3. vazmena nedjelja – A

Mi ljudi smo bića snažno obilježena protegnutošću prema budućim ostvarenjima. Shodno tome imamo i svoja očekivanja, te želimo da se što prije, što brže i što očitije i opipljivije ostvari to što očekujemo. Zato nije rijetkost da svoja očekivanja ‘materijaliziramo’ do mjere da njihova ostvarenja želimo dotaknuti u vremenu i prostoru, za našega smrtnog vijeka i života. I ako se to ne dogodi sukladno našim očekivanjima onda se obeshrabrimo i rastužimo. Zbog toga možemo biti pogubljeni i izgubiti snagu za hod u onom smjeru u kojem trebamo živjeti svoje postojanje i usmjeravati svoj život i život onih koji su oko nas. Na žalost, često svoja ljudska očekivanja zovemo nadom ili kažemo da se nečemu nadamo, a u biti nemamo nadu, nego svoja ljudska očekivanja.

Primjer za to su bila dvojica učenika koji su na dan uskrsnuća, još ne znajući da je Krist uskrsnuo, razočarani odlučili napustiti Jeruzalem. Dok su odlazili putem su razgovarali i raspravljali o svemu što se tih dana zbilo u Jeruzalemu s Isusom, a da sami nisu znali što bi o tome svemu mislili i rekli. Do njih je bila doprla rana jutarnja vijest koju su donijele žene s groba, a što su potvrdili i neki od apostola, da je Isus uskrsnuo i da je živ, no njima te riječi nisu bile dovoljne kao dokaz. Oni su očito tražili nešto očitije i opipljivije. Kad im se Isus približio i upitao ih o čemu raspravljaju, oni su još uvijek bili snuždeni, kako zapisa sv. Luka u današnjem evanđeoskom odlomku.