9. nedjelja kroz godinu – C
Sveti Luka nam na zanimljiv i potresan način opisuje kako je Gospodin Isus iscijelio slugu rimskog satnika u Kafarnaumu. Satnik, naime, želeći učiniti sve što može za bolesnoga slugu koji je bio na umoru, čuvši za Isusa šalje mu poruku da dođe ozdraviti ga. Iz Lukina opisa razabiremo satnikov stav pun poštovanja prema Gospodinu Isusu. Satnik sebe smatra toliko nedostojnim ove usluge da ne ide osobno, nego moli židovske starješine da u njegovo ime prenesu Gospodinu zamolbu. Kasnije, kad Gospodin krene prema njegovoj kući, poslati će prijatelje s drugom porukom, koji će potvrditi osjećaj nedostojnosti pred Gospodinom koji je izvirao iz spoznaje o uzvišenosti i moći onoga komu je on uputio svoju zamolbu. Dužnici smo poniznosti ovog čovjeka za riječi koje izgovaramo na svakom euharistijskom slavlju: Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.
No iz opisa razabiremo da ovaj čovjek nije imao samo poštovanje za Gospodina Isusa, nego i za vjeru židovskoga naroda, kao i osjećaj za konkretne potrebe i vrijednost svakog čovjeka, što u konačnici ide zajedno. Kao čovjek na položaju mogao je se prema slugama odnositi bahato, a on pokazuje ljubav i skrbi za svoje podređene. Isto tako mogao se prema židovskom narodu odnositi prijezirno kao s barbarima, zaštićen ulogom koju je imao i visinom svoga položaja, a on je, kako posvjedočiše Isusu židovski starješine, ‘volio židovski narod i sinagogu im je izgradio’ u Kafarnaumu. Možemo pretpostaviti da ga je privukla židovska vjera u jednoga Boga i poštivanje Božjeg ćudorednog zakona, za razliku od nakaradnog poganskog mnogoboštva i još izopačenijeg nećudorednog života. Vjerojatno je bio zadivljen njihovom postojanošću i upornošću da se odupru svim izazovima onog izopačenoga svijeta čuvajući ono najsvetije što imaju, a to je zajedništvo vjere sa živim Bogom.
Taj iskreni čovjek je imao osjećaj za stvarne, neponovljive i neopozive vrijednosti ljudskog roda i razuma. Zato ni ljudima oko sebe ni vjeri židovskoga naroda nije pristupao površno i nezainteresirano. Imao je dovoljno poštenja i snagu razuma da sebi prizna kako židovski narod po vjeri u Boga koji se objavio ima neizreciv pristup istini i dobru, pravednosti i krjeposti. Nije mogao ne uočiti da Božji zakon dan po Mojsiju štiti i jamči univerzalne ljudske vrijednosti, te je kao razborit čovjek otkrivao neopisivu vrijednost vjere Božjeg naroda u Boga živoga, što nije imao nijedan narod na zemlji. Nije se zatvarao u svoja ljudska bezlična mišljenja tražeći izgovore da ne prizna nešto što je razumu bilo tako očito, jer je bilo dovoljno usporediti vrijednosti poganskoga svijeta i vrijednosti vjere u Boga, pa da sve bude jasno u trenu. Nije polagao pravo na nevjeru, niti se dao zavesti mišljenjima onih koji su vjeru u Boga držali besmislenom za rimskog odličnika poput njega, nego je razmišljao na autentičan način o životu uvjeren u ispravnost Bogom objavljenih istina. Bilo mu je očito da je samo jedan Bog, stvoritelj i održavatelj svemira, gospodar života i smrti, Bog ljubitelj čovjeka koji je ljudima objavio svoju svetu volju i istine, zakone i odredbe.
I dok razmišljamo o liku takvog čovjeka, ne možemo se iščuditi proturječju i besmislenoj situaciji u kojoj se nalazimo mi danas. Dok ovaj satnik prepoznaje vrijednosti vjere Božjeg naroda do mjere da za nj svjedoče kako voli židovski naroda i da se zauzima izgraditi sinagogu, ne možemo nego sa žalošću ustvrditi da mi danas u javnosti i na vlasti imamo takve ljude za koje ne možemo reći niti da vole niti da barem poštuje svoj narod i njegovu vjeru. Imamo zaraženo javno mnijenje i slijepe vođe kojima je prvotni cilj omalovažiti vjeru u Boga i ozloglasiti Crkvu koja je propovijeda, te time narušiti duhovne i ćudoredne vrijednosti koje jedine mogu biti okosnica budućnosti naroda. Stječe se dojam da mnogima u našem društvu smeta zdrav duh naroda, pa bi htjeli pod svaku cijenu sustavno ga zatrovati izopačenim idejama, potičući beskrupulozno na nastrane i nećudoredne čine. I dok se satnik nije smatrao dostojnim da Gospodin uđe u njegov dom, u našem je društvu mnoštvo onih koji Gospodina i njegov sveti nauk ne smatraju dostojnim da nas poučava i izgrađuje na putu cjelovite čovječnosti koje nema bez vjere u Boga živoga.
I naposljetku, ovaj čovjek vjerom u Isusa doseže vrhunce uzvišenog stava pred Bogom. A Gospodin Isus, zadivljen njegovom vjerom, hvali ga više nego svoje sunarodnjake koji su bili vjernički narod. S druge pak strane našim vođama kao da je prihvatljivija svaka izopačena ideja i stav, svaka grešnost i nastranost, nego uzvišeni nauk Krista Gospodina. I moglo bi se još i razumjeti da ga oni ne prihvaćaju, ali da im postaje glavni interes i cilj odvojiti one koji vjeruju u Krista od te iste vjere i od njegovih vrijednosti, to je doista nerazumljivo i nerazumno. Još bi se dalo i prihvatiti da odbacuju Kristovu riječ i unaprijed za sebe i svoje obitelji prihvaćaju svaku nastranosti, ali da sustavno žele opoganiti svoje sunarodnjake gušeći u njima vjeru, a ne pitajući se koje su joj posljedice za konkretne ljude među kojima će se proširiti kao smrtonosna duhovna zaraza, postaje doista bezočni čin najvećeg bezboštva.
Srećom, nama koji se okupljamo oko Krista Gospodina mnogo je mjerodavniji njegov sud o životu i ljudima, nego onih koji u Boga ne vjeruju, jer ne mogu znati niti tko je čovjek. Zato nastojmo slijediti primjer rimskog satnika u čovjekoljublju koje je pokazao i u vjeri kojom je bio prožet. Držimo se Kristove snažne riječi i njegova svetog nauka, jer je ona jedina kadra podariti nam zdrave odnose u društvu koji počivaju na jasnoći duhovnog i ćudorednog života. Vjerujmo u Boga živoga koji nam se objavio u Kristu Gospodinu, pa ćemo tako dati najbolji doprinos budućnosti svoga naroda. Primajmo Krista Gospodina pod krov svoje duše, pa ćemo biti bogatstvo ljudima s kojima živimo donoseći im vječne vrijednosti za koje se i od kojih se jedino isplati živjeti ovdje na zemlji, dok ne prispijemo u život vječni gdje ćemo ih posjedovati u punini.