori, a sve drugo su samo prazne riječi. Kao prava djeca i učenici dajmo se poučiti i žarkom bratskom ljubavlju pokažimo svijetu da smo Kristovi učenici!